1.11. Što ni u krvavom ratu nije tako obična stvar
Do zore smo kopali. Okolo topova bile su čitave humke sveže zemlje. Ljudi već posustali od umora i gladi. Ali pred svanuće naiđoše Tanasije i Jankulj sa džakom jabuka i deset hlebova, i tek se tada setismo da ih nismo videli cele noći. U svakoj drugoj prilici dobili bi batine, ali sada su pohvaljeni. Oni se oslobodili i pričaju kako su jabuke „rekvirirali“ u jednoj kući u selu, a hlebove su ukrali od nekih komordžija. Samo Tanasiju srce da presvisne što ne mogade da ponese i jedan kazan sa kupusom iz neke pozadnje komande. Bilo je zgodno: kujna pokraj puta, a kuvar otišao nekud. Ali Jankulj nije hteo da nosi čorbu pet kilometara, jer su mu sigurnije bile tvrde jabuke u džaku.
— Ih! — veli podnarednik Trailo i pljucnu. — I ostaviste čorbu?
— A, jok!… Sum prosuo! — veli Jankulj, brišući lice rukavom.
— Tako, tako, neka i oni iz pozadine osete šta je to glad.
Vojnici mljašte jabuke sa hlebom, dok se prekoputa, na onoj obali, razležu bolni jauci naših ranjenika.
Zora se pomalja i sa zebnjom pogledamo na suprotnu obalu. Vidimo tamo neke nepomične prilike. Kada se još više razdani, naše slutnje postadoše strašna stvarnost. Mrtvi vojnici su ležali kao opalo lišće. Topovi i kare bili su okrenuti u raznim pravcima, šestorne zaprege mrtve. Između konjskih leševa vidi se ruka ili noga nesrećnih vozara. Razbacana vojnička sprema: torbe, puške, fišeklije… A pozadi ovoga krvavoga razbojišta zmijasta linija sveže zemlje, odakle vire neprijateljski bajoneti.
Priklješteni između Save i neprijateljskih rovova, ranjenici posedali na obalu i tužno gledaju svoju otadžbinu. Neki se i kreću… Vidimo dvojicu, sigurno su lakše ranjeni, kako razapinju šatorsko krilo o točkove topa, i onda prenose nekoga svog druga. Čuje se jauk… Jednome previjaju glavu… Posmatramo pešaka kako gegajući prilazi Savi, zahvata čuturicom vodu i prilazi jednome koji je ležao.
Vojnici raspoznaju svoje drugove.
— Eno ga nišandžija sa drugoga topa… eno ga, eno uz onoga mrtvoga, što je raširio ruke.
Među ranjenicima opažamo čudan pokret. Okreću se u pravcu neprijateljskih rovova… čujemo žagor, kao da im otuda nešto govore, naređuju… Neki se već dižu i neodlučno prilaze topovima. Onda se odmiču, kao da nekoga traže. Evo… jednoga vode, nešto razgovaraju… Dvojica dohvatiše lafet… Okreću top! Da li je moguće?… Kosa nam se diže na glavi. Jedan priđe sedištu nišandžije. Ostali se odmakoše.
Uvukli smo glave u ramena, stisli pesnice i zube, očekujući da se dogodi nešto strašno, što ni u krvavom ratu nije baš tako obična stvar.
Ali onaj se diže sa sedišta. Iz rova pozadi puče puška i videsmo kako se telo skljoka na topovski točak… Ostali odmiču… kao hteli bi da beže. Ali gde će?… Napred reka, pozadi bajoneti. A mi smo nemoćni, jer su naši ranjenici ispred njihova rova. I sada neprijatelj komanduje… Oni se opet vraćaju, izvukoše onoga mrtvoga. Drugi seda… Izvadiše i metak iz kare, žut je metak, granata, razorna granata… Zatvarač škljocnu i gromoviti urlik zatrese zemlju, vazduh zadrhta iznad naših glava. Metak se zari negde pozadi, u ritu.
— U zaklon! — začu se komanda i ljudi se sručiše u duboku jamu. Zapanjeni ovim događajem, bili smo nemi i drhtali smo pri pomisli šta sve može sada nastupiti.
Nova eksplozija jeknu iznad naših glava i iz šrapnela suknu beličast dim.
— Posluga na svoje mesto!
Vojnici se zgledaše kao da se premišljaju, ali se niko ne podiže, dok topovođa ne ponovi zapovest komandira baterije. Mrzovoljno se dižu, kao da se nude ko će prvi. A kad punilac Rajko iskoči, onda hitro za njim poskakaše i ostali i zauzeše svoja mesta.
