1.14. Osmatračnica na crkvenom tornju
Bila je ponoć kada su nas probudili. Komandir je smatrao da je mnogo bolje ako izmesti bateriju izvan sela. Zaprege su prišle i baterija je krenula lagano, kao pri nekom pogrebu, da se ne bi odala. Zaustavili smo se u jednom kukuruzištu. Sada je pred nama selo i vidimo kako se prema svetlom zvezdanom nebu ocrtava tamna silueta crkvenoga tornja. Opet su vojnici kopali i, u osvitku zore, sve je bilo pripravno. Nišanska tačka za sve topove bio je krst na tornju crkvenom.
Drum je bio raščišćen od komordžija i municionih kola. Vojska je bila pri zemlji.
Sa zebnjom smo iščekivali današnji dan. Neprijatelj će napadati, to je sigurno, jer inače zašto bi prelazio. Nišandžije pregledaju i čiste zatvarače, pa čak i Tanasije čeprka nešto oko telefona.
Komandira odazvaše na telefon. A kad se vratio, pozvao je nas, dva vodnika, i narednika baterije.
— Naređuje komandant da naša baterija da dva osmatrača, koji moraju da se popnu na crkveni toranj. I to sad odmah. Određujem baterijskog narednika i tebe, — i upre prstom u mene. — Na izvršenje!
Otpozdravismo, a kada pogledah vojnike, učini mi se kao da nas žale. Crkveni toranj izgleda visok do neba. Još je pod udarcima i naše i njihove artiljerije. Ako ga ne sruše naši topovi, njihovi će sigurno. A na vrhu nalaze se četiri prozorčeta, kroz koja se vidi zvono.
Sobom povedosmo i Tanasija, koji još od baterije poče da razvija telefonsku žicu. Onda zamakosmo u selo i stigosmo u crkvenu portu, gde zatekosmo jedno pešačko municijsko odeljenje. Komordžije privezale konje za ogradu, a oni posedali uza zid, skinuli košulje i trebe se od vašiju.
Na ulazu u crkvu zapahnu nas miris tamjana i sagorelih sveća. A raspeti Hristos, sa bolno uzdignutom glavom, upućuje molećive poglede i kao da veli: „Gospode, oprosti im, jer ne znaju šta rade“… Zvek naših mamuza je skrnavio ovu pobožnu tišinu.
— Gospodine naredniče, zaključano je! — reče Tanasije, pokušavajući da otvori vrata za ulaz u toranj.
— Razvaljuj! — viknu baterijski narednik. Tanasije se zalete, lupi nogom i trošna vrata se uz tresak otvoriše.
Napred pođe, uz uzane vijugave stepenice, narednik, za njim ja, onda Tanasije. Tako do polovine tornja. Odatle su vodile uske lestvice, pored užeta za zvono, do onih prozorčića na vrhu. Oprobasmo ih, pa onda pođosmo jedan za drugim. Tanasije ostade pod našim nogama.
Tek narednik zastade i okrete se ljut:
— Ko klati zvono?
Okretoh se i ja.
— Ja tek onako… uhvatih.
— Jaoj, džukelo jedna, znaš li da ću te gađati iz revolvera! — i narednik se maši rukom za futrolu. — Je l’ treba, životinjo jedna, celom svetu da objavimo da smo ovde?!
I da je Tanasije bio na domaku njegove šake, celoga veka bi pamtio kada se uhvatio za konopac zvona. A ovako, na odstojanju, narednik ga je samo gledao besno.
Sa tornja se videla nepregledna ravnica, jasno oivičene njive, i nepregledna kukuruzišta sa ižđikalim stabljikama kao šuma kakva. A zabrani od stoletnih hrastova razmešteni na odstojanjima, pa kao da, šumeći, pričaju povesnicu ovoga kraja. Vetar ćarlija i povija talasasto već zrele stabljike kukuruza, a sunce jesenjim zracima kao da miluje. Oko tornja čuje se veselo cvrkutanje vrabaca.
Naslonjeni na po jednu nogu, pribili smo glave uz prozorče i tražimo liniju rovova.
— Gledaj ono usamljeno drvo, pa ispod njega. Vidiš li onu vrzinu… E, iza nje, — pokaza mi narednik.
