Čin 2, Scena 17: KAPETAN, PREĐAŠNJI
KAPETAN (ulazi obazrivo, trgne se kad se sretne sa Đokinim pogledom, pa kad vide da nema nikakve opasnosti, upadne i ustremi se pravo na Đoku. Zastane spazivši ga i posmatra ga): Je l’ to taj? A? To si ti, je li, golube moj? Dakle ti si? A izabrao si ovuda, kroz moj srez, a? E, moj sinko, mali si ti da meni promakneš! Drugačiji pa sa mnom nisu izlazili na kraj, te ti ćeš! Jesi li počeo, gospodin-Vićo?
VIĆA: Jesam!
KAPETAN: Je l’ kazao ime, prezime, godine?
VIĆA: Jeste!
KAPETAN (spazivši Miladina i Spasu): A šta će ovi ovde?
MILADIN i SPASA (jednovremeno): Građani, gospodine!
KAPETAN: More, znam ja da su oni građani, nego šta će ovde?
VIĆA: Pa mora, prisutnici.
ŽIKA: Sami ste vi naredili.
KAPETAN (seti se): A jest, bome! A jesi l’ ti, gospodine Vićo, kazao ovim građanima da drže jezik za zube?
VIĆA: Rekao sam im!
KAPETAN (građanima): Obesiću vas za jezik, razumete li, ako čujem da ovu državnu tajnu krčmite u čaršiji! (Opet gleda Đoku). Dakle ti si to, golube moj, a? (Vići). Priznaje li?
VIĆA: Priznaje!
ĐOKA: Ne priznajem ja ništa!
KAPETAN: Đut’! Reč da nisi kazao. Gle ti njega! Priznaješ, nego šta! A ako ne priznaješ, ti ćeš priznati, jer ja sam već telegrafirao Ministru da si priznao. Ne možeš ti valjda sad menjati navode vlasti. (Vadi iz džepa depešu i daje je Vići). Pročitaj mu, gospodine Vićo, kako sam telegrafirao gospodinu Ministru da bi se mogao u svojim iskazima držati toga! (Đoki). A ti slušaj, pa tako od reči do reči da mi kažeš na saslušanju!
VIĆA (čita): „Gospodinu ministru unutrašnjih dela Beograd. Uloživši nečuven trud i požrtvovanje, uspeo sam uhvatiti lice o kome govori vaš telegram Pov. Broj 4742. Prilikom hvatanja izložio sam lično život opasnosti, jer je zlikovac nasrnuo na mene i tek posle očajne borbe uspeo sam savladati ga…“ (Buni se). Ama, gospodine kapetane…
KAPETAN: Pa šta je, brate, ko je bio centar? ’Ajd, ko je bio centar?
VIĆA: Znam, ’al niste ni bili na licu mesta.
KAPETAN: To nema nikakve veze sa krivicom, bio ja na licu mesta ili ne bio. Glavno je, vlast je bila na licu mesta.
ĐOKA: Al’ ja se nisam branio.
KAPETAN: A ti što nisi, brajko! Ko ti je kriv što se nisi branio! Čitaj, čitaj samo dalje!…
VIĆA (čita): „Iz priznanja okrivljenoga izlazi da je on nihilista, u vezi sa najvećim inozemskim revolucionarima…“
ĐOKA: Ja nisam zlikovac, ja nisam ni za šta kriv, ja protestujem!…
KAPETAN: Đut’, kad ti kažem! Gle ti njega, on misli zvao ga neko ovde da govori!
VIĆA (čita): „… i da mu je namera bila kako dinastiju. tako i celu državu baciti u vazduh. Iz spisa nađenih pri njemu vide se jasno te njegove namere… Molim za dalja uputstva.“
KAPETAN (Đoki): Eto, jesi čuo? Pa sad ne možeš ti drukče govoriti no što sam ja već javio Ministru! (Milisavu). Jesi l’ ti zapisao, gospodin Milisave, da je priznao sve?
VIĆA: Nisam ga još sve pitao.
KAPETAN: Jesi l’ ga pitao šta je po zanimanju?
VIĆA: Apotekarski pomoćnik.
KAPETAN (razočarano): Šta? Apotekarski pomoćnik?
VIĆA: Pa tako on kaže.
