Čin 2, Scena 16: ĐOKA, PREĐAŠNJI
VIĆA (pri ulasku Đokinom opšti pokret. Vića se iskašljuje i počinje strogo): Priđi bliže!
ĐOKA (mlad, ulizan, udešen. Prilazi preplašeno): Molim lepo.
VIĆA: Kako ti je ime i prezime?
ĐOKA: Đorđe Ristić.
VIĆA: Odakle si rodom?
ĐOKA: Iz Pančeva.
VIĆA: Pišeš li, gospodine Milisave?
MILISAV: Pišem, pišem!
VIĆA: Kakvo ti je zanimanje?
ĐOKA: Apotekarski pomoćnik.
VIĆA (bajagi u tome nazire nešto): Aha, dakle apotekarski pomoćnik? Zapiši mu tako, gospodine Milisave, kako on kaže, pa ćemo videti već. (Đoki). A koliko ti je godina?
ĐOKA: Dvadeset i šest.
VIĆA: Piši! Jesi li bio koji put osuđivan?…
ĐOKA: Nisam.
VIĆA: Čekaj, ne prekidaj! Jesi li bio koj put osuđivan i zašto?
ĐOKA: Nisam!
VIĆA (Milisavu): Zapiši, gospodine Milisave! (Đoki). A znaš li zašto si uhapšen?
ĐOKA: Ne znam!
VIĆA: A možeš li ti meni kazati zašto si uopšte i kojim poslom došao u ovu varoš?
ĐOKA: Ne mogu… to je tajna!
VIĆA (značajno): Tajna? Aha, tu smo! Tako te hoću! Piši, gospodine Milisave: „Upitan zašto je došao u ovosresku varoš, izjavljuje: da je došao po izvesnim tajnim poslovima o kojima vlasti ne smeju znati.“
ĐOKA: Nisam tako kazao!
VIĆA: Nego kako si kazao? (Građanima). Je li tako kazao?
SPASA, MILADIN (jednoglasno): Tako je, gospodin-Vićo!
ĐOKA: Molim vas, ja sam kazao da je to moja tajna.
VIĆA: Pa tvoja, dabome da je tvoja! Ali sad, kad smo te ulovili, sad je naša. Piši ti samo, gospodine Milisave, kako sam ti kazao.