1.12. Pod okriljem krsta
Bolničari su odnosili mrtve i ranjene, a artiljerci su na rukama nosili glomazne topove, da se ne bi čuo ni najmanji šušanj. Tek kada pređosmo reku Bitvu, odahnusmo malo.
Išla je kolona mračna i turobna, kao da se vraća sa nekog pogreba. Ljudi osećaju, svaki na svoj način, da se odigralo nešto teško i sramotno, iako je svaki uložio celog sebe da bi poduhvat bio krunisan uspehom.
Kolona maršuje teškim korakom, kroz pustu i mračnu noć. I opet pored nas dugačka povorka pešadije. Mali pešaci, natovareni ubojnom spremom, gamižu mrzovoljno i ravnodušno. Premoreni su već, pa odmiču za onim čelnim kao stado i njihove misli ne idu dalje od skučenog pogleda u ovoj mračnoj noći.
Najzad, sručismo se svi na jednu poljanu pokraj puta. Neko je izdavao naređenja, ali se ne sećam da su izvršavana, niti znam da je iko kontrolisao njihovo izvršenje. Gde se ko zatekao, legao je na tvrdu zemlju i zaspao.
Kada smo sutradan ustali, ljudima se sve pričinjavalo kao da su usnili neki težak san. Ali zaprljani topovi, neotimareni konji, onaj nered u bivaku, a naročito spušteno krilo na šatoru komandanta diviziona, koji je uvek prvi na nogama, bio je dokaz našeg zamora… I poraza. Ljudi su zurili poput onih topola i vrbaka, prema gustoj izmaglici nad rekom Bitvom.
Ali u vojsci se ne pušta mašti na volju. Neki vele da u tome i jeste veličina vojničkog poziva. Uskoro su se čule oštre komande, vojnici su čistili oruđa, drugi timarili konje, treći odlazili za hranu, u bivaku je vrelo kao da se puk vratio sa neke parade. A odaslana je i jedna oficirska patrola duž Save, u cilju osmatranja. Kapetan Jovan nam tom prilikom razlaže svoja opažanja i planove, kada bi na primer on bio neki komandant:
— Prvo i prvo, ja ne bih artiljeriju dovlačio na samu obalu. Vikom u onoj bari mi smo otkrili našu nameru. A osnovno načelo strategije jeste tajnost. — Podigao je tada značajno prst i pogledao važno sve redom. — Jer, zamislite da je na onoj obali bio, recimo, puk pešadije neprijateljske… Lele… Kačamak bi se napravio od nas.
Kada smo se pred podne vratili u bivak, da raportiramo kako ništa značajnije nismo videli, kapetan Jovan zaustavi konja, pa nam se obrati:
— Razume se, vi niste ništa razumeli, niti smo o čemu govorili! — On obode konja i sa puno važnosti, kao vođa patrole, uđe u bivak.
Još istoga dana naredili su da se spremimo za pokret. Mrzovoljno i bez žurbe, vojnici su privodili zaprege… Posle one tragedije oni ge ne uzbuđuju mnogo. Jer ma šta se desilo, gore biti ne može. Ne zanima nas više ni pravac marša.
Išli smo u pravcu Drine, odakle dopiru učestani pucnji topova. Na jednoj raskrsnici puteva vidimo i jednu haubičku bateriju na zastanku. Oficiri posedali oko stola za rasklapanje, na kome je beo čaršav, i ručaju. Potporučnik Aleksandar poznade neke, te im doviknu s konja:
— Ručajte brže, dok nije naišla pešadija! — onda se okrete meni: — Znaš… i mi poljaci smo gospoda, ali ovakvih ladoleža nema nigde.
Umešao se u razgovor i Milutin.
— Ovo je provokacija. Gladna vojska prolazi, a oni nas draže onim šerpama. I još stavili beo čaršav.
A podnarednik Trailo zaključuje:
— Ih, što nisu negde u blizini našoj! Pitamo ga, zašto.
— Tako, imalo bi da nema…
Jer u ratu se krade. Vrlo često iz nužde, a nekad po navici. Često iz inata i pakosti. Pešaci zavide artiljercima, a ovi ne trpe konjanike. Nikad artiljerac neće kod pešaka da nešto digne. Zna on da su pešaci večita sirotinja, a ako nešto baš i imaju, ne diraju, jer smatraju pešake za mučenike… Ali pešaci posećuju sve odreda.
A sve nam se čini da je Trailo glavni organizator i kao neki intelektualni vođa svih krađa, razume se, izvan baterije. Istina mnogo puta je on nahranio celu bateriju na taj način. Ali kad nekoga vojnika uhvate u krađi i sprovedu stražarno u bateriju, onda je Trailo sa najvećim zadovoljstvom lično udarao batine.
Pred veče stigosmo u jedno selo, koje je imalo beskrajno dugačku ulicu. Žene su nas dočekale skrštenih ruku, a starci, naslonjeni na štapove, gledali su nas kao spasioce svoje. Ispred sela čuje se neprekidni prasak pušaka i grmljavina topova, da se prozori na kućama stalno tresu.
