Čin 1, Scena 1: JEROTIJE, ANĐA
JEROTIJE (šeta uzbuđeno s rukama pozadi i držeći jedno pisamce).
ANĐA (dolazi iz leve sobe): Šta si me zvao?
JEROTIJE (podmeće joj pismo pod nos): Pomiriši!
ANĐA: Ala lepo miriše!
JEROTIJE: Na šta?
ANĐA (doseća se): Čekaj!… Miriše na promincle.
JEROTIJE: Baš si pogodila!
ANĐA: Nego?
JEROTIJE: Miriše na Đoku.
ANĐA: Kakvog Đoku, bogati?
JEROTIJE: Eto, takvog!
ANĐA: Govori, čoveče, šta je; ništa te ne razumem.
JEROTIJE: Imaš li kakvog Đoku u familiji?
ANĐA (domišljajući se): Nemam!
JEROTIJE: E, ako ti nemaš, tvoja ćerka ima.
ANĐA: Ama, šta govoriš, bogati?
JEROTIJE: Ne govorim ja, Anđo, on govori, on!
ANĐA: Ama ko?
JEROTIJE: Pa Đoka!
ANĐA: Opet! Govori jedanput, čoveče, da te razumem!
JEROTIJE: Je l’ hoćeš da razumeš? E, pa na, pročitaj ovo pa ćeš razumeti! (Daje joj pismo).
ANĐA (čita pismo): „Đoka“.
JEROTIJE: Njega znamo već. Ostavi njega pa počni ozgo.
ANĐA (čita ozgo): „Marice, dušo moja!“
JEROTIJE: Aha, je l’ ti sad miriše na promincle?
ANĐA (nastavlja čitanje): „Primio sam tvoje slatko pismo i izljubio sam ga stotinu puta.“
JEROTIJE: Čudo nije izljubio i pismonošu i upravnika pošte i…
ANĐA (čita dalje): „Postupiću tačno po uputstvima koja si mi u njemu izložila“
JEROTIJE: Divota! Tvoja ćerka šalje uputstva! Ako tako potera, može početi još i da šalje raspise; može čak da zavede i delovodne protokole pa da počne posao pod numerom…
ANĐA (čita dalje): „Jedva čekam srećan čas da pritisnem…“
JEROTIJE (prestravi se): Šta da pritisne?
ANĐA (nastavlja): „Poljubac na tvoja usta.“
JEROTIJE: Čudo ne kaže: da udarim pečat na tvoj raspis.
ANĐA (završava čitanje): „Tvoj do groba verni Đoka.“ (Zgranuta).
JEROTIJE: Đoka. Eto ti ga s misli i s personom! Sad znaš ko je Đoka.
ANĐA (krsti se): Ju, ju, ju, ju! Gospod je ne ubio! Prste ću joj iseći, da ga majci nikad više ne napiše pismo.
JEROTIJE: More će da ga napiše nosem. Nosem će da ga napiše, samo kad hoće.
ANĐA: Otkud ti ovo pismo?
JEROTIJE: Doneo poštar.
ANĐA: Za nju?
JEROTIJE: Za nju, dabome!
ANĐA: I ti ga otvorio?
JEROTIJE: Otvorio, dabome.
ANĐA: Bolje da nisi. Bolje, bogami, nego ovako što mi presede. I kako ću da joj kažem da si joj otvorio pismo?
JEROTIJE: Eto ti sad! Čudo božje! Otvarao sam ja pisma malo veće gospode, pa neću Đokino.
ANĐA: Otvarao si, al’ si zbog toga i službu izgubio.
JEROTIJE: Izgubio, pa šta? Posedeo malo, koliko da se zaboravi, pa posle opet dobio službu.
ANĐA: Pa jeste, al’ nemoj sad opet da otvaraš pisma.
JEROTIJE: Moram! Nije što hoću, nego moram. Znaš kako je to, ostane čoveku u krvi. Ima ljudi koji vole tuđe pile, ima ih koji vole tuđu ženu, a ja volim tuđa pisma. U mojim rukama, gledam ga, a ne znam šta u njemu piše. Ne možeš da izdržiš, pa to ti je. Slađe je meni pročitati tuđe pismo no pojesti tri porcije sutlijaša sa cimetom, a ti, Anđo, znaš koliko ja volim sutlijaš sa cimetom. Eto, došlo od jutros puno pisama: iz ministarstva, iz okruga, iz opštine. Kad, jedno pismo miriše. Znam, pisma iz ministarstva ne mirišu; ne mirišu ni ona iz okruga, a ona iz seoskih opština… možeš misliti već!… Uzmem ovo pismo, pogledam, kad… „Gospođici Marici Pantićevoj“. Oho, rekoh, tu smo! Otvorim ga, pomirišem, kad… zamirisa Đoka. Eto ti!
