1.23. Pa dokle ćemo?
U toku noći promenili smo položaj. Otišli smo malo udesno i nešto pozadi. Pred nama je bio onizak zabran i tako smo, unekoliko, bili zaklonjeni. A ona haubica gađala je i dalje naš stari položaj i mi smo sa zadovoljstvom posmatrali kako razara prazne zaklone.
Ali drugoga dana, u prvi suton, naređeno je da baterija zapregne i iziđe na put.
Sa sviju strana savijale su se baterije. Mrak je bio uveliko kada smo krenuli još dalje unazad.
Na maršu ljudi ožive, ako ni zbog čega drugog, ono zbog osećanja spokojstva i saznanja da je pred nama ipak život.
Pozdravljamo se sa drugovima iz ostalih baterija. Gledali su oni našu pogibiju i svi nas pitaju: ostadosmo li čitavi.
— Imao sam utisak — veli mi Milan — da niko živ neće ostati. Kad je jednoga momenta ubrzao, baterija se nije videla od dima i prašine… Ali posle kroz dim počeše da svitkaju topovi… A mi pronađosmo jednu njihovu bateriju, te ti se oni, bogati, razbegoše kao zečevi.
Veli moj komandir: „E, baš smo gadna nacija. Kod nas niko bez sekire ne umire.“
— Ama da vidiš, Milane, — kaže raspoložen Aleksandar, pa nabi kapu na oči — sve topove zakoči izuzev prvoga, gde je bio potpisati! — i pokaza prstom na sebe. Ama nema… vidi se da smo pravednici božji.
— To može i drukčije da se protumači. Ti znaš ono narodno: ne bije grom u koprive.
Izbeglice, koje su logorovale sa strane puta, skaču bunovne i pitaju čudeći se: zar opet odstupanje. Žurno se spremaju i kreću za nama. A neki su i ranije videli komore i pošli, te se put zakrčio. Usputna sela se uznemirila i narod listom ostavlja svoje kuće i imovinu, bežeći pred najezdom.
Svi uviđaju da će nam ovaj narod av velike smetnje, ali niko ga ne može odvratiti od njegove namere. Tvrdoglavo i uporno ponavljaju uzrečicu: „Bolje grob, nego rob“.
Putevi su iskvareni i zakrčeni, pa svaki čas zastajemo. Čelna baterija se sa mukom probija i taman ona prođe, a narod kao bujica naleti na put i onda se nanovo guramo…
Zvezdana i mračna noć. Debela slana pokrila polja kao sneg. Čelik se ohladio, pa se prsti prosto lepe. Deca plaču od zime i grče se uz svoje majke. Izbeglice naložile vatru i prema lelujavom plamenu naziremo kroz dim pospala lica i decu na majčinom krilu gde spavaju.
U svanuće skretosmo sa strane puta, onda uz neko brdo i ispesmo se na jedan ćuvik. Iako su vojnici bili premoreni, naređeno je da se baterija odmah ukopa.
Jankulj ostavi ašov i obrati se Aleksandru:
— Gospodin potporučnik, je l’ vam se jede prasećina?
Aleksandar ga pogleda namršteno i osorno zapita:
— Što se to tebe tiče! — Ali malo posle zapita blažim glasom: — A što ti pitaš?
— Pa… ništa, gospodin potporučnik… Pitam. — Jankulj stavi ašov uz telo i stade mirno.
— A da li bi ti hteo malo?
— Ja bi’, ako bi mi vi dozvolili…
— Ako imaš, jedi slobodno.
— Pa… da odem u ono selo ispred nas…
— To li je? — i Aleksandar se zamisli. — Ja, bogami, ako ne pokupimo mi, uzeće Austrijanci. Hajd, uzmi trojicu, i kad pomislim da ste tamo, vi da ste ovde.
Vratili su se terajući čitav čopor prasadi i noseći dva džaka jabuka i bakrač pun meda.
Gozba je bila bogata. Dan smo proveli na miru. Sedeći na poljani, imali smo utisak kao da smo na nekom pikniku. Ali pred veče dođe ordonans iz diviziona sa zapovešću da se baterija spremi za pokret. Još ni videli nismo neprijatelja, a već odstupanje.
Na putu je nered. Ceo narod je na nogama i sada još upornije navaljuje. A putevi sve gori, konji se neprestano sapliću, pomrčina kao olovo gusta. Topovi svakog časa zakačinju za kola i onda se razleže zapomaganje. Komandant puka se nervira i naređuje da se bez milosti gazi. Ali ko ima srca da pretura kola puna dece!
