1.21. Sela su gorela
Baterija je bila zapregnuta kada stigoh. Čekalo se da na put iziđu prvo one dve baterije diviziona, a za njima ćemo i mi.
Na putu počeše da se svijaju u kolone i pešački pukovi.
Čuje se veseo žagor vojnika, koji su posle toliko vremena ležanja izišli najzad malo na slobodu.
— Štucaj, štucaj! — viče jedan pešak.
— Dockan si se setio… Mi odo’mo, a ti škljocaj.
Kuršum zviznu. — Drž’ ga, bre, ne daj!… Uhvati ga! — razleže se veseo smeh pešaka, dok artiljerci uzdižu ramena i pogledaju unezvereno, očekujući sa nestrpljenjem da se već jednom krene.
Kretosmo kroz selo.
Naše je odstupanje došlo iznenada, te žene nariču na sav glas:
— Zar nas dušmanima ostavljate!?
— Deco naša, zar mi samohrane da se bijemo! A jedna otvorila vratnice i viče:
— Narode, vojsko, nosi, nosi sve, bolje vi nego neprijatelj!
Ali vojnici prolaze pognute glave i niko ništa ne uzima.
Neko od naših vojnika doziva Tanasija.
— A-ja!… Slatko mi je kad ukradem. Imaće još sela, ne brini ti! — odgovara Tanasije.
Seljaci isteruju na put kola natovarena decom i stvarima pokupljenim na brzu ruku. Ostavljaju čitavu ostalu imovinu i kreću u neizvesnost… Idu kola naporedo sa topovima, ili se umeću u kolonu, što otežava naše kretanje. Peca se uzbunila, a u jednim kolima plače jedan mališan.
— Kuda idete tako? — pitaju vojnici.
— Kud bilo, samo nećemo u ropstvo.
— Ama, vratićemo se!…
— Jadno mi vaše vraćanje kada mi obraz oduzmu. ’Ajd ojs! — gura volove jedna seljanka, da bi išli naporedo sa konjskom zapregom.
U susednom selu već su čuli za odstupanje i seljačka kola zakrčila put. Morali smo da zastanemo. Komandant naredi da se sva kola sateraju sa strane puta, da bi artiljerija prošla. A put uzan, te žene viču, a deca počeše da plaču. Ali naređenje mora da se izvrši, jer, ako ovako potraje, zagušićemo se na drumu. Poslužioci na rukama zanose njihova kola, da ne padnu u jarak sa strane puta. Jedva se uspostavi veza između artiljerijskih vozova, te žurno kretosmo.
Aleksandar me sačeka da razgovaramo. Dođe i Milutin uča, vođa popunjavajućeg dela. Uđosmo između topa i prednjaka kare, opustismo dizgine i zapalismo cigarete.
Zapitah Aleksandra za Jelu i da li je i ona među ovim narodom.
— A, da ti pričam! — reče Aleksandar brzo, kao da mu je ta priča bila na vrh jezika. — Dakle, ti znaš… ja sam je pregledao…
— Šta pregledao?… Ispipao! — dobaci ljutito Milutin.
— Učo, i ti nešto pametno da kažeš. Dakle, molim… Ja sam je… kako ti ono reče: ispipao. E, da! Dakle, ispipavši je, dođem u bateriju. Bili smo zajedno, je l’ tako? Naredim da se skuva čaj bez šećera, sipam u flašu, udarim etiketu i pratim…
Baterija zastade.
— Opet neka kola, — reče Aleksandar. — Pričekajte da vidim, znaš, onaj majstor može da me potraži…
Mislio je na komandira. Zapitah Milutina dokle će da ostane ovaj komandir.
— Određen je novi i trebalo je već da dođe…
Baterija tada krenu i Aleksandar se vrati.
— E, molim, gde sam ono stao?
— Sipavši čaj u flašu, zalepivši etiketu i prativši lek, — veli jetko Milutin, kome se inače ovakve priče nisu sviđale.
— A, jest… Molim te, ja to njemu pričam, a ne tebi… I ja čekam, razume se, dva dana da dejstvuje lek, pa ti se obrijem, napuderišem, uzjašem Sultana i pođem da svršim raport vozarima i tamo njoj… Molim te, Učo, ti nisi ništa čuo… Elem, atara, patara, doguram se do njene kapije. Bilo je nekako pred podne. Ujašem u dvorište, i tu, pred kućom, ugledam njenu majku. „Pomozi bog, snajo!“ — velim joj ja… Ona mi ništa ne odgovori, već me samo dušmanski pogleda. Vidim ja da nešto nije u redu… Posilni mi pridrža konja i ja sjašem. — Je li, snajo, kako je bolesnica?… — pitam. Tek ti se ona na mene razrogači:
„A ti li si taj!“ i skresa mi nešto po seljački.
