Uvod
Ovaj beše (car) velikoga i najslavnijega naroda srpskoga. Ne samo da je vojničkim silama prevazilazio druge narode, i da je natkriljivao okolne slavom i bogatstvom, lepotom mesta i veličastvom, no se krasio i hvalio najblagočastivijim i najmudrijim carevima, sa kojima je čak bio u ljubavi. u spisu setih se po imenu osnivača carstva. Jer kao neki uzročni koren po rođenju i po carstvu bio je Simeon (Nemanja) triveliki, Simeon koji je u carevanju ugodio caru sviju1, Simeon koji se spustio sa visine carstva i zavoleo veliko monaštvo, Simeon dobri vojnik velikoga vojvode (tj. Hrista), koji se ne obveza valima života, no postade ugodan vojvodi (tj. Hristu). Simeon, vaistinu drug onome bogoprimcu, a mislim i veći. Jer ukoliko je blagodat veća od senke zakona, utoliko su i služitelji blagodati veći od tajnika senke.
Koren ovih dobara, dakle, kao što rekoh, Simeon, ostavi carstvu dovoljno naslednika, od kojih je svaki u svoje vreme vlast primio.
Nisu uzmućivali crkvu jeretičkim valima kao sinovi i nećaci Konstantina Velikoga, i jelinskim mirisom žrtava i basnama2, no su blagočastivo i bogomudreno i bogoljubazno upravljali vojskom i ostalim uručenim stadom.
Kada počinjem povest o velikomučeniku i caru, usrdno molim vaše bogoljubazne duše da paze na ono što se predlaže. I ako što bude nepotpuno, molim vas da me udostojite milosti. Drugi drukčije pričaju3 i svaki od ovih hoće da utvrdi svoje. A ja, uzdajući se u mučenika, ne ispovedam blagodat ni ovima ni onima, no se uzdam u pomoć onoga, čiju povest pohvalnoga života naumih (izneti).
Napomene
- Caru sviju, Bogu.
- Tj. nisu bili neznabošci.
- Verovatno aluzija na biografiju Stefana Dečanskog od Danilovog učenika u kojoj je sasvim drukčije prikazan sukob između Dečanskog i njegovog sina Dušana.