Zato poslužioci obično na rukama zanose kola, da ne bi deca popadala. Ljudi su iznemogli i pospani, konji već premoreni… Oko ponoći dunu neki vetar i poče kiša. Odnekuda dopire plač dece i žagor žena. Slabi vočići ne mogu više da vuku i čitava ova masa naroda zaglavi se u jednoj jaruzi. Stadosmo i mi.
Komandant puka, već ozlojeđen, veli:
— Narode, kud si navro?
— Ne pitaj kuda… nego, ako si čovek, pomagaj! — odgovara iz mraka neki ženski glas.
Onda komandant naredi da dođu poslužioci i pomognu, te narod jedva krete, a za njim lagano i mi.
Gusta pomrčina pritisla zemlju, da se ni prst pred okom ne vidi. Ali pod nogama osećamo da se krećemo uz neko veliko brdo. Kroz škripu seljačkih kola čujemo kako pljušti kiša, jesenja kiša, pa nam hladne kapljice silaze niz vrat, kao da nam se u telo zmije uvlače.
Naiđe kapetan Jovan i poče da nam razlaže situaciju.
— Do Kruševca bih terao ovako…
— E, teško je ići ovako po kiši i razlokanim putevima, — upade Milutin.
— To je baš dobro, i podrži, bože, još malo ovako. Jer ovo je naše domaće blato koje mi gazimo još od cara Lazara. A tek kako je njima, koji dolaze ovamo sa bečke kaldrme!
Razdanilo se kada smo skrenuli u jednu oranicu. Topovi su rili duboke brazde po vlažnoj i mekoj zemlji, a konji brektali… Vojnici doneli slamu i šašu i pozadi topova napravili kolibe. Polegali su odmah.
Iako smo uvereni da neprijatelj neće brzo naići, ipak smo se odmenjivali na osmatračnici. Vidik nam bio zatvoren. Neka siva izmaglica gamizala po zemlji i padala susnežica.
Od duga vremena zurim u niske, teške oblake, hvatajući pogledom još u visini snežne pahuljice, pa ih pratim po zemlji… Odmah se tope. Još tamo gde ima trave ostaje proređen beličast zastor, težak i mutan, natopljen vodom… Pored osmatračnice prođe poneki pešak, mokar i kaljav do guše i zamiče u selo, tražeći duvana za sebe i svoje drugove, ili što za jelo. Izmiču, tako, za vreme kratkog zatišja ispod komande i, kao večite lutalice, idu često besciljno po poljima i zabranima sećajući se, valjda, svojih rodnih njiva i lugova. A čim plane prva puška, vraćaju se, isto tako nečujno, u svoje rovove.
Trebalo je Aleksandar da me smeni, ali se teško budio. Na nogama smo već dva dana i dve noći. Diže se najzad leno i mlitavo, mrmljajući neke psovke i pominjući svoj pseći život.
Smrklo se mnogo ranije. Sedimo kaljavi pod onom šašom i mračno gledamo preda se. Na otvoru se pojavi ordonans iz diviziona i predade komandiru zatvoren koverat. Mi smo ćutali očekujući šta će komandir reći. On najzad preklopi hartiju, prevuče prstima da istera ivicu, pogleda turobno u kišovitu jesenju noć i jedva progovori:
— Gospodo, naredite da se zapreže.
— Zar opet!… Kuda sad!… Pa dokle ćemo? Komandir samo sleže ramenima, onda se diže, a i mi za njim.
Još na samome početku čelni voz se zaglavi na jednoj podubljoj međi od imanja. Prednji točkovi zapali i konji ne mogu da izvuku. Svetlost ne smemo da palimo, jer smo na istaknutom mestu, već silazimo s konja i odmeravamo kolika je rupa. Poslužioci prihvataju za točkove i svi uglas viču: marrš… marrš! — Jedva pređosmo. A kada iziđosmo na drum, komandir pozva nas vodnike.
— Molim vas, gospodo, pazite da se ovo ne desi drugi put. Kada je baterija spremna za paljbu, dužnost je vodnika još da izvide puteve i za nastupanje i za odstupanje…
— Znamo, gospodine kapetane, — veli Aleksandar — ali ko se nadao. Danas smo došli, bili smo umorni, neprijatelj se još nije ni pojavio, a mi odstupamo.
— Znam, znam sve ja to. Ne zameravam vam, nego vam samo skrećem pažnju za drugi put, — govorio je blago komandir, jer je i sam uviđao da smo premoreni.
Narod je na putu galamio.
