1.3. Odsada pripadamo otadžbini
Osećao bih se lakši, čini mi se, da sam u nekoj jedinici koja se mobiliše u mom rodnom mestu. Tu su bili svi moji drugovi i poznanici. A ovako, idem u nepoznato mesto, među tuđ svet.
Seljaci su pristizali u masama. Popisana kola zakrčila ulice. Na uglovima se okupili đaci i veselo razgovaraju, a trgovci zadovoljno trljaju ruke.
Na stanici žagor. Dugačka kompozicija, puna municije, kreće… Na rampi utovaruju kola i konje. Ispred perona postrojena četa inženjeraca, u punoj ratnoj spremi, čeka da se popne u voz… Narod navire sa svih strana. Jedan kapetan izdavao je stroga naređenja. Vojnici sa bajonetima svuda oko stanice… Lokomotive su pištale, signalno zvono odjekivalo, sklapale se kompozicije od praznih zateklih vagona… Narod nagrnu na neke od tih vagona, što ih zaustaviše pred stanicom.
— Stani, marvo… Zaustavi! — naredi kapetan odsečno vojniku na straži. — Gde ste zapeli?
— U komandu, — usudi se jedan da odgovori.
— A gde ti je komanda?
— Valjevo…
— Budalo jedna, pa kud si navro za Veles?… Teraj to napolje! — naredi vojniku. — Kad bude vreme, javiće se. Šta je?… Za tebe ne važi naredba? — obrati se meni.
— Oprostite, hteo sam samo da pitam kada voz polazi?
— Rekao sam da ćemo objaviti, — onda me dohvati za rame, vojnik me prihvati i tako se nađoh u onoj masi naroda.
Neki su gunđali, ali ne toliko glasno da bi ih mogao i kapetan čuti.
— Eh, šta ćeš, vojna disciplina!… Stroga vika na vojnika! — čuli su se glasovi.
— A što si ti zapeo prvoga dana kad ti je blizu?
— Znaš kako je… rat je, možda mi komanda krene, pa ne volim da imam posla sa ratni paragrafi, — objašnjavao je neko pored mene.
— Gde bismo već sad bili da smo još jutros krenuli! — žali se jedan.
— Druže, ne sekiraj se… i ovo spada u rok službe, — dobacuje jedan debeljko, pa se maši svoje torbe, odakle izvadi meso i hleb. Sigurno ti ovo prvi rat, te ne znaš šta znači to „džodisati“… Vidiš… jedinica krene, pa stane, onda opet hajd sto metara, zatim stoj tri sata u mestu
— A zašto?
— A vrag bi ga znao… Zaglavi se nešto napred, ili takva mu je situacija…
Lokomotiva na ulazu pisnu i kompozicija, sastavljena od vagona označenih kao klase, zatim furgona, otvorenih vagona punih naroda, zahuktano ulete u stanicu i, ne zadržavajući se, produži dalje. Oni iz vagona mahali su rukama, podvriskivali, čula se i pesma, a neki u poslednjem otvorenom vagonu zagrljeni, i viču iz sveg glasa: „Dole Švabe… dole!“ — i njihovi uzvici izgubiše se sa kloparanjem gvožđa.
Iza stanice čuje se takođe pesma. Grupa seljaka navali na peron. Vojnik ih zaustavlja.
— More, može… požurite, — viču ovi iza ograde. — Samo se na vas čeka.
Seljaci zastadoše neodlučno.
— Odbij! — naređuje vojnik.
— Što, bre, odbij, ne idemo na svadbu, već u rat.
— Tako je naređeno… Tamo idite, pa čekajte.
Neke vagone doteraše pred stanicu. Narod zagalami, počeše kupiti torbe i svi nagrnuše izlazu. Stražar ih je s mukom zadržavao. Najzad neko viknu da se narod pusti i svet pokulja sa sviju strana, preskačući ogradu, gurajući se, vičući, dozivajući jedan drugoga. Masa ponese i mene, razmaknuh laktovima, a onaj debeljko nalegao na moja leđa i zapeo iz sve snage.
