Poglavlje 4: Povest o knezu Lazaru
(17.) Ovde treba početi svima slatku i za slušanje milu povest. Ovde rađa ta zemlja dostojan plod sebi, kojim se mnogo vremena ponosila ne samo kao gospodinom no kao milim ocem i hrabrim drugom, mudrim i po svemu najkrotkijim. Pošto je bila ta zemlja kao pusta i kao isušena čekaše da se napoji vodom, i izmenjena mnogim gresima, udostojava se mnogo, najboljeg nasledstva.
Ovo je onaj veliki i slavni Lazar, kome je ime kao i sinu njegovu. Jer on ne beše u jednom za pohvalu, a u drugom oskudan, niti se u ovom isticao, a da se u onom pobeđivaše, no u svemu divan bivaše, a da sve ostalo ostavim, jer je većina od onoga što ću ja reći svima poznata.
(18.) Da ne bude više razlike crkava odsada, a tako je bilo pre, mislim od dana cara Stefana, zvanog Dušana, i srpska crkva ocepi se od saborne crkve i tonula je u zlo, kao što se mnogo puta od male iskre razgori veliki oganj. A drugo, ismailjćanski rod, koji se na nas izlivaše kao neki skakavci, jedne su odvodili, druge zarobljavali, druge plenili, druge klali, kao oganj lomeći i sve satirući, gdegod se nalažahu i uvek se nametahu, i išli su da ono što je ostalo pojedu i nemilostivo pogube. I beznadežan je bio izgled da se ovo izmeni za nas koji grešimo i koji se ne obraćamo ka jedinome koji menja sve. Prva briga njemu (Lazaru) beše da je tačno ono što se tiče neba, (briga) za crkveni mir i ustrojstvo, jer vide njezino (tj. crkveno) rascepljenje i da je stvar nezgodna. Kao veliki mudrac, uzima slavu u samim stvarima; i gde je potreban nesavladiv podvig sam uzima stvar u ruke; i gde je potrebno domišljati se, nije prenebregao nijednu stvar i odmah ustroji da obe sestre (crkve) budu drugarice sebi1, koje su već mnogo vremena razdvojene jedna od druge plakale. Ima li što veće kod vladara na zemlji ili šta je Bogu ugodnije?
(19.) Kada je ovo dobro utvrdio, prelazi na druge stvari, gdegod je video ma koje vrste gradove i oblasti i obitelji i crkve blagočastivih, gde su jedne ognjem popaljene, a druge porušene, i mnoga ubistva i reke krvi koje su tekle. i drugo tome slično. Jer odavno je već grčka država (grčka vojska) opadala, a Ismailjćani su se umnožavali i razlili, tako da su doprli čak i u zapadne krajeve, a imali su sa sobom i Perse. I da pobliže ovo iznesemo. Pre nego što je podignut Carski grad (Carigrad) i pre propovedi ismailjćanske vere, beše neki vladar imenom Hiridan, koji je vladao oblašću između Persije i Jermenske, koja se sada zove Ačamija. Pošto je bio carski grad podignut, i posle mnogo vremena kada su carevi grčki opali u moći, nađe se u carstvujućem gradu vođa spomenutih krajeva koji vladaše, zavladavši grčkom državom, a u ime toga naroda kao najblagorodniji i od carskoga korena. A brat njegov zavlada u otačastvu svome, koji je persijski deo, a hrišćani su bili obojica. Podigoše neki cara grčkoga da ide na brata svoga, u otadžbinu svoju, a on i pođe sa svom silom svojom. Idući užasavaše se, bojeći se brata svoga. Kada je on došao do tih strana, car ačamijski čuvši to, položi na sebe inočki obraz i izišavši pešice sretne cara na izvesnom mestu. A kada je car saznao za to, i ko je on, najednom i on sa konja siđe i ljubazno dade bratu celov. Pitaše ga za uzrok (ovakvog postupka). Ovaj mu odgovori: „Kakva mi je korist i dobit da budem uzročnik tolikom krvoproliću? Otac naš umre, kao i dedovi i svi praroditelji. Svako zna da ću i ja umreti. Sin moj jedinac, i on se od mladosti ne brine za gospodstvo. Ali zbog mladosti ne može biti inok. Ima naših manastira koje sazdaše naši oci u našem narodu. Daj mu ove i pismeno o tome, da se hrani i ako hoćeš još što pod crkvu da priložiš. A ostalo daj kome hoćeš.“
