1.15. Na karteč!
Na čistinama i između kukuruza ležali su mrtvi vojnici u plavim bluzama. Bilo je i teško ranjenih koji su nemoćno dizali ruke vapijući za pomoć. A oni iz rovova posmatraju žalosni kraj svojih drugova, koji su do malopre bili živi, a sada nepomični, obliveni krvlju, leže.
Čudno… čudno. Prisustvovao sam egzekuciji jednoga vojnika koji je napustio front da bi video svoju decu. Kažu, kazna je trebalo da bude više primerna… Iskopana raka, a on ubledeo, stoji vezan, bludeći pogledom, ne bi li sačekao nečiju milost. A okolo ljudi tmurni i ozbiljni, kao da se stide žalosne uloge. Potporučnik, važan i narogušen, ubeđivao je sebe da izvršuje pravdu. Onda su osuđenog vezali… Laka drhtavica je obuzela vojnike pred strašnim prizorom što će nasilno umreti jedan čovek… Puške su prasnule, jezivi jauk je zaparao vazduh, lica ljudi se grčila. Još jedan plotun. Mlitavo telo se opustilo, a glava klonula… Vojnici su se vraćali ćuteći, dok im je u ušima odjekivao jauk samrtnika.
I posle mnogo vremena, u besanim noćima, gledali su oni onaj bolan pogled, mlitavo telo i opuštenu glavu svoga druga.
U sličnome položaju nalazili su se oni u ravnici. Svi su bili osuđeni na smrt. Iako je osuda kolektivna, ipak to nimalo ne umanjuje obostrani strah. Ali svima pred očima lebdi ona opuštena glava i sve ih hrabri nada da će svaki pre ubiti svoga protivnika i time spasti sebe.
Prvi napad je odbijen. Pešačka vatra je klonula na celom frontu, izuzev one vrzine, gde su neprijateljski vojnici našli prirodni zaklon i gde puške sada prašte samo iz straha da se ne bi neko krenuo na juriš. Ali neprijateljska artiljerija kao da je pomahnitala. Ubrzanom paljbom i razornim granatama zasipa naše razređene pešačke rovove. I mi vidimo njihove topove u daljini, vidimo čak i onu haubicu, baš sa strane puta, ali do nje ne možemo da dobacimo. A naši pešaci traže pomoć, grde nas artiljerce, mi nemoćno kršimo ruke i zajedno sa njima stradamo. Kroz zadnje prozorče vidimo kako njihove granate riju oko naše baterije… Ali zato mi razaramo njihove rovove, da bismo zaštitili našu pešadiju. Gledamo kako kare u galopu dovlače municiju… Komandir nam skreće pažnju preko telefona da pazimo na svaki pokret neprijatelja.
Koja vajda!… Naši redovi su sve ređi. Vidimo kako se ranjenici izvlače iz rovova, mrtvi ostaju, a popuna ne stiže. Naša baterija štiti ogroman front po širini i dubini, i ne znamo kuda pre da priteknemo u pomoć.
Kažu da su se strategija i taktika razvile na stepen nauke i čitave knjige su napisane o vođenju ratova. Ali sva ta nauka, posmatrana sa vrha crkvenoga tornja, liči na neki vodeni konac i sva bi se mogla svesti samo na tri reči: srce, ljudi, oruđa.
Kao posle neke strahovite oluje i nepogode, polja su ogolela, snažna drveta oborena i sada se pešaci gledaju otvoreno. Ona haubica rije zemlju, zatrpava naše rovove, ali niko ne odmiče. Zbijaju se pešaci ili iskaču iz rovova i skrivaju se u dubokim jamama, gde su eksplodirala zrna, jer veruju da zrno nikad ne udara na isto mesto. I mi prevrćemo njihove rovove. Vidi se da im nije lako, jer su dve njihove baterije uzele na nišan i bez prestanka riju oko naših topova.
