Poglavlje 6: Stefanovo podvizavanje u Pantokratorovu manastiru Carigradu i deljenje milostinje
Takova je bila Stefanova revnost za blagočastije (pobožnost), takova je bila mržnja prema jereticima, takova vera ka Hristu. I kada je u tuđoj zemlji i zatočenju disao takvom revnošću da je i cara podigao na izgnanje jeretika, i koji je tako bio snažan u Hristu koji ga krepi, šta li on neće učiniti kada bude imao državu u svojoj volji? Od tada je car Stefana, ljubitelja vrline, još više ljubio i divio mu se, a (bio je) prisan samom patrijarhu i celom crkvenom činu, pa i velmožama i starešinama grada, jer smernošću i govorom privlačaše srca sviju, tako da kada bi samo ko govorio sa njime, smatrao bi (to) za veliku tečevinu. A neka blagodet sijaše na licu muža, a ljubav je sve k njemu privlačila. Jer takvo je lice onih koji su čisti srcem, kao onih koji gledaju Boga mislenim očima, i ispunjavaju se neiskazanom radošću, i otuda lice dobija zrake svetlosti. O ovom mislim da i Solomon kaže: „Kada se srce veseli, cveta lice.“1 Jer on blaženi smatraše lišavanje očiju kao prosvećenje, a zatočenje kao veliku utehu. A uvek se žuraše ka božjoj ljubavi, i često moleći se iz dubine duše uzdisaše, tako da je uticao na onoga koji (ga) sluša ka umiljenju i suzama, i što je još čudnije od običnoga mu dela i što je Bogu iznad svega prijatno: milostinje ne ostavljaše. Od onoga što mu car davaše i oni oko cara, mali ostatak od ovoga ostavljaše sebi, radi najpotrebnije potrebe, a ostalo predavaše u ruke igumanu da razda onima koji trebaju.
Kada je ovaj bio u ovim (teškim) prilikama, neko od blagorodnih njegova otačastva, poznat mu od početka i ljubim, prešavši u pameti njegove prve običaje i setivši se ljubavi, osećaše bol u duši. I uzevši ne mali deo zlata, i položivši u nedra najvernijem sluzi i u uši njegove mnogo naručivši, posla (ga) ka Carigradu, zapovedivši da to odnese Stefanu. Ovaj i došavši (u Carigrad) donese poslano i izreče (poručene) reči, ujedno veoma utešne i milostive, koje su mogle i samo kameno srce naterati na suze. A on ustavši i podigavši ruke u visinu, pomoli se za onoga delatelja nepromenjene ljubavi, i dade blagodarenja. Zatim prizvavši igumana, davaše mu u ruke prineseno da ga razdeli ništima na utehu (ishranu). A kada ga je onaj molio da neki deo ostavi radi potrebe, nije hteo, ovako odgovarajući k njemu: „Ovo, časni oče, nismo mi stekli, no — kao što piše David — onaj koji otvara ruku svoju i koji zasićava svako živo biće blagovoljenjem. On posla ovo na potrebu svojim ljudima koji oskudevaju. Da je Bog hteo da me tamošnjim hrani, ne bih po njegovoj presudi ovamo stigao. No pošto je tako bilo ugodno božanskome promislu, dovoljno i iznad naše mere je ono što nam se nalazi bez truda.“ Takovo i mnogo više reče igumanu, i ništa ne ostavivši predade tome u ruke ono što je doneseno. A mladića koji je (zlato) doneo, zadrža neko vreme i posla ga ka svom gospodinu, mnogo molivši i blagodarivši obilnim suzama, rekavši tome i ovo ka onom pohvalnome drugu, da: „Ako hoćeš opet što da mi pošlješ, molim tvoju usrdnost prema meni, razdaj tamo onima koji to trebaju, jer mene ona sila koja me je ovde dovela, obilno hrani.“
Napomene
- Priče Solomonove (15, 13).