Čin 2, Scena 3: MILADIN, PREĐAŠNJI
MILADIN (ulazi ponizno gužvajući šubaru u ruci).
ŽIKA (mrzovoljan): Šta je?
MILADIN: Došao sam, gospodine!
ŽIKA: Vidim da si došao. ’Ajd kazuj, šta hoćeš?
MILADIN: Pa ti znaš, gospodine Žiko!
ŽIKA: Ne znam ja ništa.
MILADIN: Pa… došao sam za pravdu, gospodine!
ŽIKA: Došao za pravdu. Kao da sam ja pekar pa pečem pravdu. Ti misliš tako to, dođeš samo na tezgu: daj pravdu, a ja otvorim fijoku pa: izvol’te, molim lepo!
MILADIN: Pa ja velim… zakon.
ŽIKA: Ostavi ti zakon na miru; zakon je zakon, a ti si ti. Je li ti što rod zakon, možda kum, stric ili ujak?
MILADIN: Pa nije, gospodine!
ŽIKA: Pa što ga potežeš kao da ti je rođeni ujak?! Zakon nije napisan za tebe, nego za mene da znam koliko da ti odrežem. Je l’ razumeš?
MILADIN: Razumem! Al’ velim…
ŽIKA: Je l’ imaš ti kantar u dućanu?
MILADIN: Imam, gospodin-Žiko!
ŽIKA: E, vidiš, imam ga i ja. Zakon, to je moj kantar. Metnem na kantar tvoju molbu, ja li tužbu, pa s druge strane metnem jedan paragraf. Ako je malo, ja metnem još jedan, ako je malo i to, ja metnem jednu olakšavnu okolnost, pa ako nagne jezičak na drugu stranu, ja dodam jednu otežavnu okolnost. Ako opet neće da prevali na tvoju stranu, a ja, prijatelju si mi moj, udarim malo jezičak malim prstom, a kantar hop, pa prevali na tvoju stranu.
MILISAV (razvio je za to vreme fascikulu i tražio po njoj nešto ljuteći se što ne može da nađe. Uređuje opet fascikulu, vezuje je i penje se na sto pa je stavlja na svoje mesto, a skida drugu te nju razvija na stolu i traži).
MILADIN: Pa to, znaš, ja i mislim.
ŽIKA: Šta misliš?
MILADIN: Da udariš malim prstom.
ŽIKA: A, to bi hteo? Pa znam te onda, ptico, i zašto si došao. Hoćeš po drugi put da naplatiš od nekoga dug!
MILADIN: Nije, bogami, nego prvi put.
ŽIKA: More, kako prvi put! Da je prvi put, ne bi tebi trebao moj mali prst.
MILADIN: Bog mi je svedok, gospodin-Žiko!
ŽIKA: Imaš li ti nekog sigurnijeg svedoka nego što je bog?
MILADIN: Nemam. Al’ ja najviše na tebe računam, gospodin-Žiko. Rekoh, ako te kao čoveka zamolim…
ŽIKA: E, moj brate, ti misliš to tako, da me zamoliš. Je l’ tako radiš ti u tvom dućanu? Dođe neko pa kaže: „Došao sam, gazda Miladine, da te zamolim da mi daš oku kafe!“ A ti mu daš, je li?
MILADIN: Pa ono je espap.
ŽIKA: A nauka nije espap, je li? Ko će da plati meni moje školovanje? Deset godina sam ja proveo u školi. Da sam na robiji toliko godina proveo, ja bih naučio kakav zanat. I to, nisam ja učio kao što današnja mladež uči — godinu dana, pa hajd u stariji razred. Nego se ja, gospodine moj, nisam micao iz razreda, po godinu, dve, pa i tri ako hoćeš, sve dok nisam ispekao nauku. A ti sad hoćeš tako?… ’Ajde, gospodin-Žiko, makni malim prstom!…
MILADIN: Ja velim, gospodin-Žiko, da ti učiniš tvoje a… ja već znam moje. Ima, znaš, ona, ona tvoja hartija kod mene…
ŽIKA: Uh, majku mu, i jest velika stvar. Dužan sam ti sto dinara, pa okupio svaki dan: ona hartija kod mene, ona hartija kod mene…
MILADIN: Nikad ti, gospodine Žiko, nisam pomenuo dosad.
ŽIKA: Nemoj nikad više u životu ni da pomeneš. (Zvoni).
MILADIN: Neću, gospodin-Žiko!
ŽIKA: Deder, govori, zašto si došao?
MILADIN: Pa evo šta je: neki Josif iz Trbušnice…
ŽIKA: Znam Josifa. (Opet zvoni).
MILADIN: Pa taj Josif tako češće uvraćao do mene u dućan pa…
ŽIKA: Ona stoka Josa opet nije pred vratima! Slušaj, prijatelju, izići napolje na bunar pa mi ukvasi ovu krpu, pa posle natenane da te saslušam.
MILADIN: Hoću, gospodin-Žiko. (Uzme krpu i pođe).
ŽIKA: Al’ izvadi svežu vodu.
MILADIN: Hoću, gospodin-Žiko!