Čin 2, Scena 6: ŽIKA, MILISAV
ŽIKA (zadubio se u akta): Nikako ne mogu da mu uhvatim ko je ovde pobacio? Ovi praktikanti još ne umeju ljudski da saslušaju. Iz ovoga, brate, izlazi da Ljubica Pantić dostavlja Gaju Jankovića da je nasilno pobacio.
MILISAV (popeo se na sto te ostavlja fascikulu na svoje mesto): Da ne bude Kaja Janković?
ŽIKA (zagleda): Bogami, tako će i biti… jest, tako je, Kaja Janković. Jeste! Ali, brate, ovo K i ne liči na slovo nego na đeram, ili na veslo, ili na opštinski fenjer… Đavo će ga znati na što liči. A neka sitna slova k’o dramlije.
MILISAV: I igraju valjda?
ŽIKA: Pa igraju, dabome. Čitava ona gazda-Mitrova dvokatnica pa mi igra odjutros, te neće slova.
MILISAV: Dokle ste pili?
ŽIKA: Do šest jutros. I toliko sam se puta zakleo da ne pijem vruću rakiju na vino, pa ne možeš. Što ti je život, majku mu, čovek nije kadar ni zakletvu da održi a kamoli što drugo! (Iz praktikantske sobe izleti lenjir, zati nj upijač i čuje se otud graja). Hej, šta je tamo! Oni se praktikanti opet tuku! Idi, tako ti boga, Milisave, pa im ti malo vojnički podvikni!