— Ama polako, čoveče!
— Samo pravo i guraj, — veli on i zapinje još jače.
Zapeh i ja, i tako se dočepasmo jednoga furgona. On me gotovo ubaci, te mu dodadoh ruku i izvukoh i njega.
— Tako, — govorio je trljajući ruke — sve ide na snagu… Pazi da ne uđeš — dobaci jednome, koji samo pomoli glavu. Onda se obrati ostalima: — Sedite na ulaz i opustite noge… tako, da se bar i mi malo opružimo.
Iako se ne poznajemo, ophodimo se jedan prema drugome kao da smo stari prijatelji. Vojska nas je izjednačila, idemo istome cilju, borimo se za istu stvar.
— Druže, gde ti je komanda? — zapita neko debeljka.
— Najjača, najsilnija, najvažnija komanda, bez koje se ne može. Mesarska četa Dunavske divizije, — govorio je brišući znoj.
— Jaka komanda!
— Najviše sam mrzeo kuvare i posilne, slavu im njinu…
— Bez nas, bre, ne možete. Ko će da vas hrani? — govorio je debeljko otkopčavajući prsnik, pa zavuče ruku u nedra i poče da se briše. — A posle, gde ću ja ovakav?… Našli bi me od prve, — i on se zadovoljno nasmeja.
— Šteta bi velika…
— Ćut’! — viknu neko sa ulaza, i oni koji su sedeli poskakaše.
Na vratima vagona pojavi se onaj kapetan.
— Šta je ovo? — kapetan sve odmeri pogledom i poče da nas prebrojava. Zatim se okrete onima koji su staj ali napolju: — Neka uđu još dvadeset… I niko da mi nije izišao iz vagona!
Počeše novi da ulaze; stari se pomeraju, neki sedaju, da bi što pre zauzeli mesto.
— Ala smo se zgusnuli, — dobaci neko.
— Nema tu „ali“, — govorio je jedan od onih koji su sada ušli, nastavljajući, verovatno, započeti razgovor. — Spartanci su sve one sa fizičkim nedostacima ubijali, da bi sačuvali rasu. Dobro, takav zakon u nas ne postoji. Ali, evo ti sad prilike da sa tim škartovima raščistiš… Prvo bih njih pustio u borbu. Ako nema jedno oko, a ima zdrave noge, natovari mu municiju na leđa, pa neka nosi dotle dok ne pogine. Ako ima zdrave oči, a nema jednu nogu, stavi ga negde u zasedu i podaj mu mitraljez…
— A šta ćemo sa onim „cvećkama“… zaraženim? — pita kroz smeh jedan sa riđim brkovima.
— „Markiranim“? E, bato, njih bih stavio na raspoloženje regrutima, kao pokretne nišanske mete.
Okolni se zasmejaše.
— Pa to ti, bre, osudi čoveka na smrt, — dobaci debeljko, mašući oko lica šarenom maramom, da bi se rashladio.
— A zar ja nisam?… Zar nisi i ti?
— Nemoj da ga vređaš…
— Ala se štrecnu!…
— Kuvar je on…
— More, i njega bih ja pored mitraljeza, — dobacivali su sa raznih strana na račun debeljka, koji se zadovoljno smejao.
— Jest, a šta ćemo onda sa mitraljezom?
— E, bato, tu bih pored mitraljeza postavio one ćorave u jedno oko, ali sa zdravim nogama, pa neka oni spasavaju mitraljez. A ako svi izginu i ostane mitraljez… opet dobro: manje je tri do četiri škarta.
— Slušaj, narode, — skoči onaj sa riđim brkovima — sedite jedan do drugoga i oduprite se leđima o zid, tako…
— A o šta ću da se oduprem ja? — zapita jedan koji je stajao pri otvorenim vratima.
— Ti se zguri, a kad naiđe most, ti se onda nasloni…
— Da ti malo pročibuka leđa…
— Šta se buniš, — upade onaj riđi okreni se upolje, i sedi. Eto tako! Sad se luftiraj!
