1.10. Preko Save
Opet sitni mirnodopski poslovi. Obuka se obavljala bez volje, jer smo stalno u iščekivanju velikih događaja. Ljudi su obuzeti inercijom pokreta, pa bi hteli da ubrzaju rešenje, jer su se svi zavaravali mišlju da rat neće dugo trajati. Ali dani prolaze, ljudi se „fronte“ i poravnavaju, truba opet neprestano doziva dežurne i po ceo dan se raportira: „Baterija je u ratnom stanju. Nema ništa novo.“
Ali dvadeset trećeg avgusta digoše nas u tri časa izjutra. U četiri časa baterija je bila spremna za polazak. Komandir navukao rukavice i čeka da preda raport komandantu.
Ni sa koje strane ne čuju se pucnji, te i ne znamo pravac marša… Dugo smo čekali. Ono ukočeno stanje pred polazak, kada se zatežu bluze i nameštaju šajkače, postepeno popušta. Oficiri susednih baterija se skupljaju, a komandir skida rukavice i zavija cigaretu.
Već je šest časova. Vojnici sedaju… Oko sedam časova sunce poče da pali te smo se sklanjali iza prednjaka, a malo docnije odosmo pod neka drveta.
— Je li, učitelju, — pita kapetan Stanojčić narednika Milutina — ti si narodni čovek i prosvetitelj, pa ćeš znati da mi objasniš šta znači reč: konjosati!
Milutin se smeška, jer ne zna da li treba da odgovori ozbiljno, ili u šali.
— Je li?
— Kako se uzme…
— Jesi li video konja za praznim jaslama kad zažmuri i drema? Ili, brajko moj, kada se nama naredi pokret u četiri časa, a evo sad je devet časova, i mi zajedno sa ovim konjima dremamo, ili konjošemo.
— Rok službe, gospodine kapetane! — dobaci narednik Milan. — Bolje biti živ, nego mrtav.
— E, e, ta je dobra… makar i konjosali! — Kapetan Stanojčić se najednom uozbilji, jer ugleda komandanta. — Na svoja mesta!
Tek oko deset časova kretosmo. Niko više i ne pita na koju ćemo stranu. Sa nama trapulja polako i pešadija u beskrajnoj koloni. Naiđosmo i na neku komoru i komordžije se sručiše sa strane puta, dok prođe artiljerija. Grešne komordžije bije dvostruki maler: stradaju od svih mogućih ubojnih zrna i svaki još kao sa nekim preziranjem izgovara reč: komordžija.
Sunce pripeklo, znoj kipti sa ljudi i stoke. Kad prolazimo kroz selo, ljudi ne mogu da se napiju vode. Bilo je to nekad kad su seljaci iznosili vino i vodu. Ali mnogo je vojske prošlo, pa je i ponestalo. A posle, postala je ova divizija i nekako ozloglašena, i narod, čim sazna da mi idemo, odmah sklanja i ono malo što ima. Vojnici ipak pronađu ponešto, sami, onako uzgred. „Sapletu“ se nekako preko plota, ili „zanemoćaju“, pa ulete u prvo dvorište. A kad izlaze, odlome čitavu granu jabuke, koliko tek da se „zakite“.
Sunce je već zalazilo kada smo naišli na selo Glušce i usred sela dat je zastanak. Starci i žene se okupili oko topova, po kojima leži s prsta debela prašina. Devojke se presamitile preko plotova i zadirkuju umorne vojnike.
— A je l’ bolan, jesi l’ ženjen?
— Šta mi vredi, jesam, ali kao da nisam.
— A ovaj, — gleda zavodnički jednu crnomanjastu potporučnik Aleksandar — veliš, dala bi.
— Ju, grdan, ko ti to reče! — i devojke se zakikotaše.
— Je li, bogati, — priđe mi jedna starica — znaš li gde je Drinska?… Eh, jadna deco. Sin mi je tamo, i ja se svako veče molim bogu da vas sačuva, — stara se zagrcnu.
Razgovaramo među sobom i pitamo se kuda ćemo sada. Još malo, pa smo na kraju, Sava je blizu, a ni sa koje strane ne dopiru pucnji… Narediše da se konji nahrane. O ljudima i ne misle. Ali iskustvo poslednjih dana naučilo je vojnike da pripremaju sami rezervnu hranu. Uostalom, Mačva je bogata, a kukuruzi su sazreli, te vojnici lože vatrice i peku klipove… Nekuda odjahaše komandiri.