— Kuda, vojsko? — viče neka žena. — Zar nas žene ostavljate da se bijemo!
Ali ni mi sami ne znamo kuda idemo i dokle ćemo. Komandir nam objašnjava da je ovo „taktičko odstupanje“, a komordžije pričaju da Švaba nastupa sa sviju strana velikom snagom.
U zoru smo opet zastali, i opet se ukopavali, a uveče je naređen pokret.
Vojnici su išli poderanih čizama, a bilo je pešaka koji su bili bosi. Odelo se pocepalo. I ta vojska, odevena u rite, gazila je, poslušno, blato, legala u vodu i hranila se sama od onoga što su meštani ostavljali. A sav onaj narod izbeglica, prozebao i izmučen, išao je sa nama. Često su premoreni vojnici uzimali decu iz naručja majki, pa ih nosili pored topova i razgovarali sa seljacima. Ako nas negde i sačekaju kuvari sa toplim jelom, onda je kazanu prilazila i ta izbeglička sirotinja, i vojnici su sa njima delili poslednje parče hleba, iako ih nikada ranije nisu videli.
Ova zajednička nevolja i gotovo isti uslovi života približili su jedno drugom narod i vojsku. Kažu da isto pravilo vlada i u prirodi. Kod ove mase, koja se smrzava i gladuje, stvorilo se takvo jedno osećanje i jedna misao, personificirani u neodoljivoj mržnji prema neprijatelju, i jednoj jedinoj želji, da se osvete za sve ove muke…
Ali, mi i dalje odstupamo. Izišli smo davno iz onoga uzanoga mačvanskoga koridora i sada se vojska i narod razlivaju na sve strane po unutrašnjosti zemlje. Varoši padaju bez borbe jedna za drugom, kiša jesenja lije, a prozebao narod umire pokraj puta.
Poglavlje
Bilo je to jedne mračne noći, negde na putu, kada je sipila hladna kiša, a vojnici gazili do članaka po vodi i blatu. Očni kapci se lepili od nespavanja… Vozari nisu jahali, da ne bi zaspali, već su išli peške pored svojih konja. Najednom začu se komanda:
— Baterija, mirno!… Pozdrav nadesno! Odavno nismo čuli ovu komandu, te nam je još čudnije kada se razleže u pola noći. Vozari u hodu pojahaše, posluga se, posle toliko vremena, pope na prednjake.
Pred nama, sa strane puta, gore neke vatre i, kroz lupu točkova, kao da čujemo neko cviljenje. Približismo se toj vatri i prema lelujavom plamenu ugledasmo voštano lice deteta… Između preklopljenih ručica gorela je sveća… A jedna žena, sigurno nesrećna mati, sedela je više glave malog mrtvaca i tiho naricala.
Prošli smo ćuteći… kada zađosmo u mrak niko ni reči ne progovori. Smrt maloga, nevinoga deteta i bol ojađene majke potresli su više skamenjene duše vojnika nego one gomile mrtvih ratnika na bojnom polju.
Među vojnicima se već šapuće: „Pa dokle ćemo ovako?“… Tešimo se još da valjda neko vodi računa, i to poverenje u naše vođe deluje sugestivno, te su ljudi još uvek poslušni. Disciplina se održala iako između oficira i vojnika vlada drugarski odnos. A može biti da je baš to prijateljstvo između prostoga redova i oficira najviše uticalo na moral. Vojnici su čuvali svoju bateriju, oficiri su zaklanjali svoje vojnike.
Odstupali smo cele noći i već maršujemo, evo, gotovo celo pre podne. Aleksandar došao do moga voda i iz duga vremena razgovaramo, tako… o beznačajnim stvarima. Tek on pogleda u svoje čizme:
— A, bogati, kakav sam!… Poderane čizme, iscepane čakšire, zgužvana jaka. A znaš li kakav sam bio pred polazak?… Laff, sa dva f, bato!… Kad iziđem na korzo, sve me devojke mezetišu…
Začu se tada neka larma iza naših leđa. Okrećemo se. Vidimo vojnike četvrte baterije kako se objašnjavaju nešto žučno sa našim.
— Šta ćete vi ovde?
— Gospodine potporučniče, ukrali nam svinju…
— Šta, bre, šta reče?!
— Našu svinju ukrali, ene je, ene, gospodine potporučniče!
Na prednjaku kare ugledasmo zaklanog vepra, krv mu šiklja iz rane, pa otiče niz platformu prednjaka.
