1.26. „Nazdar… Nazdar“
Pričaju da su Kosmaj branili trećepozivci, a da su ga Austrijanci osvojili na prepad. Tu je zarobljena i jedna naša baterija. Ali odmah je pristigao jedan puk prvoga poziva, odrobio je bateriju, ali ne može još da potisne Austrijance sa vrha.
Stigosmo u podnožje Kosmaja. Sa vrha dopire živo puškaranje. Pošto je već pao mrak, komandant pešačkoga puka reče komandiru da za noćas ostanemo gde smo, a sutra će on videti gde će nas upotrebiti.
Naiđe Milan iz prve baterije, koja je zarobljena, pa nam priča:
— Bili smo postavljeni ispod samog vrha na jednom platou. Te noći nismo imali borbu, bila je tišina i ništa nije nagoveštavalo da će ujutru biti neke gužve, pa se i pešaci, one čiče iz trećega poziva, nisu nadali… A mene su cele te noći jele vaške…
— Mezetisale te, — upade Aleksandar.
— Jest, ali pred zoru nisam mogao više da izdržim, već se dignem. Skinem bluzu i rešim se da ih potamanim… Kad, pripucaše puške. Komandir izlete iz rupe i odmah poče da komanduje. Ja, onako u košulji, sa bluzom u ruci, pritrčim topu. Utom grunu jedan plotun i sa naše leve strane ugledah kako se zaplavi poljana… „Na karteč!“ — viknu neko. „Prednjaci brže!“ — viču drugi. Kroz bateriju zviznuše kuršumi… dva poslužioca sa četvrtog topa padoše. I, dok punilac izvuče ašov iz zemlje, oni se približiše na pedeset metara. Top opali… Oni prilegoše. A otuda jure prednjaci i naleteše na njih. Jedna zaprega se sruči na gomilu, ostali najahaše jedni na druge, Austrijanci pripucaše u tu gužvu i tada komandir viknu: „Vadi zatvarače!“
Dotle pamtim. Ali kako sam se sručio ovde u selo, to ne mogu reći. Znam samo da sam video gore kada jedan upre pušku na mene…
— Dakle, zahvaljujući vaškama, ti si spasao svoj život…
— Sigurno si tada osećao veću tremu nego kad u ajncu vučeš na sedamnaest, — upade Aleksandar.
— A, bogati, dobro me podseti, — i Milan se maši za džep, izvuče karte i poče da ih meša.
— Karte poneste, a topove ostaviste, — dira ga Milutin.
— Šta ćeš, Učo, mora čovek da misli i na dušicu svoju. Dede podeli, — pruži karte Aleksandru i, dok ovaj žmirkavo gleda, pomerajući lagano donju, Milan objašnjava: — U ratu, Učo, nemaš šta da misliš. Jer zašto bi postojali ovoliki silni štabovi… Njihova jedina dužnost je da se staraju kako ćemo mi da poginemo…
I, dok su zveckali groševi i dinari, gore na položajima prašte puške, a povremeno pisne i poneki kuršum iznad naših glava. Ali mi sedimo iza jedne kuće, pa smo sigurni kao u tvrđavi.
Ujutru je komandir pošao u izviđanje. Sa sobom je poveo Milutina i mene, a sa nama pođe i Milan svojevoljno, da bi video svoju bateriju. Donekle smo mogli jahati. Ali iza jednoga grebena zazviždaše kuršumi, te brzo sjahasmo i pođosmo peške. Išli smo prvo kosinom, po blagoj uzbrdici. Svakoga momenta zaziremo od kuršuma što, odbijeni od zemlje, zafrču iznad naših glava… Kretosmo pravo naviše i jasno razaznajemo praskavi pucanj austrijskih pušaka. Sada smo u mrtvom uglu. Ali sa zebnjom pomišljamo na onaj hrbat iznad nas, sa koga se vidi baterija i gde zvižde kuršumi sa sviju strana… Nešto od napora, ali više od uzbuđenja, srce je snažno udaralo. Na ovome prostoru se vide razbacane vojničke stvari: čuturice, torbe, negde ostavljena puška sa nataknutim bajonetom, krvavi zavoji…
Zastadosmo da se odmorimo. Ovako sa visine vidimo dole selo, malo ravnice, razaznaju se komore i municiona odeljenja. Malo dalje u onoj plavkastoj izmaglici nalazi se slobodna, mirna zemlja, gde ljudi obavljaju svoje redovne poslove… A pred nama, odmah iza grebena, ljudi se besomučno ubijaju i mnogi umiru u ropcu, bez pomoći. Pred ovim tragičnim i smrtonosnim trenutkom uozbiljio se čak i Milan, pa će reći:
— E, ljudi, ako majka proklinje sina, neka samo kaže: dabogda bio pešak.
