Čin 1, Scena 3: JEROTIJE, VIĆA
JEROTIJE: Šifra, a? Je l’ nešto važno?
VIĆA: Ne znam!
JEROTIJE: Jesi razrešio?
VIĆA: Jesam.
JEROTIJE: Pa šta je?
VIĆA: Ne znam!
JEROTIJE: Ama, kako ne znaš?
VIĆA: Evo, pa čitajte sami! (Daje mu telegram).
JEROTIJE (čita i iznenađuje se. Zagleda depešu sa svih strana, pogleda Viću, pa opet pokušava da čita): Pa dobro, šta je ovo?
VIĆA: Ne znam.
JEROTIJE (čita glasno): „Plava riba“ jest „plava riba“. Budiboksnama! (Čita opet). „Plava riba, kljukana dinastija“. (Trgne se). Ama, gospodine Vićo, šta je ovo. (Čita dalje). „Lokomotiva, okrug, trt, trt, trt“… (pogleda u Viću pa nastavlja) „zora, kundak, vladika, fenjer, svastikin but, bubanj, pečat, penzija, pop!“ (Prestaje). Budiboksnama, šta je ovo?
VIĆA: Ne znam, ne razumem. Znojio sam se po sata dok sam razrešio.
JEROTIJE (šeta zamišljeno): Što ne razumeš ti, dobro; ali, eto, ni ja ne razumem. Nijednu reč ne razumem. ’Ajd ovo „dinastija“ i ovo „trt, trt, trt“, kad se veže, recimo, moglo bi se još nekako i razumeti. To bi moglo značiti na primer: „Ulite u narod strahopoštovanje prema dinastiji!“ Al’ ovo drugo, ovaj pop, pa ova plava riba i ovaj svastikin but, to baš ne može ništa značiti. (Čita opet u sebi). Ne znam! (Misli se). A da ipak ovo ne znači nešto samo vrlo zavijeno rečeno, a? I to možda vrlo važno?
VIĆA: I ja bih rekao.
JEROTIJE: To bi moralo biti štogod vrlo važno, jer ako bi bilo da tebe, gospodine Vićo, otpuštaju iz službe, zbog onoga što si udesio da se u akta podmetne lažni testament, to ne bi moralo šifrom.
VIĆA: Dabome! Ne bi moralo šifrom čak i kad bi vas penzionisali zbog onog što ste udesili da se čovek zaduži kod Uprave fondova na tuđe imanje.
JEROTIJE (ujeda se): Jest, ne bi ni to moralo šifrom! Mora da je to važnije što. Da nije mobilizacija, ili… ko zna šta sve može biti? Ama, jesi li ti to, gospodine Vićo, dobro razrešio?
VIĆA: Reč po reč. Vidô sam odmah da je nešto vrlo važno, pa sam pažljivo radio.
JEROTIJE (misli): „Plava riba“! Dobro, neka mu bude „plava riba“, ali „kljukana dinastija“? Kad se zrelo razmisli, ima tu i uvrede, gospodine Vićo! To ne može drukče biti, nego ti si nešto pogrešio.
VIĆA: Evo, da donesem šifre, pa sami da vidite.
JEROTIJE; Razrešio si donjom, opštom šifrom?
VIĆA: Jeste!
JEROTIJE: A nisi probao gornjom, specijalnom?
VIĆA: Gle! Nisam, bogami!
JEROTIJE: Pa to će biti, to će biti, gospodine Vićo! ’Ajde brže, ako boga znaš, izgoreh od nestrpljenja! ’Ajdemo u kancelariju! (Odu desno).