I tako se svi razmestismo.
Pored nas prohukta lokomotiva. Malo zatim naiđe nova kompozicija i zaustavi se u stanici. Opet se razleže pesma, čuje se vika i larma. Neki poskakali iz voza i potrčali na peron da traže vodu. Kapetan viče, straža ih vraća. O naše vagone s treskom lupi lokomotiva i odmah zatim krete da nas prikači za novu kompoziciju.
— Vozi… teraj! — padali su povici. — Jeste li nas željni? — zapita debeljko one iz susednog voza.
I opet treskanje, luparanje vagona, i najzad se sve utiša. Na peronu su ostali još samo kapetan i straža.
Napolju se začu pištaljka. Lokomotiva pisnu, vagoni zatakaraše i kompozicija krete uz dreku vojnika, dovikivanje i dobacivanje svima onima pored pruge.
Imalo ih je kao da putuju na neko veselje. A mnogi su nosili u duši nostalgiju za ostavljenom kućom i porodicom. Osmehivali su se na šale, ali je još bilo sete na njihovom licu. S vremena na vreme bi se zamislili i lak uzdah, gotovo neprimetan, otimao im se iz grudi. Samo ne zadugo. Sunce je osvajalo, a u vagonu bila zapara. Ljudi poskidali kape i gunjeve… Ređaju se novi utisci i narušavaju onaj gotovo ustaljeni tok misli, a što bliže komandi, u svima raste osećanje iščekivanja o tom novom životu. Opšti talas mase obuhvata i ove nostalgične, vitla ih, slama, dok ne naviknu i onda će svi zajedno, kao zahuktala reka, juriti tamo kud im se naredi.
Bilo ih je iz raznih komandi. Neki se na usputnim stanicama skidali.
— E, zdravo, braćo! — rekoše kad voz stade. — Daj bože da se opet vidimo.
Debeljko se izmigolji iz jednoga ugla i dobaci:
— Slušaj, druže, piši kad stigneš!
Poglavlje
Bilo je malo vojnika na ulici, više seljaka, starijih, sa torbama na leđima… Iz palanačkih radnji dopirao je miris katrana i štavljenih koža. Pred kafanama sedeli starci i posmatrali prolaznike… A kuće promiču, sve ih je manje, odstojanje od kasarne se sve više smanjuje, a s tim, čini mi se, iščezava i onaj bezbrižan život… Ne znam da li da usporim hod, ili da prekratim što pre neizvesnost, pa da se uvučem u samoga sebe i okrećem po volji i naređenju drugih…
Pred ogradom posedali seljaci i zure u onu poljanu, gde su im sinovi, braća. Čekaju da prime njihove stvari, ili da uzmu… možda poslednje zbogom.
Pred kapijom zastadoh neodlučno.
— Artiljerijski puk? — obratio sam se stražaru.
— Prolazi, — odgovori stražar i ne gledajući me, kao da je hteo reći: unutra može svaki, ali je otuda teško izići.
Zakoračih. Ugledah jednoga narednika kako postrojava vojnike. Malo dalje jedna grupa nosila je slamu… Jedan je trčao nekuda. Neki podnarednik vikao na vojnika koji je držao konja na dugačkom konopcu i terao u krug. Tamo dalje su podizali šatore, a rezervisti se na otvorenoj poljani presvlačili… Sva lica uozbiljena, svi žure, samo ja stojim na sredini kruga neodlučan na koju li ću stranu.
— Pardon, — obratih se jednom kaplaru.
Ali on prođe žurno pored mene, i tek kada se odmače, kao da se nečega priseti, okrete se i rukom mi pokaza:
— Tamo! — i produži.
Uputih se u pravcu onih šatora i ugledah kako ispod jednog drveta sede za stolom neki oficiri, okruženi rezervistima. Priđoh i ja.
