Čin 2, Scena 20: KAPETAN, ŽIKA, MILISAV
KAPETAN (Žiki i Milisavu): Videste li, ljudi, šta bi ovo? I gospodin ministar sad čita moju depešu: „nasrnuo na moj život“, a on ovde, usred kancelarije, nasrnuo na moju ćerku.
ŽIKA: Ovaj…
KAPETAN: Znam šta hoćeš da kažeš: nasrnula ona na njega. Al’ to je svejedno. Pući će bruka po čaršiji; onaj Vića će razglasiti na sve strane.
ŽIKA: Jest, naljutio se mnogo!
KAPETAN: A šta misliš, kuda je otišao on?
ŽIKA: Pa… valjda na telegraf.
KAPETAN: Na telegraf? Šta će tamo?
ŽIKA: Pa valjda da telegrafira ministru.
KAPETAN: Ministru? Kakvom ministru, pobogu brate! Šta ima on da telegrafira ministru? Gospodin-Milisave, potrči, bogati, za njim i reci mu neka se ne šali da mi muti vodu. Dosta mi je zamutio ovaj Đoka, pa sad još i on! (Milisav se diže i uzima kapu). A čuj, gospodine Milisave. Ako te počem neće da posluša, a ti kaži telegrafisti da ne sme nijednu depešu, pa ma ko mu je podneo, otkucati dok ja ne pregledam.
ŽIKA: Pa to je cenzura.
KAPETAN: Nego! Kad je u pitanju država i dinastija, zavešću ja i cenzuru i torturu i sekvesturu i pozituru i udariću svakome dvadeset i pet po turu. Ne biva drukče! ’Ajde, bogati, gospodine Milisave!
MILISAV (ode).