Ja se kao našao u čudu i pitam je da se ona slučajno nije prevarila.
„Nisam, nisam, ti si onaj tobdžija dole kod Erićeve kuće što pregledaš devojke po selu. Čekala sam samo da te vidim, a sada ću ići u diviziju da te tužim“, i uđe žurno u kuću.
Za njom uđem i ja i počnem da je umirujem. Mislim se, još mi samo to treba da dozna komandant divizije. Kažem joj da je to možda bio drugi, ali ipak molim je da ne pravi neprijatnosti ni „njemu“ i rekoh joj da sam gotov da joj kupim papuče. A zamisli šta mi kaže:
„Kratko je samo papuče za ovu bruku.“
— Dobro, dobro de, kupiću i šamiju! — I ona pristade.
Odem odmah u bakalnicu i kupim joj obećane stvari. A kad joj predadoh, a ona meni:
„Jevtino si sad prošao, a drugi put nemoj da se šališ da mi diraš dete.“
Baterija opet zastade, te se raziđosmo kod svojih vodova.
Zastanak je bio malo duži. Noć hladna i puna rose. Poslužioci, koji idu stalno peške, sedaju sa strane puta. Opominjao sam ih da ne ležu na vlažnu zemlju, ali jedan odgovara:
— Sve se bolesti uplašile od smrti, pa se razbegle.
A čujem gde među sobom govore:
— Ama, bre, ni palac da me zaboli! — Ukoliko više teraju, sve čvršće gazim…
— Čekaj dok se vratimo kući… more noga… more ruka… more trbuh. A sad, kao za inat, sve ispravno kao upaljač.
Cele noći smo išli. I sami se u čudu pitamo da li je moguće da se ceo ovaj prećeni prostor predaje bez borbe.
Razdanilo se već uveliko. Pored nas promiču zabrani, njive, sela i već ugledasmo pred nama blagu uzvišicu. Zaradovasmo se ovom brežuljku, da bar imamo kakav vidik pred sobom. Posle pola časa baterija skrete uzbrdo, zađosmo levo i ispred jedne vrzine zastadosmo. Dođe i komandant diviziona i reče da će ovde biti položaj.
Pred našim očima otegla se beskrajna ravnica. Vide se zabrani kao oaze, a oivičene njive podsećaju na ova polja šahovske table.
— Hvala bogu! — veli Milutin — te ne moramo ići na osmatračnicu u pešački rov.
Vojnici odmah počeše sa kopanjem zaklona… Osmatramo ravnicu kroz durbin i u daljini vidimo pešadiju kako se lagano primiče, a sa njom zajedno seljačka kola sa decom i ženama. Pešaci idu sa strane puta, a sredinu ostavili za nejač.
To pre podne došao nam novi komandir, kapetan Lazar. Ljubazno se pozdravio sa svima. Njegov zastupnik pojaha onog ludog konja i ode u sastav svoga puka. Niti se pozdravio sa nama, niti smo mi zažalili za njim.
Pred nama u ravnici je selo, a nas zanima da li će naša pešadija biti ispred, ili pozadi njega. U selu se nalazi velika škola… Prvi redovi pešaka nailaze, skreću sa puta i zailaze pozadi naselja. Stali su. Skidaju spremu i počinju da kopaju rovove… Selo je ispred njih. Vidimo kako vojnici isteruju meštane iz kuća, jer će selo biti izloženo i pešačkoj i artiljerijskoj vatri.
Vojska je izišla već iz ravnice, ali je još gamizala dugačka povorka izbeglica. Pitamo se gde li će se smestiti taj narod, pa još ako nastupe oni tmurni kišni dani.
Ćarlija jesenji povetarac noseći iz daljine šum pokreta od naroda, koji beži pred navalom neprijatelja. A sela, njive i livade bukte u plamenu i dim obavija napuštenu zemlju. Seljaci pale svojom rukom stogove sena i slame, pune koševe kukuruza, da ne bi pali neprijatelju u ruke. I noseći samo što im je najpotrebnije, spasavaju goli život i obraz svoj.
Iz baterije javljaju da su se kare vratile pune municije. Vojnici su raspoloženi, isto onako kao kada se siromahu čoveku da iznenada velika suma novaca.
— Sada, ako moramo da odstupimo, vala zapamtiće nas, — veli Trailo, trljajući zadovoljno ruke.
Pred podne vratila se i naša patrola, noseći pet prasadi. Žale se kako su pešaci sve pokupili, te su oni ove prasiće morali kupovati od pešaka.
— Koliko ste svega platili? — pita komandir.
— Četiri dinara, — odgovara tužno Tanasije.
— Evo vam deset! — reče smejući se komandir.