Prijavljivali se rezervisti redom i odgovarali na pitanja šta je ko bio u kadru. Nišandžija, punilac… Pomoćnik nišandžije… vozar.
— Koji? — zapita potporučnik.
— Šta ga pitate? — upade kapetan. — Vidite kakav je smoljav.
— Srednji? — zapita potporučnik.
Rezervista razvuče usta u osmeh i procedi nešto u znak odobravanja.
— A ti? — obrati se kapetan meni.
Rekoh mu svoje ime i prezime i zanimanje u građanstvu.
— Ne pitam te to, nego kakvu si službu vršio u bateriji, imaš li čin?
— Đak, podnarednik.
Potporučnik je prevlačio prstom preko spiska, pogleda do kraja, a onda se obrati kapetanu:
— Nema ga…
— E, idi u drugu bateriju, eno tamo! — i pokaza mi rukom u pravcu nekih šupa, ispod kojih su zjapile topovske cevi.
Moje su cipele tupo odjekivale prema lupi potkovanih vojničkih čizama. Gledajući onaj pravilno „uparkirani“ čelik, — ona stroga lica, slušajući odsečne komande, imao sam utisak kao da tonem u neku dubinu, beznadežno, nepovratno. Bojažljivo sam se kretao i gotovo zastrašeno priđoh stolu za kojim su sedeli poručnik i narednik.
Nisam zaboravio da im prvo kažem čin.
Opet me uputiše dalje…
Kao da sam se malo uživeo u okolinu… Zastadoh pred štalom odakle me zapahnu miris sena i amonijaka, podsećajući me na život u kadru. Konji su bili nešto uznemireni, čulo se trupkanje nogu i rzanje. Najednom začuh komandu:
— Kod konja!
— Primi! — viknuše vojnici složno u glas i odjeknu jednovremeno: šljap, šljap.
I kao da se onaj moj život u kadru slepi sa ovim sadašnjim, sve mi se učini poznato i blisko, a sve ono što se zbivalo u međuvremenu kao da iščeznu… Namah, odjednom. Smetalo mi je sada građansko odelo i požurih da nađem svoju jedinicu.
— Još ste nam samo vi nedostajali — govorio je jedan kapetan — pa smo kompletni. Sada spisak možemo zaključiti.
I za mnom kao da se zatvoriše vrata.
Stajao sam neodlučan, ne znajući šta treba da radim, ni kuda da idem.
— Dakle, od ovoga momenta si podnarednik pete baterije! — obrati mi se onaj kapetan. — Baterija je kod onih šatora. Idi nađi baterijskog narednika i reci mu da ti da novo odelo i ostalu potrebnu spremu.
— Razumem! — ponavljao sam, a pri polasku zamalo da vojnički pozdravim i gotovo stidljivo se dohvatih za šešir, i uputih u pravcu onih šatora i ljudi okolo njih. Za njih je odsad bila vezana moja sudbina, za onoga narednika, za onoga redova u širokim čizmama, za celu onu masu ljudi koji se postrojili, ukočili i gledaju u narednika, koji objašnjava:
— … Svršeno je. Odsada za vas važe pravila i propisi o vojnoj disciplini. Ko odrekne poslušnost, ko izbegava službu, ko ometa rad, sudiće mu se po kratkom postupku. Biće izveden pred ratni sud i streljan… Jeste li razumeli?…
Masa nešto procedi kroz zube u znak razumevanja i ostade nema i ukočena. Uniforma, onaj čelik… paragrafi… disciplina… smrt, neka osećanja teška kao olovo padala su na duše, zalazila u najskrivenije kute i potiskivala nežne misli o porodici, ljubavne drhtaje i mnoge sitne brige svakidašnjeg života… Vojnici su netremice gledali narednika, kao da čekaju razrešenje ili neko pravdanje za onako teške reči. A narednik, naslonjen na sablju, produžio je:
— Saznali ste da nam je Austrija bez povoda objavila rat. Naše kuće, naše porodice i sve one tekovine koje su znojem našim i naših predaka izgrađene, hoće neprijatelj da uništi. I još više… hoće da nam porobi Otadžbinu… Branićemo se do poslednjeg čoveka. Jeste li razumeli?
