Čin 1, Scena 13: JOSA, PREĐAŠNJI
JOSA (unosi jednu posetnicu i daje je Vići).
JEROTIJE: Šta je?
VIĆA: Aleksa.
JEROTIJE: Gle, gle, ja nemam vizit-karte, a Aleksa ih ima.
VIĆA: Pa znate kako je… bio žandar u Beogradu, bio pred ministarskim vratima.
JEROTIJE: Daj ovamo da vidim! (Uzima kartu i čita). „Aleksa Žunjić, sreski špijun.“ (Govori). Pa je l’ on lud? Otkud se javno kaže da je špijun?
VIĆA: On kaže, pre dok je krio nije mogao ništa da dozna, a sad mu svi kazuju jedan protiv drugoga.
JEROTIJE (Josi): Gde je on?
TASA: Evo ga čeka.
VIĆA: On je procunjao kroz varoš; mora da je naišao na kakav trag čim se ovako brzo vratio.
JEROTIJE (izdere se na Josu): Pa šta čekaš, brate, pusti ga neka uđe.
JOSA (ode).
JEROTIJE: I ti, gospodin-Vićo, mesto odmah da ga zoveš, zapodeo si neke razgovore: te bio žandar u Beogradu, te štampao vizit-karte! A vreme prolazi i svaki je trenutak izgubljen za otadžbinu.