Čin 2, Scena 22: JOSA, PREĐAŠNJI
JOSA (promoli glavu kroz vrata ne smejući da uđe): Depeša.
KAPETAN (skoči kao oparen): Depeša? Daj ovamo! (Ščepa mu. Josa se povlači. Nervozno otvara i čita potpis). Ministar!… Uh, presekoše mi se noge. (Klone u stolicu). Ja ne smem da je čitam. Čitaj ti, gospodin-Žiko! (Daje mu).
ŽIKA (čita): „Lice o kome je reč u vašem telegramu od sedamnaestog ovog meseca uhvaćeno je u srezu ivanjičkom…“
KAPETAN: Eh, nazdravlje!
ŽIKA (nastavlja čitanje): „Lice koje ste vi uhvatili verovatno je jedno od takvih, stoga ga sprovedite u Beograd pod strogom stražom, zajedno sa svima spisima pri njemu nađenim.“
KAPETAN: Nazdravlje!… (Pauza). Šta sad, moj gospodin-Žiko?
ŽIKA: Nemate kud, morate ga sprovesti.
KAPETAN: Koga? Đoku? More ću da ga sprovedem, vezanog ako hoćeš; metnuću ga u džak, kao mačku, pa ću da ga pošljem u Beograd! Ali šta ću sa spisima? Vidiš li da gospodin ministar ima pik na ove spise?
ŽIKA: Znate šta, gospodine kapetane? Ako hoćete mene da poslušate…?
KAPETAN: Govori, gospodin-Žiko, bog iz tebe progovorio!
ŽIKA: I da presečete ovu bruku što vam se ćerka grlila u kancelariji i da sprovedete Đoku u Beograd i da se izvinite pred gospodinom ministrom; najbolje, idite vi tamo u sobu pa blagoslovite proševinu, pa onda zajedno sa ćerkom i zetom Đokom otputujte vi lično u Beograd, pa tamo sami lično gospodinu ministru…
KAPETAN (gleda ga i razmišlja): Ama, bogati, misliš li da će tako biti dobro? (Razmišlja i vrti glavom). Slušaj, gotovo ćeš ti da imaš pravo. Sam ga sprovedem, ponesem i ove spise i ovaj… dabome, mogu gospodinu ministru kazati da je sve to zamesio gospodin Vića iz ljubomore. Gospodinu Vići i onako ne treba služba! (Odluči se). Pravo kažeš, gospodine Žiko, tako ću da uradim! (Ode u sobu).