— Razumeli smo! — grmnuše jednoglasno vojnici. Ovim usklikom sliše se sve one pojedinačne misli u jedno zajedničko osećanje, izraženo u pojmu: otadžbina. Kao da su tek sada razumeli da je svaki od njih jedan mali beočug u ogromnom lancu i da svaki nosi jedan deo odgovornosti na sebi. I zato im je izraz lica bio vedriji. Gledali su narednika smelo u oči.
— Kaplare, — obrati se narednik — poslužioce vodi kod topova, a vozare u štalu.
I pade komanda, zvecnuše mamuze, masa polegnu i tresnu nogom.
— Dobro je, vojnici! — pozdravi ih narednik.
— Staraćemo se! — odgovoriše oni složno i onda se izvi jedan glas:
Jesam li ti, jelane,
Govorio, divna vita jelo…
Narednik se okrete i pođe u šator. Tada mu priđoh.
— A ti si taj… Vidim ja da mi jedan nedostaje. — Onda se obrati jednome vojniku: — Vodi podnarednika kod rukovaoca da mu dâ odelo i ostalu spremu.
Pesma je odjekivala kasarnskim krugom i čuli se složni udari nogu. Sasvim nesvesno podskočih da promenim korak i, od toga trenutka, ovaj odmereni takt kao da ukalupi i moje misli…
Poglavlje
Žuljila me jaka, smetale mi čizme, teška mi bila sablja, saplitao sam se o mamuze… Ali sa izvesnim ponosom posmatrao sam one dve zvezdice na ramenu, a vojnici su sa nekim strahopoštovanjem prolazili pored mene.
Bilo mi je odmah jasno. Ljudi u vojsci imaju dva lica: jedno kojim gledaju ispred sebe, a drugim iza sebe. Iako su ispred mene bile visoke stepenice, ipak me je tešilo što je za mnom velika masa, koja se okreće po mojem naređenju i koja se stara da pogađa moje misli.
Pritegao sam sablju, poduhvatio je propisno, zategao bluzu i stao pred komandirom u stavu „mirno“.
— Gospodine kapetane, došao sam da vam se javim…
— A-ha!… Naravno, sasvim drugi čovek.
Razvukao sam usne u smeh, verovatno isto onako kao onaj srednji vozar iz prve baterije.
— Pošto si položio oficirski ispit, određujem te za vodnika drugog voda. Naredniče, to ćeš staviti u baterijsku zapovest. Dužnosti vodnika su opisane u „Pravilu službe“, a dalja uputstva dobićeš od potporučnika Aleksandra. Jesi li razumeo?
— Razumem!… Gospodine kapetane, biću tako slobodan da vas zamolim…
— Nema ovde „biću tako slobodan“… Tako se razgovara sa frajlicama. Molim, i odmah izloži šta želiš.
— Gospodine kapetane, molim za dozvolu da odnesem u varoš civilno odelo i potesnim sare na čizmama.
— Dobro, imaš dozvolu do pet časova po podne.
Pozdravio sam i nemarno se okrenuo na drugu stranu.
— Podnaredniče!
Jedva sam shvatio da se to na mene odnosi, pa se žurno vratih strepeći da se komandir nije predomislio…
— Za ovaj momenat ti praštam, jer si nov i još se nisi svikao. Ali odsada upamti: kad polaziš od starešine, onda salutiraš, okreneš se na-levo-krug u stavu mirno, i tek onda polaziš. Time ćeš davati primer vojnicima, a isto ćeš zahtevati i od njih. Jesi li razumeo?
Govorio je odsečnim glasom i sugestivno me pitao da li sam razumeo. Tu pogovora nema. I ja sam nesvesno ponavljao: „Razumem, razumem“.