KAPETAN: Pa dabome da on tako kaže. On može reći i da je pevac u crkvi Svetoga Marka, al’ smo za to mi tu da cenimo njegov iskaz… Apotekarski pomoćnik. Otkud apotekarski pomoćnik može biti revolucionar?! Piši ti njemu, gospodine Milisave, mašinski šloser, ili bivši ruski oficir, ili, ako hoćeš, bivši španski mornar. (Đoki). To si ti, brajko, pogrešio; nego priznaj ljudski i pošteno da si bar mašinski šloser, ako nećeš da priznaš da si bivši ruski oficir ili španski mornar?
ĐOKA: Ja sam apotekarski pomoćnik.
ŽIKA: Pa što, gospodine kapetane, može i to.
KAPETAN: Pa ono, jes’ što kažeš, gospodin-Žiko, ti apotekari mešaju otrove, špirituse, bengalske vatre i druge opasne stvari. Al’, brate, ne liči mi nekako: apotekarski pomoćnik pa revolucionar. Baš mi nekako ne liči! (Đoki). Pa dobro, ’ajde neka si apotekarski pomoćnik, al’ ti priznaješ da si nosio antidinastičke spise?
ĐOKA: Ne priznajem!
KAPETAN: Kako ne priznaješ? A šta je ovo? (Vići). Gde su hartije nađene kod njega?
VIĆA (daje mu): Evo!
KAPETAN: A šta je ovo, a?
ĐOKA: To su moje hartije, uzeli su mi ih iz džepa.
KAPETAN: Tvoje hartije, dabome da su tvoje hartije! Al’ to je ono! Ovo te kolje, moj brajko, pa bolje ti je, priznaj sve pošteno.
ĐOKA: Ja ne znam šta da priznam.
KAPETAN: Ako ne znaš, ja ću te već naučiti šta ćeš priznati. (Vići). Jesi l’ pregledao ove hartije, gospodine Vićo?
VIĆA: Nisam, gospodine kapetane.
KAPETAN: E, ’ajde, to prvo da svršimo. (Dreši paketić koji je vezak kanapom).
ĐOKA: Ja to ne dozvoljavam, to su moje sasvim privatne stvari.
KAPETAN: Gle, gle, privatne stvari. A što hoćeš da baciš državu u vazduh, je l’ i to tvoja privatna stvar? Sve ovo mora da se pročita.
ĐOKA: Ali, molim vas…
KAPETAN (ne slušajući ga): Piši ti, gospodine Milisave. (Diktira). „Zatim se prešlo na čitanje spisa i hartija nađenih kod optuženoga u… (Vići). Gde je držao ovo?
VIĆA: U unutrašnjem džepu od kaputa.
KAPETAN (nastavlja diktiranje): „… nađenih kod optuženoga u naročitom unutrašnjem džepu od kaputa“. Jesi l’ zapisao? Deder gospodine Vićo, po redu. (Daje mu hartije).
ĐOKA: Ali ja vas lepo molim, gospodine kapetane!
KAPETAN: Nemaš ti mene, brajko, šta da moliš; ni ti mene, ni ja tebe. Zar tebi nije jasno to da si ti u rukama vlasti, a kad je neko u rukama vlasti, on ima da ćuti. Razumeš? Čitaj, gospodine Vićo!
VIĆA (otvorio je prvi listić hartije). Ovo je neki račun, šta li?
KAPETAN: Čitaj ti samo!
ĐOKA: Ali zaboga!…
KAPETAN (Đoki): Pst! (Vići). Čitaj!
VIĆA (čita): „Veš dat baba-Sari na pranje.“
ĐOKA: Eto, vidite!
KAPETAN (Vići): Ama, čitaj kad ti kažem! Ko zna šta se tu krije, jer ti revolucionari imaju tako neke šifre, pa jedno pišu a ono mu drugo znači. Gospodin-Žiko, molim te obrati i ti pažnju.
VIĆA (čita): „Dvanaest marama za nos“…
KAPETAN: Hm! Hm! „Dvanaest marama za nos.“ Ko bajagi! (Đoki). ’Ajde reci ti nama pošteno šta si time hteo reći?
ĐOKA: To što piše.
KAPETAN: Čitaj, gospodin-Vićo, dalje!
VIĆA: Šest košulja, tri peškira, četiri para gaća.
KAPETAN: Hm! Hm! „Šest košulja, tri peškira, četiri para gaća.“ Zar mu to ne dođe, gospodin-Žiko, kao neki raspored vojnih jedinica? A?
VIĆA: „Dve jegerke.“
KAPETAN: Dve jegerke, a? I to mi kao nešto sumnjivo dođe. Dve jegerke. (Đoki). Deder ti, mladiću, reci iskreno, šta si mislio pod tim „dve jegerke“?
ĐOKA: To što piše!
