Poglavlje 19: Pohvala Stefanu
Da li je ovo, dakle, čudno? Nikako! Jer Hristov je učenik, koji je rekao: „Dela koja ja činim i taj će činiti.“1 Vaistinu, Stefan po kaza dela dostojna vere, a veru ukrasi delima, a dela verom zapečati, a ta (dela) su ovo: vera, nada, ljubav2, nezlobije, prostota, milostinja, krotost, dugotrpljenje3, pravosuđe, briga za sirote i udovice, podvig za pobožnost i što je najviše: smernost. Jer ovu priloživši ostalim dobrim delima kao neka krila, dostiže vremena nadsvetska, nastanjujući se kao velikomučenik sa mučenicima. Ovaj družeći se sa onima koji su blagočastivo na zemlji carevali, pošto je ove prevazišao mnogim delima, zboruje sa prepodobnima, jer pritrže (prisvoji) i neka od velikih njihovih dela, postavši im sličan čestim molitvama i sećanjem smrti, svagdašnjim suzama i smernim mudrovanjem, pa se i spremi da uđe u dvornicu sa mudrim devojkama. Jer ispunivši mnoge sasude uljem predovoljno, i predstavivši svetilnik, očekuje strašni dolazak slatkoga ženiha, koji će biti u ponoć. A koji su to sasudi, čujte vazljubljeni: utrobe ništih, utrobe gladnih, pleća nagih, suze udovih, nevolja siromašnih; njihovu oskudicu tešeći Stefan, spremi svetilnik na svoj ukras.
Jer koliki rečeni će opkoliti njega tada na sveljudskom onom saboru, pokazujući toga strašnom sudiji, koji je njih upokojio radi njegove ljubavi i koji im je olakšao bolove od stradanja! Koliki će jezici jednim glasom podigavši se jasnije od trube pokazati muža milostinje, i što je on njima sakriveno činio. Ovo će oni jasno izneti pred anđelima i ljudima. O blaženoga obličenja! O dobrih podskazivača Stefanovih! I kada je ženih dolazio, naiđe prirodna potreba i učini da sve zadrema i zaspi. No i kada je spavao, sasud njegove svete duše čini čudne (preslavne stvari). I kada je dakle tolikom slavom bio proslavljen u sadašnjem vremenu, kakva i kolika će mu se tada darovati, (naime darovaće mu se) što oko ne vide i uho ne ču, niti uziđoše čoveku na srce, što Bog spremi onima koji ga ljube4. A kada se od česti uprazni po apostolu, kada sa Vladikom i ženihom uđe u zbornicu (svečanu dvoranu), zatvoriće se vrata.
Šta je, dakle, što je čudni Josif od braće prodan i u rov bačen bio slika Hristova? Zar nije Stefanovo zatočenje isto, pa i lišenje svetlosti podnese. Ja mislim da je smrt bolja od takove kazne. Zar nije onaj bio car Egipta, a ovaj car Srbalja? Samo je onaj bio u senovnom zakonu, pre zakona blagodati i vladar bezbožnom i skvrnom narodu, a ovaj u samoj blagodati, i izabranom narodu, narodu sveštenom, stadu Hristovu, koji je mnogo više iznad onoga.
Bio je drug mnogostradalnom Jovu. Kao što je onaj prevazilazio istočne careve pobožnošću i pravdom, tako je i ovaj zapadne milostinjom i nezlobivošću, slavom i bogatstvom mnogo više nadmašio, i na kraju nasilno pogibe, neravan obojici, i kao što je u svemu, tako je i ovde Stefan veći mučeničkom smrću.
Ovaj se može nešto uporediti i ka Isusu Navinu5 i još viši je podvigom za narod, i vođenjem bitaka protiv naroda koji navaljuju i traže da ozlobe božje nasledstvo, kome on beše čredonačelnik, i to ne oružjem ni lukom, jer se nikada nije uzdao u njih, no uzdizanjem čistih ruku, kao drugi Mojsije, i dejstvom molitve.
David (je bio) car u Izrailju i krotak, o kome Bog svedoči, govoreći: „Nađoh Davida Jesejeva, muža po mome srcu“6, pa i pisac pesama (psalama) i igrač pred kovčegom. I ovaj, dakle, (je bio) car i krotak u smernosti, i posvedočen ne rečima, no delima pokazan od Boga narodu. A i on je bio pevač pesama (psalama), koje izviru od srdačnog instrumenta i dostižu u uši Boga Savaota, a molitve su tihi usklici, a duhovno je igrao u kolu, ne nogama, no duševnim osećajima.
Čudni Solomon bio je u premudrosti i lepoti iznad svih koji su carevali u Izrailju, ali je bio rob ženskim slastima, te porokom slavu unakazi. A ovaj mudrošću, koju je po prirodi imao, sačuva se premudro od takova poroka, jer želju duše beše upravio ka nadzemaljskim (stvarima). Zar nije onaj sazdao mnogozlatni i mnogoslavni hram, ali na potrebu službama zakona i na osvećenje Izrailju žestoka srca? A ovaj sazda hram blagodati za služenje i dostojanje božastvenih tajana i za molitveno sabranje naroda Hristova. Šta su prema ovom delu mnogo spominjani hram kizički i njegovi stupovi umetnički složeni, i Josifove žitnice ili na polju senarskom ne dobro smišljeni zidovi kule, ili dom u Efesu7 veoma usrdno dakle ustrojen, ali ne na korist onima koji su ga stvorili? A beše po Danilu muž najboljih želja i revnitelj po Iliji.
Takova su Stefanova ispravljenja, takove su prednosti blagočastivoga cara, takovi su plodovi bogoljubazne duše. Ne vezuje se on tolikom samodržavnošću, ne ukrade se gordošću, ne pretpostavi što od vidljivih misaonim, no kruna ovoga zemaljskoga carstva isposredova mu nebesko carstvo, i njegova sveta duša nastani se u neizrečnoj slavi, a svešteno njegovo telo bi ostavljeno kao neko mnogoceno nasleđe njegovu otačastvu i svima, pošto nas Bog voli.
Kada ovo ne bi ovako bilo, trebalo bi svakako da se prestavi kao Enoh8. Jer čije su časne mošti u nas, verujemo da je i preblažena duša toga nevidljivo s nama, koja ispunjuje molbe naše ka spasenju i koja čuva od zala koja nailaze, i koja se protivi i javnim kaznama kažnjava one koji napadaju na njegov manastir i koji oskrbljavaju anđelski čin u njemu. Čujte, o ljubazni oci9, povest, koja nije nepoznata ni vašoj ljubavi.
Napomene
- Jevanđelje po Jovanu (14, 12).
- Prva poslanica Korinćanima (13, 13).
- Poslanica Kološanima (3, 12).
- Prva poslanica Korinćanima (2, 9).
- Isus Navin, naslednik Mojsijev.
- Psalmi (89, 20).
- Jedno od sedam svetskih čuda bio je Dijanin hram u Efesu, u staroj Grčkoj.
- Enoh, starozavetna ličnost, koji se po predanju uzneo na nebo i prošao kroz sedmoro nebesa.
- Sudeći o ovom apostrofiranju, Camblak je ovo žitije čitao pred skupom dečanskih kaluđera na dan smrti St. Dečanskog.