Čin 2, Scena 4: ŽIKA, MILISAV
MILISAV (koji je rasuo svu fascikulu): E, ovo je strašno; ovo je već prevršilo svaku meru!
ŽIKA: Koje?
MILISAV: Pa, brate, ja ne znam kakva je ovo zemlja kad u samoj policiji mogu da pokradu policijskog pisara.
ŽIKA: Ama koga pokrali?
MILISAV: Ja držim, znaš, svoj veš ovde, u fascikuli, pa eto nema mi novih novcatih čarapa.
ŽIKA: A što u fascikuli?
MILISAV: Ovde mi je zgodno, niko ne zna. Pa, eto, opet ukrali!
ŽIKA: Pa dabome, kad ne držiš veš kod kuće, kao sav ostali svet.
MILISAV: Ama kod kuće još gore, zato ga i ne držim tamo.
ŽIKA: Potkrada te gazdarica?
MILISAV: Ne potkrada, nego znaš, ja i Tasa praktikant sedimo u istoj sobi.
ŽIKA: Pa hoće valjda da makne?
MILISAV: Neće, ali navuče, pa kad isprlja opet ostavi, a ja plaćam pranje. A kad navuče nešto, ne skida po mesec dana. Eto i sad, dohvatio mi nove novcate gaće.
ŽIKA: Što mu ne skineš pa da ide go!
MILISAV: Ne mogu, nemam to srpe! Vidim nema, pa mi ga žao!
ŽIKA: E, pa tako ti je to! Kad imaš srce… ne možeš da imaš gaće.