Poglavlje 14: Borbe sa bugarskim carem Mihailom i bitka kod Velbužda
Drugi iznenadni podvig snađe cara, jer bugarski car Mihailo, uznevši se mnogim uspesima i slavom carstva, podizaše se na srpsku vlast i žuraše se da je pokori, a velika je bila, dakle, njegova vojska, sakupivši (je) od različnih naroda, a prizvavši još i ne malu pomoć Gota, koji su živeli s one strane Dunava, i iđaše podobno moru koje se talasa. I što je u umu smišljao, to se žurio da delima izvrši, gledajući toliku množinu koja se ne može izbrojiti. A Stefan, saznavši za ovo iz pisma, smuti se, što beše razumljivo, i posla da se skupi vojska koja će ići za njim, a sam se žuraše, ukoliko je moguće, da (ga) pretekne sa sinom Stefanom. I kada je bio na mestu takozvanom Velbuždu, koje pripada k Sardikiji, tu obe strane ugledaše jedan drugoga, i naši behu veoma mali, a množina njihova, tako kao kada bi neko rekao pet na tisuću.
Posla dakle najhrišćanskiji Stefan bugarskom caru da bude izmirenje, govoreći: „Zašto se trudiš da pogubljavaš rodove bugarske i srpske, jer deo tvoga nasledstva imaš u rukama, koji ti Bog darova. Budi zadovoljan sa svojim, da ti dobro bude, a ne želi drugo, što Bog drugima darova, jer dolaziš u sukob sa Bogom, kao onaj koji smućuje i ratuje ono, što je od njega dobro razdeljeno. A ako si toliko ratoboran, oružaj se protiv varvara, a ne na Hristov narod, čiji sam ja po njegovoj blagodati pastir, koji te uz to nije ničim uvredio. Pomisli koliko krvi ima da se izlije, koliko matera da ostanu bez dece, koliko će se telesa sa obe strane izložiti pticama i zverovima na hranu? Koliko će zbog ovih biti istraživanje onome koji je ove beslovesno pogubio, a koji je ostavio one, koji su daleko od nas da miruju? Sam imajući podobno (ono što trebaš), obrati se ka svojima, jer oni koji se žure da ugrabe tuđe, izgubiće sa ovim i ono što misle da sigurno drže, pošto tako sudi svevideće oko.“
A on, čuvši ovo i riknuvši kao zver, ispuni velikim metežom predstojeće i podizaše jezik nepobožnosti i pretnje protiv Stefana i (prećaše) kraj. „Ako — reče — ne dođe do ujutro kad se sunce javi sa istoka, i ako, pošto padne, ne postavim nogu naše nepobedne države na njegov vrat, to ću poslavši dovesti ga svezana beščasno, i posle drugih mnogih i velikih muka, predaću ga najsilnijoj smrti.“
A šta Stefan kada je ovo čuo? O, blagorodne duše! O blažene nade! Iz dubine uzdahnuvši, reče: „Gospod mi je pomoćnik i neću se ubojati, što će mi učiniti čovek. Gospod mi je pomoćnik, i ja ću pogledati na neprijatelje moje.“1 I, dozvavši vojvode, zapovedi da se uređuje vojska i da se sprema za borbu. A sam u svome šatoru stojeći, moljaše se, podigavši svoje neporočne ruke k Bogu i njega prizivaše u pomoć. I tako provede svu noć stojeći. A kada je nastao dan, iziđe imajući svetlost na licu, kao Mojsije u starini kada izlažaše od šatora svedočanstva. Jer takvo je delo molitva, da ne otpušta onoga koji se moli takvog, kakvog prima, no mnogo svetlijeg. Zatim ujedno skupivši svu vojsku, i postavivši sina Stefana po sredini, uruči je njemu, govoreći:
„Idite, deco, u ime Hristovo, da se izvrši njegov pravedni sud. Budite hrabri, jer piše: Jedni na kolima bojnim a drugi na konjima, a mi ćemo prizvati u ime Gospoda Boga našega2. Neka se ne ustraši srce vaše3, gledajući na množinu onih. Jer kada Nahirim4, vojvoda cara asirskog, opsedaše Jerusalim, Bog videvši smernost i ozlobljenje naroda svoga, posla jedne noći jednoga anđela i ubi od puka asirskoga 185 tisuća, i sada će, uzdam se, s vama poslati anđela svojega, da sruši gordoga pred licem vašim. Jer piše: Bog se protivi gordima, a smernima daje blagodat.“5 Ovakvim bogovećanim rečima učinivši sve usrdnima i njima u srce davši neku božastvenu silu, otpusti (ih) na borbu.
A on, opet došavši u običan šator, preklonivši kolena i položivši lice na zemlju, roneći suze, moljaše se uzročniku presuda. A Bog posluša svojega ugodnika i onaj silni gordeljivac bi pobeđen sa svom vojskom svojom, kao nekada Amalik6, dejstvom molitve, i ne mogaše izbeći sudu božjem. Car bugarski bi uhvaćen od srpskih vojnika i bi preveden ka sinu carevu Stefanu, koji je tada pokazivao u borbi veliku hrabrost, i tu se liši života bedno. Ono što on spremaše drugome, bi pravedno na to priveden. I tako se Bugari ispuniše stida, izgubivši mnoge od svoje vojske. I uzevši mrtvo (telo) toga Mihaila i svršivši nad njim potrebno, spremivši mrtvoga običnim predovoljno, i Aleksandra njegova nećaka postavivši za cara, odoše svojim kućama.
A pobeditelj Stefan ukrašavajući se svetlim pobedama, vrati se svojoj kući, a narod ga je sretao i venčavao pobednim pesmama, hvalio i čudio se, blagodareći Boga, što su stekli takova cara, naročita među svima prvima. A kada je došao u manastir sa slavnim knezovima i sa mnogim desetinama tisuća, pisaše pobedne (pesme) Hristu caru i ispunjavaše se neiskazanom radošću, gledajući takovo ustrojenje svoje usrdnosti. I od tada se žuraše ka većim podvizima.
Napomene
- Psalam (118, 6—7).
- Psalam (20, 7).
- Jevanđelje po Jovanu (14, 27).
- Nahirim, car asirski Senahrim, poginuo je napadajući Jerusalim, izgubivši 175 hiljada svojih vojnika (Druga knjiga careva, gl. 19).
- Prva poslanica Petrova (5, 5).
- Amalik, biblijski vladar koga je pobedio Mojsije.