— Oca vam vašeg, — viknu iz basa potporučnik Aleksandar — kakva vaša svinja… Marš u bateriju! — i pođe s konjem na njih, te se oni razbegoše.
Tada nam vojnici objasniše.
Prolazili smo kroz selo i iz jedne bočne ulice isterali pešaci vepra na glavni put, kojim je baš tada prolazila četvrta baterija. Sada četvrtaci preduzeli gonjenje. Ali je to bio neki snažan vepar, koji se nije dao lako uhvatiti. Posmatrali ovu trku petaci i videli da će vepar da naiđe na njihov rejon, pa brzo pozvali Krstu, rudnoga vozara.
A Krsta u hodu sjaše s konja, prikrije se iza vrzine i, kada je vepar bio prema njemu, iskoči, jednom rukom ga ščepa za njušku, da ne ciči, a drugom mu zabije kamu u vrat. Drugi prihvate odmah vepra i bace ga na prednjak… Sve se svršilo za deset sekunada. Svi su onda zavukli ruke u džepove, i smireni, kao da se ništa nije dogodilo, maršovali dalje.
A Krsta već pojahao, klacka se na konju i užario očima, kao da drema.
Poglavlje
I Lazarevac smo prešli, pa se zaustavismo tek ispred sela Burova.
Sačekali smo najzad neprijatelja… Borbe nisu bile oštre. Neke čarke, ispalimo po koji plotun, kao da kušamo snage. Uviđamo da im glavne snage nisu još pristigle, a naročito teška artiljerija. Gađala nas je samo jedna poljska baterija, „sitna posla“ — što rekli vojnici. Gledajući one crveno-žute dimove u velikoj visini, imali smo utisak kao da posmatramo neki vatromet.
Jedno jutro osvanuo je i sneg, ali do podne se otopio i napravi se veliko blato.
Sa ovoga položaja, koji je bio u nizini, naredio je komandant da se ispenjemo na visinu. Bila je to neka kota 278. Pred nama su bili ćuvici, neke provalije, a levo se dizao visoki masiv Dren.
Dan oblačan. Smrče se ranije. Tada se vratiše kare, koje su išle za popunu municije. Vojnici pričaju da je prispela velika količina municije, ali: „Ni časnog krsta ne možemo da joj uhvatimo.“
Komandir naredi da se donesu sva ta različna zrna.
— Eto, — veli komandir — prate tako zrna bez uputstva. Mi ne znamo njihova balistička svojstva. I sutra kada zrno padne u naš rov, onda će mene pod sud. Molim vas, sada imamo tri vrste municije: srpsku, francusku i rusku.
Da bi unekoliko skinuo odgovornost sa sebe, komandir odmah napisa raport komandantu diviziona. Tražio je uputstva kako će postupati sa ovom različitom municijom.
Komandant nas je često slao da izviđamo puteve u različitim pravcima. Sve je on predvideo… Jedne večeri kad je sipala jesenja kiša pozva me komandant.
— Slušaj, otići ćeš na raskrsnicu i tu ćeš sačekati haubičku bateriju. Bateriju ćeš sprovesti do sela Baroševca. Kada stignete u selo, onda ćeš od komandira uzeti napismeno da si ga do toga mesta sproveo. Jesi li razumeo?
Tačno sam mu ponovio od reči do reči, i onda otišao na raskrsnicu. Malo posle naiđe i haubička baterija, sa volovskom zapregom.
— Sigurno ćemo odstupati i sa ovih položaja, i komandant hoće prvo da skloni oruđa sa volovskom zapregom, — reče mi komandir haubičar kapetan Sava.
Krenusmo po najvećem blatu. Vojnici su neprestano pridržavali topove da se ne sruče u provaliju.
Ponoć je već davno bila prošla kad stigosmo najzad u selo. Komandir naredi da se vojnici odmore.
— E, pa sad, naredniče, ti možeš da se vratiš…
Tada baš začusmo kako. neko traži komandira. Beše to narednik Dušan Pop.
— Gospodine kapetane, naredio je komandant da se vratite na stari položaj…
— Ama, pobogu čoveče, šta veliš? — komandir se uhvati za glavu i duboko uzdahnu. — Jesi li to dobro čuo?
— Dvaput sam mu ponovio naređenje… Naknadno ćete dobiti pismenu zapovest.
Komandir se pljesnu po kolenu i opet uzdahnu. Onda očajno viknu:
— Sedam časova sam silazio, treba mi dvadeset da se ispnem! — Pa se okrete nama i utučenim glasom reče: — Dobro… kad je taka i taka stvar… sila boga ne moli. — On se okrete svojim vojnicima: — Narode… okreći nazad!