— Na neprijateljsku bateriju… Plotun zdesna!…
Baterija je zanemela. Pognute glave, ljudi su mračno gledali preda se. Nišandžija prvoga topa drži ručicu za opaljivanje, ali je ukočen kao mumija i iskolačenih očiju blene u štit pred sobom.
— Zašto baterija ne gađa!?… Streljaću vodnike! — viče odnekud iz kukuruza komandant diviziona.
— Radomire, pali! — zagrme svojim glasom potporučnik Aleksandar.
A Radomir, nišandžija prvoga topa, diže se sa svoga sedišta. Htede nešto da kaže… proguta pljuvačku, zatrepta očima. Kao da pribira snagu, uzdiže ramena, onda pozdravi. Iz njegovih grudi se prolomi krik:
— Gospodine potporučniče, moj je brat tamo.
— Pomoćnik na njegovo mesto!
Top grunu, cev se trže unazad i ašov lafeta se zari u pesak. Za prvim suknu plamen i iz ostalih topova i celu bateriju obvi oblak prašine.
Ispred i pozadi, a jedan metak pade posred neprijateljskog rova, odakle izbaci nečije telo u plavoj uniformi daleko na ledinu. A četvrti metak udari u karu, odakle posuklja crn, gust dim.
Jauk je dopirao sa one strane. Naši ranjeni vojnici, koji su još mogli ići, pritrčaše obali uzdignutih ruku, moleći da ne gađamo. Neki su uskakali u neprijateljske rovove, misleći da se tamo zaklone, dok su drugi bežali iza topova. Bila je to izmešana gomila surih i plavih bluza, pred kojom smo bili sada nemoćni. A tada, kao da nam prkosi, neprijateljski mitraljez osu paljbu na otvorenu bateriju. Razneli bi ga… Ali u mitraljeskome zaklonu bili su i naši ranjeni vojnici. Komandant naredi da posluga siđe u zaklon.
Zavlada tišina… U vazduhu se razleglo neko šumorenje što je nagoveštavalo kretanje neprijateljske artiljerije. Vojnici se nisu čarali. Začusmo uskoro šapatljivi šum, onda jezoviti fijuk i malo podalje eksplodiraše šest šrapnela jedan za drugim.
— Auh! — viknu Rajko punilac, pa se pljesnu po ustima i razrogači oči.
— Ja, majku mu, odakle ovaj! — reče podnarednik Trailo. — Obrali smo bostan… vidi nas.
Odmah zatim začuše se nove eksplozije, ali sada ispod nas.
— Uraklji nas! — dobaci Stanoje tempirač.
I ljudi bez naređenja dočepaše ašove i počeše riti zemlju. Preko rupe staviše neko prošće, iznad koga nabacaše zemlju. Šćućureni u rupi, kao u grobnici kakvoj, čekali smo suđeni čas. Iznad naših glava fijukala su šrapnelska zrna strahovitom cikom. U međuvremenu između neprijateljskih plotuna iskakali su vojnici iz rupe, punili topove, opaljivali i hitno bežali u zaklon. Gađali smo neprijateljske kolone, koje su se kretale u daljini, iza sela. Naš prkos kao da je dovodio do besa komandira protivničke baterije, koja nas je odmah zasipala čitavim pljuskom čelika, da je ceo prostor oko baterije bio išaran crveno-žutim buketima šrapnelskih dimova. I u ovoj našoj nevolji osećali smo neko zadovoljstvo kada na vreme umaknemo, a onaj „puca u vetar“. Samo, dangubili smo mnogo oko tempiranja zrna. Doseti se najzad Trailo pa naredi da jedan pobauljke ode do kare i otuda izvuče sva zrna… Najzad su i tempirnik preneli.
— Sada smo gazde! — veli Stanoje tempirač i zadovoljno trlja ruke što ne mora da iskače sa ostalima.
