Poglavlje 26: Borbe i vojevanja Muse sa Sulejmanom. Despot Stefan i Musa. Despot Stefan u Carigradu no drugi put dobija despotsko dostojanstvo. Povratak Stefanov iz Carigrada preko Vlaške. Vuk, brat Stefanov, i Musa. Pogibija Vukova. Dalja vojevanja, dela i pogibija Muse na reci Iskeru
(56.) Od kada zemlja beše razdeljena, kao neko olakšanje bi u prolivanju krvi. Kada su se stvari utišale od bure, i car Sulejman ratovaše na istoku, napred rečeni brat njegov bio je na severnom istoku, Musija zvani. A čuvši za njega ugrovlaški vladar (tj. Mirča), pozva ovoga (Musu) k sebi da se osveti za dosade od njegova brata (Sulejmana). A ovaj, živeći među Mizima, ugrabivši zgodno vreme, iskoči kao hoteći iz sna prema proročkim rečima: „„Sa severa sva zla razgoreće se“1, i: „Kao dim ide od severa“2, i na blagočastive, dakle, i na sve nailazi kao oblak tučni.’“
I ko će oplakati ono što su posle ovoga izdržali naši od njega (tj. Muse)! Da nije Gospod ustavši odmazdio i da se nije pokajao, i (da nije) onoga koji ozlobljava i nasleđe njegovo sa šumom uništio, bili bismo odavno hrana psima i orlušinama. Ovaj, dakle, dođe da se bije sa svojim bratom i željahu se krvi nasititi kao zmijin porod, a (behu) porod bratski, koji je pre rođenja cepao materinsku utrobu. Ipak pri prvoj svojoj pojavi pokazivaše se (Musa) svima okolnim krotak, darežljiv, kao smiritelj pod vidom pobožnosti, što se posle nađe da je grče od žuči, pa čak i onima koji su mu poslužili.
(57.) Prvo izlazeći iz Vlaha3, saznade za nekoga od velikih ismailjćanskih velmoža, zvanoga Saradža-baša, u nekom mestu Dubulinu (Jambol) i prevarom uhvati toga i uzevši ga sa sobom, dođe do Andrijanova grada, gde mu rekoše da ide na Kalipolje, i tu ubi toga Saradžu. Pošto se sabralo k njemu mnogo vojnika, i to razbojnika, posla po svima zapadnim i ismailjćanskim zemljama, obećavajući im razne kletve i utvrđenja. A oni, držeći to kao sigurno, sabraše se svi k njemu, i brzo oduze bratu svome sve zapadne zemlje. A posla i ka despotu Stefanu krepke kao zavetne reči da u bratsko ime dođe da mu pomogne, i kao da se sam osveti za ono što mu je Imusulman učinio. „Ja ću ti — reče — odeliti i dovoljan deo zemlje kao prisnome bratu.“ A posla i ka bratu njegovu Vuku (govoreći): „Boljim mirom i zadovoljstvom učiniću da živite“ slično i njemu (dajući) tvrde zavete. A posla i njihovim sestrićima slične zavete. A podiže ujedno sa sobom i neke okolne koji od početka to nisu hteli. „Ja ću — reče — svakome dobro učiniti“, potvrđujući zakletvom.
(58.) Da se o ovome uveri, posla despot Stefan vojvodu Vitka, dobrorazumna oštrom pameću u svemu, koga hođaše (Musa) kao prevariti i ne htede se pred njegovim očima kleti. A videvši car da je to nemoguće, pozva vojvodu k sebi. A vojvoda je ispitivao da li je pismo istinito na koje on treba da se zakune, ili on to čini sa prevarom; a imao je sa sobom znalca ismailjćanskoga pisma. Iako je (Musa) vikao (na Vitka) što mu dosađuje, ipak se zakle. I tada, dakle, dođe despot Stefan sa svojom vojskom, a dođoše i ostali. A sve ovo bilo je po sudbama božjim. Tada zauze i Kalipolj. Tada se Imusulman složi sa grčkim carem i dođe sa istoka tamo u Halkidon. A kada je Musa ovo čuo, podiže se sa svom vojskom ka carstvujućem gradu (Carigradu). A s njim beše i uvek spominjani gospodin despot Srba. Pošto su Grci i Fruzi bili u prijateljstvu sa istočnim carem (tj. Sulejmanom), prevezoše ga u Carigrad, a postrojiše blizu u pomoć i lađe. A Musa i Stefan, došavši više Galate, razbiše one lađe. A Musa, saznavši da Vuk hoće da beži ka Musulmanu, tražio je da ga zakolje pri jahanju, i reče ka Stefanu: „Vrati se, i uzmi sve (zemlje) bratove, pošto sam od njega uzeo pismo o neverstvu i stoga će umreti.“ A despot reče k njemu: „Ako sam ja neveran, to je i on.“ I postade jamac za svoga brata. A ko bi drugi, ako ne on; zatim Vuk te noći pobeže od onoga cara (tj. Muse). A kada su se vratili, pred carstvujućim gradom (Carigradom) ka velikoj bici, i kada su sve vojske istočnoga iz grada navalile, opremi se i Musa sa svojima na bitku.