— Zaista, — veli komandir — i niko i i docnije ne odaje ono priznanje koje su zaslužili svojim radom i svojim patnjama…
— Videli ste posle balkanskog rata, — reče Milutin — kako mnogi bez ruke ili noge prose. A ko je prihvatio te ljude?… Međutim, evo tih heroja, koji su istavili svoje grudi čeliku, da bi se docnije kitili ordenjem zabušanti… Gde su one profesionalne patriote koji raspaljuju i traže rat po beogradskim ulicama?… Nigde jednoga ne videh celoga rata…
— Hajdmo! — reče komandir i mi se digosmo.
Pod samim grebenom ugledasmo mrtvo telo jednoga pešaka. Ležao je poleđuške, lice mu je obraslo u prosedu bradu, a oči otvorene i staklasto sjajne, kao u punjene ptice. Obiđosmo mrtvo telo, osećajući potajnu jezu, i požurismo… Ugledasmo bojno polje.
Ležali su mrtvi na svima stranama između polomljenih pušaka i razbacanih stvari, skotureni, opruženi sa raširenim rukama, ili licem zarivenim u zemlju. Pred nama su topovi rastureni u neredu, kao stara gvožđurija, a pred njima pobijene šestorne zaprege, pa se trupine konja iznaduvale i kopita visoko štrče… Preko topa presamićen leš, sigurno artiljerca… malo dalje opet leš, izvađene granate, rasturene čaure, torbe… Onda gomila leševa, naših vojnika i austrijskih… A pedeset metara od topova ostatak živih polegali iza kamenja i plitkih rovova i pucaju.
Komandir se obrati meni:
— Ne sme se ni pomisliti da izvodimo ovde naše zaprege sa topovima. Ostaje nam jedino da se ti sjuriš u susret bateriji i narediš da poslužioci poskidaju zatvarače sa naših topova, i a da ih namestimo na ove napuštene topove.
Baterija se kretala za nama. Vojnici su brzo skinuli zatvarače i sa ovim teretom kretoše samo poslužioci uzbrdo. Začu se tada ubrzana puščana paljba ispred nas, a odnekud i sa strane. Uviđaju i sami vojnici koliko su ovo kritični trenuci, pa žure zadihani, znojavi. Bez predaha stigosmo do komandira. On se obrati topovođama i pokaza im gde su topovi. Onda naredi da oni sa svojim poslužiocima pritrče onim topovima, nameste zatvarače i odmah otvore paljbu na najviši kamenjar, gde se nalaze neprijateljski vojnici. Dodade, još, da posluga četvrtoga topa ostane kao rezerva, ako bi neki od vojnika na ovome putu pao…
— Posluga prvoga topa sa mnom, napred! — i komandir prvi skoči, zalete se desnokrilnom topu, a za njim i šest poslužilaca.
Potrčasmo i mi ostali. Bila je večnost pretrčati taj prostor obasut kuršumima, koji su prštali po zemlji, zviždali oko glave… Sa svakim korakom je raslo osećanje straha… Jer se gine, i nikad više života, sunca. A oni mrtvi kao da nas vuku, i mi kao da ne odmičemo, već stojimo… a neprijatelj nas gađa, sada nišani, samo što nije opalio, ah, bože… još nekoliko koraka… neko jauknu, ali mi se tada sručismo na gomilu iza topa i kare. I prva misao je bila: živ sam, živ…
— Brže, dajte ga ovamo! — vikao je nekome Trailo.
— Puni odmah!
Tempirači dovukoše Jankulja, koji je stenjao i škripao zubima od bola.
Zatvarač škljocnu… Urlik se razleže planinom, a pred nama na dve stotine metara, iz onoga krša, polete kamenje uvis… I prvi top poče da dejstvuje. Vojnici nišane neposredno. Gađali su bez komande, podsticani unutarnjom vatrom i nezajažljivim besom.
Iz onoga krša zabeleše se najednom peškiri i marame, naši pešaci poskakaše iz svojih zaklona i u nekoliko skokova uspeše se…
— Prekini paljbu! — povikasmo i iziđosmo ispred topova da posmatramo predaju neprijatelja.