Suton se spušta. U toru negde bleje ovce. Umorni pešaci polegali pokraj plotova, povlače poslednji dim iz kratke cigarice, na kojoj se izređalo više njih, i već se nameštaju da odspavaju.
Oko deset časova začu se odnekud ispred sela žagor i glasovi dopreše i do nas: „Diži se, ustaj“. Bunovni ljudi tovare svoju spremu. Pešaci se naslonili na puške i dremaju, a artiljerci posedali na lafet ili prednjak i čekaju. Začu se najzad kloparanje i, po noći, čitava reka ljudi krete u jednome pravcu. Od raskrsnice skretosmo desno… Vidi se silueta neke građevine, sigurno škole, a malo zatim zastadosmo. Čuju se glasovi: „Pešadija, napred!“
Odjekuje klopot fišeklija i bat nogu…
Kada naiđe i komora, onda krete artiljerija.
— Drži desno! — čuju se uzvici i komordžije strčavaju sa strane puta, da propuste topove. Ali gube vezu, pokušavaju da se ispenju na nasip, i tada ih dočekuje psovka nekoga komandira. Preplašeni, ostaju zbijeni po strani, zverajući kroz noć ne bi li svoje negde videli.
Na istoku zaplamti horizont i uskoro, bojažljivo i lagano, kao da se prikrada, pomoli se mesec. Ružičasti sjaj obasja ravnicu i sićušne ljude, koji gamižu kao crvi.
Iz pozadine dopre neki otegnut glas: „Drži desno-o! Artiljerija, drži desno!“ — A put uzan i još malo da se sručimo u jarak sa strane puta. Komandir naiđe i pita: ko se to dere. Stiže jedan ordonans i raportira:
— Gospodine kapetane, naređeno je da propustite mostovi tren.
„Mostovi tren!“ — ponavljali su s čuđenjem vojnici, kao da se pitaju: šta će nam to sada! Komandir se našao u čudu, gde će sa topovima na ovom uskom putu. Onda naredi da posluga otkači zadnjake i da ih rukama gura prema jarku sa strane puta. I šest pari snažnih ruku podigoše zadnje delove topa i kara i lagano ih pomeriše, a konji se pribiše uz vrzinu. Put je bio slobodan.
Kao neke ogromne, crne i zgrčene tičurine u noći, promicala su kola, natovarena čamcima. Vojnici suvozemne vojske, nenaviknuti na ovakve prizore, načetili se sa strane puta i posmatraju dugačku povorku čamaca što je lagano odmicala. A neka crna slutnja i nespokojstvo ovlada ljudima. Gospodari su oni na suvu… Ali neugodno je imati posla sa vodom… Bojažljivo se raspituju koji ume dobro da pliva… Onda ležu sa strane puta i zure u noć.
— Pazi, mesec! — veli jedan.
— Njega vide i u našem selu…
Odvojeni od svojih kuća, gledaju grčevito u tu jedinu vezu i zamišljaju svoje selo obasjano mesečevim sjajem…
Mostovi tren je prošao. Kretosmo i mi lagano. Opet zastadosmo pred jednim selom. Bunovni seljaci, onako u košuljama, gledaju preko plotova. Rekoše nam da se selo zove Uzveće. Tada baš, negde desno i u daljini, odjeknuše potmuli pucnji topova. Pevci zakukurikaše. Bila je ponoć…
Maršujemo ceo dan i ovu noć. Umor je savladao ljude i na svakom zastanku ležu pokraj puta. Stalno ih opominjemo da ne zaspe. Naslonjeni na štitove, u stojećem položaju dremali su.
Niko ne zna pravac ni cilj ovoga napor noga marša. A maršujemo baš u pravcu Save. Blizinu njenu osećamo po svežem povetarcu. Potporučnik Aleksandar gleda kartu pri mesečevoj svetlosti i kaže da put kojim sada idemo vodi pravo na obalu… Vojnici slušaju i sumnjivo vrte glavom. Po urođenoj seljačkoj promućurnosti kao da uviđaju nemogućnost prelaza i crne slutnje ih obuzimaju pri pomisli na vodu. Postali su tmurni i ćutljivi. Uozbiljio se čak i Tanasije.
Čekali smo dugo ispred sela Uzveća. Sa strane puta se dizala neka ševarika i osećao zadah barske tinje. Istok se počeo belasati i svetao krug, kao oreol oko glave svetitelja, bivao je sve širi. A svež opojan vazduh ćarlijao je oko nas… Preplašene ševe lepršale su iznad naših, glava.
Naiđe ordonans iz štaba puka, te ga zapitasmo zašto ovoliko stojimo.