(59.) A blagočastivi i Bogom pomagani Stefan, naoružavši se štitom vere, jer dolazi puk protiv puka, kao što beše udešeno, a dođe i ovaj na samoga načelnika istoka (Sulejmana), gde beše krepko sve oružje. I odmah munjevitim načinom razruši uspešno (protivnika) i dođe do velikoga krvoprolića, a pobedi i sve ostale njegove vojnike, i vratiše se Musa i Stefan u svoje stanove. Zatim se Sulejman opet pojavi sa vrlo malo pešaka, koji se k njemu stekoše sa svih strana. A videvši Musa ovo, udari opet. Napred pođe despot Stefan, i kada vide Musu gde se uplaši i da pleća dade zbog nevere svojih vojnika i zbog malo ostavših (uz njega), vrati se i sam pokraj mora. I obišavši (Stefan) ka Galati, posla mu car Manojlo lađe, u koje ušavši dođe u carstvujući grad (Carigrad), može se podjednako reći: kao pobeđen i pobednik. Jer toliki tamo padoše od njega, da su se i polja i livade i pesak koji je pokraj mora mogli videti puni mrtvih i prema rečima psalma: „Noge blagočastivih omočiše se u krvi.“4 I ovako treba opevati i uznositi onoga koji razlama bitke visokom mišicom i koji nas izvodi kroz oganj i vodu u mir, a sam javljaše se svetliji od prvih pohvala i venčaše se ujedno molitvama i cvećem i grančicama, čime se slavila pobeda.
(60.) A najizvanredniji car Manuilo znađaše ga i ranije, dok je kao mlad zajedno vojevao, i prorekao mu je što će biti, i uživao je u njemu kao u vazljubljenom sinu. Sličan beše upoznao sličnoga, kada mu po drugi put dade i venac (krunu) despotskoga dostojanstva, jer reče da Jovan nije bio u punoj vladalačkoj vlasti. Rastadoše se jedan od drugoga. A kada je despot izlazio iz grada, množina naroda likovala je i klicala, sirenskim glasovima i jezikom, i izlažaše trubni glas, kojim i muze u starini pobeđivahu i kamenje se pokretaše Orfejevim pesmama. I sada u Jerusalimu ovakim klicanjem (tj. trubama) proslavljaju božastvene dvorove i stanove svaki put.
(61.) Ali da ostavimo mnogo što je bilo i što se ne može iskazati. Tada, dakle, otuda najsvetliji (Stefan) uzišavši u lađama ka severu, dohvati se pučine, koji i valima, burom napadani jedan od drugoga sa napred rečenim kesarom (tj. Uglješom) bivaju čak do mnoga5. I opet, o čuda, onaj koji sabira rasejanja (dijasporu) Izrailjeva i ove (Stefana i Uglješu) u jedno sabra, i dođe dakle ka Vlasima. A tada je bio vlaški načelnik (vladar) blagočastivi i uvek spominjani veliki vojvoda Mirča. Njih sa velikim ljubočašćem srete i primi despota i one koji su bili s njime. Jer neizmernom željom nije se mogao nasititi da ga se nagleda, tako da je neprestano gledao u njegovo lice. Gosteći ga veoma časno, davaše mu dovoljno potrebne stvari, konje i ostalo što mu je nestalo dugim putovanjem. I tako ga provede svojom zemljom, kao da je išao po svojoj (zemlji). I stiže do ugarske granice u svoj grad Golubac.