ANĐA: Ja ne znam, bogami, šta radi ova država! Zar nije bolje da devojke uče čitati i pisati tek kad se udadu.
JEROTIJE: Pa i onda ne znam šta će im. Da čitaju valjda iz „Kuvara“ kako se prave puslice i muškacone. Tu je muž, pa ako mu se jedu puslice, a on neka pročita ženi kako se prave.
ANĐA: Pravo kažeš!
JEROTIJE: A nisi ni pogledala odakle je pismo?
ANĐA (zagleda): „Prokuplje“.
JEROTIJE: Kažem ja tebi, Anđo, ne šalji dete u goste tetki, ali ti: neka, neka se dete provede malo. E, eto ti sad, ona se provela, a sad možeš ti da se provodiš.
ANĐA (razmišlja): A opet, šta znaš, Jerotije, možda je ovo kakva dobra prilika?
JEROTIJE: Hm, dobra prilika; Đoka, dobra prilika! Idi, bogati! Dobra je prilika gospodin Vića, a ne Đoka! I ti, da si majka kao što treba, ti bi trebala da je naučiš. Eto, čovek je hoće, nije da neće. Baš pre neki dan opet mi je rekao: „Kad bi se mi orodili, gospodine kapetane, gde bi nam bio kraj!“
ANĐA: Govorila sam joj, nije da joj nisam govorila, ali kad ga dete ne voli.
JEROTIJE: A pa čemu ga opet mora voleti? Nisi ni ti mene volela kad si se udala, pa šta ti fali? Nego reci, nisi ti mnogo navaljivala na nju?
ANĐA: Pa i nisam. Otežem stvar zbog one njegove krivice. Rekoh, nek se to svrši, pa onda neka prosi.
JEROTIJE: Ama kakva krivica, pobogu brate! Gde si ti još videla kod nas da je činovnika glava zabolela zbog krivice? A posle, pametan je to čovek, zna taj šta radi. Pokrao je on sva ta akta, i sad: nema akta, nema ni krivice. Ne može mu ministar ništa, manj da ga istera iz službe. Ali i da ga istera, misliš mari on? Skrcao je taj paricu, pa mu se može i bez službe. Sedeće godinu-dve i davaće pare na zajam seljacima. Ako baš hoće nanovo službu, sačekaće dok padne vlada, pa će ga posle druga sa klasom u službu.
ANĐA: Ama zar istina taj čovek ima toliko para?
JEROTIJE: Ima, nego! I ima dosta, bome. Pisar druge klase i nema više nego četrnaest meseca kako je u ovome srezu, a došao je go k’o pištolj. Al’ ume, brate! Eto, onaj drugi, gospodin Žika, celog će života ostati siromah. Njemu dosta kad mu ponudiš litar-dva vina. Al’ ovaj, jok! Neće da se prlja za sitnicu; ne voli čak ni da primi na rad prodaje, procene, licitacije i takve stvari; veli: „Neka to gospodin Žika.“ On samo nakrupno hvata. Njegova je struka politika, i na njoj bome dobro zarađuje. Najviše zarađuje na dinastiji. Za njega je dinastija krava muzara. A muze, brate, vešto! Tek vidiš, pritvori kakvog gazdu, veli: „Lajao protiv dinastije!“ i natovari mu ovolika akta… sedam, osam, dvanaest svedoka… pet godina robije. A jednog dana tek, nestala akta, ili iskazi svedoka sasvim drukče glase nego kad si ih prvi put čitao i onaj… tek vidiš, u slobodi. Eto, tako, ide mu taj posao od ruke. E, to je, vidiš, domaćin čovek, takvog mi zeta daj, a ne Đoku.
ANĐA: Šta ću, šta mogu kad ga ona ne trpi, kaže: liči joj na petla.
JEROTIJE: Rotkve njoj strugane! A šta bi ona htela! I ja sam ličio na petla kad sam tebe uzeo, pa šta ti fali?