— Zaglavio se mostovi tren u bari! — onda poverljivim glasom dodade: — Sada će biti prelaz.
Na karti gledamo gde je ta bara. Od Mitrovice, gotovo do Šapca, paralelno sa rekom Savom, proteže se mrtva reka Bitva, široka sto, dvesta metara, a negde je i šira. Vidi se i jedan putić, koji se odvaja od nasipa i vodi do mesta koje se zove Čevrntija… Nastalo je razrešenje onog mučnog stanja iščekivanja. Vojnici znaju šta im sada predstoji i, pribrani, gotovo nakostrešeni, očekuju i to čudo… vodu.
Poglavlje
Uskim seoskim putem, između njiva obraslih visokim kukuruzima, kretali smo lagano ka prelazu na mrtvoj reci Bitvi. Sa visine konja, posmatramo levo i desno mirnu ravnicu, uzoranu zemlju, i pašnjake, a pred nama se kao zid uzdižu neki vrbaci, koji nam zaklanjaju vidik. Kao da bismo želeli da prodremo pogledom kroz taj zastor, svi ukočeno gledamo u te vrbake, odakle dopiru uzvici vozara i neka larma. Vidimo pešake kako seku grane, pa ih vuku na onu stranu gde se vrši prelaz. Već osećamo miris izgažene i izgnjavljene trave i trske. Pred samom barom baterija zastade.
Istok se prelivao u raznim bojama i sunce samo što nije izišlo.
Bilo je to dvadeset četvrtoga avgusta, hiljadu devetsto četrnaeste.
Prvi vod zagazi u baru preko nepravilno naslaganih vrbovih grana, nabacanih na brzu ruku. Konji se klizaju i povode, zastajkuju, onda zapinju, a poslužioci oduprli ramenima o štitove i na sav glas viču:
— Marrrš… marrrš!… Teraj dešnjaka…
— Srednji vozar, životinjo jedna, kreći!… — nervira se Aleksandar.
Srednji levak na trećem topu saplete se i pade, ali ga prednji konji vuku, vozar skoči, diže ga, ali se kretanje ne prekida.
Najednom puče puška… još jedan pucanj, pa se rasu paljba negde ispred nas. Kuršumi zafijukaše jezivo iznad naših glava, vozari pognuše glave, a poslužioci polegaše.
— Na rukama, napred! — čuje se odlučna komanda našeg komandira.
Vojnici se zglednuše unezvereno. Nazad se ne može, napred se gine, ali ostati u bari, ovako nezaštićen, to je najočajnije. I, gonjeni nagonom za održanjem, ljudi skočiše i natčovečanskom snagom podigoše rukama zadnjak topa. Bičevi zaošinuše. Neko jauknu… Konji izdužili vratove, očajno se odupiru, a vozari polegli i biju mamuzama, da već i krv curi iz konjskih trbuha. Ali se Eskilo, rudni konj, prope, iz sve snage zape i povuče sam top, a potom ustuknu nazad.
— Ranjen je! — viknu neko.
— Ispreži!…
— Teraj dok ne lipše…
— Marrrš… marrrš!
I ljudi, gonjeni strahom, a životinje, podstaknute larmom, učiniše još i poslednji napor i kako koji voz pređe baru, kao otkačen oprugom pojuri, te se zaustavismo pred jednim nasipom. Poslužioci su otkačinjali zadnjake i rukama gurali topove preko jednoga nasipa u prokop, odakle je vađena zemlja za nasipanje ovoga bedema.
A pred nama, ispred visokih kukuruza, prašte puške… Komandir otrča napred. Kroz puščani prasak kao da se čuje neka pesma… čini mi se „Oj, Srbijo“. Unezvereni, zbili smo se iza štitova, u koje pljasne poneki kuršum. Uviđamo da se nešto ispred nas strašno zbiva, ali tako brzo i iznenadno, da nismo u stanju da se priberemo, niti shvatimo zamah ovih događaja.
Na nasipu, gotovo iznad naših glava, vojnici šeste baterije izvlače na rukama topove.
— Što ne gađate? — dojuri zadihan jedan pešadijski oficir. — Pešadija već prelazi.
Kroz pucanj pušaka i fijuk zrna čuje se neki uznemireni žagor, zveket lanaca i lupa metalnih čamaca. Tada tek saznadosmo da je voda odmah tu, ispred nas, da se i kamenom može dobaciti.
