Čin 1, Scena 6: JEROTIJE, VIĆA
JEROTIJE (na vratima, iz kojih je došao): ’Odi, gospodine Vićo.
VIĆA: Jeste li sami?
JEROTIJE: Sam. Ne možeš u celoj kući da nađeš mesta gde možeš poverljivo da razgovaraš. Ona naša kancelarija prava jurija; tek zineš, a neko upadne! Ovde opet, možemo! (Seda). Deder sad, molim te, gospodine Vićo, pročitaj mi još jedanput tu depešu, ali polako, reč po reč. (Metne školjku od šake na uvo).
VIĆA (obzirući se da ko ne sluša): „Strogo poverljivo. Prema saznanju i tragu dosada uočenome“…
JEROTIJE: Aha, aha!
VIĆA (nastavlja): „… U tome se srezu sada nalazi izvesno sumnjivo lice“…
JEROTIJE: Upamti, gospodine Vićo, „sumnjivo lice“.
VIĆA (ponavlja): … „koje nosi sobom revolucionarne i antidinastičke spise i pisma“…
JEROTIJE: Pročitaj to, molim te, još jedanput! (Metne na oba uva školjke).
VIĆA (ponavlja): … „koje nosi sobom revolucionarne i antidinastičke spise i pisma“…
JEROTIJE (uzima depešu): Daj i ja da pročitam. (Čita). „Koje nosi sobom revolucionarne i antidinastičke spise i pisma“… (Vraća depešu). Čitaj dalje!
VIĆA (čita): „Sa namerom da ih prenese preko granice“…
JEROTIJE: Aha, aha! Deder dalje!
VIĆA (čita): „…Tačan opis ovog sumnjivog lica nepoznat je vlastima! Jedino se zna da je to mlad čovek. Učinite sve što je moguće da se ovo lice u vašem srezu pronađe, spisi i pisma od njega oduzmu i pod jakom stražom sprovede u Beograd. Udvojte pogranične straže da bi mu se sprečio prelazak preko granice i, ako vam zatreba pomoć, obratite se u moje ime susednim sreskim vlastima.“
JEROTIJE: Aha, gospodine Vićo, ovo nije plava riba i svastikin but? Ovo je važna i ozbiljna stvar. A? Daj ovamo tu depešu! (Stavlja je na dlan i uznosi kao da bi hteo da joj odmeri težinu). Šta misliš ti, gospodine Vićo, koliko je teška ova depeša?
VIĆA: Bome!
JEROTIJE: Ako hoćeš da joj izmeriš težinu, treba da znaš šta nosi. Šta misliš, gospodine Vićo, šta nosi ova depeša?
VIĆA (sleže ramenima).
JEROTIJE: Nosi klasu, gospodine Vićo.
VIĆA: Vama, gospodine kapetane!
JEROTIJE. Pa meni, dabome! Uostalom ti, gospodine Vićo, i ne mariš mnogo za klasu. Pa jes’, šta će tebi?
VIĆA: Ne kažem da mi treba klasa, ali bih voleo onako da se sredim, da se odomaćim…
JEROTIJE: Znam šta hoćeš da kažeš. Ne brini, gospodine Vićo; ako ovaj posao svršimo, meni klasa, a tebi nevesta u kuću.
VIĆA: To tako vi kažete, a devojka?
JEROTIJE: Devojka ima da ćuti i da sluša roditelje, samo ako mi pomogneš da uhvatimo ovo lice.
VIĆA: Ako samo meni poverite stvar, ja ću ga uhvatiti.
JEROTIJE: Dobro, da ti poverim, al’ kako ćeš da ga nađeš? ’Ajd, kaži mi, kako ćeš ga naći…?
VIĆA: Pa ja mislim, ovaj, na osnovu ove depeše da uhapsim gazda-Spasoja Ćurića.
JEROTIJE: Da uhapsiš gazda-Spasoja?! Uha, kud ti zaošija, gospodine Vićo. Čestit čovek i miran, najbogatiji trgovac…
VIĆA: Pa baš zato!
JEROTIJE: Ama otkud to ide?
VIĆA: Ne bi mu baš ništa falilo. Odsedeo bi dva do tri dana u apsu, a ja bih ga posle pustio.
