Poglavlje 18: Čuda na grobu Stefana Dečanskog od njegovih moštiju
A ja, o svešteno sabranje i časni oci, nisam mislio da ovo sahranim u dubinu zaborava, no da iznesem na javnost i da predložim vašem sluhu, kao onima koji su hristoljubivi i mučenikoljubivi, da ne bi u nekim malim rečima (spisima) osiromašila tolika bogatstva božastvenoga mučenika, trudeći se ujedno i da vaš sluh uzveselim slušanjem povesti i čudotvorenjem mučenika, koje ćemo sada izneti.
Ono svešteno i stradalničko telo opšta mati zemlja zadrža u svojim nedrima sedam godina, a postidevši se dobrodeteljne sile koja je u njemu, sačuva ga celoga po zapovesti onoga koji ga je stvorio, koje prema tome nije nikako imalo da po prirodi istrune, no takovo (ostade), kao što će dalje reč pokazati.
Jedne noći kada je spavao eklisijarh1 manastira, javi (mu) se neki čudni i svetlošću neiskazan, i zapovedi mu da iz zemlje iznese telo njegovo. A on ustavši i zastrašen bivši, ispriča nastojatelju viđenje. A on ovoga otpusti, rekavši da treba da bude delo, a mnogo se (što) javlja u snu. A sam u mislima mnogo razmišljaše o ovom, i sav beše u užasu, znajući sigurno muža vrline i njegova stradanja na pravdi, i suđaše da ovo do kraja nikako neće ostati neobličeno. I opet kada beše prošlo malo dana, javi se (opet) eklisijarhu, zapovedajući to2. A on i opet javi velikome. A treći put javi se najstrašnijim načinom zajedno eklisijarhu i igumanu, i ukore ih kao one koji nisu verovali.
I pošto se o ovom raširio veliki glas, dođe i do arhijereja mesta, koji se veoma ustraši i udivi, te sabra arhijerejski sabor koji je pod njim, i crkveni klir, i dođe u manastir. Zatim kada je u crkvi bio, zapovedi skinuti kamen prebogatoga groba, i kada je ovo izvršeno, o slatke povesti! Sila neiskazanoga ugodnoga mirisa ispunjavaše sve, ne samo one koji su se u crkvi nalazili, no i (one) izvan crkve po celoj obitelji. I niko od tu sabranoga naroda ne ostade, a da se nije nasladio takova dobroga mirisa. I tako sveštenim arhijerejskim rukama bi položen u kovčeg, svetije i časnije delo od onih zavetnih tablica, da svi vide i da se klanjaju, a onima koji sa verom dolaze da daje isceljenja raznih bolesti.
Jer jedan koji proseći seđaše kod manastirskih vrata, koji je nekad bolovao od ognjice, bi lišen gledajućeg osećaja očiju, i za četrdeset godina bio je iskušan takovom kaznom, davši lekarima mnoga imanja, jer beše od imućnih, i nikako nije mogao postići utehu stradanja. Pa i ovo (imanje) rastočivši, postade beskućnik i prosjak. Ovaj, saznavši da je ono časno telo izvađeno iz zemlje, i da leži pred svima, prema svačijoj veri, kao isceljenje koje se ne kupuje zlatom, no koje se dobija usrdnošću, ustavši prispe ka crkvenim vratima, i pošto mu ne beše zabranjen ulaz, jer se množine (ljudi) sticahu na poklonjenje nepropadljivoga tela, i jedan drugoga pritiskivaše. Stojeći napolju, tople suze izlivaše bijući prsi rukama, a jezikom govoreći molbu mučeniku, ugledavši se na veru one žene koja se (spominje) u jevanđelju, da ga, kao i onu, nada ne posrami, tako i ovoga. Jer kada se već vršila božastvena služba, nekako lako dobivši ulaz, i priveden od vođe ka najsvetijem kovčegu, glavu priklonivši, lice sa očima položi na telo Svetoga. I o čuda! Ustavši gledaše željenu svetlost, izbavivši se pređašnje tame, i koji je pre toga bio vođen, postade vođa i hodeći propovedaše veličija božja vršena od Stefana. Pa i mnogi drugi hromi, raslabljeni, nemi i gluhi, primahu oslobođenje od takovih stradanja, dotakavši se sa verom njegovih moštiju, i oni koji su ove znali kažu da su do skoro bili živi.
Napomene
- Eklisijarh, čuvar crkve, klisar.
- Tj. da iz zemlje iskopa njegovo telo.