— Peta… peta! — vikali su razmešteni releji posakrivani iza kukuruznih busenova. — Nišanska tačka pobodeni piket!… Zdesna topovima… Prvi, pali! — Ispred topa diže se oblak prašine, a vitka kukuruzna stabla zanjihaše se kao pri najvećoj oluji. — Drugi, pali!…
— Šesta… Šesta, plotun zdesna!…
— Druga…
Zaglušna grmljavina strahovitim besom zatrese zemlju. Od praska one baterije na nasipu, iznad naših glava, ljudi su kao obneznanjeni, grčevito se drže za točkove da ne padnu od silnog vazdušnog udara. Neko levo jauknu. Osmatrač druge baterije strmoglavce pada sa drveta, a poručnik Dobrosav raskrečio noge na nasipu i komanduje iz sveg glasa:
— Po pet razornom granatom!
Težak miris bezdimnog baruta štipa za grlo, a gust oblak prašine obavio bateriju, te sunce škilji…
— Prekinite paljbu, pobiste naše! — izlete iz kukuruza jedan pešak.
— Ura, ura! — razležu se povici naših pešaka iz daljine i baterije zamukoše.
Ne čuje se više ni puščana paljba. Vetar rastera prašinu i sunce granu. Ljudi se uspravili. Hteli bi da kroz onaj kukuruz vide delo svojih ruku. Da vide raskidana tela neprijatelja i da likuju… Ali iz kukuruza su izvlačili mrtva tela naših pešaka, pa ih ređali kao pokošeno snoplje na čistini ispred topova… Jednome zapalili sveću i stavili je između skrštenih ruku na grudima. Nad drugim je plakao rođeni brat… Trećem je tekao crven mlaz krvi iz oka, a četvrti je bio bez glave… Kažu da su poginuli od naših topova.
Iako sunce sija, sve nam ipak izgleda sivo i nešto neodređeno. A pogled nikako da se odvoji od obezglavljenoga trupa, odakle krv lagano otiče, ljudska krv, a potočić se probija kroz prašinu i sitno kamenje kao crvena traka, koju ljudi kidaju svojim nogama.
Došao je i komandant, pomodreo u licu, a dlake brkova su štrčale kao bodlje u ježa. Komandir je zanemeo i stisnuo usne, a vilični muskuli su mu podrhtavali. Bio je i jedan pešadijski viši oficir, koji je zlurado i pakosno gledao artiljerce, samo što ne kaže: Hm!… Naravno!
Onda su vojnici seli na topovska mesta i uzeli poslednje elemente. Komandanti su gledali kroz cev.
— Nemoguće! — reče kratko naš komandant. — Najmanja daljina je iznad visine čoveka, — branio nas je on.
U našim očima bio je veliki kao bog.
Kontrolisao je i onaj pešadijski oficir, vrteo nešto glavom, opet pogledao kroz cev, postavljao napred vojnike i merio, hoteći na silu da dokaže našu krivicu. Tada su privedeni vojnici iz one čete koja je bila u rezervi, a nalazila se ispred naših topova i onog kukuruza. Vojnici su slegali ramenima, jer su i oni čuvali glavu od puščanih metaka, te i ne znaju kako se to zbilo.
Najzad naiđe jedan pešadijski podnarednik, koji sve objasni.
— Bili smo na samoj obali i naređeno nam je da se ukopamo. Tada je počela da dejstvuje preko nas artiljerija. Jedan Jabukovčanin, — on se okrete prema mrtvima i pokaza na trup bez glave — našao jednu gredu i sa još jednim počeo da je nabija u zemlju. I taman je uzdigli, kad ono tresnu granata u gredu i sve pobi…
Naš komandant se obrati onom pešadijskom oficiru:
— Dakle, nesrećan slučaj… Nesmotrenost pešaka. Do posluge artiljerijske nema krivice. — Tada se obrati komandiru: — Naredite da ljudi budu voljno.
Poglavlje
Kad smo prišli obali ugledasmo široku sremsku ravnicu.
Jedan pešadijski puk je prebačen čamcima i splavovima, pa se razvio u streljački stroj i nastupa u pravcu sela Šašinaca. A pred strojem beži jedan vojnik u plavoj uniformi, možda je još jedini živi svedok neprijateljske pogibije i jedini glasonoša. Naši vojnici ga ugledaše i pripucaše. Streljački stroj za momenat zastade pred iznenadnom paljbom, ali se vojnici pribraše i počeše svi gađati. Pripuca i mitraljez. Rojevi čelika su pištali oko glave onoga nesrećnika, koji je besomučno bežao. Ali niko ga ne pogodi i on se izgubi među kukuruze da javi strašnu vest.
