Čin 1, Scena 12: JEROTIJE, ČINOVNIŠTVO
JEROTIJE (na druga vrata): Izvol’te, uđite. (Ulazi Vića, Žika, Milisav i Tasa. Vića je suv i štrkljast, on ima neobično kratak kaput na struk, tesne, pripijene jahaće pantalone, čizme i na njima mamuze. Podšišanih je brkova i ima ćubu od kose nad čelom. Žika je dežmekast, a velike čupave glave, podbulih očiju i debelih usana. Na njemu visi izveštalo prljavo odelo, prsluk mu kratak tako da mu se košulja pod njim vidi. Pantalone su mu gore vrlo široke, a dole uske i spale te se naborale. Gospodin Milisav je srednjeg rasta, ulickane kose i ufitiljenih brkova. Na njemu je bivša oficirska bluza sa rasparanim znacima i čojicama od kojih se trag još poznaje. On je vojnički kratko ošišan, a pantalone mu zategnute lastišom pod cipelom. Tasa je omalen, povijenih leđa, sedih brkova, ćelav. Na njemu dugačak izlizan redengot i prljave i iskrivljenih štikala cipele. Jerotije ih najpre premerava sve, pa onda počinje svečanim tonom). Gospodo, stvar je vrlo važna i ozbiljna… moramo svi… (Zaustavi mu se pogled na Žiki). Kako je tebi, gospodin-Žiko?
ŽIKA (odebljalim jezikom): Ja vršim svoju dužnost!
JEROTIJE: Tako, tako i treba! Moramo svi vršiti dužnost, jer stvar je ozbiljna… Stvar je, kako da kažem… da, gospodo, mi smo se ovde sabrali… upravo, ja sam vas pozvao, gospodo!… Gospodin-Vićo, brate, ti tako gledaš čoveka u oči kao da imaš nešto da mu kažeš, a to može zbuniti i najvećeg govornika.
VIĆA: Pa imao bih da vam kažem.
JEROTIJE: Šta?
VIĆA: Poslao sam već Aleksu.
JEROTIJE: Ako, dobro si učinio! Dakle, šta sam ono hteo da kažem. (Seti se). Ah, da! Deder ti, Taso, pročitaj ovu depešu. (Da mu). Gospodo, depeša je poverljiva, od Gospodina Ministra unutrašnjih dela!… Čitaj!
TASA (čita): „Plava riba, kljukana dinastija…“
JEROTIJE (trgne se i otme mu): Ama nije to, ko ti to dade? Gospodin-Vićo, ovo je trebalo
uništiti. (Trpa u džep ovu, a vadi iz drugog džepa drugu hartiju i daje je Tasi). Ovo čitaj…
TASA (čita): „Strogo poverljivo.“
JEROTIJE: Čuli ste, gospodo, „strogo poverljivo“. Taso, evo ti ovde pred svima kažem da ću ti noge prebiti ako odavde zađeš po čaršiji i istrtljaš šta si pročitao.
TASA: A!… Gospodin-kapetane!…
JEROTIJE: Nemoj ti meni „a gospodin-kapetane!“ jer si ti, brate, za polić rakije kadar da istrućaš svaku državnu tajnu. A to ne valja. Jedna obična žena pa krije svoje tajne, a jedna država pa da nije kadra sakriti svoje. I to zbog jednog polića rakije. Ja, vidiš, još nisam kazao ovu tajnu svojoj ženi, a ti da je kažeš čaršiji. Ako te počem svrbi jezik, a ti uzmi četku od cipela pa ga pročeši, a nemoj ga češati na državni račun. Razumeš li?
TASA: Razumem!
JEROTIJE: Ovo su sve ukazna lica, a ja, vidiš, činim tebi čast, pa te zovem zajedno s ukaznim licima. Zašto? Zato što si već trideset godina ovde činovnik i što si star čovek. Pa nemoj onda… ’Ajd, čitaj dalje!
