1.20. Strašna vest
Strašna vest je prostrujala kroz bateriju: nema više municije!
Zamukla je pesma… Vojnici šapuću kao u kući gde leži težak bolesnik. Davno su oni pregoreli sebe, ali ih muče sada zlokobne slutnje i teška neizvesnost. Pripravni su oni da polože svoje ništavne živote, ali na viteški način, a ne da umiru skrštenih ruku kao nemoćni starci i babe. Ratno iskustvo ih je naučilo da procenjuju situaciju sami, i ti stari vojnici, preplanula lica i žuljevitih ruku, znaju za sve one strašne posledice kada baterija ćuti. Sede oni zamišljeni pored mrtve gvožđurije i značajno se pogledaju, osluškujući u daljini neprekidan tutanj neprijateljske artiljerije.
Rat se i može podneti sa gladnim stomakom, ali puške i topovi moraju biti uvek puni. Posle svakog opaljenog plotuna zjapi sve više praznih ćelija u zadnjaku kare. A u ratu treba ubijati, da ne budemo ubijeni. To je sinteza taktike od pamtiveka do današnjega dana.
Uzalud su starešine saopštavale tu vest pod strogo poverljivim brojem. Vojnici su jasno uviđali, pošto su se kare uvek vraćale prazne. Najveća je opasnost pretila da ta poražavajuća vest dopre i do pešačkog rova. Nije se imalo kuda više i komandir je sakupio ljude:
— Vojnici!… Zakleli smo se na vernost kralju i otadžbini i naši životi u ovom vremenu ne pripadaju nama, već otadžbini… U ratu ima srećnih doživljaja, ali i teških trenutaka. Vi i sami uviđate da smo trenutno zapali u mučan položaj, ali možemo se tešiti da smo imali i strašnijih iskušenja, pa smo, zahvaljujući našoj srčanosti i našim vođama, sve to prebrodili.
Drugovi! Ja ne sumnjam da ste vi u stanju da se žrtvujete, kad dođe suđeni čas. Ovoga momenta otadžbina od vas to ne traži. Ali vas mole skrštene ruke vaših starih roditelja, vaše dece, da ovu tajnu naše baterije krijete i da nikom ne govorite, do poslednjeg daha… Jeste li razumeli, vojnici?
— Razumemo! — progovoriše oni gromko i jednoglasno.
Onda se raziđoše, posedaše pored praznih kara i veselo zapevaše:
Kad te vidim na sokaku,
Poznajem te po koraku…
Komandir me zatim pozva da se spremim za osmatračnicu. Zapitah ga šta ću ja tamo kada nemamo municije.
— Naredio je komandant… Ti imaš da budeš „štafaža“ baterije.
Kada sam se javio komandantu, on mi reče: — Dakle, upamti dobro: vatru ćeš otvoriti samo onda kada vidiš neprijateljsku pešadiju pred žicom i čuješ da škljocaju makaze. Jesi li razumeo? Pešadija je dosad zloupotrebljavala artiljeriju i tražila da se otvori vatra čak i onda kad to poslednjem kaplaru ćorne na pamet. Jesi li razumeo?
— Razumem!
— Šta si razumeo?
— Gospodine potpukovniče, razumeo sam da tražim otvaranje vatre samo onda kad vidim neprijateljsku pešadiju pred našim žicama…
— I još?
— Kad čujem da škljocaju makaze…
— A zašto?
— Zato, — spustio sam glas i poverljivim tonom mu se obratio: — što nemamo municije…
— Jao, naredniče, magarčino jedna! — razvika se on na mene, a dlake u brkova se ispružiše kao bodlje u ježa. — Sedam dana zatvora. A ako još jednom to čujem, optužiću te prekom sudu za pronošenje obespokojavajućih vesti. Jesi li razumeo?
Ja sam nešto mucao pravdajući se, ali od njegove vike ni samog sebe nisam čuo.
— Još će da ispadne da sam ja to kazao! — on mi se unese u lice i škripnu zubima. Onda se okrete i viknu: — Ađutant! — A kada ovaj stade kao kolac, komandant mi se ponovo obrati ali malo blažim glasom: — Šta si razumeo?
