Poglavlje 2: Kralj Milutin oslepljuje sina Stefana na podbadanje svoje žene
No kako postrada? Đavo, koji uvek mrzi dobro, podiže zavist. A uslužitelj takovu služenju bila je njegova žena. O mojih suza, što ženska prevara savlada praroditeljevu u raju veliku mudrost! Šta ovde nije htela (zavist) učiniti revnima? Čujte! Dolazi carica k caru, pokazujući tužno lice, neukrašen i neobičan uvod, i roni suze, i unutrašnjim plamenom preseca glas. I da ukratko kažem, podiže oca na oslepljenje prvorodnoga sina, vaistinu slična Isaku dobrim pokoravanjem i poslušnošću. A on ne da nije znao za ono što je smišljano o njemu, no su ga mnogi od knezova i velmoža tajno učili da se sa množinom vojnika ukloni u neku od tamošnjih zemalja i da izbegne od prevare, koja je smišljana protiv njega, i da se odene savršeno u svedržanje carstva, ali nije hteo ove poslušati, sudivši da je bolje božje upravljanje o njemu, koje biva svakome na korist, koji su sebe svedušno poverili njegovu čovekoljublju, nego li savetu i pomoći ljudi. I ostajaše dalje, držeći se pravde i nezlobivosti, ogradivši sebe milostinjom i molitvama, govoreći:
„Vladiko sviju i Bože, jedini stvoritelju vidljivog i nevidljivog stvorenja, znaš srca stvorenih, unapred znaš sva njihova bića, čovečja misao ispovediće ti se, i ostatak misli poverava ti se. Vidi da li ima u srcu mome nepravde, vidi da li je u meni put bezakonja. Bože, koji pravedno ispituješ i srca i utrobe1. Vidi da li je istina ono u čemu me ogovaraju, i sudi pravedno, i utišaj srce roditeljsko koje se ožestočilo nepravedno protiv mene, i preobrati stremljenje koje se diže na milovanje milosti, ti, koji si pri Jestiri ukrotio gnev Asuiru, caru midijskom2, koji se ispoljio. Spasi, dakle, mene, svevideći Vladiko, mene koji sam u bedi i koji sam blizu da podnesem nepravedni sud, a oca mojega i cara odvrati od zazornoga i poročnoga dela. Jer ti hrabrošću izvodiš okovane i tvoja mišica je beskrajno silna, mnogoopevani caru.“
Tako je hrabri Stefan poveravao tesnotu srca jedinome Bogu, polažući na nj svu nadu na spasenje.
U carskim dvorima hođaše pobožno i u dobrom redu, svima pokazujući radostan prirodni običaj. U stojanju pred ocem imao je nekakav smeran i svojstven način po istini. No umuča sila promisla na takvu nameru, da bude iskušan nepravednom ranom i da se venča pravednim vencem od živonačelne ruke, čiji se trudovi i znojevi u istinu ne mogu uporediti ni sa kime. A šta je bilo dalje? Nadvlada ženska prevara, dostojna umiljenja (žaljenja) i povest za suze, pobedi se careva premudrost ženskim spletkama, pokloni se očinska mudrost ženskoj slabosti, ugasi se roditeljska toplota ženskom bestidnošću! Pravedni bi uhvaćen nepravedno, nezlobivi ljutom zamkom, milostivi nemilostivo, i, o neumesnosti, bi lišen očiju! Da me neko od onih koji nisu dobro slušali ne razume krivo, slušajući ovo, da Stefana, dakle, hvalim, a toga (Milutina) dostohvalnoga i svetoga da našim rečima beščastvujem. Neka ne bude takve neumesnosti. Jer careva (tj. Stefanova) oca (tj. Milutina) kao blagočastiva i borca naše prave vere imamo među svetima, i klanjamo se njegovim moštima nepropadljivo sačuvanim i celivamo (ih) primajući osvećenje, i molimo ga da posreduje za nas ka Vladici, jer zbog mnogih ispravljenja ima smelost ka njemu. Nego obličavamo žensku saglasnost sa đavolom, i podleži malom zazoru, što je poslušao tu. Predade sudu nemilosrđa (sina) prvorodnoga, koji je takav bio, kao što Solomon kaže, jer reče: „Sin premudri veseli oca.“3
Ali ni zbog ovoga ne treba da mu zazru oni koji dobro razumevaju. Jer i Veliki Konstantin i prvi hrišćanski car, toliki i takav, ma koliko da je bio u pobožnosti i prirodnoj premudrosti, poverovao je lažnim rečima lukave žene, i ubi sina svojega Priska, koji je bio dobar i blag muž, a zatim kada je posle saznao da je ova slagala, i nju ubi sudom pravednim. Videste li, vazljubljeni, lukavstvo žene? Čuste li njihovu prevaru koja lako vara? Zašto takovi i bogoprosvećeni i premudri Konstantin nije video njezinu zlu zamku pre sinovljeva ubistva? Jer kada bi ovo znao, ne bi osudio najljubaznijega (sina), no tu samu u kojoj đavo beseđaše. No je uvideo kasnije, kada kajanjem ništa ne mogaše pomoći, niti beše moguće uskrsnuti sina, i nije video odmah ono što su razumnom oku prikrile lukave reči zle žene, no je posle ubistva poznao što je učinio. Isto tako postrada i Adam. Jer znađaše da je dobra poslušnost koju zapovedi Gospod, a da je neposlušnost zla, jer beše premudar, kao čudno delo ruku Božjih, odlikovan dušom slovesnom i umnom, i znađaše dobro i zlo. Ali vidi zloga savetnika kako prvo ženu ulovi, a ženom Adama savlada da se dotakne zabranjenoga drveta. I što pre znađahu od prirode neposlušnosti da je zlo, ovo delom navikoše, pokorivši se zlomu savetu. Mnoge druge takove i mnogobrojne (primere) iz božanskih spisa znaju oni koji se u ovom upražnjavaju, a mi ćemo vratiti reč na povest.
Napomene
- Prorok Jeremija (11, 20).
- Aluzija na biblijsku legendu o Jestiri, koja je blagodareći svojoj lepoti postala žena midijskog cara Asvira, i na taj način spasla Judejce od progona.
- Priče Solomonove (10, 1).