Sure i plave bluze izmešaše se… Razleže se otuda: „Nazdar, nazdar!“… Ali, ipak, njihove cokule su mnogo bolje od iscepanih opanaka i, posle srdačnog pozdrava, svlače Česi cokule, „darujući“ naše vojnike. A i telećaci im više nisu potrebni, te ih tovare na svoja leđa naši pešaci… Da odmognu Česima, a i sebe malo da snabdeju. Na tu opštu razmenu otrčaše i artiljerci… Malo posle silaze zarobljenici u surim iscepanim šinjelima, dok se Tanasije šepuri u jednoj bundi, sa lulom u ustima.
Tužno gleda ranjeni Jankulj i veli? — Gde nađoše baš sada da me rane! A ranjen je u nogu. Tanasije mu predade na poklon jedan telećak.
Na krvavom razbojištu je ovladalo veselo raspoloženje. Odnekud sa desne strane teraju pešaci buljuk zarobljenika, koji veselo mašu, jer su se najzad i oni spasli muka. Samo oficiri, po svoj prilici mađarski, gledaju mrgodno, pokušavajući da i sada održavaju neku disciplinu među svojim vojnicima. Ali smeju im se sada u lice Česi… Pojavi se i komandant bataljona, koji odmah naredi da se zarobljenici svrstaju i komandu nad njima preuzme jedan narednik Čeh. Zarobljenici, uređeni po četvorica, kretoše, bez oružja i spreme, lagano nizbrdo.
Na položajima ostadosmo samo mi artiljerci, sa onima mrtvim.
Kretosmo da razgledamo razbojište. Neobjašnjivo nam je otkud onih dvadeset mrtvih naših i austrijskih vojnika, gotovo na gomili. Nekoji još drže stisnute puške. U onom kamenjaru između mrtvih ječe ranjenici. Komandir prati hitro ordonansa da pozove bolničare, ako ih gde ima… Mahom su ranjeni u glavu, ili grudi i bolni jauci neprekidno dopiru do nas. Vojnici vade svoje zavoje i previjaju jedne, drugima podvezuju ruke da im ne bi oticala krv. Iza jedne stene ležao je na leđima jedna naš pešak, gotovo dete, sa velikom ranom na čelu. Bio je još živ i neprestano je mahao nogom. Vojnici ga gledaju i ćute, niko ne sme da mu priđe…
Bilo ih je sa raznesenim grudima, drugi su ležali nepromenjeni ali nepomični, kao da su zaspali. Ležalo je šest naših vojnika sa licem naslonjenim uz kundak, kao da nišane… Bili su nemi… i ukočeni. Jedan lakše ranjeni pešak nam objasni da su oni poginuli još juče, svi na jedan mah, od jednoga šrapnela, koji je eksplodirao iznad njih. Među njima se nalaze dva rođena brata. U svih je lice mrtvački bledo, a samo jednome je iz usta tekao mlaz krvi, pa se prelio preko ruke i kundaka.
Iz nizine, tamo negde oko sela Nemenikuća, dopirali su pucnji pušaka. Vidimo kako plave bluze, poterane našom pešadijom, beže putem, a neki nagrnuše u jednu kuću pokraj puta, sigurno da se tamo zaklone. Komandir naredi da ljudi na rukama izguraju jedan top na sam vrh i vojnici uzeše na nišan onu kuću, odakle su Austrijanci davali sada snažan otpor. Posle nekoliko metaka, jedna razorna udari posred krova i iz kuće istrčaše samo njih nekoliko, ali, dočekani puščanom vatrom, svi padoše jedan za drugim.
Bolničari su već stigli i uz pripomoć jednoga voda pešadije prikupljaju ranjenike. Dugačka kolona seljačkih kola škripala je lagano nizbrdo, odnoseći ranjenike… Iz rovova i šume donosili su mrtve, pa ih ređali jedne pored drugih…
Suton se spuštao i vetar poče duvati planinom, zavijajući na mahove kroz ogolele grane, kao posmrtna pesma onoj beskrajnoj koloni mrtvih vojnika… Šćućureni iza topova i kara, vojnici su ćutali kao da se boje blizine onolikih mrtvaca, kojim je okružena naša baterija.
Neko reče:
— A onaj jadnik još maše nogom…
— A bogati!
— Bolničari ga već stavili među mrtve, jer, kažu, i tako će umreti.