Svratio sam do šatora da uzmem odelo. Moj „stan“, koji su sačinjavala dva šatorska krila pod nagibom, i dva trouglasta dodatka sa strane, nalazio se u prvom redu s desne strane, na uglu. Zatekao sam moga „sobnog“ kolegu, podnarednika rezervistu, vođu odeljenja, inače ekonoma svoga dobra, Traila iz Vratne. Zakrvavljenim očima pretio je jednom redovu da će mu jabučicu iščupati ako se još jednom saplete o kolac za koji je utvrđen šator.
— Ide kô marva i ne gleda gde gazi, — govorio je sav crven u licu, pa se opet obrati vojniku: — Jesi li razumeo?
Onda mi priča kako je određen da sa vojnicima donese slamu za prostirku i da se ja ne brinem, on će urediti naš šator.
Pri izlasku iz kasarnskoga kruga usporim hod, da bi me stražar uočio. Pretvarao sam se da ga ne gledam, ali sam dobro primetio kad je spustio ruku niz kajiš puške i zauzeo stav „mirno“. Otpozdravio sam ga nemarno. Bio sam tada gord na moje dve zvezdice. Pri susretu sa vojnicima naročito sam ih posmatrao, da bi me pozdravili. U početku, to je bila mala razonoda za mene i kao neko zadovoljenje za sve one pridike koje mi je održao komandir. Tešio sam se da i sav taj narod mora isto onako ćutati preda mnom, kao što sam i ja jutros pred komandirom… Jer ja nosim dve zvezdice i tu pogovora nema. Mamuze su zveckale, sablja je tandrkala o rogobatnu kaldrmu i ja sam se prsio. Podnarednik… bog!
A kada mi je još obućar potesnio i sare od čizama, eh, kao da sam odrastao sa ovom sabljom. Šetao bih, zagledao bih u prozore, sedeo pred onom kafanom, ali… vreme je neumoljivo odmicalo. Trebalo je krenuti u logor, u šator na slamu, kod Traila, ili možda u štalu.
Trailo je već bio uredio šator i vojnici pod njegovim nadzorom čistili su krug. Dežurni potporučnik, vodnik, sa ešarpom o pojasu, naslonio se na sablju i propuštao redom vozare, koji su vodili konje na pojilo. Priđoh potporučniku da se javim
— Dobro… Slušaj kada se svrši konjopoj, uredi stroj za večeru.
Prva moja dužnost… Vraćam se šatoru i mislim kakav ono beše postupak. Stroj… pa molitva. Oko toga nešto beše… Treba komandovati „kape skini“! ali da li pre trubnog znaka ili posle. Poboravio sam te sitnice, i zapitah Traila da mi objasni.
— Ništa nemaš ti. Samo naredi trubaču da svira „zbor“, onda prebroj vojnike i izići potporučniku na raport. On vrši molitvu. A ti posle radi šta ti se naredi.
Pošto je Trailo uprostio stvar, to se zavučem u šator da vidim kako izgleda. Za mnom uđe i on. Preko debeloga sloja slame prebačeno je ćebe, te se ja sav uvalih.
— Digao sam jednu balu više, pa sam svima napunio šatore, — hvali se Trailo.
— Kako si smeo i mogao?
— Eh… Je li tebi ovo prvi rat?… Naučićeš se, de!… Ja zagovaram rukovaoca, a mojim zemljacima mignem okom. Oni već znaju… Stari su to vojnici. Nego! U ratu šta ko uvati! — Tako mi je davao prve lekcije podnarednik rezervista, Trailo Živulović.
Slušam i mislim kako moje školsko iskustvo nema mnogo važnosti u ovoj novoj sredini. A Trailo je već bio u jednom ratu, on je prekaljen vojnik, zato govori ubedljivo, sa autoritetom. On i ne krije takve svoje podvige, jer je radio, upravo krao, za svoju jedinicu i bio čvrsto uveren da radi za opšte dobro… Ležeći udobno na debeloj slami počeo sam i sam verovati da je on u punom pravu. Bilo je meko i prijatno… Obazreh se zadovoljno oko sebe i tada primetih da mi nema šinjela i čuturice što sam ih jutros primio. Pomislih da ih je Trailo prilikom nameštanja šatora negde sklonio, te ga uzgred upitah gde mi je ostavio šinjel i čuturicu. On se uozbilji, a zatim me začuđeno upita:
— A gde si ih ostavio?
