Čin 1, Scena 7: JEROTIJE, sam
JEROTIJE: „Plava riba“… Ja, plava riba, al’ treba je upecati. Treba vešto nataći mamac, spustiti udicu u vodu, pa, mirno… ćutiš, ne dišeš… a tek plovak zaigra, a ti, hop!… Iskoči udica a kad pogledaš: na udici — klasa! Klasa, dabome! Prošlih izbora mi izmakla, ali mi sad majci neće izmaći. Pohapsiću pola sreza ako ne može drugače, pa ću onda rešeto, pa sej. Što je čisto, prođe kroz rešeto, a što je sumnjivo, ostane pa se praćaka kao ribica u mreži. A ja samo biram: (Tobož vadi iz rešeta jedno lice). „’Ajde, golube, najpre tebe!“ Stegnem ga za vrat, a on samo kmekne kao jare. Mora da prizna i ako mu se ne priznaje. — „Jesi li ti sumnjivo lice?“ — „Jesam, gospodine, kako da nisam!“ — „Tako te hoću, golube moj!“ pa otrčim odmah na telegraf. (Pokret kao da kuca u taster). „Gospodinu Ministru unutrašnjih dela. U mojim je rukama vaše sumnjivo lice, u vašim je rukama moja klasa. Molim za hitnu razmenu!“ Ja, tako ume Jerotije, nego!