Pored te vrzine vide se sveži rovovi. Odatle se pružaju desno posred jedne njive, onda ivicom kukuruzišta i gube se u nekom zabranu. Dalje, oni se protežu pored stogova slame, posle su zalomljeni u cik-cak i nestaje ih u daljini. A gotovo ravnomerno ispred naših rovova, samo negde bliže, a negde dalje, proteže se linija neprijateljskih rovova… Kroz durbin vidimo naše vojnike kako leže. Jedan čak skinuo bluzu, drugi se sagao i ide pored rova. U onom kukuruzištu jedan se ispravio i osmatra. A nešto pozadi vidi se mali rov. Sigurno zaklon za komandira čete. Iz austrijskih rovova proviruju žuti telećaci, a iza streljačke linije kreću se trojica i odlaze u pozadinu.
Tanasije proba telefon i razgovara:
— Eto, sedimo i pljuckamo na ceo svet…
— A-ha, pitaću te kad stanu da pljuckaju na nas, — veli više za sebe baterijski narednik. Tada se okrete meni: — Pazi u pravcu one šume… eno ga put, vidi, vidi… kolona se neka kreće — Onda se saže prema Tanasiju: — Izvesti komandira da se kreće dugačka kolona neprijateljska.
Izgleda kao da su stali. Eno ga jedan na konju, sigurno komandant… Vojnici sedaju sa strane puta.
— Gospodine naredniče, pita komandir, kolika je daljina od vas do neprijatelja, — govorio je ispod nas Tanasije.
Narednik ceni odoka i obrati se meni: — Mislim… hiljadu i četiri stotine metara…
— Gospodine kapet…
— Ćut’! — dreknu narednik. — E, moram da te bijem. Ko ti je kazao, stoko jedna… Sada kaži: hiljadu osam stotina metara. Bolje je da kažem više nego manje, pa da naše pobijem.
Negde desno začuše se topovski pucnji i, kao na jednu komandu, otpoče topovska paljba na celom frontu. Šrapneli išaraše ravnicu žuto-crvenim dimovima, ali dosta daleko iza naših rovova. Napregnutom pažnjom posmatramo žuto-crvene buketiće, koje vetar lagano nosi. Vidimo kako su naši pešaci polegali i drže puške pripravne za paljbu.
— Gospodine naredniče, javlja komandir da osmatrate: gađa naša baterija.
Pri strahovitome tresku mi i nehotice zavukosmo glavu u ramena. Nalazili smo se ispred topovskih cevi naše baterije i zrna su letela gotovo iznad naših glava. Bludimo pogledom iznad neprijateljskih rovova i jedva pronađosmo naše dimove u jednome šumarku, daleko iza streljačke linije. Onda smo skraćivali oprezno daljinu sve po sto metara, dok nas Tanasije ne pogleda:
— Gospodine naredniče, ljuti se komandir i veli da ne osmatrate dobro…
Već premoreni što stojimo stalno na jednoj nozi, narednik se ljutito obrecnu:
— E, nije nego!… Neka on dođe ako mu nije pravo! — pa se obrati meni: — A da zrno udari u naše rovove, onda bismo mi bili krivi.
Skratismo daljinu još za sto metara i šrapneli eksplodiraše ispred neprijateljskih rovova. Na dogledu vidimo kako se kukuruz povija pod silinom šrapnelskih kuglica, a neprijateljski vojnici se u rovu uskomešaše i ašovima počeše izbacivati zemlju, da bi se što dublje ukopali.
Zaboravili smo na umor. Ushićeni smo pred samrtnim strahom neprijatelja. Takav je rat. Sentimentalnost prestaje pred grubom stvarnošću i dva suprotna zbivanja bore se: hoćemo da neprijatelj umre, da bismo mi živeli. I radujemo se njegovome ropcu i poigravamo od radosti gledajući kako razorna zrna sa gromkim treskom izbacuju iz rovova unakažene lešine.
Nešto iz straha, a možda i po inerciji pokreta, pešaci su na obema stranama pucali sve bržim tempom. Austrijska artiljerija je tukla naše rovove, ali, za sreću, šrapneli su se rasprskavali suviše visoko, da se njihovo dejstvo nije osećalo. Sada su počeli da traže i našu bateriju. Kroz zadnje prozorče vidimo kako se vojnici u međuvremenu paljbe ukopavaju.
Na desnoj strani od nas krkljalo je od puščane vatre. Iz one šume neprekidno dopire klokotanje mitraljeza. Neka naša baterija, a i austrijska, zasipaju, čini nam se, isti prostor u šumi.
