1.4. Zdesna, u topovsku kolonu!…
Piskala je truba uporno, tvrdoglavo, kao da nekom tera inat. Umoran od puta, a nenaviknut na ovako rano ustajanje, teško sam se budio. Trailo se već obukao i drmao me. Vojnici su razmeštali šatore i, dok sam se digao, trubač je svirao zbor. Poslednji je stigao Tasa, vukući jedan kraj opasača, koji nikako nije mogao da dohvati rukom iza leđa.
Odnekuda naiđe i komandir. Baterijski narednik mu iziđe na raport. Pogledao nas je komandir strogo. Zatim je opomenuo Krstu vozara da namesti pravo šajkaču, Petra nišandžiju da zakopča dugme na bluzi, Jankulja, onoga što mi je doneo odelo, da uvuče pantljike od čizama, a Tasu da zakopča čakšire.
Onda je i on održao govor i rekao da će sutra vršiti smotru komandant diviziona i puka. Logor ima da se uredi, štala očisti, topovi oribaju, konji otimare i sto drugih naređenja, da sam se čudio otkuda mu sve to pade na pamet.
— A ti, dronjo jedan, — obrati se Tasi — samo mi izići sutra pred komandanta takav! — Kao da se priseti: — To je bila tvoja dužnost, naredniče, da primetiš…
— Razumem! — govorio je sav crven narednik i strašno pogledao Tasu, koji sitno zatrepta očima.
Radilo se celoga dana. A sunce pripeklo, pa jara trepti dva metra od zemlje…
Zauzeti poslom, ljudi nisu ni imali vremena da misle na rat. Uostalom, bili smo daleko od granice, sa građanstvom nismo imali dodira, a služba se vršila po svima mirnodopskim pravilima i propisima. Samo onda, kada su odvučene kare za popunu municije, u ovo svečano raspoloženje se uvlačila neka slutnja. Malo posle vratile su se kare i kao da stenju pod teretom šrapnela i razornih zrna. Vojnici su sa ljubopitstvom zadizali poklopce da vide one duguljaste napravice sa jajasto zašiljenim vrhovima, fino graduirane i izreckane, kako na suncu svetlucaju.
Preko dve stotine snažnih ruku gladilo je ceo dan onaj čelik, prevlačilo preko konjskih leđa i nogu, podmazivalo kaiševe i mahalo metlama. Životinje i mrtve stvari su odisale na čistoću, ali su zato vojnici popadali od umora.
Ljudi su se umorno protezali, naročito vozari koji nisu dugo jahali.
— Hajde, hajde, šta se vučete kao mrcine? — žurio je vojnike podnarednik Živojin.
— Podnaredniče, od jahanja sam dobio rane…
— Rana na ranu, i eto ti lek… Dok se razmrdaš, sve će proći. U front!
Vršio je smotru prvo narednik.
Omalen, a crven, sa razvučenim usnama kao ranfle, pa kako ih ljutito skupi javi se čitav palisad od bora, iznad kojih štrče nakostrešene retke dlake, baterijski narednik je vršio pojedinačnu smotru, prizivajući sve moguće svece sa neba. A imao je dovoljno razloga: te opasač pomeren za milimetar u stranu, te čizme neočišćene, a još se malo poderale, te brnjica na pređici zarđala, te pocepani rukavi. I njegova ljutnja, da li slučajno ili namerno, tek srazmerno je rasla, da se na kraju sve sruči na Tasinu glavu što nije obrisao žvale na ustima.
Onda je naišao potporučnik Aleksandar. Zvali su ga „Bas“. Onako visok i koščat, sa rukama u džepovima, a raskrečenim nogama, stajao je pred strojem kao orlušina. Napućivši usne, da mu se nos izgubio među gustim, potkresanim i nakostrešenim brkovima, ošinuo je znalačkim pogledom ceo front. Onda je upravio prst na jednoga i zapitao kako se zove.
— Vučko Stojković! — dreknu onaj iz stroja.
— A kome se ti obraćaš?… Onoj štali ili drvetu?… I jesi li ti vladika, ili mitropolit? — urlao je iz basa potporučnik Aleksandar prilazeći sve bliže grešnom Vučku.
— Gospodine potporučniče, ja se zovem Vučko Stojković, redov pete baterije…
— Naravno, — obrati se potporučnik naredniku, — ovako je trebalo da odgovori komandantu diviziona. — Kao da je hteo reći: Pa bi se sve sručilo na našu glavu.
Naredniku su poigravali muskuli na vilicama. Zatim je potporučnik naredio da se izvrši zaprezanje baterije.
— Ne sme da bude larme, vike, svaki ima ćuteći da vrši posao! — dodao je na kraju.