KAPETAN: Slušaj, mladiću, da ti dam jedan sasvim roditeljski savet. Tebi, vidiš, za ovu tvoju krivicu ne gine kuršum u čelo, pa priznavao ti ili ne priznavao. E, pa onda, što ne bi lepo sve priznao, jer kad bi priznao, ti bi imao jednu olakšavnu okolnost za sebe. Ne kažem da bi ti ta olakšavna okolnost pomogla da te ne vežu za kolac, al’ opet, odužuješ se nekako svojoj savesti. I kad te vežu za kolac, ti možeš mirne duše sam sebi reći: „Ginem, al’ imam jednu olakšavajuću okolnost!“ Veruj mi i poslušaj me, ja ti ovo govorim kao roditelj, radi tvoje budućnosti, jer ti si još mlad čovek pa treba da misliš na svoju budućnost.
ĐOKA: Ama šta vi govorite, gospodine? Kakav kolac, kakav kuršum, nisam ja ništa kriv!
KAPETAN: Dobro, sinko, ja sam pokušao lepim da te privolim, no kad ne pristaješ, kajaćeš se, al’ će dockan biti. (Vići). Čitaj dalje!
VIĆA: Nema više na ovoj hartiji. Sad ima ovaj notes.
KAPETAN: Ima li što u njemu?
VIĆA (zagleda u notes): Prva strana prazna, samo jedan datum napisan. Na drugoj strani neka pesma.
KAPETAN: Aha, pesma! Oružje, krv, revolucija, sloboda… To, to, čitaj, bogati, Vićo!
ĐOKA: Ja bih vas molio!
KAPETAN: Je l’ hoćeš da priznaš?
ĐOKA: Ama nemam šta da priznam.
KAPETAN: Čitaj!
VIĆA (čita).
Svaki, dušo moja,
Snosi ljubav razno,
Al’ men’ je bez tebe
Uvek srce prazno!
KAPETAN: Cvrc! Pa to, bre, nešto kao iz lire! (Đoki). Imaš li ti, brate, što opasnije?
Ovo nije ništa! (Vići). Ima li još?
VIĆA: Ima! (Čita).
Ja te volim, dušo,
Žarom srca svoga,
Ti si meni zvezda
Srca mlađanoga!
KAPETAN: Svirajte mi, tamburaši, jedan, dva! Je l’ tako, gospodin-Žiko?
ŽIKA: Pa liči pomalo.
KAPETAN (Đoki): Sram te bilo, i ti si mi revolucionar! Dvanaest marama za nos, peškiri, gaće. Kamo ti puške, bombe, a ne „četiri para gaća“. Pa onda, mesto da si napisao kakvu ljudsku proklamaciju da je policiji čisto milo da ti metne bukagije na noge, a ti „Dušo moja, žića mlađanoga, jedan dva!“… Ima li još što, gospodine Vićo?
VIĆA: Ima na ovoj strani neki zapis.
KAPETAN: Čitaj!
VIĆA (čita): Protivu zatvora.
KAPETAN: Kako reče?
VIĆA: „Protivu zatvora“.
KAPETAN: Aha, aha, tu može još da bude nešto. Naslov je sasvim politički: „Protivu zatvora.“ Jer ti novi ljudi su za to da se ukine vojska, da se ukine činovništvo, da se ukinu zatvori. Što se tiče vojske, ne razumem se u vojničkim stvarima, ali što se tiče činovništva, kako može da se ukine, pitam ja vas? Ti si za to da se ukine, al’ ja, brate, nisam, jer imam trideset i dve godine ukazne službe. Počekaj još osam godina, da napunim godine za punu penziju, pa ukidaj posle. A hoćeš da se ukinu i zatvori? Pa dobro, pitam ja tebe: (Đoki) gde bih ja tebe od jutros uhapsio da su ukinuti zatvori? ’Ajd, reci mi, gde bih te držao u apsi? (Vići). Deder da ga čujemo, šta kaže protivu zatvora?
VIĆA (čita): „U jednu čašu vruće vode metni jednu kašiku gorke soli, rastvori to, ispij i šetaj malo zatim.“
KAPETAN (razočaran): Pa ovo je ono… zbog stomaka…
VIĆA (čita): „Najpodesnije je sredstvo ricinus, koji se može uzeti u pivu, mleku ili…“
KAPETAN: Jest, to je za ono. To ti, gospodin-Žiko, da prepišeš. Ti patiš od tih stvari. (Vići). Pa je l’ to sve?
VIĆA (razgledao je notes): Nema ovde u notesu ništa više.