Sunce zađe za gust, crn oblak, i u daljini zamrači od prašine. Vetar poče da zavija oko crkvenoga tornja.
— Pređi na moju stranu, da promenimo nogu, — obrati mi se baterijski narednik.
I tada najednom nestade onog teškog stanja koje me mučilo od dužeg vremena, a ni sam nisam znao od čega je dolazilo.
Iz one šume desno počeše da izlaze Austrijanci i kroz improvizovanu saobraćajnicu da uskaču u rovove.
— Pazi, pazi… javi brzo komandiru da nailaze pojačanja. Od poslednjeg osmatranja deset hiljaditih desno. Brzo, brzo…
Ali tada ustuknusmo i uzdigosmo ramena. Pred našim očima prolomiše se strahovite eksplozije.
— Šrapnel… haubica… au!
— Pita komandir kako su pali meci? Mi se samo pogledasmo preneraženi. Izgleda, sada smo na redu mi. Ne govorimo glasno, ali se razumemo. A komandir pita… Mi drhtimo od mogućih posledica. Ipak, ipak… onima dole je teže.
— Neka ponovi plotun!
Pazićemo sada, ma šta se dogodilo. Ali valjda će nas mimoići ta čaša… Gospode… Eto, eto… fijuk… kao vrisak. Mi se pribismo jedan uz drugoga, a muskuli nabrekli, oči grčevito zatvaramo… Huj… Hvala ti, bože. Eksplozije se začuše iza naših leđa.
— Povećati daljinu za pedeset…
— Ovaj nas uraklji!
— Javi komandantu da haubica gađa crkvu, urakljeni smo.
Naše razorne zagrmeše oko neprijateljskih rovova… Vidimo kako priležu. Ah, što ne možemo da dobacimo i do one haubice…
Nebo se zamračilo i munje svitnuše. Teška olujina, dižući ogromne oblake prašine i povijajući drveta, spusti se nad zemljom.
— Kaže komandant: dok stoji toranj, dotle da ostanemo…
Toranj se iz temelja zatrese od razornih haubičkih zrna što padoše oko crkve. Komordžije beže vukući konje, a ranjenici se pribili uz ogradu.
— Gađa nas…
Vetar jezivo zviznu i mi se pribismo uza zid… Kao da očekujemo smrtnu presudu… Ali dužnost… otadžbina… a komandant veli:
— Javljaj: kreću na juriš…
Mi trenutno zaboravismo na sebe. Ali zaglušni tresak nas gotovo obneznani i, predosećajući nesreću, gotovo nesvesni, sručismo se niz lestvice. Zvono tada zazvoni. Neko je slučajno uhvatio za uže. Tanasije dohvati telefon. Nagrnusmo na vrata, jedva ih otvorismo od nabacanih cigala. U crkvi se od prašine nije ništa videlo i, teturajući, ispadosmo u crkvenu portu.
Munja svitnu i zagrme. Krupne kapi su vlažile suvu zemlju.
— Savijaj žicu, pa u bateriju! — i mi pođosmo žurno. Na raskrsnici ustuknusmo… Razorna granata udarila u municiono odeljenje i konji sa polomljenim nogama i istresenom utrobom povaljani nasred puta. Nad nama svitnuše šrapneli i prilegosmo…
Pred nas istrča jedan vojnik, ordonans.
— Gde je štab pešačkog puka? — pitao je usplahireno.
— Eto… sigurno tu! — mahnusmo rukom obuhvatajući celo selo.
Ali pojava ovoga vojnika opomenu nas i na našu dužnost. Jer toranj, iako napukao, još stoji… Setismo se komandanta i mi se pogledasmo. Baterija naša i dalje je gađala sa starim elementima. A ako su naši odbili napad… Ako su pešaci krenuli u protivnapad. Kosa nam se diže od užasa pri pomisli da sada tučemo naše.
— Penjimo se na ovu kuću. Tanasije, telefon brže!