Ovde smo dugo ostali… Želeli bismo i da zanoćimo. Seljaci iznose voća. Vojnici u dvorištu muzu ovce. Jankulj zavlači ispod topovskoga jastuka šarenicu i hvali se da mu je dala neka devojka. A ko će još i to da istražuje sada, pred zloglasnom Parašnicom, gde vri od puščane i mitraljeske vatre kao u kotlu…
Krenuli smo po mraku. Mučno je osećanje kad se po mrkloj noći izlazi na položaj. Išli smo prvo glavnim putem, onda skretosmo, zatim preko nekih njiva, lagano, i zastadosmo u jednoj oranici. Okolo nas su praštale puške, pa nam se čini kao da pucnji dopiru iza one vrzine koju jedva naziremo. Vojnici se pribili uz topove i ćute.
Zastanak je bio neobično dug. U neko doba komandir javlja da vozari sjašu i da su ljudi svakoga momenta na svojim mestima. Poslužioci posedali pokraj topova, a vozari stoje uz svoje konje. Ali svi su na suprotnoj strani od pravca odakle dopiru pucnji… Najednom začusmo pucanje pozadi nas. Ali valjda neko vodi računa o nama, umirujemo sebe. Povremeno pisne kroz vazduh neki zalutali kuršum, koliko da u ljudi zastane dah, a konji nestrpljivo zatrupkaju nogama, ili uzdignu glavu i strižu ušima… Neki put počne ubrzana paljba, kao da su ljudi pobesneli, i nama se čini da niko živ neće ostati. Onda se stišava, pucnji su sve ređi, i najzad čujemo samo pojedinačne pozdrave predstraža.
Mrtva straža… To je onaj mali reponja, sa izgužvanim šinjelom i izokrenutom šajkačom, koji trapulja drumovima natovaren kao životinja. Onaj koji zaviruje u kokošarnike i na čiju se glavu spuštaju pesnice svih pretpostavljenih starešina… Eto, taj mali pešak stoji sada kao džin u ovoj crnoj noći na braniku otadžbine, dok pozadina mirno spava.
Bila je to beskrajno duga noć. I uvek na istom mestu. Ali, malo smo se svikli i primirili. Nekako oko ponoći na istoku zarude i ogroman mesec rasu svoju svetlost nad zavađenim ljudima. U ovoj crnoj i strašnoj noći ta svetla kugla liči nam na neko ogromno živo oko, koje nas u početku posmatra bojažljivo, potom podrugljivo, dok najzad ne zablista veselo, punim sjajem. Valjda hiljadama godina posmatra ono uvek isti prizor.
Narednik Milutin namesti tronožac da kroz durbin posmatra mesec.
Gledamo njegovu izboranu i razrivenu površinu. Vide se ogromni krateri, od kojih polaze zračne pukotine. Ređaju se na durbinu i vojnici i cokću jezikom čudeći se veličanstvenome prizoru, dok im Stanimir, prednji vozar ne objasni:
— Ja, slavu mu, kaki je. Ama tačno znam… jeste… pazi, pazi rupe. Ono je od neke teške haubice…
Tek pred zoru naiđe naš komandir i reče da budemo spremni za polazak. Teška srca pomišljamo na današnji dan. Ali kada vozari pojahaše, naredi komandir da okrenu unazad i polo gde smo siđosmo istim putem… Evo ga i selo gde smo sinoć bili, iziđosmo izvan sela i idemo pravo u sredinu Mačve. Ljudi su veseli što smo samo izbegli opasnost na Parašnici, jer su se svi žalili koji su tamo bili. I ma gde otišli na drugo mesto, biće nam bolje. Ali mi idemo uvek starim putem, onim kojim smo juče prošli, a taj put vodi pravo na Čevrntiju. „Spomenulo se, ne povratilo se!“ — šapuću vojnici i neprestano se raspituju kuda ćemo. Nema više sumnje… idemo opet na Čevrntiju.
Tamo su naše teške i neprijatne uspomene. Priča se kako nije dobro da pogreb ide istim putem. A mi naiđosmo opet na onu nesrećnu Bitvu, gde još leže mrtvi naduveni konji i prevrnuta kola. Očajanje obuzima ljude pri pomisli na ponovan prelaz. Ko zna!… Oni što naređuju daleko su, te im je nepoznato naše duševno stanje. A voda nam je mrska, da ni ove grešne životinje ne bi više nogom kročile u nju. A tek ljudi… Vojnici se naježili i namrštili, pa se pritajili i pribili uz topove.
Skrenuli smo levo od mesta gde je vršen prelaz i zaustavismo se ispred jednoga šljivara. Sakriveni iza šipraga posmatramo austrijske rovove i naše mrtve vojnike između reke Save i rovova… Cela ravnica je nepomična i ukočena. Nigde se ne vidi živ stvor.
Jezivu tišinu prekida udaljena topovska paljba. Komandir nam tek tada objasni cilj našega puta. Jedna naša divizija prešla je reku Savu na drugome mestu i prodrla u Srem. Oni su sada u visini Čevrntije. Mi smo vraćeni da vatrom naših topova štitimo njihovo odstupanje.