Izgubili smo pojam o vremenu. Ali, odskora, neprijateljska artiljerijska paljba bivala je sve brža. Sigurno su sada isturili osmatrače na drveta, jer su njihova razorna zrna padala u blizini naših rovova. Vidimo kako naši vojnici razvaljuju jedan plot i trče pognuti noseći prošće, da bi se unekoliko zaštitili… Najednom opet ugledasmo onu kolonu u daljini, na koju smo bili i zaboravili zauzeti osmatranjem na drugoj strani. Austrijanci su prilazili brzo onoj šumi.
Izvestismo komandira da se ta kolona nalazi poludesno od nas, a udaljena je od neprijateljskih rovova oko šest stotina metara. Ali naša zrna padoše suviše desno, te ih vratismo… Kolone nestade među visokim kukuruzima. O pojavi ove trupe izvestili smo i divizion, kako bi se skrenula pažnja osmatraču susedne baterije, koja je bila desno od nas.
Utom se prolomi strahovita eksplozija u ravnici pred nama. Ogromni komadi zemlje leteli su u visinu i naposletku ostade crn i gust stub dima. Za ovom je sledovala druga… treća… četvrta. Mi se nemo pogledasmo, prestravljeni da ta neman ne zahvati slučajno i nas ovde na tornju. Bila je to neka haubica sa kojom se sada sretamo prvi put. Iako besciljno rije po ravnici, ipak je dejstvo njeno porazno i ljudi sa strahom slušaju njenu užasnu grmljavinu.
Neprijateljski rovovi kao da oživeše. Vidimo neko komešanje, vojnici stavljaju telećake i o tome odmah izvestismo komandira. Sa zebnjom pomišljamo šta će biti ako sada krenu na juriš i strepimo za naše pešake, koji još ne vide pokret neprijatelja. I najednom se austrijski rovovi zaplaviše. Iskočiše izvan rova.
— Javljaj: brza paljba! Kreću na juriš!
Prema onoj čistini ugledaše ih naši pešaci čim se pojaviše i otpoče ubistvena brza vatra. Neprijateljski stroj se pokoleba. Neki padaju, drugi ležu i pobijaju ašovčiće ispred glave. Ali kroz kukuruz napreduju u skokovima. Naša baterija otvori brzu paljbu. Šrapneli presretoše plave bluze na otvorenom prostoru. Tada pripucaše i naši prikriveni mitraljezi. Krkljalo je gromovitom žestinom… Neprijateljski se stroj rasplinu, neki odmakoše, drugi zastaše, i najednom svi polegaše na otvorenom prostoru.
Ravnica je brektala od puščane vatre. Peta baterija je sipala čelik, sa košenjem ulevo i desno, stvarajući vatren zastor pred našim rovovima. Prilepljeni za zemlju, naši pešaci su besomučno gađali, dok je neprijateljska artiljerija tukla uraganskom vatrom našu pozadinu i selo, da se toranj iz temelja tresao.
Zgrčeni i napregnutih nerava, iskolačenih očiju posmatrali smo agoniju ravnice… Moćna carevina je prišla nadohvat ruke, već se neprijatelji gledaju u oči. Potreban je samo drhtaj srca da se naša slaba veza raskine.
— Ako te ima, bože, podrži još malo, još malo, — šapuće Tanasije ispod nas.
— Po deset razornom! — viče narednik stisnutih pesnica… jer se oni kolebaju… ne, ne, novi pridolaze… Brže, gađajte, ubijte ih, to nisu ljudi… Eno ga gde pade, onaj se u kovitlac okreće. Ali zašto oni naši leže mirno… mrtvi, mrtvi. Oh… rinu razorna u gomilu… Ala padaju… Oni beže, a mitraljez ciči, kao da vrišti, i od njega se sklanjaju, pa se neprijateljski vojnici zbijaju u kukuruzište, da se zaklone od naših pogleda.
Ali sada ih gađaju njihovi pozadnji i, uklješteni, oni padaju ničice. A iz šume desno kuljaju kao rojevi, eno ih gde trče, jedan pade, još jedan, ostali odmiču i ceo se stroj sruči iza vrzine na sto metara od naših rovova. Ne mogu dalje… Oni u kukuruzu se kolebaju. Neki se pobauljke vraćaju. Još jedan orkan onako, brzo, brzo, baterija zaurla, nad vrzinom bleskaju dimovi kao mehuri, plave bluze ižđikaše i u paničnome strahu sručiše se nazad, u svoje rovove.