Na našoj obali je veselo raspoloženje. Vojnici se razišli po kukuruzu i biraju sveže purenjake. Oficiri se iskupili u male grupice te prepričavaju događaje, ili leškare u hladovini ispod stoletnih hrastova.
Na onu obalu se prebaci još jedan bataljon. Vojnici pronađoše tamo neke ovce. Poče da se priprema gozba. A muzika svira…
Ali čamci se nikako ne drže na vodi. Sasušeni na suncu, a sada rastočeni, pune se odmah vodom, te ih hitno izvlače na obalu i zatinju kučinom i vunom. Inženjerci se žale kako im je pre neki dan ne znam koja divizija po nečijem naređenju oduzela ispravne čamce… Nas se to ne tiče. Ima, valjda, nekoga ko o tome vodi računa. Naše je da poginemo, a kada nas je ta čaša mimoišla i neprijatelj je sada daleko, onda uživamo blagodeti ovoga sunčanoga dana.
Pored nas prođe četvrta baterija. Čini nam se da četvrtaci zavide nama što ostajemo. Kažu da je njihov komandir sam tražio tu čast da on kao najstariji komandir pređe prvi na onu obalu. Pošto most još nije gotov, to su ljude, konje i vozove prevozili splavovima.
Bilo je zanimljivo posmatrati. Konj se u početku zateže i odupire prednjim nogama. A kada ga udare bičem, načulji uši, podavije sapi, frkne, pa prednjim nogama opipa splav i onda brzo uđe, striže ušima i gleda unezvereno.
Na suprotnoj obali zapregoše odmah bateriju i kretoše za streljačkim strojem, koji se beše izgubio među visokim kukuruzima. U daljini se čuju pucnji, sve češće i brže. Svakako su naišla neprijateljska pojačanja te su naši zastali.
Podne prevalilo. Most još nije gotov. Vojnici leže na obali i spavaju. A na suprotnoj strani kod onoga bataljona u rezervi svira muzika i vojnici igraju. Počeli smo već da uobražavamo da se onaj puk tuče u sremskoj ravnici samo zato da bismo se mi odmorili i spavali.
Naskoro se pojaviše i ranjenici. Njihova pojava je pokvarila ono svečano i razdragano raspoloženje izazvano našim uspesima… ljudi su već zabrinuti i sa strahom pogledaju u most koji još nije gotov, a evo već je tri časa posle podne. Vojnici počinju da bivaju nespokojni pri pomisli da sada treba preći na onu obalu. A ako neprijatelj navali…
Oko pet časova naiđe naš komandir i naredi da se baterija spremi za pokret. Iako su sa sumnjom pratili ceo današnji rad, vojnici poslušno zapregoše bateriju i lagano priđosmo mostru… Inženjerci su pripremali poslednji raspon. Komandir je davao uputstva za prelaz zapregnute baterije preko pontonskoga mosta. I raspon se odvoji od obale, da bi ga privezali kao poslednju sponu na suprotnoj strani.
Vozari su otpregli prednje i srednje konje. Ostavili su samo rudne da prevuku topove. Poslužiocima je naređeno da idu sa strane i umiruju konje u slučaju da se koji poplaši.
— Prvi top, marrš! — reče komandir, da bi priveli top uza sam most.
Zapeše rudni konji i njihova kopita zariše se duboko u pesak. Ali najednom zastadosmo zaprepašćeni…
Na suprotnoj obali, kod onog bataljona u rezervi, zasvira truba, onda nastade neki žagor, pripucaše puške i vojnici, u paničnome strahu, poleteše obali. Neki se dočepaše mosta bežeći ka nama… Panika obuze i vojnike na našoj obali. Neke komore i municione kolone, koje su bile spremne za prelaz, okretoše unazad i u besomučnom naletu, bez komande i reda, gazeći stoku i ljude, poleteše ka onom jedinom prelazu na mrtvoj reci Bitvi. A tu se sudariše sa novom kolonom. Zakrvavljenih očiju i izbezumljena lica, uz strahovitu dernjavu i zapomaganje, ljudi su se gazili, tukli za prelaz, kola su se u zaokretu prevrtala, ljudske grudi i noge životinja su prskale, uz očajan jauk i vrisku…
Vozari bez komande pojahaše, gotovi da pojure. Ali ih ledeni izraz lica našeg komandira prikova za mesto. Konji obuzeti opštim pokretom uznemirili se i nestrpljivo trupkaju nogama… Sa one obale beže vojnici bez bluze i obuće, i onako mokri protrčavaju pored nas i gube se u pozadini.
— Otkačite prednjake, sprema za paljbu! — viknu komandant.