Zatakarali su topovi i kare, koje su vojnici na rukama gurali i ravnali. U štali su zveckale alke i uzengije, čuo se potmuli bat nogu i rzanje konja. Mučili se vozari da razmrse one silne kaiševe, da pronađu kraj uzdama i zaprežnicama, gurali se između konja, onda podizali kamute, kroz koje su konji sami provlačili glave. Samo se zelenac Eskilo, rudni konj, uzjogunio, pa izdigao glavu i maše okolo kamuta. A podnarednik Živojin, kao za inat, komanduje da se ljudi požure i Krsta vozar, sav crven u licu, bije konja nogom u trbuh i kroz stisnute zube psuje: „Ah, kinezo, i ko te stvori!“
Onda su šestorne zaprege prilazile svojim vozovima i nastalo je zaprezanje. Najednom se poljana zacrnela od topova i konja. Sve je davalo utisak neke glomazne i teške mase, oko koje su obigravale sitne figure ljudi oblivenih znojem. A sunce zinulo…
Najzad je potporučnik komandovao da se jaše i ljudi ižđikaše kao oni pajaci iz kutija. Tada nove muke… Ravnanje, ah, to pusto ravnanje, a front ratne baterije širok kao razvučena lepeza, te nekome ispala glava, drugome leđa, onaj izleteo ceo… Konji se uznemirili. Utom naiđe i komandir na konju.
I opet komande, zatim pozdravljanje, raporti, — onda ponovni pregled. Oblio je znoj i ljude i konje. Tek tada komandir dade voljno. Ali vozari nisu ravnomerno šljapnuli konje po vratu te opet pade komanda: „mirno“, zatim „voljno“, opet „mirno“ i naposletku „voljno“.
Jedva nam malo laknu. Svi skinuli šajkače i brišu znoj. Ali ljudi su još zabrinuti i ćutljivi, kao da su u iščekivanju neke nemani, jer tek sada nastaje ono što je glavno ovoga dana. Očekuje se smotra koju vrši komandant diviziona.
Naskoro se uzmuvaše oko susedne baterije. Razleže se komanda i ljudi kao da se slediše. Svi zurimo nekud na desnu stranu. Samo konji mašu repovima i trupkaju nogama.
Odnekud izlete komandant diviziona, jašući na belom konju sa kusim repom. Za njim su jurili komandiri, ordonans oficir, ađutant, masa podoficira, ordonanasa. Kopite konja su trupkale dižući oblake prašine, i cela „kavalkada“ zaustavi se tamo negde na levom krilu, kod susedne baterije.
Dugo smo čekali dok je stigao do nas.
Komandir je bledeo, crveneo, znojio se, škrgutao zubima i besno kolutao očima na vojnike koji nisu obratili pažnju na svoju spremu. A bilo je mnogo zameraka… Kaiš na opremi je bio prevrnut. Tamo mrlja na kamutu, na koju će, razume se, da padne prašina, pa da se napravi gomilica, što će konju da stvori ranu. A rudni vozar Marjan nije obrisao konju oči, od čega ovaj može da oslepi… Živulju otpao zvrčak od mamuza, i može konju trbuh da probije… A na drugoj kari poklopac nije čvrsto zatvoren i, naravno, kada se naredi galop, ispadaće granate kao krastavci… Ona opet smrdljiva buba Stanoje, punilac na trećem topu, nakrivio šajkaču, kao da je sada došao iz kafane.
— Sitne stvari, gospodine kapetane, vrlo sitne, — govorio je komandant, — ali kada se naslažu, ispada planina!…
— Novi vojnici, rezervisti, — pokušavao je da pravda komandir i sebe i vojnike.
— Da, ali zato imate kaplare, podnarednike, potporučnika, i opet na kraju treba sve ja da vidim, — govorio je strogo komandant, otpozdravio kratko i u galopu odjurio susednoj bateriji.
Baterija se pritajila, kao da je ljudima krivo što je zbog njih komandir dobio prekor. Ili se plaše gneva komandira baterije. A komandir odmače se lagano, pa se onda okrete.
— Baterija, voljno!… Vodnici, napred! U galopu smo prišli i pozdravili.
Komandir nas je gledao mračno i strogo. Onda srdito, kroz stisnute zube, savlađujući ljutinu, progovori.
— Čuli ste… i više da se to nije ponovilo! To je vaša dužnost bila. Jeste li razumeli?
— Gospodine kapetane… — zausti potporučnik Aleksandar.
— Jeste li razumeli? — zapita još strože komandir.
— Razumemo!
— Baterija da se vrati u bivak. Po ručku da se izvrši detaljan pregled ljudi, konja i vozova, i da mi se o tome podnese izveštaj u četiri časa. Tada ćete primiti nova naređenja. Jeste li razumeli?… Na svoja mesta!