KAPETAN: Ama baš ništa? Jesi l’ dobro pregledao?
VIĆA: Nema.
KAPETAN: Ima li još kakve hartije?
VIĆA: Ima jedno pismo.
ĐOKA (skoči besno): To ne dozvoljavam! (Hoće da ščepa pismo).
KAPETAN: De! (Pobegne iza Milisavljevog stola. I svi ostali poskoče preplašeno).
ĐOKA: Pre ću poginuti no što ću dozvoliti!
KAPETAN: Aha! Aha! Tu smo! Nagazili smo na žulj! (Dočepa zvonce i zvoni) Tu smo, dakle, golube, pipnuli smo tamo gde boli! (Pojavi se Josa na vrata). Ima li još koga tu?
JOSA: Aleksa!
KAPETAN: Zovi ga, dođite obojica!
JOSA (mane glavom te ulazi i Aleksa).
KAPETAN: Držite ovoga!
ĐOKA: Ali, gospodine kapetane!
KAPETAN: Držite ga, kad vam kažem! (Tek kad ga uhvate, kapetan se oslobodio i priđe mu) Držite ga čvrsto, taj preti! Zapiši, gospodine Milisave, da je hteo nasrnuti na mene! Vidiš li, gospodine Vićo, da sam tačno izvestio gospodina ministra da sam s opasnošću života vršio istragu! Ali ne marim, ne marim, gospodo, ni svoj život da dam kad treba poslužiti državi! Deder, čitaj, čitaj, bogati, gospodine Vićo, jer izgleda da sad tek nailazi ono što je glavno. (Đoki). Je l’ tako? To pismo te boli je li? E, onda čitaj, gospodine Vićo, znaš kako mi je uživanje tuđa pisma da čitam. Samo molim te slovo po slovo, svaku reč da čujemo.
VIĆA (čita): „Dušo moja.“
KAPETAN (razočaran): Opet „dušo moja!“ (Đoki). Ama, ti si, bre, neka šušumiga!
ĐOKA: Molim vas, ja ne dozvoljavam da me vređate!
KAPETAN: E, bogati! Pazi, molim te, šta mi nakaziva! Da te ne vređam, je li? A ti što vređaš državu, to ništa, je li? Čitaj, bogati, gospodine Vićo!
ĐOKA: Ja vas preklinjem, gospodine kapetane, da ne dozvolite čitanje toga pisma. Ako već mora biti, pročitajte ga vi sami!
KAPETAN: A, ne! Ovako, javno! Nemam ja s tobom ništa pa da nasamo čitam tvoja pisma. Ovako javno, svi da čuju. Ne slušaj ga, gospodine Vićo, nego čitaj! Slušajte!
VIĆA (Čita): „Da bi ti bilo sve jasno, moram ti izneti celu situaciju ovamo kod nas…“
KAPETAN (zadovoljan): Tako, brate, jedva jedanput nešto revolucionarno. Situacija, dakle, a? Deder da čujemo tu situaciju? Slušajte svi pažljivo da nijednu reč na ispustimo!
VIĆA (čita): „Moj otac, iako je sreski kapetan, starovremenski je čovek ili, ako hoćeš iskreno da ti kažem, glup je i ograničen. On je pre bio poštar, pa je tamo nešto zabrljao, te su ga najurili iz službe pa je docnije prešao u policiju“…
KAPETAN (najpre je sa radoznalošću, zatim sa zaprepašćenjem slušao početak pisma, prelazeći ispitujućim pogledom sve redom. Najzad mu se na licu izražava jasno saznanje i on očajno drekne). Čekaj! (Zbuni se, ne zna šta će). Ovaj, kako da kažem… Čekaj, molim te! Ko piše to pismo?
VIĆA (zagledao je kraj pisma. Zlobno): Piše ga vaša ćerka, gospodine kapetane!
KAPETAN: Šta kažeš? To ne može biti! Otkud moja ćerka može biti tako pismena?
VIĆA: Eto, vidite potpis ako ne verujete. (Daje mu pismo).
KAPETAN (zagleda potpis): „Marica!“… (Poražen, slomljen, hukće i šeta uzbuđeno. Najzad zastane pred Vićom i više poverljivo). A ovaj… Šta bi ti rekao, gospodin-Vićo, na koga se kao odnosi ovo što ona piše?
VIĆA: Pa na vas, izgleda.
KAPETAN: I ja bih tako rekao. Odmah sam poznao sebe. (Građanima). Ne slušajte vi, bre, svašta! Niste vi pozvani ovde da sve čujete! (Metne pismo u džep). Ovo se pismo, gospodine Vićo, neće čitati!
