Poglavlje 24: Borbe despota Stefana sa bratom Vukom. Stefan deli srpsku zemlju sa bratom Vukom
(53.) A tada, po odlasku onoga napred rečenoga posrednika, beše mir i utvrđenje, no ne počivaše onaj koji je Kajina podigao protiv brata Avelja (tj. đavo), koji mu nije učinio nikakvu nepravdu. Podiže, dakle, i ovde napred rečenoga Vuka i izmoli od cara (turskoga) množinu vojnika, tako reći sve sile njegove. Tada car Sulejman beše zauzeo i istočne krajeve, tako da došavši mu (tj. Sulejmanu) reče (Vuk): „Udariću na moga brata (Stefana) da mi ili dade polovinu otačaske zemlje i gradova, kojima ću carstvu tvome služiti, ili ću zemlju popleniti i satrti ju.“ A ovu molbu (njegovu Sulejman) najbrže ispuni. A posla sa njime onoga koji je od početka bio prolivač hrišćanske krvi, koji je istoimeni sa Ismailjćanima u ratovima, koji je i u velikoj bici na reci zvanoj Marica bio vinovnik prolivanja krvi (Arvanez), a posla i druge izabrane vojvode. I dođoše dakle. A despot Stefan nije hteo da blagočastivo stado, koje Gospod oslobodi od ropstva, opet dade u ropstvo i da (ga) rastrgne. A šta je bilo posle ovoga? Prođoše svu srpsku zemlju, kao divlje zveri pleneći, sekući, uništavajući. Porušiše i neke gradove i što je nezgodnije, jer ne beše boj sa varvarima, no (boj), koji se ne može lako boriti, sa jednoplemenima. Jer ako i beše množina onih koji su došli no (despot) mnogo puta satiraše i užasavaše njihova srca. Nego šta još da kažem? Bojaše se da ne postrada slično Davidu koji proklinjaše predele gelujske da ne padne dažd na ove ni rosa1, zato što je tu istekla krv Jonatanova i pobeđujući ga ne zatezaše uzde, da ne bude kriv zbog bratske krvi.
(54.) A ovaj po drugi put dođe sa više njih i mogla se kazati proročka reč: „Dođoše, Bože, narodi na nasledstvo tvoje, oskvrniše crkvu tvoju svetu.“2 A kada se pobojao napadaja, blagočastivi despot Stefan ne iziđe protiv. Jer još malo izabranih beše ostalo neprevećanih (vernih), koji i pisma poslana od Vuka javljahu ovome, s jedne strane darove i mnoga davanja obećavajući, a s druge strane strašeći pretnjama. A ovaj, držeći njegovo pismo, plakaše i pred obraz (ikonu) Spasiteljev bacivši sebe, govoraše: „Vidi, Hriste moj, jer ti znaš kako se nepravedno protiv mene poučavaju, i sluge moje izdaju me kao nekada tvoj učenik Juda. Sačuvaj, dakle, sve do konca, koji si mali broj ostavio sa mnom.“ I (govoraše) druge slične ovima umiljene reči i molitve iz dubine srca. A ovo beše u velikom gradu, tj. Beogradu, u unutrašnjem njegovu domu. A ovi (Vuk i Turci), prošavši opet još više krajeva, čak dođoše i blizu Beograda i veliku množinu popleniše, i svu zemlju upropastiše. A kada ovaj vide gde se događa zlo koje ne prolazi, pristade i razdeli zemlju (sa Vukom). I tada brat njegov Vuk, sa odeljenom mu oblašću i blagorodnima koji su s njime, služaše Imusulmanu sa sestrićima svojima, i oni su takođe držali otačasku svoju zemlju. A despot se preseli u odeljenu mu čast.
Napomene
- Druga knjiga Samuilova (1, 21).
- Psalam (79, 1).