Poglavlje
Kroz bateriju se proneo glas da ćemo večeras krenuti, jer su posilni pričali kako je naređeno da njihovi oficiri moraju večeras biti u kasarni tačno u osam časova. Možda bi se još preko toga i prešlo, ali je zaista važno ono što kuvari govore: kako ručak za sutra mora biti gotov još večeras u deset časova. Najzad je stigla vest sa merodavne strane, od posilnog komandanta puka, koji je čuo kada je komandant naredio ađutantu da napiše zapovest za pokret u dva časa po ponoći. To nam je isto rekao i komandir kada smo podnosili raport u četiri časa posle podne.
Činjene su poslednje pripreme. Posilni su dovlačili sanduke oficira, podoficiri su slali vojnike u varoš da im kupe razne stvari.
Pri ulazu je stajala masa ljudi i žena. Ocevi, majke, sestre i žene preko ograde razgovarali su sa svojima, savetovali se, zavetovali i ljubili. A bilo ih je koje niko nije ispraćao. Sedeli su oni tužno pred šatorom, posmatrali čežnjivo ove ispraćaje, misleći na svoje i rodni kraj…
Sedeli bi dugo tako, ali truba zasvira „zbor“, potom za „večeru“… „povečerje“… Moralo se ranije leći.
Poglavlje
Žmirkale su zvezde i škiljili varoški fenjeri, kada su vojnici ustali. U daljini negde kreketale su žabe, a zričak je i dalje bezbrižno zrikao i podsećao na ona vremena kada se leškarilo na travi, sanjarilo u tople letnje noći… Sećanje je bilo kratko kao misao, pa se odmah sve izgubi u šumu topova i kara, topotu konjskih kopita, zveketu lanaca i oštrim komandama. Tamni dugački redovi zapregnutih topova i kara nizali su se, pomerali i ravnali. Širok je front ratnog artiljerijskog puka i krila su se gubila u pomrčini. A ljudi, sićušni i maleni, promicali su sa fenjerima. Pri ovoj svetlosti caklio se čelik i svetlucale oči konja, čije su figure, upola osvetljene, izgledale ogromne.
Seizi su privodili konje, komandiri dozivali dežurne, vodnici vršili poslednju smotru i onda raportirali komandiru da je baterija spremna za polazak.
Ponoć je bila prošla…
Vojnici su se pribili u male grupice i pričali. Čujem kako Tanasije objašnjava da je u turski rat pošao sa jednim dinarom u džepu, a vratio se iz rata sa sto dinara. Neki, sigurno oni kojima je ovo prvi rat, zapitkuju: kako je to moguće.
— Vešta veština i brza brzina! — poče Tanasije da razlaže, ali ga prekide oštra komanda: „Na svoja mesta!“
Vojnici se raziđoše. Još se neki iskašljuju i onda baterija zaneme… Gledali smo na desnu stranu u noć, odakle je dopirao topot konjskih kopita. Onda se naredi da vojnici skinu kape. Iz daljine se začu drhtav glas:
— Blagosloven Bog naš vsegda ninje i prisno…
Jedna zvezda prelete preko mračnog neba ostavljajući za sobom trag, pa se i on istopi, a okolne zvezde kao da sinuše jače.
— Pobjedi blagovjernomu Gosudarju i Kralju našemu Petru pervome…
Prednji levak poče da škljoca zubima o đem, ali vozar priteže uzde, slušajući glas sveštenika koji se molio za pobedu oružja, za zdravlje i život vojnika i onih na domu. Svi su ponavljali molitvu smireno, šapućući od srca, iskreno, da ih bog blagoslovi i sačuva… A bog je milostiv i dobar i uslišiće molitve njihove. Hoće… hoće… i oni idu za glasnim molitvama sveštenika, ponavljaju njegove reči i zavetuju se da će braniti kralja, otadžbinu i ceo narod.
— Blagoslovenije Gospodnje na vas i vo vjeki vjekov. Amin.
Kao da iščeznu ono kolebljivo stanje… Neka tako bude. I biće. A posle ovoga kao da nastade neki prelom u dušama; ljudima ovlada novo raspoloženje i rešenost… začu se komanda… — Zdesna u topovsku kolonu!
3desna zatakaraše kare i topovi i širok front ratnog puka poče da se raspreda u dugačku topovsku kolonu, koja zamače u mrak po neravnome drumu.
— Je l’ to peta? — pitali su seljaci iz mraka, čekajući da se poslednji put pozdrave sa svojima. Iako nisu mogli razgovarati, išli su tako pored baterije, saplitali se o kamenje na putu, ili se držali za ogradu prednjaka, gledajući netremice sina ili brata.
— Življe, življe!… U zaprežnice! — čuo se glas potporučnika Aleksandra.
Seljaci, već premoreni, zastrašeno su odmicali i ostajali pokraj puta…