Čin 2, Scena 14: VIĆA, PREĐAŠNJI
MILISAV: Ah, eto, gospodin Vića, pa nek ti on kaže.
VIĆA: Šta to?
MILISAV: Pričam gospodin-Žiki kako se kapetan jutros prepao.
VIĆA: Kukavica! Eto, molim vas, ljudi, pala mu u ruke jedna krupna stvar, mogli bi najmanje petnaest njih da pohapsimo, a on ne sme. A gde je on, boga vam?
ŽIKA: Otišao da pošlje depešu ministru.
VIĆA: Pa što, brate, nije čekao ja da mu je konceptiram? Ko zna šta će on sve napisati.
MILISAV: Nije, more, toliko zbog depeše; otišao je da se ukloni dok mi izvršimo saslušanje nad onim.
VIĆA: Kako, zar neće on prisustvovati?
ŽIKA: Neće. Veli, može onaj imati bombu, pa bum! A on, što kaže gospodin Milisav, ne bi rad bio da pogine. Nego je kazao da počneš ti isleđenje i bez njega.
VIĆA: Vala i ne treba mi, i volim sam da rukovodim celu stvar. Daj mi, bogati, gospodine Milisave, one spise nađene kod optuženog.
MILISAV (dajući mu): A, kaže kapetan, treba i dva građanina, prisutnika…
VIĆA: Jes’, bome. Šta velite, koga da uzmemo?
ŽIKA: Jednoga imam ovde, a drugoga… jes’ bogami, imam i drugoga: juče sam uhapsio Spasu mehandžiju.
VIĆA: Pa zar iz apse?
ŽIKA: A što, brate, ako je i u apsi, on je opet građanin. A nije da kažeš da je za neki zločin, nego proturao lažne dinare. Nije ih on kovao, nego samo proturao; a to, brate, i ja, kad mi se nađe u džepu, gledam da proturim. Pa i sam gospodin kapetan, kad naiđe na olovni groš, odvoji, veli: ovo je dobro za tas kad idem u crkvu.
VIĆA: ’Ajd, daj mi te tvoje građane!
ŽIKA (zvoni).
JOSA (na vratima).
ŽIKA: Nek uđe gazda Miladin i kaži apsandžiji da mi dovede Spasu mehandžiju.
JOSA (povuče se).
VIĆA (Milisavu). Hoćeš ti, bogati, gospodin-Milisave, da vodiš zapisnik? Poverljivo je, i posle, taj zapisnik ide ministru.
MILISAV: Ja ću, razume se!