Pas neki na lancu lajao je besno vukući za sobom jedan trupac. Vetar je povijao drveta i u lice su nas udarale krupne i hladne kapi kiše. Kuća je bila prazna. Ali tavan beše slep, te jednom gredom izbismo ćeramide. Vetar zafijuka. Narednik promoli glavu:
— Beži!…
— Kuda, zašto, stani! — i ja pritrčah otvoru, da bih umirio savest svoju. Munja svitnu, te mi oči zasenu. Grmljavina i tresak razornih granata zatresoše kuću i grede na tavanu kao da zastenjaše… Na ogoleloj ravnici ugledah naš streljački stroj kako u neredu odstupa. U našim zaklonima bili su Austrijanci. A iz one šume nastupali su u masama.
Narednik je bio pred kućom.
— Svršeno je, — reče — što brže u bateriju, da i nju ne zarobe.
Selo se razlamalo od eksplozija šrapnela i razornih granata. Ali već smo premoreni… pa šta bude. Kroz jednu bočnu seosku ulicu vidimo kako naši pešaci, pognuti, u skokovima odmiču… Sami smo išli drumom. Ugledasmo i bateriju. Nad njom prašte neprijateljski šrapneli, ali baterija i dalje dejstvuje.
Komandir prekide paljbu kada nas ugleda.
— Gospodine kapetane, pešadija odstupa. Treba da se odmah povučete.
— Jeste li sigurni?… Ali ja nemam naređenje za odstupanje! — ipak se okrete naredniku Živojinu: — Trči i javi da prednjaci budu spremni. A vi možete u bateriju.
Pretrčasmo brisani prostor i sručismo se u zaklon. Pitaju vojnici kakva je situacija. Ali mi smo toliko premoreni, da samo digosmo ruke iznad glave i oni razumeše: gore biti ne može. Čudi nas samo upornost komandira. Baterija bez osmatrača je kao slepac bez vođe. Ali on još nema predstavu onog odstupanja. Uostalom, mi smo mu rekli svoje.
Osećao sam vapijuću žeđ i zatražih vode. Dadoše mi jednu čuturicu. Baš tada šrapnel tresnu i začu se neko mumlanje, kao zujanje bumbara, dok tek pored topovskog točka bapnu upaljač šrapnela, odbi se od zemlje i prelete preko naših glava. Voda mi zastade u grlu i pojuri na nos.
— Na karteč!!! — začu se komanda kao vapaj i vojnici poleteše topovima.
Iz čeljusti topovskih je sukljao plamen, a cev se trzala unazad kao šip na parnoj mašini. Od gromkog treska topa i eksplozije zrna na ustima cevi nismo ni čuli sada puckaranje šrapnela neprijateljskih. Jer pao je poslednji krik u artiljerijskoj komandi: na karteč! — isto kao na brodu koji tone: pojasi za spasavanje.
Ljudi su svesni da smo napušteni. Pešadija je verovatno zaobišla selo, da bi izbegla ubistvenu vatru neprijateljske artiljerije, i mi smo sada prepušteni sami sebi. Ne tiče nas se više pozadina, već branimo mesto na kome smo i, preko ovih topova, živote naše.
Zbunjeni pred navalom čelika, neprijateljski vojnici su u paničnome strahu bežali u selo.
A kroz prasak topova i grmljavinu neba jedva se čuo drhtavi zvuk trube, pozivajući prednjake. Kao vihor, izletale su šestorke zaprege iz kukuruza, osvetljene munjama, i u mestu se zaustavljale kod svojih topova i kara.
— Četvrti top neka dejstvuje… Da se pokupi i poslednja čaura. Prvi vod galop! — vikao je komandir, kapetan Mirković.
I poslednji pucanj… Poslužioci na rukama pokrenuše topove i kare, prikačiše ih za prednjak koji se već kreće i u pokretu se penju. Vozari već polegali, u galopu izlaze na nasip, da se zadnjak gotovo zanese i onda opruženim trkom niz drum, bez određenog cilja i pravca.