— Gde bih na drugo mesto nego ovde. — Pogledasmo se, pa mi najednom pade na pamet: — Da nisi ti slučajno namignuo svojim zemljacima?
Trailu zaigraše muskuli na vilicama, šmrknu kroz nos, i stavi ruku na grudi:
— A ne, ne, živa mi deca… Ah, firija drakuluj! — škripnu zubima, onda se izvi iznad šatora i povika: — Jankulj, Živulj!
U susednom šatoru zašušta slama i tek nečije mamuze tresnuše pred šatorom.
— ’Odite unutra! — reče im značajnim glasom. — Slušajte, našem podnaredniku su danas ukrali šinjel i čuturicu. Sigurno onda kada smo otišli za slamu. E, pa… vi znate, ima da se nađe.
— Razumem! — povikaše uglas.
Tu… kod trećaka… četvrtaka… Hja! — i mignu okom. — Kad padne mrak… ’Ajd sad! — pa se okrete meni: — Vreme je.
Izvukoh se iz šatora misleći neprestano na ovu zapovest Trailovu.
— Trubač, sviraj zbor! — reče odsečno Trailo umesto mene.
— Ama je li, bogati, kako će oni da nađu stvari, kad ne znaju?…
— E, će nađu, de!… Nije im prvina da traže ukradene stvari, — zateže Trailo pojas i ode da stane na desno krilo.
Vojnici su žurno prilazili, vukući na nogama glomazne žute čizme, noseći sobom miris štale, pokošena sena i naftalina. Već su zapamtili i svoje mesto. Komanda pade i zvecnuše mamuze. Tajac. Stotine očiju upiše se u mene, prateći netremice svaki moj pokret. Stotina meni nepoznatih ljudi, napregnutih nerava i muskula, stajalo je ukočeno, gotovi da se bezuslovno pokore mojim zapovestima… Gledajući ona poslušna lica, u meni su se stvarala sasvim suprotna osećanja… Ja sam se prsio i činilo mi se da sam viši od sviju, pa čak i od onoga desnokrilnoga vozara sa kukastim nosom i velikom glavom kao puna zobnica. Komandovao sam još strože, i oni složno zabaciše glave udesno, zatrupkaše nogama, a stroj se povi, čas napred, pa nazad, kao žitni val, razvuče se, opet se skupi i onda zaneme… Čuo sam samo zvek svojih mamuza. Neko se zakašlja. Pogledao sam strogo u tom pravcu, isto onako kao i baterijski narednik. A vojnici su me gledali iz očnog ugla, očekujući novu komandu. I kao da ih kreće jedan mehanizam, ispraviše glave gledajući daleko ispred sebe. Pade mi u oči samo jedan crnomanjasti, tamo negde na levom krilu, sa opuštenom donjom usnom i otvorenim ustima, kako ravnodušno gleda ispred sebe, kao da drema.
Potporučnik se lagano približavao, odbacujući desnu nogu u stranu, da se ne saplete o sablju. Zaustavio se preda mnom, primio ravnodušno raport, jer je znao unapred šta ću mu reći. Pošto me lako otpozdravi, pozdravio je odsečno vojnike. Iz stotinu grla odjeknu složno:
— Bog ti pomogô!
Po završenoj molitvi potporučnik naredi da se vojnici prozovu. Baterijski narednik je čitao razna imena, Traila, Milana, Stankulja, Stojana, Dušana, beše jedan Vučko, onda Krsta… Poljanom se razlegalo: „Ja… ja“, u raznim tonovima i oktavama, dok se jedan pri pomenu: Tanasije Prvulović prodra iz sveg glasa i odjek se odbi o zidove štala.