— Gospodine potpukovniče, razumeo sam da pešadija zloupotrebljava artiljeriju i traži za malenkosti da se gađa…
— I traži otvaranje vatre kada to poslednjem kaplaru ćorne na pamet…
Ovu poslednju rečenicu ponavljao sam zajedno sa njim, naglašavajući reč po reč.
— Tako je, naredniče, pazi dobro i zapamti! Hajd, marš na osmatračnicu!
Iako sam uviđao da je to samo formula kojom treba da pravdam ćutanje baterije, ipak me je raspinjala ljutnja što sam bez razloga dobio onoliku grdnju.
Zviznu kuršum, te se prenuh. Tek tada uvideh koliko sam daleko odmakao. Među kukuruzima ugledah saobraćajnicu, koju su pešaci iskopali čak do štaba odreda… Na trećoj zaokuci sudarih se gotovo sa komandantom odreda.
— Šta je, tobdžija, kuda tako žurno? — šali se komandant.
— Na osmatračnicu, gospodine pukovniče.
— ’Ajd, ’ajd! — Pa se okrete: — Slušaj, malo brže da otvarate vatru vi, artiljerci.
— Pa, prema situaciji…
— Naše je da cenimo situaciju, a ne tvoje! — reče malo strožim glasom, posle čega sam mogao samo da kažem „razumem“.
Krivudam kroz saobraćajnicu i mislim kako me je rat zatekao u najnesrećnijem činu. Vojnik bar nema odgovornosti, dok se prema oficirima imaju izvesni obziri. A podoficir ima da vrši dužnost običnog vojnika, a snosi istu odgovornost kao i oficir. U slučaju neuspeha on je kriv. A ako postigne neki uspeh, onda komandiri i viši oficiri bivaju odlikovani, a podoficira i ne pominju.
Po pucnju pušaka uviđam da sam već blizu rova. Promolih glavu i ugledah zabran… Sretam ordonanse, a na jednom uglu, gde je veće proširenje, vidim uspravljena, krvava nosila, ostavljena sigurno da se sasuše.
Čujem potmuli žagor. Prođoh pored zemunice komandira čete i naskoro ugledah mitraljez. Zadigoh šatorsko krilo i zastadoh začuđen. Ležao je potporučnik Aleksa poleđuške, a obema rukama obuhvatio revolver, prislonio ga uz desni obraz i nišani nešto iznad svoje glave. Sav je u naponu pažnje, te me i ne primeti. Najzad povuče za oroz i revolver opali, a odozgo se sruči zemlja na njega.
— Šta radiš to?
— O, zdravo, tobdžija!… Eto, zanimam se. Dosadiše mi oni miševi, te sam jedva izmislio način da ih potamanim. A i vreme mi tako prolazi.
Ja izvukoh flašu vina i neko meso. Aleksa protrlja veselo ruke i viknu posilnog da zovne i potporučnika Radojka.
— Bre, ala ćemo da se počastimo, — veli zadovoljan. — Dojadi mi ovaj vojnički griz i pirinač. A jednoga dana razlupaše nam kujnu, pa ceo dan na suvome hlebu.
Naiđe i Radojko. Pita odmah za novosti.
— Bre, majku mu, što ne kažu dža ili bu, pa da kidišemo. Dojadi mi ovako. Skoro pade kiša, napuniše se rovovi do članka, a na vojnicima počeli i neki čirevi da iskaču…
Utom se pojavi jedan vojnik:
— Gospodine potporučniče, doveli smo ga…
— Ama bogati! — povika veselo i skoči.
— Čekaj, čoveče, da pojedemo ovo…
— Znaš, interesuje me! — Onda se obrati vojniku: — A je li veliki?
— Rundov, ovoliki.
— Čuvajte ga tamo da ne pobegne, evo sad ću i ja.
— Šta spremaš to?
— Čuće se i videće se. Večeras priređujem predstavu za džabe, a ti, Aleksa, za svaki slučaj, napuni mitraljez. A i ti, tobdžija, imaćeš da prirediš onaj urnebes kao i pre.
— Kad će početi?
— U gluvo doba, kad počnu mrtvaci da izlaze. Ali moram da idem da odredim uloge, — i on se izgubi iza šatorskog krila.