(62.) Ovo je ovako bilo. A sa carem Musijom, (bilo je ovako): ovaj je bežao pred svojim bratom, i ostade bez vojske. Jer koji ne prebegoše Sulejmanu, iz bitke dadoše se u bekstvo. Zato se (Musa) skloni ka Dubulinu (Jambol). A kada je video da se opet kupi vojska, većinom razbojnici, vrati se ka črnomenskim (krajevima), i saznavši da je Imusulman poslao napred rečenoga Vuka da pretekne svoga brata (Stefana) među Srbima, i da uzme zemlju, posla nekoga vojvodu zvanoga Aliaza, ali ne sa vojskom, jer i sam malo imađaše, no kao bivšeg vojvodu Filipova grada (Filopopolja)6 i kao onoga koji može u gradu ovako (što) svršiti. Jer tada po celoj zemlji nije bilo moguće saznati koga su cara ljudi, jer jedni su govorili da su ovoga, a drugi onoga. I došavši nađe Vuka u gradu 3. jula i počekavši u lugu do sutra, dok poslavši spremi gradske. A sutra, kada je došao u grad, svi se k njemu stekoše. A ovaj (Alijaz) se odmah ustremi na njega (Vuka) i jedne isekoše, a neki neke i sakriše po domovima. A kažu da se neki od blagorodnih (Vukovih) mašiše oružja, a on (Vuk) im zabrani, rekavši: „Sagreših gospodaru, što hoće neka čini.“ Njega (Vuka) odvedoše ka tome caru sa njegovim sestrićem Lazarem, kada je on prelazio iz šume u šumu i skupljao razbojničku vojsku. A neki od Ismailjćana, misleći da će ovaj (Vuk) pobeći, i ljubav mu ukazivaše, a pretvarao se kao da bi hteo videti njegovu smrt, a pobegao bi s njim. Tome (Asalhanu) predadoše (Vuka) da ga vodi (Musi). A on dade (Asalhan) ovome (Vuku) jabuku (u znak prijateljstva). A ovaj polovinu ove dade svome sestriću, a polovinu (uze) sam, i mnogo pomolivši se, okusiše (jabuke) mesto pričešća. Jer nije tada bilo nikoga ko bi ove pričestio, i radi toga jabuku okusiše mesto krvi i tela Gospodnja.
A privede i Vuka na jarost istoimenoga (Muse). Njega opet privevši, moljahu i savetovahu (Musu) da Vuka pošalje onome i po sestrića svoga (Đurđa), koji beše sa Sulejmanom i da budu verni Musi, i da mu uruče gradove. A neko od onih koji su bili sa Musom povika: „Da nije ovaj pobegao u Carigrad, bitka (sa Sulejmanom) i pobeda svakako bi bila naša. Zato treba takvoga skloniti.“ I ovaki glas uspe. I odmah posla gde ga čuvahu i posekoše ga. A pre ga izvedoše pred cara da bi mu oprostio krivicu, i kada je (Vuk) hteo da mu (Musi) celiva ruku, riknu (Musa) na njega (Vuka) i stavši uspravno stojaše. Kada je bio posečen (Vuk), odmah dođe Sulejman goneći Musu.
(63.) A drugoga blagočastivoga Lazara, unuka velikoga (kneza) Lazara čuvahu vodeći sa sobom do druge bitke. Jer Musa se opet vrati ka Andrijanovu gradu, bežeći pred svojim bratom (Imusulmanom) i opet se nađe iza njega. Tako vojsci dade sebe i njega (Sulejmana), vide da mu je moguće boriti se sa vojskom. Jer dođoše ka ovome i ukrepi se. Tada i učini (bitku) pod Andrijanovim gradom. A behu uvećali sa Lazarom da dođe i stariji brat njegov (Đurađ od Sulejmana) kada bitka počne, i zapovedi Musa: „Ako ovo ne vidite (tj. da Đurađ prelazi), ubijte ga (tj. Lazara).“ A videći da će biti pobeđen, zapovedi da ga ubiju. A došao je neki, Ogurli zvani, sluga vojvode, koji ga (Vuka) je zarobio (tj. Asalhana) i zveroobrazan useče ga, mnogo očima i bičem veoma znak čineći, ko ovome sa ujakom dade jabuku (kao znak) da beže, kada beše ugledao zgodno vreme. Ubijen bi i taj istoga meseca u 11. dan, u petak godine 6918. (1410). I kada je bio Musa pobeđen, pobeže i dođe u srpsku zemlju ka despotu.
(64.) Kada je bilo posle bitke, nađoše oni koji su mrtve pljačkali mladića, i po svemu poznaše najblagočastivijega Lazara, i javiše ljubljenom bratu njegovu (Đurđu). I koji dirljivi glasovi i ridanje ne mogaše se čuti od ovoga i blagorodnih koji su se našli tamo sa ovim!
