Čin 2, Scena 13: ŽIKA, MILISAV, JOSA
ŽIKA: Pa onda? (Zvoni).
MILISAV: Ja i gospodin Vića uđemo sami.
JOSA (javlja se na vratima).
ŽIKA: Ne pušćaj više nikog!
JOSA (povlači se).
MILISAV: Steglo nam se srce, znaš već kako je, i jednako šapćemo i dogovaramo se. Ja predlažem da ponesemo jedan džak pa da ujedanput upadnemo u sobu i da mu nabijemo džak na glavu. Gospodin Vića predlaže da napunimo šake alevom paprikom, da upadnemo u sobu pa da mu saspemo alevu papriku u oči. Taman se mi tako dogovaramo, a dođe sobarica pa kaže: „More, ne bojte se, pitom čovek kao jagnje. Jutros sam ga, veli, pomilovala za podvaljak, pa mek kao rukavica i miriše sav na parfim!“ Al’, opet, mi kao vrtimo glavom, jer može čovek imati kožu meku kao rukavica, i mirisati na parfim, pa opet da ima revolver u džepu. Onda nam kaže sobarica: „Ja ću da kidišem na njega!“ Ima, znaš, hrabrih sobarica, pa smeju tako da kidišu na čoveka! Kucne ona na vrata, a otud odgovara onaj kao golub: „Slobodno!“ Nama zaigra srce…
ŽIKA: … I siđe u pantalone!
MILISAV: Siđe, bome! Nije da kažeš da me je strah, al’… opet znaš, nisam rad da poginem. Ja sam, vidiš, kadar da nasrnem golim grudima na čitav bataljon neprijatelja, — ali kad ima gde da se zaklonim da ne može da me pogodi. Nije što je mene strah da me on pogodi, nego samo zato što nisam rad da poginem!
ŽIKA: Pa ko je prvi ušao?
MILISAV: Sobarica.
ŽIKA: A onaj?