— Eto po ceo dan smišlja, i zbog toga je to, kod nas uvek nemirno. Pre dva dana organizovao hor i u pola noći počeli da pevaju. A oni opet misle da je pesma pred ofanzivu, pa raspale. Onda opet noću kopao tunel i privukao im se na trideset metara. Sada po cele noći baca bombe. Ja mislim, kada bi ga uhvatili, živog bi ga odrali.
— A šta namerava večeras?
— Hoće psu da veže praznu kantu za rep, pa da ga pusti između rovova.
Napravio je Radojko čitav plan za jednu umišljenu ofanzivu. Meni je dodelio da otvorim brzu vatru na austrijske rovove. Bombaši bi tada bacili bombe. Njegov vod ima da opali tri brza plotuna. Vojnici će vikati: ura, ura, a onda se pušta pas, sa privezanom kantom, ispunjenom čaurama.
Zamolio sam ga da moju ulogu izostavi.
— Pa to je najvažnija tačka, jer artiljerija daje ozbiljnost celome poslu, — rekao mi je on žučno.
Tada sam mu stručno objašnjavao kako je vrlo opasno noćno gađanje, jer poslužioci u mraku mogu lako da pogreše i onda razorna padne u naš rov.
— A, jest! — mahnu jetko glavom. — Sigurno bi to artiljercima bilo prvi put. Ko, bre, od vas ode u aps?
— E, bato, — upade Aleksa — drugo je kada je situacija kritična… A ti, međutim, priređuješ večeras „predstavu“.
Ali, i bez učešća artiljerije, „predstava“ je uspela. Cele su noći praštale puške i bombe, neprijateljska artiljerija je gađala naše rovove, a komandant divizije u nekoliko mahova tražio je obaveštenje.
Sutradan je komandant bataljona tražio izjašnjenje od komandira čete, a ovaj opet od Radojka zbog ove noćašnje uzbune.
— Eto, vidiš, — priča nam ljutito Radojko — kada oni iz pozadine narede „da se neprijatelj uznemirava“, pa padnu tri mrtva i nekoliko ranjenih, onda nikome ništa. Jest, ali oni tada podnose izveštaj: „Odbijen neprijateljski napad“ i čekaju ljudi odlikovanje. A kad jednom potporučniku padne na pamet da se malo proveseli, onda svi skaču. Uostalom, baš me briga!… Ja dalje od žice ne mogu!
Poglavlje
Suri oblaci spustili su se gotovo do zemlje i iz njih sipi jesenja kiša, uporno, jednostavno… Sedimo šćućureni u zemunici i s dosadom slušamo monotono šumorenje kišnih kapi. Šljapkaju vojnici po vlažnoj zemlji, mokri i prozebli… Niko vatru ne sme da založi. Sedimo tako i ćutimo pred teškom neizvesnošću… Duša se zgrčila od studeni i zlokobnih slutnja.
Aleksa se promeškolji, pa će reći:
— Zamislite sad kuću, toplu sobu… Sve je to kao san.
Najednom se promoli jedna prokisla glava, pogleda nas unezvereno i tek progovori:
— Pogibe potporučnik Radojko!
— Šta?!… Kako?!… Nije moguće!… — povikasmo uglas i skočismo.
Vest je prostrujala kroz rovove i svi se vojnici okrenuli na jednu stranu.
— Zatvaraj puškarnice! — viknu Aleksa da nas ne bi primetili sa suprotne strane.
Nedaleko ugledasmo grupu ljudi kako, gologlavi, zbunjeni, i nemi, stoje. Priđosmo im ćuteći.
Između njih, na blatnjavoj zemlji, ležalo je telo potporučnika Radojka. Usta su mu bila poluotvorena, kao na osmeh, da su se videli beli zubi… Oči već staklasto sjajne, ali još vlažne, zurile su nepomično negde izvan naših glava. A iznad desne obrve videla se mala rupa, oko koje je bio crven venac od krvi.
Skidosmo šajkače.
— Druže… Bog da ti dušu prosti, — progovori tiho kapetan Danilo. Zatim se okrete vojnicima: — Kako se ovo desi?