— Ti, Taso, kao da si guštere gutao! — prekide čitanje potporučnik.
A Tasa, onaj s levog krila, sa opuštenom donjom usnom, razvuče usta u blažen osmeh, pa se nasmeja i potporučnik, a sa njim i cela baterija.
Svi su bili na licu. Onda se potporučnik ispravi i strogim glasom saopšti da je odsad zabranjen svaki izlaz u varoš i ma kud iz bivaka.
— Vi odsada pripadate otadžbini… Ona neće zloupotrebiti vašu dobru volju, ali isto tako i svaki onaj koji se ogreši o pravila i propise iskusiće najstrožu kaznu.
Bilo je tu raznih lica sa raznolikom naravi, čudnim pojmovima, mnogim običajima, iz raznih mesta. Mnogi su imali i prošlost svoju, nimalo zavidnu, neki beznačajnu, drugi časnu i poštenu. Svi ti ljudi, sabijeni u stroju, slušaju danas već drugi put reči: preki sud, streljanje… i njihove misli, ma kako raznovrsnim tokovima stremile, kanališu se u jednome pravcu.
Kada im dadoše voljno, da uzmu porcije za jelo, ljudi se ćuteći, a žurno, raziđoše i opet se vratiše u stroj. Onda ih voljnim korakom odvedoh pred kazan. Gibajući se s noge na nogu, prilazili su lagano, podmetali porcije i odlazili na poljanu. Tek sada odjeknu veseli žagor. A odatle su išli na bunar, gde su prali sudove.
Sunce je već zašlo… Sivkasta prašina lagano se taložila.
Sa jednog kraja logora dopirala je monotona, otegnuta pesma vojnika, što je u mnogih budilo sećanje na rodni kraj. Neko je u blizini ćurlikao na svirali narodnu igru, iz svega četiri tona, dok ga je drugi iz susednoga šatora pratio, pevušeći: „Šalaj Danke, gizdave devojke“… Najzad pesma zamre, svirka umuče. Vojnici su raspremali šatore i iz jednoga se čulo:
— A ti, bre, svu slamu privukao, a ja ležim na zemlji.
— Šta je ovo, šta je ovo? — začu se strogi glas baterijskog narednika. — Ko vam je kazao da se zavlačite u šatore. Napolje!
Izvukoh se brzo. Ali je narednik naišao prvo na Traila.
— Pa to onako… kao da smo na seljačkom vašaru… a?… Slušaj, razumeš li, da to nisam više video… Vozari napred… Vas četvorica bićete požarni u štali, a od poslužioca, vas četvorica, požarni u bivaku i još vas četvorica — straža kod topova. Sve ja moram…
— Gospodine naredniče, ja sam mislio, — usudi se Trailo.
— Šta mislio, gde piše to?… Znaš li ti, podnaredniče, da ću da te zgromošem… Slušaj, razumeš li, dok gamižeš na ovoj zemlji u uniformi, to ti je odsada dužnost. I uvek da me na vreme izvestiš! — ljutito dobaci baterijski narednik.
— Šta ćeš… sve je to rok službe, — obrati mi se Trailo, kao da se pravda za sve one prekore baterijskog narednika.
Trubači su se skupljali. Jedan pisnu, kao da proba trubu. Malo zatim rastegnuto odjeknu povečerje… Umoran narod zavlačio se u šatore. Živost je zamirala i logorom ovlada tišina. S vremena na vreme čulo se rzanje konja, a iz polja je dopirao metalni zvuk zrička. Zvezde su nevino žmirkale… Gotovo da zaspim, kada me probudi neki šum oko šatora. Neko zadiže šatorsko krilo.
— Podnaredniče, evo, našli smo.
— Šta to?
Trailo se probudi.
— A-ha, je li sve? Dobro, ostavite i odmah lezite.
— Dobro, molim te, kako su našli?
— More, ko te pita? !… Sve su vojničke stvari iste. Tvoje, moje, njegove, svejedno! — I Trailo se okrete na drugu stranu…