— Gospodine kapetane, da mi date napismeno da sam vas dopratio do sela.
— Šta imam da ti pišem kad se…
— Gospodine kapetane, da mi date napismeno da sam vas izvestio za povratak…
— Ne dam nikome ništa! — razvika se komandir. — Pa, bre, ljudi, zar je meni malo mojih muka, nego i administraciju da vodim noćas?
— Gospodine kapetane, jako žalim što mi niste drug, pa bih vam rekao nešto, — upade Dušan.
— Crnje i gore mi ništa ne možeš reći nego ovo, da se vratim natrag.
Dušan slegnu ramenima i kroz smeh progovori:
— Dušo moja, kom’ se žališ?
— Pa jest! — mahnu komandir glavom. Zatraži fenjer, izvadi blok i sede na jednu ogradu. Tada nam dobaci: — Vas dvojica me podsećate na apaše… Vodate me po ovoj mračnoj i kaljavoj noći kao ludu Mariku.
A kada nam predade listove, pruži nam ruku i u šali dobaci:
— Hajd… vatajte maglu!
Odmakli smo prilično, kad začusmo da nas komandir zove.
— A-ha… Da vidite kako to izgleda kad vas neko vraća… Nego, namučiste se i vi zbog mene… Red je da vas počastim. Hajde, nategnite ovu rakiju da se malo zagrejete.
Opet se pozdravismo i ostavismo nesrećnog komandira da se muči, izvlačeći bateriju uzbrdo.
Stigli smo pred zoru. Sjahasmo pred zemunicom komandanta diviziona. Dogovaramo se da li da ga probudimo ili da odložimo naš raport kad se razdani.
— Slušaj!… Da cucnemo i mi njega sada, — veli Dušan i obrati se dežurnome vojniku: — Probudi komandanta.
Ne potraja dugo, a iz zemunice iziđe komandant potpuno obučen i zakopčan. Još prebacio i torbu sa sekcijama oko vrata.
— Gospodine potpukovniče…
— Prvo ti! — prekide komandant Dušana i upre prstom na mene.
— Gospodine potpukovniče, otpratio sam bateriju do sela.
— Gospodine potpukovniče, stigao sam bateriju i rekao da se vrati.
— Naredniče, nisi rekao, nego si naredio u ime moje.
Predadosmo mu pismena izvešća.
— Možete ići.
Mi pozdravismo i okretosmo se na-levo-krug. Kada odmakosmo, progovori Dušan:
— Jesi li video što je pseto od čoveka! Ne da se… Obavlja raport u ovoj noći kao da smo u kasarni i predajemo dežurstvo… „Prvo ti!“ — podražava Dušan komandanta.
Posle dva dana stiže naređenje da svi odstupimo. I opet po noći. Sada smo već pokolebani. Počeli smo verovati da neprijatelj zbilja nastupa velikom snagom i da ćemo se teško odupreti. Samopouzdanje naše malaksava ukoliko dublje ulazimo u zemlju, i sa strahom pomišljamo na ogromne prostore koje neprijatelj sada zauzima. Ali naše su misli još skrivene, i teške slutnje se ispoljavaju samo u neveselom izgledu i tihom šaputanju. A napori su sve očajniji…
Silazeći sa položaja, jedan se top preturi. Sva posluga je bila upotrebljena da ga na rukama iznese. Iako je noć hladna i vlažna, ljudi su se znojili i brektali pod teretom čelika i gvožđa. A pri svakom daljem nagibu podupirali su svojim telima da vozovi ne bi skliznuli.
Na glavnom putu, u nizini, morali smo zastati da narod odiđe. A imalo ih je koji su slomljeni naporima, pa su već otupeli i ostaju na putu, predajući se na milost i nemilost neprijatelju.
Teške misli pritiskuju. Zakoračili smo već u Šumadiju, a ogromna sila nastupa laganim korakom iza naših leđa. Ne žuri se njima. Preko mrtvih na bojnim poljima vide oni pred sobom izgladnelu i ogolelu vojsku, obučenu u seljačke rite; vide vojsku koju predvodi seljački kralj, pa zamišljaju da pred sobom imaju demoralisanu gomilu svinjara i paora koje treba kazniti, jer su se drznuli da dirnu u neprikosnovenost ćesarskoga dostojanstva.
Izgladneli i premoreni, zaustavismo se najzad u zoru sedamnaestog novembra, hiljadu devetsto četrnaeste, na jednom brdu, iznad sela Darosave…