A car se umili i sve učini po njegovoj volji. Od tada čeda njegova sina vladahu svojim zemljama, služeći grčkoj državi. Pošto su Ismailjćani sve više dobijali prevlast i osvojili istočne krajeve, osvojiše zemlje one, pa štaviše i njihove vladaoce primoraše da odstupe. Jaoj! Posle ovoga sinovi zvanoga Orkana, Sulimen, budući stariji od vođe ačamijskog, praunuka onoga inoka, uzevši ga sa njegovom vojskom, povede ga na zapad, još za života Orkanova, po imenu Seidija, obećavši: što zauzmemo, deseti grad daću tebi. I ovaj Sulimen pređe prvo na Kalipoljsko more i otvori put ostalima sa Seidijem, za cara Andronika, koji je imao rat sa bratom2 svojim. A umre Sulimen i Seidija. A kada je umro i Orkan. podiže se najmlađi sin Orkanov, zvani Amurat, i pokori vrlo mnoge krajeve na zapadu. Najposle se podiže na blagočastivoga kneza Lazara. Ovaj nije trpeo da više čeka i da prenebregne svoje udove, a uz to još Hristove, da se seku i kidaju, no (odluči) ili da ukloni stid njihov od sviju, ili sam da umre i još da posvedoči mučenjem. Obuzet ovakvim mislima, ustane on i pođe na Ismailjćane, i sukob je bio na mestu zvanom Kosovo ovako. Među vojnicima koji su se borili pred (vojskom), beše neko veoma blagorodan (Miloš), koga oblagaše zavidljivci svome gospodinu i osumnjičiše kao neverna. A ovaj, da pokaže vernost a ujedno i hrabrost, nađe zgodno vreme, ustremi se ka samome velikom načelniku kao da je prebeglica, i njemu put otvoriše. A kada je bio blizu, iznenada pojuri i zari mač u toga samoga gordoga i strašnoga samodršca. A tu i sam pade od njih. U prvi mah odolevali su Lazarevi ljudi i pobeđivali su. Ali već ne beše vreme za izbavljanje. Stoga i sin toga cara ojača opet u toj samoj bici i pobedi, jer je Bog tako dopustio da se i ovaj veliki (tj. Lazar) i oni koji su s njim uvežu vencem mučeništva. Šta je bilo posle ovoga? Postiže (Lazar) blaženu smrt tako što mu je glava posečena, a njegovi mili drugovi molili su usrdno da poginu pre njega, da ne vide njegovu smrt.
Ova bitka bila je godine 689 (1389), meseca junija 15. (dan). A on (Lazar) primi mučeničku smrt i vidi se sada kao živ u velikoj obitelji zvanoj Ravanici, koju sam sazda, javno uzet od njih (mučenika) i s njima zboruje na nebesima. A tada, tada ne beše mesta u celoj toj zemlji gde se nije čuo tužni glas ridanja i vapaj, koji se ne može ni sa čime uporediti, tako da se vazduh ispunio, tako da je u svima ovim predelima Rahila plakala i ne htede se utešiti, ne samo zbog (pobijene) dece svoje, no zbog bogoizabranog gospodina, jer ga (Lazara) nema i jer ih (dece) nema3.
(20.) I on stiže u dobrostojeća i večna (mesta), a da ostavimo (njegova) ljubočasna zdanja crkava i manastira, puštanje zarobljenika, i milostinju, koja kao iz izvora izliva oblik svake vrline i izvršenje zapovesti.
(21.) U svome životu sazda tvrde gradove, sazda i zvani Kruševac, u kome podiže najkrasniju crkvu velikome prvomučeniku arhiđakonu Stefanu, radi molitve za uvek spominjanoga sina svoga (tj. despota Stefana). Toliko o tome.
Napomene
- Aluzija na izmirenje srpske crkve sa vizantijskom, koje je izvršeno za vreme vlade kneza Lazara.
- U stvari sa unukom.
- Prorok Jeremija (31, 15).