Poglavlje 9: Stefan se vraća iz Carigrada u svoju otadžbinu
Od tada provede dve godine ovaj novi Tovit1, prevazilazeći pretruđene muževe, koji su u obitelji proveli mnogo vremena, suzama ujedno i smernom mudrošću, podvizima i drugim što pripada monaškom životu. No onaj koji Jova predade onome koji ga je molio na toliko i takovo stradanje, i lišio sinova i kćeri, i prosto sviju domaćih, da bi ovim posramio ratnika koji uvek zavidi svetima, da njega pokaže kao svetla pobeditelja i da njega posle rane opet uzvede na najveće, sve mu darovavši dvostruko. Tako (uzvede) i ovoga svoga venčanika, pošto je iskusio različna stradanja, i u takovim i tolikim bedama pokazao se trpeljiv i blagodarstven. Pošto ne ispusti ni malu neku reč negodovanja, opet ga darova svome otačastvu. Zato se, o najsveštenije poslušališče i bogoizabrani ljudi, molim vašoj ljubavi, čujte kako se vrati u željeno svoje otačastvo, i na koji način dođe u carski čin.
Šiljaše samodržac Grka ka svome zetu, srpskom caru, poslanike da mu pošalje pomoć vojske, jer Agareni2 tada sve južne (krajeve) pokorivši, sa velikom množinom iđahu na istočne, i car beše sav u podvigu (pokretu), i već podizaše rat protiv varvara. Izvoli dakle on (tj. car) da sa onima (poslanicima) pošalje i nastojatelja manastira Pantokratorova, kao muža rečita i iskusna u svemu. A kada su dakle došli caru srpskome, što samodržac (Grka) beše zapovedio davahu, i mnoge časti i darove primahu. Najednom car, prizvavši nasamo onoga časnoga oca, pitaše o sinu Stefanu. A čudni onaj reče: „Pitaš me za mnogostradalnog i drugog Jova, o caru, sve tvoga carstva nedostojno je, makar godine života tvoga bile i na desetine hiljada, prema ništeti (siromaštvu) Stefanovoj. Njega steče naš manastir kao neku mnogocenu riznicu; ne samo mi, no i sav onaj carstvujući i slavni grad.“ I pričaše mu o mnogim ispravljenjima muža i o neporočnom životu, i kako premudro podiže (samodršca) da izagna jeretike, i: „Znaj — reče — koliko si njega (samodršca) okoristio, toliko si sebe oštetio. I ako ćeš poslušati mene, koji te dobro savetujem, vrati s čašću sebi onoga, koji je viši od čovečanske časti.“
A kada ovo ču ona milostiva duša, otačaski oseti milosrđe, jer takova je veza prirodna i ne kida se osim smrću, no se proteže jače. I izlivši dovoljno suza i ustavši klanjaše se mužu, i ispovedaše blagodat i govoraše: „Neka bude kako Bog hoće, časni oče, kao što si zapovedio.“ Zatim ubrzo spremi one koji su hteli ići s njime, posla ka caru u Vizantiju, moleći da pošlje Stefana k njemu. Samodržac (Grka) obradova se zbog ovoga, i ovoga dozvavši k sebi grljaše, celovaše sa suzama i otpuštaše, i mnoge darove davaše. A on darovano mu od cara, sve davaše manastiru u kome beše prebivao. A kada polažaše na put iz manastira, čudni onaj nastojatelj i uz to obični (monasi) sa množinom bratije sa suzama ovoga provađahu, i kada je on odlazio, mislili su da se (rastaju) sa dušama. I tada se ispuni na njemu ona proročka (reč): „Nezlobivi i pravi prianjahu mi.“3 Primivši konačne molitve od njih i njima mir ostavivši, pođe na put za onim koji ga je vodio napred.
Putovavši dovoljno dana, stiže u otačastvo, i kada dođe na mesto gde je car tada prebivao, po njegovoj zapovesti dođe k njemu. A on kao otac primio je dobroga sina i sa suzama celivao (ga) je i reče mu reči pune utehe, moleći sa istinitom smernošću oproštaj za ono što je njemu učinio. A šta je (činio) podražatelj Hristov? Primljen dobrim rečima, tešio je carevo ridanje i sebe je smatrao krivim za ono što je podneo, jer služitelj božji reče: „Oče, zapoveđeno ti izvršio si, jer nije prepodobno ni pravedno da ko ne posluša kada Bog zapovedi, pošto ti nisi uzrok ni mome rođenju na svet, kada on ne bi dao. Zato smo, oče, — reče — obojica dužni da blagodarimo onoga koji je tebe hteo da spase služenjem carstva, a mene da udostoji milosti gubitkom vida.“ Car se ovome udivi, i čuđaše se razumu muža, a stiđaše se njegove nesravnjene vrline. Zatim malo dana ostavši, bi poslan od cara i ujedno oca sa mnogom čašću da prebiva u nekom dioklitijskom mestu4, pošto su mu prinošene obilne potrebe na svako ugađanje. A on sina, koji je došao s njim od Konstantinova grada, predade ga njegovu dedu. Od toga vremena bogoljubazni Stefan postade veći u ljubavi Hristovoj, i hranjaše se u duši nekom božastvenom sladošću, i imađaše dobre nade u svemu.
Napomene
- Tovit, Tobija, starozavetna ličnost, poznata po svojoj velikoj pobožnosti. Pošto je u starosti oslepeo, vid mu je povratio arhanđel Rafael.
- Agareni, Turci.
- Psalmi (25, 21).
- Diohlitijsko mesto, mesto u Duklji, u današnjoj Crnoj Gori.