— Čula se tamo larma, — progovori jedan. — A gospodin potporučnik beše ovde i pomače ciglu da vidi. Tek puče, on pade… i samo zatrepta očima. Ete…
— Podnaredniče, povadi mu sve iz džepova i napravi spisak. A ja ću da popišem stvari u zemunici.
Na improvizovanom drvenom stolu u zemunici njegovoj nalazio se otvoren blok, na kome je pisalo:
„Komandiru četvrte čete. — Na traženje komandira, čast mi je podneti sledeći odgovor…“
Tu je prekinuo.
Sipila je jesenja kiša kada vojnici proneše kroz blatnjave rovove opušteno telo potporučnika Radojka. Nosili su da ga bace u rupu neku, a sa njegovim telom zakopaće za večita vremena i sećanje na Radojka Savića, najhrabrijeg oficira u puku.
Dugo smo ćutali slušajući prasak pušaka, jer su vojnici hteli da osvete smrt svoga omiljenog druga.
Te noći Austrijanci su bombardovali naše rovove. Sa sviju strana zapomagali su pešaci i tražili da vratimo neprijatelju istom merom. Iako znam da nemamo municije, da bih ih bar donekle umirio, telefonirao sam bateriji da je neprijatelj obasuo jakom vatrom naše rovove.
— Znam i čujem! — odgovorio je ledenim glasom komandir. — Motri na neprijateljske rovove… Razumeš valjda! — i zatvorio telefon.
— Šta veli? — pitali su pešaci.
— Od kiše iskliznuli lafeti, pa je opasno gađanje… treba čekati dan, — lagao sam. Ali oni se značajno pogledali i sumnjivo vrteli glavom.
A rafal neprijateljski postepeno se približavao. Izdržali su pešaci i ovu neman, ali su želeli da čuju samo i pucanj našega topa. I da vide da se bar neko stara o njima u ovoj mračnoj i strašnoj noći. Prozebli i prokisli, pribili se uza zemlju i čekali… Bilo je nečeg velikog u ovim malim ljudima.
Zora se teško rađala. Pritisli su oblaci zemlju kao da je dave, a kiša lije u krupnim kapima. Negde pozadi nas, tamo oko Crne Bare, gruvali su topovi bez prestanka. Bilo je mučno. Ljudi premoreni, jer preko četrdeset dana leže bez smene u rovovima, kroz koje sada jure čitavi potoci. A u poslednje vreme su još ostali i bez artiljerijske zaštite.
Oko podne prestade kiša, oblaci se razrediše i ljudi malo dahnuše. Ali tamo pozadi topovi još žešće biju… Oko dva časa počeše i nas da tuku.
— Daj bre, tobdžija, jednu pilulu da ne pomisle ljudi kako nas je artiljerija napustila, — zavapi očajno kapetan Danilo.
I ja slagah. Izvestih komandira da se u neprijateljskim rovovima opaža neko komešanje, sigurno će sada na juriš. Preklinjao sam ga da otvori vatru.
Posle dugo vremena jedva se prevaljaše naše četiri razorne granate i sa treskom se sručiše u neprijateljske rovove. Ljudi se odmah oraspoložiše tražeći jaču vatru, da ih osvetimo za sve muke što ih podnose već toliko vremena. Puške zapraštaše. Netremice sam gledao u osmatrača na mitraljezu. Ali njegovo lice je bilo kao skamenjeno, dok mu se na donjoj usni pušio prilepljeni pikavac.
U toku celoga dana bilo je neko napregnuto stanje, izazvano verovatno onom neprekidnom paljbom negde levo i pozadi nas.
Pred veče komandant bataljona odazva komandire četa. Po povratku komandiri pozvaše svoje vodnike, pa i mene, kao osmatrača artiljeriskog.
— Gospodo! — poče komandir drhtavim glasom. — Neprijatelj je probio naš front levo od nas i mi, u prvi sumrak, moramo odstupati sa ovih položaja. Naše odstupanje mora se izvršiti u najvećoj tajnosti. Ne sme da se čuje ni jedan šušanj, ni jedna reč, niti zveket… Na prstima i polako, četa ima da se skupi kod zabrana… A artiljerac, skidaj sada telefon, i odmah u bateriju!