Čin 2, Scena 15: PREĐAŠNJI, MILADIN zatim SPASA
MILADIN (ulazi, prilazi gospodin-Žiki i počinje svoje kazivanje): Pa taj Josif iz Trbušnice, uvraća tako češće kao čovek u moj dućan…
ŽIKA (ščepa divit): Čuješ, ako mi još jedanput pomeneš toga Josifa iz Trbušnice, ja ću te divitom u glavu!
MILADIN: Pa ja kao mislim…
ŽIKA: Ama šta imaš da misliš. Pozvao sam te ovde da budeš građanin, a kad si građanin, onda nema šta da misliš!
VIĆA: Bogati, gospodin-Žiko, da mi ustupiš tvoje mesto.
ŽIKA: Hoću! (Diže se). Evo, sedi!
SPASA (ulazi).
ŽIKA: A, eto ga, to je taj građanin iz apse.
SPASA: Ni za šta, bogami, gospodin-Žiko, ni za šta.
ŽIKA: Znam de, verujem ja tebi; a ono što si proturao lažne dinare, to je onako, više šale radi.
SPASA: U brzini, gospodin-Žiko, znaš kako je, u brzini!
ŽIKA: Pa jes’, što kažeš, u brzini. U brzini ga primiš, u brzini ga i daš!
SPASA: Jes’!
ŽIKA: Znam, de! Nego, ne valja mu samo što smo ti u fijoci našli sto i nekoliko lažnih dinara.
SPASA: Pa nabralo se. Od dana na dan pa se nabralo. Dođe mušterija, traži oku vina…
ŽIKA: A ti njemu oku rđavog vina, a on tebi rđav dinar.
SPASA: Jes’, gospodin-Žiko, tako je kako ti kažeš.
ŽIKA: Ništa, ništa, za ovaj put će da te prođe. Treba mi, znaš, ovde jedan građanin koji nije osuđivan, a kako je u ovoj varoši teško naći građanina koji nije osuđivan, to još ako i tebe osudim… ’Ajde, neka ti prođe zasad, samo da promeniš vino; ono vino ti ne valja.
SPASA: Promeniću, gospodin-Žiko. Izvol’te prekosutra, drugo vino ću otvoriti.
ŽIKA: E sad, hajde tamo kod gospodin-Viće.
VIĆA (koji js dotle razgledao akta): Je l’ vi znate zašto ste ovde?
MILADIN, SPASA (u jedan glas): Ne znamo, gospodin-Vićo.
VIĆA: Imam da saslušam jednog vrlo velikog političkog krivca, pa po zakonu treba da su prisutna dva građanina. (Zvoni Josi koji se pojavi). Donesi iz praktikantske sobe dve stolice. (Josa ode u praktikantsku sobu).
SPASA: Ako, da postojimo, gospodin-Vićo!
VIĆA: Ne biva, nije to zamalo. Ima tu sat i više posla. (Josa je doneo i namestio stolice).
MILADIN (sedajući rikne i ripne, prihvatajući se rukom za zadnjicu).
ŽIKA: Šta je, more?
MILADIN: Nabodo’ se, gospodine, uh, grdno se nabodo’!
ŽIKA: Ako, de, ako! Pa dabome, kad ona stoka Josa uzme Tasinu stolicu. (Zagleda stolicu i uzima nešto). Gle, molim te, metli mu iglu.
MILADIN: Uh, zasvrbe me, do srca me zasvrbe!
ŽIKA: Eh, pa i ti! Nije ti valjda s te strane oko. Šala, brate. Znaš kako je: činovnici se šale između sebe, a ti opet… Sedi, sedi sad slobodno!
MILADIN (seda s nepoverenjem).
VIĆA: Jesi l’ previo tabak, gospodine Milisave? Napiši mu tamo „Rađeno“ i upiši imena prisutnika. (Zvoni Josi koji se javlja na vratima). Dovedi mi onoga gospodina iz apse.
JOSA: Koga?
VIĆA: Onoga de, jutrošnjega. Kao da su ti pune apsane gospode pa ne znaš koga?
JOSA: A jes’! (Ode).
VIĆA (Milisavu): Jesi li napisao zaglavlje?
MILISAV: Jesam!
VIĆA: Upisao si i ove?
MILISAV: Jesam!
VIĆA (građanima): Slušajte vi, bre! Da ne pričate po čaršiji što ovde čujete i vidite, jer je ovo državna tajna. Jednu reč ako lanete, isprebijaću vas kao mačke, u ime države.
MILADIN, SPASA (jednoglasno): Jok! Kako! Molim te!
VIĆA: Upamtite samo što vam kažem!