Čin 2, Scena 19: PREĐAŠNJI bez VIĆE
KAPETAN: Pa jes’, tako je, ima pravo čovek. To je uvreda u zvaničnoj dužnosti. (Spazi praktikante). A šta ste se vi, bre, tu iskupili, kao da je ovo menažerija? (Ščepa divite, lenjire i sve što mu dođe pod ruhu i gađa ih, te se oni povlače i zatvaraju vrata). Pa i vi, razbojnici! Napravili se junaci na jednog apotekarskog pomoćnika, a da je hajduk, vi bi leđa uza zid. Napolje! (Bije pandure nogom u zadnjicu i izbacuje ih tako. Ovom prilikom i jedan od građana, Spasa, nađe se tu nekako te i on izleti udaren nogom. Drugi građanin, Miladin, čim je kapetan pobesnio i počeo ziparati, sakrio se napred, iza rafa za fascikule i tu se šćućurio i ne dišući, te ostaje na sceni sve do kraja).
ANĐA (pokušavajući da mu kaže nešto): Jerotije!
KAPETAN: Đut’!
MARICA: Oče!
KAPETAN: Đut’!
ĐOKA: Gospodine kapetane!…
KAPETAN: Ćuti, Đoko, jer sad ću te noktima zadaviti! Sve si mi ti ovo, onako apotekarski, zamešao i posolio!
ĐOKA: Hteo sam samo…
KAPETAN: Đut’! (Anđi). Skloni mi ispred očiju i jedno i drugo, skloni mi ih, molim te, jer mi se smrklo.
ANĐA (uhvati Đoku i Maricu i odvodi ih u svoju sobu).