Šestorna zaprega sa prednjakom odlepi se, u trku izlete na nasip i sruči se u onaj pakao na prelazu, gazeći sve pred sobom.
Poslužioci, zanemeli od užasa i straha, zauzeše svoja mesta… Ali, neprijatelja nigde… A vojnici se na onoj obali dave i kidaju most, koji Sava počinje da zanosi nizvodno. Izbezumljeni krici davljenika dopiru do nas. Čas ruka, ili noga, ili neka glava se pomoli pozivajući u pomoć. Neki konji plivaju i nečije ruke se očajno hvataju za vrat i grivu, ali životinja stresa ljude, koji se u samrtnome strahu hvataju za noge životinja i svi skupa tonu. Neki su doplivali do mosta, naprežući poslednju snagu da se izvuku, ali ih nečije samrtničke ruke vuku i oni vise zapomažući da ih spasemo. Rastureni čamci plivaju…
U bateriju utrča, bez bluze i sav mokar, potporučnik Aleksandar i pade umoran pored topa… Napregnutih nerava i mišića, vojnici su držali topovske sprave, spremni da sruče ubistvenu vatru na neprijatelja, ma gde se pojavio.
— Muzika, muzika! — vikao je jedan oficir. — Sviraj, sviraj! — govorio je mlatarajući rukama.
Neka kola naleteše iza nas na jedno drvo i s treskom se polomiše. Ljudi jauču… Pešadijska truba svira „napred“, sitno, drhtavo, da se jedva čuje u onom šumu od treska i izbezumljenih glasova. Pa i muzika počinje, strašni disonanco krči, bez takta, trešte sanovi, instrumenti se jedva sustigoše i tada se razleže gromko: „Hej, trubaču…“
Ljudi se prenuše. Obazrivo se dižu i unezvereno pogledaju okolo sebe, pitajući se očima: šta se ovo zbi!
Na suprotnoj obali muzika svira „Napred“. Vojnici se prikupljaju i sa čuđenjem gledaju u razoreni most. Mirna sremska ravnica prelivala se u zracima sunca na zalasku i gubila se u daljini među plavkastim brežuljcima Fruške gore… Nigde nijednog neprijateljskog vojnika… Otkuda onda ovaj lom!… Kao neki razoran orkan, panika je obuzela ljude koji su u neljudskom besu razorili most, ubijali se za prelaz na Bitvi, odatle se prenela na pozadnje jedinice i sela, dok se nije izgubila negde daleko u Mačvi.
Setismo se tada i potporučnika Aleksandra. I on nam isprekidano, pod uticajem straha, ispriča:
— Naređeno mi je da na obalu prenesem municiju za četvrtu bateriju. Predao sam municiju i hteo da se vratim. Ali, vidim kreću poslednji raspon i rešim se da sačekam dokle ga prikopčaju, pa da pređem preko mosta. Utom se negde daleko pojaviše izviđačka odeljenja neprijateljska… Bilo ih je malo… do deset. Ugledaše ih vojnici i dohvatiše puške. Ali jedan oficir viknu trubaču, lepo sam čuo: „Sviraj, konjica s boka“. Ja l’ reče!… U onoj masi nešto uzavre, vojnici kao sumanuti potrčaše nekud, a kad još i truba zasvira, kao na komandu okretoše nazad i poleteše na most. Bilo je vojnika oko dve hiljade. Stajao sam na obali… Kao zastrašeno stado nagrnuše u gomili, i ona masa udari na mene. Odupirao sam se očajno da ne padnem u vodu, htedoh da legnem, ali bi me izgazili, i tako me masa ponese. Vidim vodu… ponor, sve je bliže, a od vike i larme nisam čuo rođeni glas. Pozadnji sve jače pritiskuju, ljudi se već dave, još malo… zemlja se poda mnom oburva i, kao potkopana lesa, sručismo se u vodu…
Potporučnik uzdahnu, onda šakama pritisnu oči i protrlja ih. Zatim nastavi:
— Nisam daha imao. Pred očima mi sinu neka svetlost, očajno se odupreh o dno i najednom ugledah nebo… U magnovenju spazim neki koren od vrbe i ja ga dohvatih. A preko mene su skakali, čuo sam zapomaganje. Bio sam gotov da ubijem najrođenijeg, ako me se samo dotakne.