— Dakle, mi nećemo više prelaziti? zapita neko.
— Ne, ne! — odgovori odlučno komandir.
Nama svima kao da laknu.
Topovi su bili pripravni za dejstvo, osmatrači su zauzeli svoja mesta. Dugačke senke drveta su neprimetno klizale po zemlji, Sava je tiho šumorila, dok su gavrani graktali pozadi krvavoga razbojišta.
Tišinu prekide glas desnog osmatrača:
— U pravcu sela Šašinaca vidi se neko kretanje.
— Posluga na svoja mesta! — komandova neko iz baterije, a mi okretosmo durbine na tu stranu…
Ugledasmo dugačku povorku kola kako lagano idu u našem pravcu… Na čelnim kolima sede neki ljudi i drže beo barjak na kome se vidi crveni krst… Mi se zglednusmo… Komandir otrča u divizion da pita šta da radi.
Kada se vrati reče nam da su Austrijanci preko parlamentara tražili dozvolu da sahrane naše mrtve. Naši su odgovorili da im dopuštaju, ali pod uslovom da dovedu sveštenika, koji će opojati mrtve.
Vojnici prišli takođe uz nasip i kroz izraslu travu posmatraju. Kolona se lagano primiče. Pored teraoca na čelnim kolima vidimo crnu priliku sveštenika sa epitrahiljem oko vrata. Povremeno zasija sunčev odblesak sa zlatnoga krsta u njegovoj ruci… Već su blizu i golim okom se vide. Razaznajemo meštane u kolima i nekoliko vojnika bez oružja… Zabezeknuti posmatramo svetao krst, taj simbol večne tragedije ljudske. Vojnicima je ovladalo tiho, pobožno raspoloženje…
Kola se zaustaviše iza austrijskih rovova. Sveštenik siđe prvi, ostali za njim. Onda on pođe laganim korakom, sam, držeći ispred sebe krst. Pređe rovove, obazre se neodlučno levo i desno, prođe između mrtvih i približi se obali. Onako osamljen, u crnoj dugoj mantiji, ličio je na nekog svetitelja sa starih ikona. Okrete se nama, pa širokim pokretom ruke učini krst i tada do nas dopre kao neki tajanstveni podzemni glas:
— Blagosloven jesi Gospodi, naučimja opravdanijem tvojim.
Vojnici skidoše kape, prekrstiše se i, kao po komandi, digoše se svi. Kao bedem, ostadoše na nasipu u stavu mirno… Gledali su netremice u sveštenika, a usta im otvorena, kao da gutaju reči…
Najednom se digoše i vojnici iz austrijskih rovova, otprilike jedan vod. Bili su bez oružja i povrstani y jednoj liniji. Odaju smireno počast svojim žrtvama.
Stajale su tako otvoreno jedna prema drugoj dve neprijateljske vojske. I ta dobroćudna lica seljaka molila su se jednome bogu, da bi, prizivajući toga istoga boga, opet pucali jedni na druge.
Sveštenik je dizao ruke nebu. Vojnici prikloniše glave tiho šapćući molitvu.
— So svjatimi u pokoj, Hriste duši rab tvojih… — dopirao je glas sveštenika.
A gavrani šestare i grakću. U daljini negde odjekuje potmula topovska paljba, od koje drugi sada ginu i leže isto onako mrtvi… I pred ovim krstom i smirenom molitvom, ljudi kao da polažu računa sami sebi i nevoljno im se nameće misao: zašto… zašto?
– Ješče molim cja o upokojeniji duši rab tvojih, za vjeru i otečestvo pogibšim.
Kao da je ovim rečima dat odgovor na postavljeno pitanje. Vojnici irskim očima gledaju one plave uniforme… Ali oni su zaprečili otadžbinu svojim grudima i omeđili je mrtvim telima svojih drugova. I samo dotle, do te žive međe mogu doći oni u plavim uniformama.
– Večni pokoj podažd Gospodi pogibšim za vjeru i otečestvo! — i seda starina u epitrahilju pođe lagano između mrtvih, škropeći ih vinom.
Vojnici ga prate pogledom, starajući se da upoznaju mrtve. Jer tamo su njihovi rođaci, braća, drugovi… I nikad ih više neće videti.
Potamnele i ugasnule oči njihove zure u daljinu, a tela su ukočena za večni pokoj. U jednoga ukrućena ruka, uzdignuta visoko, sa stisnutom pesnicom. Valjda poslednji vapaj… Ili opomena živima.
Sveštenik se vrati i otpeva poslednje:
— Vječnaja pamjat…
Mnogi su od naših rukavom brisali suze.
Onda meštani c druge strane priđoše i odneše mrtve na kola. Trpali su ih jedne iznad drugih.
Sunce je bilo pri zahodu kada kolona lagano krete, praćena jatom crnih gavranova.
Vojnici siđoše brzo u zaklon. Samo je ostao još trubač, i on odsvira vojnički posmrtni marš.