Isto su to uradili i poslužioci ostalih topova, te je sada već mogla da padne komanda: „Po tri s košenjem“. U zemunici su vojnici pripremali zrna i kada potporučnik Aleksandar zagrmi izvršni deo komande „Hiljadu osam stotina!“ — posluga istrčava i najvećom brzinom ispali, pa se isto tako brzo, jedan preko drugoga, sruči u zaklon. Onda osluškujemo…
— Eto ga!…
Muskuli se zatežu, ljudi nesvesno uvlače glavu u ramena, zaustavljaju dah… A kada se iznad naših glava prolome eksplozije, onda tek veselo progledaju. Ili se usne razvuku u osmeh, kada iz neke rupe u kukuruzištu dopre glas Tanasija releja: „Pali, Slavko!“… Neki put iznenada ovlada mrtva tišina… Tek povremeno zašušte već zreli kukuruzi. Ili se Rajko punilac žali što topovska zrna nisu četvrtasta, pa da ih naslaže na gomilu, gde bi mogao i glavu da stavi, jer se ovako stalno kotrljaju. Onda dodade:
— Bre, zamisli da padne jedna razorna među ovu municiju…
Svi smo iz potaje pomišljali na tu mogućnost, ali smo se zavaravali nekim srećnim slučajem da će nas taj udes mimoići. Ali kada Rajko punilac to glasno reče, onda namah osetismo da je to mogućno. Usplahireno se pogledasmo, a topovođa Trailo dobaci mu:
— A vala, kakav si baksuz i to može da nas snađe…
— Ali ja, podnaredniče, reko’ tek onako…
— ’Ajd marš!… Što ti ne dođe na pamet da padne među nas čabar vode.
Kada Trailo pomenu vodu svi osetismo žeđ, ali strahovitu žeđ. A bunar sa đermom odmah iza nas u zabranu, pa voda hladna, bistra… Ispred nas reka… No niko ne sme glavu da pomoli. Toplota osvaja, u zemunici usparina i Trailo priča kako sa jednog izvora do njegove kuće šiklja mlaz vode iz lule, debeo kao ruka. Vojnici otvorili usta i slušaju, pa užagrenim očima gledaju mišicu Trailovu, kao da će iz nje sad poteći mlaz vode… Našu želju prekide nova komanda, te vojnici iskočiše kod topa. I taman opališe poslednji metak, kad Trailo ra spali busenom zemlje Jankulja, pomoćnika nišandžije, koji se samo zanese i osta zbunjen na topu. Povikaše vojnici da se skloni u zaklon i jedan ga svuče kao vreću u rupu. Svi smo se smejali, jer je Jankulj mislio da ga je udario upaljač šrapnela.
— Ama, podnaredniče, ne se ljutim da me bapne u noga, ruka, ama posred leđa… o, firija drakuluj! — i Jankulj briše šajkačom hladne graške znoja.
Naše raspoloženje umuče kad negde u blizini našoj ruknuše eksplozije razornih zrna da se zemlja zatrese. Zasu nas sitno komađe zemlje sa nastrešnice.
— Poče razornom… kopaj zemlju i bacaj gore! — reče Trailo.
Iako umorni, gladni i žedni, vojnici zapeše da riju. dok su jedni kopali, drugi su čučali, držeći u krilu granate i šrapnele.
Dojadili smo svakako neprijatelju, jer po učestaloj paljbi uviđamo da je rešen da nas uništi. Mi smo vatrom naših topova zaprečili jedan drum, da niko živi nije mogao da nam promakne.
Gađala je neprijateljska baterija s povećanjem daljine i talas čelika se postepeno približavao. Osećamo neku lomljavinu na osmatračnici komandanta diviziona. Tanasije u kukuruzu zanemeo, a mi polegali jedan preko drugoga i telima našim zaklonili ubojna zrna… Jer Rajko je kazao, a Rajko je baksuz, pa da nesreća ne bude strašnija… Sad je na nas red…
Zloslutni i jezivi šum… užasni fijuk, sve jeziviji i strašniji. Mi sabismo glave. Zemlja zadrhta i prolomi se urnebesni prasak. Slušamo još tupe udare izbačenih busenova… Lagano podigosmo glave i pogledasmo ka otvoru. Stanoje promoli glavu.
— Gde udari?
— Ispred topa.
— Posluga na svoja mesta… — začu se glas Tanasija releja.
Vojnici su čekali celu komandu. Onda pojuriše otvoru, da bi se što pre iskoristio kratak interval. Međutim neprijatelj kao da je pogađao našu nameru i, kad vojnici opališe prvi metak, odmah zatim, iznad glava njihovih svitku šrapnel. Poleteše u zaklon. Ali jedan se povede i pade pred otvorom.
— Rajko, Rajko! — povikaše vojnici. Jedan ga dohvati za ramena, ostali ga prihvatiše i spustiše lagano između granata.