Navala se prenese na levu stranu od mene. Obazreh se… Iznad mene ne beše nikoga. Onda se naslonim rukom na obalu i jedva se izvukoh, rešen da pucam, ako na mene nanovo nalete… Vidim neke konje kako jure. U mojoj blizini zastade jedan osedlan… Zatrčim se, svučem mu uzdu, pojašem ga, držeći se samo za povodnik, raspalim mamuzom. On dođe do obale, pa se nećka, kao hteo bi da se vrati, još jednom ga udarih i on se osulja, te se sručismo zajedno u vodu. Konj potonu, a meni voda do nosa. Osećam kako pomamno kreće nogama i glava mu se pojavi, pa kroz nos istera vodu kao šmrk. I zapliva stenjući i frkćući… Ali tada me ščepaše nečije ruke kao klešta i svi skupa počesmo da tonemo. Pomislio sam: sad je svršeno… i još očajnije dohvatih te ruke i jedva ih odlepih… Besmo već uz most. Uhvatih se za jednu alku, raširim noge, konj promače, a ja se prebacih na most. Eto… jedva izvukoh čitavu glavu.
Njegovo pričanje prekide nanovo neko krkljanje na onoj obali… Iz daljine jurila je ka obali ona naša baterija, ostavljajući za sobom oblak prašine. A malo zatim ugledasmo i naš streljački stroj kako živo odstupa. I za nepuno pola časa svi se sručiše na obalu, odakle su jutros pošli. Usplahireni ljudi pitaju se zašto?… Zbog čega?
Na onoj obali je sada veliki metež i nered. Vojnici se izmešali, pa ne mogu da pronađu jedinice, a mnogi pokušavaju i da pređu na našu obalu. Neki oficiri iz štaba divizije pređoše tamo ne bi li oni umirili vojnike i stavili im na znanje da će svaki biti ubijen ko pokuša da se vrati. Straže su odmah postavljene na našoj strani duž obale i naređeno im da sve begunce pohvataju.
Svaki sada uviđa, na svoj način, da se događa nešto neobično i nepredviđeno, što ne odgovara zamisli onih koji su preduzeli ovu sudbonosnu operaciju. U razgovoru, neki bacaju krivicu na inženjerce, drugi se tuže na vodu, jer veliki broj vojnika prvi put u svome životu vidi ovoliku reku. A Jankulj priča kako je jutros video dva zeca da su pretrčala ispred diviziona i on je u tome odmah predvideo predznake nesreće.
Noć se lagano spušta, i sa njom i zlokobna slutnja na duše ljudi.
A tek kako je onima na suprotnoj strani! Oni su videli neprijatelja, znaju da su mu stigla pojačanja, i taj neprijatelj je tu, okolo njih, u onim ševarima… Pokušali su da se vrate na rodnu grudu, ali im se isprečila ova odvratna reka i naši im zapretili smrtnom kaznom ako pokušaju još dalje nazad… Ispred njih je neprijatelj, pozadi reka i, onako zbijeni na obali, U tuđini, u mračnoj noći, prepušteni su svojoj sudbini.
Poglavlje
Meka i blaga noć kao kadifa, noć avgustovska, spuštala se lagano nad Mačvom. Odnekuda, sa pustih strnjika naleti prepelica, zapućpuriče iznad naših glava, pa zastrašeno prne u visinu. U okolnim barama razleže se jednoliki i uspavljujući kreket žaba. Pirka vetrić, noseći miris sasušene trave i poneki topli talas zapahne ljude. Ili se prelije preko nas sveža struja vazduha izvučena ispod hladovitih senki stoletnih hrastova.
Vojnici premoreni. Puna dva dana, i ovo je već druga noć kako su na nogama. Polegali su oko topova i spavaju. I niko se ne pomeri kada naiđe odnekuda jedna četa pešadije i kad pešaci počeše da se sapliću o njihove glave… Na istoku zarumene i mesec se pomoli.
Zapita neko koliko je časova.
— Još pet minuta do deset, — odgovorih, i onda se obazreh okolo ne bih li našao šta da stavim sebi pod glavu.
Ali u tome času nešto svitnu i prolomi se strahoviti prasak. Vojnici skočiše pitajući bunovni šta je. Odjeknu još jedan plotun i iz hiljade grla se prolomi: „Ura, ura, ura!“ Onda učestaše pojedinačni pucnji… Čuje se neka larma, kao jauci, zapomaganje. I opet: „Ura, ura!“… Nešto krklja, vri, lomi se. Kuršumi su zviždali iznad naših glava i vojnici su se sklanjali iza topovskih štitova. Neko iz mraka viče da artiljerija otvori vatru… Ali na koga?… Desno od nas jeknu praskavi tresak i oči nam zasenuše od topovskog plamena. Sa one strane učestaše pucnji pušaka i prasak bombi, pa se sliše sa uzvicima ljudi i jaukom ranjenika u zaglušnu huku… A ljudi na onoj strani izgubili su već pojam o sebi, i kao skamenjeni ležali su nepomično, skotureni u jamama.
