Poglavlje 19: Pohvala Stefanova sv. Simeonu
Milosrđem Gospoda Boga i Spasa našega Isusa Hrista i milošću prečiste Bogorodice i uvek deve Marije, sva su ova čuda, strašna i preslavna, od svetoga gospodina mojega Simeona bila na meni, bednom i nedostojnom i grešnom, rođenom i vaspitanom njime, bednom Stefanu. Jer, gledajući njegova divna i neiskazana dela, užasavam se umom i treptim. Jer ko će izbrojiti ovoga čudesa? Koji li će jezik izgovoriti tajne tvoje, izvrsni sveti starče? Koje li će se usne otvoriti na tvoju pohvalu, Prečasni? Koji li će razum iskazati tvoje veličine, znojeve i trude tvoje, i kopnjenja tela, bdenja i suze tvoje? Kako da te nazovem, o Prečasni, ja nepotrebni tvoj sluga? Da li da te nazovem apostolom, jer više nego i apostol bi? Jer bi apostol otačastvu svojemu1, jer iz dubine neverstva izvuče narod svoj i, pokazav im novo krštenje, obnovi ljude svoje silom i radom Duha svetoga, koji, odagnavši prelasti jeretičke, slave u Trojici jednoga Boga. Da li mučenikom? Ali ko će izbrojiti stradanja tvoja bezbrojna, koja izdrža, raspaljujući se ljubavlju Hristovom, borivši se i ubiv do kraja mučioca đavola, rastrgav zamke njegove i lajanja do kraja, sasušiv telo svoje uzdržavanjem, obliv se kao krvlju mučeničkom suzama svojim i razagnav mrak tamnih besova, koji se bore s nama. Da li da te nazovem učiteljem otačastva svojega? Ali ti prevaziđe njih, i učenja njihova ispravi, i ono što oni ne dovršiše, dovrši, i na kraju razumnije učenje im obnovi, prosvećujući svu vaseljenu prebogato. Da li da te, Sveti, nazovem vojnikom silnim? Jer ti i ogradi vaseljenu oružjem krsnim, danim ti od Vladike tvojega i, ratovav, odagna sve naše zlonaravlje, i srpom vere tvoje iskoreni i iseče trnje prevarno u svetu svojem.
Da li da te nazovem prorokom, Predivni? Ali Gospod veli: Nijedan prorok nije primljen u otačastvu svojem. A ti se u otačastvu svojem javi veliki zastupnik, puštajući da kipi prebogato miro iz rake tvoje, isceljujući svako svezivanje sotonino, i progoneći besna maštanja, i lijući nedužnima reke isceljenja, koji pritiču k tebi.
Da li da te nazovem stanovnikom pustinjskim? Ali ti i u pustinji još više procveta, podvizanjem2 rasplodi trude svoje, i cvetove neuvehle steče, i bi svetilnik svetu, sijajući čudesima preslavnim. Ali, o Vladiko moj, o Presveta, moja nastavnice, srce se moje ispunjuje ridanjem, vapajem i plačem mnogim, u nedoumici mojoj. Jer kakav ću početak pokazati? Kakvo će pojanje izreći bedne usne moje pohvali tvojoj, Prečasni? Od nedostatka razuma mojega vapijem ti, gospodine moj, jer sam, nedotupavan i nekoristan, usuđujem se da pohvalim tvoju veličinu.
Ali, ipak, tvoj sam, gospodine moj, i tvoje pohvale reći ću ja. Raduj se, gospodine moj, početku moj i kraju, i hranitelju moj sveti! Raduj se, pastiru dobri, razumnim ovcama Hristovim! Učini me najamnikom pastvi tvojoj, koju steče Vladika časnom krvlju svojom! Raduj se, svetlolični cvete, koji si se naoružao silom krsnom i oružjem nepobednim da braniš stado tvoje od vukova, koji napadaju na nj u svako vreme! Raduj se, učitelju Novoga zaveta, koji je naučio ne mojsejevski nego koji je išao za Pavlom i njegova učenja izvrsno usadio u razum naš!
Raduj se, Prečasni, vođu starcima, i zastupniče udovicama, i hranitelju sirotima! Raduj se, mladima vaspitanje, i silo, i nastavniče nabolje! Raduj se, pomoćniče u bitkama! Raduj se, pobedioče neprijateljskih varvarâ! Raduj se, lestvice koja uzvodiš čeda i ljude svoje pod nebeske krovove, i useljavaš u livadu duhovnu!
Raduj se arhijerejima dobri ukrase i pravedni, neuvehli venče! Raduj se, sa apostolima sasedeoče, i sapropovedioče, i saučitelju! Raduj se, koji se sasta s mučenicima, zajedno s njima postrada i zajedno pohvali! Raduj se, monasima badro oko i nastavniče divni, pravilo neiskazano! Raduj se, pustinjicima uteho, onima koji inokuju tišino! Raduj se, ispravljanje nama koji grešimo! Raduj se, očistioče sablazni! Raduj se, tiho pristanište onima koji brode! Raduj se, oslobodioče uzâ grehovnih! Raduj se, moste koji prevodiš u večni život! Raduj se, neiscrpni izvore! Raduj se, raju koji vekuješ, krasni i divni! Raduj se, cvete vere nebesnoga vrtograda. Raduj se, umni grade otačastva svojega? Raduj se, lozo dobroplodna, koja nam ističe veselje! Raduj se, grozde sazreli koji ističe sok slatki, a oduzima pijanstvo grehovno! Raduj se, gospodine moj sveti, i opet raduj se, svagda se veseleći kod prestola Vladike svojega!
Ali, o Prečasni, seti se mene, grešnoga sluge svojega, Stefana! Ne zaboravi mene, ubogoga tvojega! Ne zaboravi mene, koji leži u bezakonjima! Ne zaboravi mene koji se valjam u blagu slasnom, nego pruži presvetu svoju desnicu, kojom me i blagoslovi u varljivom životu ovom, i rukovodeći nauči da idem stopama tvojim, ako i nedostojna, ako i nekorisna, ako i nepotrebna! Umoli Vladiku svojega za mene, da me, prezrev bezakonja moja, udostoji da se približim i vidim radost, koju spremi onima koji ga ljube.
Napomene
- Jevanđelje po Luci (4, 24).
- Podvizanje, staroslovenska reč u smislu preveliko truđenje.