Ležao je nepomično. Usta su mu bila poluotvorena, a oči svetlele čudnim sjajem. Disao je teško i iz grudi njegovih je dopirao neki čudan šum. Vojnici mu otkopčaše brzo koporan i ugledasmo veliku ranu na grudima. Trebalo ga je podići i on jeknu. Onda nožem rasekosmo bluzu i košulju, koja je bila sva vlažna i zadah sveže krvi zapahnu nas. Dvojica ga lagano podigoše, te mu širokim zavojem obavismo cele grudi. Gazili smo po krvi Rajkovoj, pa su nam i ruke bile krvave.
Ćuteći smo posmatrali kako lagano umire. A nad glavama našim suklja dim iz šrapnela, zemlja se od potresa stalno roni i pada na zavoje išarane crvenim pegama. Pritiskivala nas teška mora od blizine smrti i potajna radost što smo još živi, sve pobrkano sa strahom da i nas tako nešto ne snađe. Neko jadno raspoloženje, pa nam se čini da sunce škilji… A usta nam se zalepila od žeđi.
Povremeno smo gađali celo posle podne… Rajko je ječao i tek bi prevalio preko usta: „Vode“. Mi smo ćutali. Stanoje pogleda upitno podnarednika, a ovaj mahnu rukom kao da veli: „Svršeno je sa njim, a ti čuvaj sebe.“ Ali izgleda kao da se sunce i ne pomera i kao da nas večnost razdvaja od noći. Sećamo se svih izvora pored kojih smo prošli i sada nam je čudno kako smo mogli tada prolaziti ravnodušno pored njih. Trailo veli, ako se vrati živ kući, nigde neće krenuti bez čuturice pune vodom.
Sunce jedva zađe za neka drveta i nišandžija Milovan odmerava regletom koliko je još daleko od horizonta.
— Da smo u našim krajevima, ono bi već davno zašlo za planine i već bi se napili vode. A ovo neka prokleta zemlja! — veli Milovan.
— Vala, podnaredniče, čim se smrkne, idem u selo da dokotrljam jednu bačvu, — veli Jankulj — i da je napunim vodom.
Sunce se izgubi među ševarom i svež vetrić pirnu sa Save. Otvorenih usta dišemo. Ali je još vidno… Rajko ječi i vapije za vodom. Paljba se utišala, te Jankulj izjavi da će ići za vodu, makar poginuo. Dohvati čuturicu, zastade malo na otvoru, onda potrča bunaru. Ali sa pola puta vrati se zadihan. Veli kako na motki đerma nema kofe… Treba ići na Savu, ali sa one strane vrebaju stotine pušaka.
Sada se diže Stanoje. Oči njegove su odavale ledenu odlučnost, a na stisnutim usnama se ogledao prkos i inat.
— Idem! — reče odlučno.
Ćutali smo… Ne znamo da li da u čestitamo ili da ga odvraćamo.
On iziđe, uspravi se, pogleda okolo sebe i laganim korakom pođe ka reci. Jedini uspravan čovek. Izgledao nam je kao Herkul. Priđe obali, saže se, zavuče čuturicu… Dah nam je zastajao. On se obazre levo i desno, pa najednom, u najvećem trku, naže bežati i ulete u zemunicu. Na ulazu ispusti čuturicu, iz koje zaklokota voda. Gledali smo tu vodu zakrvavljenih očiju. Podnarednik prihvati čuturicu, držeći je grčevito. Bili smo gotovi da skočimo na njega. On kao da razumede, pogleda upitno sve redom, pa onda u Rajka.
— Njemu! — povikasmo gotovo uglas.
On se pridiže, obuhvati njegovu glavu i ostatak vode sruči mu u usta. Rajko otvori oči, a iz usta mu se ote uzvik blaženstva. I nama kao da laknu. A Stanoje tempirač priča:
— Ne mogadoh više. Pa kud puklo da puklo, pomislih i pođoh. Bio sam pribran i miran, išao sam čvrsto do vode… Ali kad zaklokota čuturica, e uhvati me strah, majku mu… A, znaš, nije ni lako… Ja sam pred celi front… i ne znam ni sam kako sam se dokoturao dovde.
Negde u bari zakreketaše žabe i večernji povetarac zašume kroz kukuruze, noseći miris barske trave. Večernjača zablista. Trailo pomoli glavu, pa iziđe, a za njim i mi ostali. Dvojica poslednjih izneše lagano Rajka. Ali njegova glava i njegove ruke bile su mlitave, očni kapci nepomični, a usta široko otvorena. Bio je još mlak. U mračnoj zemunici nismo ni primetili kada je nečujno umro.
Ipak… pogledasmo slobodno u nebo i zaradovasmo se životu.