JEROTIJE: Znam ja da bi ga ti posle pustio, ali što ne ide, ne ide! Otkud gazda Spasoje sumnjivo lice? Zar ne vidiš da ovde piše „mlad čovek“, a gazda Spasoje ima šeset godina. Pa onda, i da ga uhapsiš, kamo ti kod njega revolucionarni i antidinastički spisi? Ako i preturiš hartije gazda-Spasojeve, šta ćeš naći? — Priznanicu tvoju, priznanicu moju, a to, brate, nisu sumnjivi spisi.
VIĆA (buni se): Pa, ono…
JEROTIJE: Ono jest, sumnjivi su, zato što ne misliš da mu platiš. A ne mislim ni ja, ako hoćeš pravo da ti kažem. Dosta on zarađuje od ovog naroda, a mi smo, kao vlast, pozvani da uzmemo u zaštitu narod od takvog globadžije. A kako ćeš ga zaštititi drukče do ako zakineš po gdešto od gazda-Spasoja. Ali, gospodine Vićo, ako su naše priznanice sumnjive, nisu antidinastičke. Ne možeš tek uzeti naše priznanice pa ih poslati gospodinu ministru kao antidinastičke spise! Je l’ tako? Nego slušaj ti mene, gospodine Vićo. Ovo je velika i važna stvar, od nas zavisi spas države, te se moramo ozbiljno uzeti u pamet. Jesu li svi činovnici ovde na okupu?
VIĆA: Svi su, samo je g. Žika „otišao u srez“.
JEROTIJE: Eto ti sad, šta će u srez?
VIĆA: Nije otišao, nego napio se juče, a naši činovnici, kad se ko napije pa ne dođe ceo dan u kancelariju kažu obično „otišao u srez“.
JEROTIJE: Taj mi često ide u srez. Razumem kad se napije pri kakvoj većoj licitaciji, pri kakvoj proceni za zajam kod Uprave fondova ili tako što; ali je on počeo u poslednje vreme da se napija i kod najsitnijih usluga koje vrši građanstvu. Izda nekom lažan stočni pasoš, napije se; natera nekog da plati dug koji ne priznaje, napije se. E, pa, brate, to ne vredi tako za sitne stvari. Zbog toga pati država, a treba i o tome koji put voditi računa.
VIĆA: Pa treba, dabome!
JEROTIJE: Kaži panduru Josi — u njega je dobar rasol — neka mu odnese jednu testiju, pa kad se rastrezni, neka dođe ovamo. A ostali?
VIĆA: Ostali su ovde.
JEROTIJE: Čim dođe gospodin Žika, neka dođu svi ovamo. Ne mogu tamo u kancelariji ni da razgovaram poverljivo. Naslone oni praktikanti uši na vrata, pa svaku šifru cela varoš odmah sazna. I koliko sam ih odučavao od toga pa, badava, ne pomaže ništa. ’Ajde, gospodine Vićo, čim dođe gospodin Žika, dođite svi ovamo da se razgovorimo i posavetujemo, jer stvar je ozbiljna i važna.
VIĆA: A kako bi bilo, gospodine kapetane, da još sad odmah pošaljem poverenika Aleksu da malo procunja po varoši?
JEROTIJE: Ne verujem da je to lice u varoši; ono se krije negde u srezu. Ali opet, neka vidi. Kaži mu neka zaviri gde god se može zaviriti. Po svima kafanicama. Neka ode i do one Kate kod gornjega bunara, i ona izdaje sobe za samce. Neka svrati i kod onoga gazda-Joce maloga, — i to je kanda nekakav revolucionar; mogao ga je i on sakriti.
VIĆA: To onaj krojač ženskog odela?
JEROTIJE: Jeste on! Pre jednom, kad je dolazio da mu platim neki račun, pa ga ja izbacio iz kancelarije, digao je takvu dreku protiv vlasti da sam odmah primetio da je revolucionar. Nek vidi i kod njega.
VIĆA: Ne brinite, ume to Aleksa. (Polazi).
JEROTIJE (ispraćajući ga). ’Ajde, pa požuri, gospodin-Vićo.