1.1. Uz brujanje zvona
Čudne su večeri na visokim planinama… Ravnica kao da tone u neki bezdan, lagano nestaje, a nad nama još uvek lebdi mlečni odblesak već zašloga sunca, i kroz njega žmirkajući zatreperi po nekoja zvezda.
Te večeri jula 1914. umuklo je već bilo i blejanje ovaca. Ovčarski psi se razmestili po okolnim brežuljcima, skotureni ali načuljenih ušiju… Jedino se čuo zričak i lavež pasa iz doline. Ovčari, uvijeni u jagnjeće kože, spavali su po zemlji. Samo jedan stražario je pokraj vatre, koja je tiho puckarala. A i on je dremao.
Ležao sam na pokošenoj paprati i kroz pukotinu na krovinjari posmatrao jednu sjajnu i svetlu tačku, koja se pomerala lagano, nečujno, još malo, još malo, i zvezde nestade… Osećao se otužan miris izgnječene paprati i čulo šuškanje malih bubica… Sklapao sam oči. Još jedan dubok udisaj i telo kao da obamire… Negde je lanuo pas. Kao da čujem zrička; onda je umukao, pa opet zatrepereo njegov zvonki šum, ali to kao da nije bio šum, već zvuk, koji se ponavljao pravilno, odmereno, kao zvono. Pa da, tu je bilo i stado… I kroz san sam čuo ritmičke udare, čas slabije čas jače, i meni se pričinjavalo kao da to zvono neko klati. Moguće, moguće… Ali psi nisu lajali, a planina je jezovito ćutala. A zvono se i dalje jogunasto klatilo, i ja otvorih oči.
Zvoni… zvoni… drhtavo i tužno, odnekud iz daljine, iz doline, iz nekog sela, sa neke crkve. Otkuda u ovo gluvo doba?… Pridigoh se. Stražar kao da se prenu, i pogleda me začuđeno.
— Ne spava ti se?…
— Čuješ li zvono?
On nakrenu glavu na jednu stranu. Otvoreni s usta blenuo je u tamnu noć. Onda se okrete meni i progovori ravnodušnim glasom:
— A, ko mu ga zna! — i slegnu ramenima.
Zavalio sam glavu na leđnu torbu, osluškujući neprestano. Pomislih da je to možda običaj u ovom kraju. Sigurno je neka crkvena svečanost, uveravao sam sebe. Ali teška, zlokobna slutnja vitlala je po duši. Možda je požar — pomislih i lagano se podigoh, da ne bih probudio one pored sebe.
— Čuvaj se pasa, gospodine! — doviknu čobanin, pa se i on diže te iziđosmo zajedno.
Ogromni vrhovi se ocrtavali prema zvezdanom nebu i kao džinovi se nadnosili nad crnom zemljom. A zvono kao da je jecalo. Pogledah u pravcu sela, daleko dole, odakle su svetlucale vatrice kao iz kakvoga ponora. Ipak se nešto događalo. Čobanin ne umede da mi kaže da li je to uvek tako. A šta i on zna?… Kao da živi na nekom drugom svetu. On poznaje svoje ovce u glavu, sa psima razgovara, po ceo dan sluša melodične zvuke medenica, i misli valjda da je tako i dole među ljudima. On sleže ramenima i čudno mu je što se ja toliko uzbuđujem. A i da je štogod, šta se to njega tiče. Njegovi psi-stražari spavaju, kurjaci su po jazbinama, ovce njegove miruju. Van toga sveta, on i ne poznaje drugi. Nabi kabanicu na glavu i uđe u kolibu, a za njim i ja.
Ćutali smo… Čobani malo govore. Osamljeni po ceo dan, upućeni su na sebe i svoje misli. Gledaju vas detinjskom ljubopitljivošću i puno puta pustiće vas da prođete a da vam ne postave ni jedno pitanje. Otpratiće prolaznika pogledom, ne dugo, a odmah zatim okrenuće leđa, pa će nabiti kabanicu, zagledati se nekud u daljinu i tako će satima ostati.
Za jedno kratko vreme zvuci se nisu čuli… Ali naskoro dopreše oni ponovo preko neme planine. Oko mene svi su spavali. Čobanin je dremljivo posmatrao vatru i s vremena na vreme podsticao oganj. Celo biće njegovo odisalo je beskrajnom ravnodušnošću, koja je najzad prešla i na mene i san me počeo hvatati.
Žuljila me postelja, okretao sam se, opet sam spavao, ali čini mi se neprestano u nekom polubunovnom stanju. A noć je odmicala. Kad sam otvorio oči, čobani su već bili ustali, psi su lajali. Ali nešto se događalo. Iz daljine su dopirali dozivi, i onda se izvi samo jedan glas:
— E—he—ej!
Istok se pomalo belasao, sjaj zvezda gasio, a zornjača blještala metalnim sjajem.
— E—he—ej!… Objavljena mobilizacija!… Pokupite stado i terajte u dolinu.
Čobani se zglednuše, kao da ne shvataju smisao reči i kao da se pitaju: a zašto to? Šta su oni kome učinili? Njima je tako dobro ovde. Saživeli su se sa svojim stadom… priroda im sve daje, od ljudi ništa ne traže. Od njih su se već i otuđili… Van domašaja svoga pogleda, oni kao da ne znaju ni za ljude, ni za zemlju.
— A ako neprijatelj dođe i pokupi vam stado? — reče neko.
Njihove oči sinuše gorštačkom divljinom… Braniće se, braniće, do poslednje kapi.
Potovariše čobani svoje torbe, zaokupiše stado i lagano, gotovo nevoljno pođoše niz planinu.
A planine i pojate ostale su puste…