TASA (čita): „Prema saznanju i tragu dosada uočenome, u tome se srezu nalazi izvesno sumnjivo lice koje nosi sobom revolucionarne i antidinastičke spise i pisma, sa namerom da ih prenese preko granice. Lični opis ovoga sumnjivog lica nepoznat je vlastima. Jedino se zna da je to mlad čovek. Učinite sve što je potrebno da se ovo lice u vašem srezu pronađe, spisi i pisma od njega oduzmu i pod jakom stražom u Beograd sprovede. Udvojte pogranične straže da bi mu se sprečio prelazak preko granice i, ako vam zatreba pomoći, obratite se u moje ime i susednim sreskim vlastima.“
JEROTIJE (za vreme čitanja posmatrao ih je važno): Jeste li čuli?… Jeste li čuli, gospodo? Uviđate li koliko je ovo važna stvar. Na nama je da spasemo državu; u nas, u ovome času, gleda i država i dinastija! (Opšta tišina. On ih posmatra i, pošto prošeta dva-triput razmišljajući, nastavlja). Stvar nije prosta i moramo svi ozbiljno da razmislimo kako ćemo priteći državi u pomoć. Nije to da kažete hajduk, na primer, pa se dignemo, svi ovako, te hajd na večeru kod predsednika opštine u ovo selo. Sutradan ostavimo gospodina Žiku da se ispava, a mi ’ajd na ručak u drugo selo, kod drugog predsednika opštine, pa se vratimo i pošaljemo depešu u Beograd: „Energičnom poterom ovosreske vlasti, hajduk taj i taj izmakao ispred potere u drugi srez!“ Al’ ovo je druga stvar, ovo je sumnjivo lice! A šta je to sumnjivo lice? ’Ajd, kaži, Taso, šta je to sumnjivo lice? (Tasa sleže ramenima i gleda u ukazna lica). Ne znaš, dabome! Sumnjivo lice to je prvo i prvo lice bez ličnog opisa, a drugo: to je lice koje je teško pronaći, a državni interesi zahtevaju da ga pronađeš! I kako da poznaš među tolikim licima koje je sumnjivo lice? Eto, ’ajd kažite: je li gospodin Žika sumnjivo lice? (Žika se buni). Nije! Je li Tasa sumnjivo lice? (Tasa se snishodljivo smeje). Eto, promerite ga, molim vas, pa kažite: je li sumnjivo lice? To vam je, gospodo moja, kao na primer na pataricama: skupe se žene, deset, dvadeset, trideset žena; e, ’ajd sad ti, ako možeš, poznaj koja je među njima nepoštena? Ne možeš da poznaš ni koja je poštena, a kamoli koja je nepoštena! (Pauza, šeta). E, pa, de sad, kažite vi meni, gospodo, kako mislite vi da postupimo u ovoj prilici? Šta, na primer, misliš ti, gospodin-Žiko?
ŽIKA (on nije ni slušao govor kapetanov već se neispavan borio sa očnim kapcima koji mu jednako padaju): Ja? Ja ne mislim ništa!
JEROTIJE: Kako ne misliš?
ŽIKA: Uhvatila me promaja, a mene kad uhvati promaja, ne umem ništa da mislim.
JEROTIJE: Ali tebe često hvata ta promaja, a to ne valja. Treba da se lečiš, trebalo bi da ideš u kakvu sumpornu banju. To su one banje što smrde na pokvarena jaja.
ŽIKA: Jeste.
JEROTIJE: Ja mislim, gospodo, prvo i prvo da se napiše jedan raspis svima predsednicima opština. To ćeš ti, gospodine Milisave, da napišeš!
MILISAV: Je l’ strogo?
JEROTIJE: Strogo, nego šta? I da mi svršiš raspis sa onim: „Za svaku nemarnost po ovoj stvari odgovaraće mi lično predsednik.“ A oni tamo znaju da taj svršetak u mome raspisu znači dvadeset i pet u zatvorenom prostoru i bez svedoka. Razumeš li me, gospodine Milisave, hoću da napišeš tako da se predsednici opština, čim pročitaju raspis, počešu odostrag. Pa onda, gospodine Žiko, da se pošalju panduri konjanici u srez.
ŽIKA: Nek se pošalju!
JEROTIJE: Jeste, da se pošalju panduri konjanici na sve strane da prokrstare ceo srez, da zavire u svaki šumarak, u svaki tor, u svaku vodenicu. Nek se i panduri konjanici malo razmrdaju, i inače ništa ne rade do što idu po selima te zbiraju jaja za činovnike. Pa onda ti panduri zarađuju lepu paru i na švercu, pa je pravo da se i oni oduže državi.
MILISAV: Treba!
JEROTIJE: Mi treba, gospodo, da podelimo posao među sobom. Ti ćeš, gospodine Milisave, Recimo, da napišeš raspis… dobro! Ti ćeš, gospodine Vićo, recimo, da primiš na sebe varoš… dobro! Ti ćeš, gospodine Žiko, recimo, da… (pogleda ga dremljivog) spavaš!
ŽIKA: Jeste!
JEROTIJE: Ti ćeš, Taso, recimo, da prepisuješ raspise. Dobro! Al’ ko će u srez? Treba neko da ide u srez!
ŽIKA (gunđa nešto).
JEROTIJE: Je l’ kažeš nešto, gospodine-Žiko?
ŽIKA: Kažem… mogla bi gospođa kapetanica da ide u srez.
JEROTIJE: Eto ti sad. Kako može ona da ide u srez po zvaničnoj dužnosti?
ŽIKA: Nje se najviše boje predsednici opština.
JEROTIJE: Ono, da je ona stroga, to priznajem, ali što ne ide, ne ide. A ja ne mogu u srez, moram biti ovde; svaki čas može stići kakva nova depeša od gospodina ministra. Moram biti ovde. Nego, gospodine Žiko, kad bi ti mogao nekako da se razdremaš? Ovo je trenutak kad država traži od nas da svi budemo budni.
ŽIKA: Pa ja bih mogao… samo…
JEROTIJE: Samo bi zaspao u prvoj opštini i onda ko zna kad bi se probudio. Ovako, kad spavaš ovde u varoši, možemo te i probuditi ako zatrebaš. Ne ostaje ništa drugo nego da ti, gospodine Milisave, svršiš brzo raspis, pa da pođeš u srez.
ŽIKA: Jeste!