Komanda se ne čuje. Nije ni potrebna. Svi znamo da su na onoj obali naša braća, pa ko bi bio toliko bezuman da u njih gađa. Već zbog morala samo… Vojnici se jedva doguraše do svojih mesta i, onako nasumce, u noć, kroz visoko uzdignutu cev, grunu pucanj, i kao da utonusmo u plamen… Pribismo se odmah uza štit.
— Artiljerija, pucaj! — viče neko.
— Kidajte most, kidajte most! — čuje se nečiji glas kao urlik.
Kroz prozorče na štitu, prema mesečevoj svetlosti, ugledasmo tamnu, iskrivljenu siluetu mosta. Ljudi su drhtali pri pomisli da su zanavek odvojeni od svoje braće i drugova… Mesec drhtavo blešti u vodi i prema mesečevom odblesku ljudi gledaju strašnu agoniju davljenika. Neki su već uz obalu i onako goli beže pored nas, ili premoreni padaju na obalu, koju obasipaju kuršumi. Ropac i krici: „Braćo, pomozite!“… „Upomoć!“… „Spasite… spasite!“ izazivali su grčevite grimase na licima ljudi, a neki su u očajanju kose čupali, jer smo bili nemoćni.
Pucnji naglo umukoše. Čuje se neodređeni, usplahireni žagor… pa jasni uzvici: „Robovi, napred!“… „Forverc… forverc!“ Onda neko brujanje, zatim šumor ljudskih glasova… sve su dalje, još neko romorenje… Najednom se sve utiša.
Samo noć i jeziva tišina…
Petar nišandžija obgrlio cev i ukočeno gleda u daljinu. Tempirač leži potrbuške, obuhvatio šakama lice i gleda u zemlju. Pomoćnik nišandžije iskrivio glavu i otvorenih usta blene u noć. I ostali su pretrnuli.
Neko uzdahnu i mi se prenusmo. Vojnici se pogledaše.
— E, ljudi, šta ovo bi!
— Od početka naopako…
— Da grdne nesreće!
— Sve ih porobiše…
— Ih, ih! — lupi se Rajko punilac po kolenu. Kroz kukuruz, prema mesečini, ugledasmo našeg komandira. Prilazio je lagano. Pozva nas vodnike. Bio je slomljen. Ali se pribra i poče tihim glasom:
— Čuli ste i videli ste… Neprijatelj je zarobio puk i po pešadije i onu našu bateriju. Sada, on poseda obalu. Naredite da se odmah iskopaju zakloni za ljude i budno osmatrajte most. Ako primetite ma kakav pokret na njemu, ne čekajte moju komandu, već gađajte odmah. Ja ću biti na osmatračnici.
Kao da kopaju grobove, ljudi su ćutali i rili zemlju oko topova. S vremena na vreme zastanu i osluškuju jauk ranjenika na onoj obali. Bolni i teški uzvici ili samrtni krici umirućih prekidali su noćnu tišinu. Onda ljudi zapnu još jačom žestinom, kao da bi hteli da zagluše čula svoja potmulim udarima pijuka. Malo posle opet zastanu, slušaju i sve im se čini da poznaju glas… Sa one strane neko je bolno dozivao svoga druga ili brata, ali najčešće spominju svoju majku. Ili proklinju nas što smo ih ostavili.
Iz pozadine se pojavi streljački stroj i pešaci prilaze lagano, kao da se prikradaju. Samo zveckaju fišeklije i svetlucaju bajoneti. Zaustaviše se na samoj obali. Neko im naređuje da se tu žurno ukopavaju.
U daljini, prema Fruškoj gori, začuše se pucnji. Svi ostavili posao i slušaju… Obala je posednuta austrijskim vojnicima… Ko bi to mogao biti tamo? Paljba je dosta brza i već prilično dugo traje… Sada malaksava i naglo prestade… Još odjeknuše dva pucnja… Kao iz neke dubine, začu se drhtav glas trube…
Zvuci su jezivo parali noćnu tišinu. Zanemeli vojnici stoje nepomično i slušaju…
— Šta je ovo? — pitamo Jovu starog štabznačara.
— Sigurno su neki naši zalutali… pa su se sad sudarili. Ovo je „poziv parlamentara“ za predaju, — i iz očiju staroga narednika skotrljaše se svetle i blistave suze.