VIĆA: Mora, gospodine kapetane.
KAPETAN: Ovo se pismo neće čitati! Gde piše da se moraju čitati pisma koja piše moja ćerka?
VIĆA: To je dokumenat nađen u džepu kod okrivljenoga, a ovo je istraga. A pošto ja vodim istragu, to hoću da se držim zakonskih propisa.
KAPETAN: Ti da se držiš zakonskih propisa? E, blago zakonu ako se i ti prihvataš za njega!
VIĆA (zlobno): Iz ovoga se pisma vidi da gospođica voli nekog i zato se prema čestitim domaćim sinovima onako ponaša. Pa kad je tako, onda bar neka pukne bruka!
KAPETAN: Je l’ to tebe boli?
VIĆA: To je moja stvar šta mene boli, ja samo tražim da se čita pismo radi potpunosti istrage!
KAPETAN: Jok! Ovde se neće čitati. Čitaćemo ga posle ja i ti, kad ostanemo sami.
VIĆA (ščepa kapu): Onda, gospodine kapetane, ja odoh! (Pođe).
KAPETAN: Kuda, more?
VIĆA: Napuštam dužnost i idem na telegraf da podnesem gospodinu ministru telegrafsku ostavku i da kažem zašto je podnosim.
KAPETAN: Pa ne moraš, brate, ministru da kažeš, možeš i meni.
VIĆA: Dovde mi je već došlo. Ja se mučim i hvatam ovoga razbojnika, a vi telegrafirate „s opasnošću života uhvatio sam ga“. Ja gutam to i trpim, jer imam druga obećanja, a ono — evo, gospođica piše ljubavna pisma. Pa sad ne date još ni da se čita, iako to mora da bude.
KAPETAN: Čekaj de! Čekaj malo! (Građanima) Ama, jesam li ja vama kazao da ne slušate! Pazi, nemojte vi da mi platite za sve! (Žiki). Je l’ mora, gospodin-Žiko, da se čita pismo?
ŽIKA: Pa ono, mora!
ĐOKA: Bolje nemojte čitati dalje.
KAPETAN: Ti da ćutiš, jesi l’ čuo? (Milisavu). Je l’ i ti, gospodine Milisave, veliš da se mora čitati?
MILISAV: Pa jes’.
KAPETAN: Dobro! Sedi, gospodine Vićo, pa nastavi posao. A pismo čitaj ti, gospodin-Žiko! (Daje mu). Baš da ga ne uživa gospodin Vića. (Građanima). A vi nemojte slušati, jer će da vas izede đavo!
ŽIKA: Je l’ ispočetka?
KAPETAN: Ama kako ispočetka. Što smo čuli, čuli smo! Čitaj odande gde smo stali…
ŽIKA: „a docnije prešao u policiju.“
KAPETAN: Odatle, jes!
ŽIKA (čita): „Pa on i majka navalili da pođem ovde za jednog sreskog pisara, jednog preispodnjeg klipana koji liči na petla, a i inače je nitkov i lopov prvoklasan, te ceo srez pišti od njega“…
VIĆA (plane i skoči): Molim, ja ne dozvoljavam da se čita to pismo.
KAPETAN: Ehe!
VIĆA: Ja neću to da trpim, ja ne dozvoljavam!
KAPETAN: E, vidiš li, sinko goli, na šta izađe stvar? Zaokupio tu: dokumenat, zakon, istraga, a ono eno što ispade! Ama čim tebi padne na pamet zakon, gospodine Vićo, znao sam ja da će tu nešto naopako izaći…
VIĆA: To je sramota da jedna gospođica, ćerka našeg starešine…
KAPETAN (nastavlja): Izgrdi tog istog starešinu.
VIĆA: To je drugo.
KAPETAN: Zašto drugo?
VIĆA: Ono je više vaša familijarna stvar. Ali je ovo uvreda u zvaničnoj dužnosti. Ja ću podneti tužbu za nanetu mi uvredu.
KAPETAN: Sasvim. Podnesi je meni!
VIĆA: Znam ja kome ću podneti! (Iz kapetanove privatne sobe čuje se tresak, kao da se razbijaju sudovi. Vrata se naglo otvaraju i otud lete u kancelariju: tanjiri, šerpenje i saksije sa cvećem. Svi zaprepašćeni skaču sa svojih mesta. Otvaraju se vrata od praktikantske sobe, te svi praktikanti nagrnu na vrata).
KAPETAN (skoči prestravljen): Šta je to, more?