Podigavši se Sulejman iđaše i došavši u Filipov grad, dade odobrenje bratu svome da zapali grad (zbog postupka prema Vuku), a ubice (Vukove) su u goru pobegle i na razne načine se uklonile, a neke i ubiše.
(65.) A sam ubica onaj (tj. Musa) bivši kod blagočastivoga (Stefana), i (ne) hoteći tezoimeniti (Stefan) među sobom satirati se i lišavati se, učini drugarstvo kao i zavet (sa Musom), i opet ga otpusti. A Musa opet uze obične staze i, čuvši da Imusulman ide za njim, ukloni se ka severnim stranama, i posla nekoga bivšeg vojvodu, koji je bio vojvoda i ovoga Filipova grada, i prošavši Slavijeve gore zvane, (dođe) čak do Filipova grada, i ovaj neutvrđen našavši, u samu kulu noću prevarom ušavši, i nađe tu samoga gospodina svoga, koji je bio srodnik carev, i našavši sabran danak, uze ga i dođe k Musiji. A Musija se opet ovima približi. A čuvši Imusulman, vrati se i on, i kada je bio u Filipovu gradu, zapovedi u dva dana istezati od grada danak cele zemlje, rekavši: „Videću koliko će pasti gradskih glava dok se danak uzme.“ I velika nevolja beše svima. A sveza izabrane Ismailjćane, h oteći ih ubiti. No u banji bivši, i opet poče vino liti. Tako ove (svezane) izmoliše (da im oprosti smrt). A ovaj opet pođe na Musiju i ka andrijanskim. A Musija opet ka Filipovu gradu, koji (Filipljani), da sačuvaju grad, zatvoriše (ga), a u kulu uziđoše najizabraniji. A sam car dozivaše ka svesvetjejšem mitropolitu kir-Damjanu: „Daj mi grad.“ A ovaj odgovori: „Oni koji su grad zatvorili i koji vladaju, u kuli su.“ A ovaj zapovedi da bude razgrabljen. A oni toga najprepodobnijega muža (Damjana), zaklavši u crkvi, baciše ga niz stene grada. A čuvši ovo Imusulman, dođe. A ovaj (Musa) bežeći nađe mesto zvano Stenimaho (Stanimaka), što znači na našem jeziku: tesna borba, veoma čvrsto (mesto), koje je imalo od starine grad, okolo mnogo izabranih crkava. I neka braća su tu živela, koje (mesto) beše u vremena blagočastivih careva pismeno dano svetom gradu Jerusalimu. A ovde (u Stenimahu) posadu ostavi, a sam se skloni opet ka nižim krajevima. A Sulejman ga je gonio do negde, i došavši u Andrijanov grad, predade se vinu, govoreći: „Ovaj ide razbojnički, a ja neću k njemu izići razbojnički.“ A Musa, uhvativši zgodno vreme, obilažaše blizu njega. A vlasti koje su nad delima, videvši da niko ne može izići iz vojske od razbojnika, javno ustadoše svaki načelnik sa svojim načelstvom, pa mu rekoše da treba vojnici i pešaci da iziđu iz grada i da se napolju nađu radi razbojnika koji okolo obilaze. I tako, uzevši svu vojsku, javno iziđoše rekom Tužom i dođoše ka Musi. Kada je Sulejman pio, dođoše i javiše mu što se dogodilo. A on, ustavši sa onima koji su se našli kod njega, pošto je bila noć, poče bežati ka carstvujućem gradu (Carigradu). Pošto su se upalila svetila, građani videvši, jedan drugom vikahu: „Gospodar beži.“ I kada se to čulo po celom tom kraju, počeše izlazeći iz sviju sela toga kraja goniti ga, ubijajući mali deo koji je ostao s njim, samoga (Sulejmana) uhvatiše i udaviše, i donesoše ga u Andrijanov grad. A dođe ovde i sam Musa.
(66.) A posle toga Musa je zavladao svom vojskom (državom). Ovo saznavši Stefan, posla k njemu (Musi) napred rečenoga izabranoga poslanika svoga, koji je k Demiru išao da moli obećano i da se s njime složi, jer je njegovim druželjubljem opet odoleo i sve je na mesto doveo stanovnike i stvari. A Musija, dakle, prvo slatko primi ovoga (Stefanova poslanika) i posle ovoga nešto žestoko delimice objavi. Po ovim rečima sveraz umni (poslanik), saznavši unapred što će ovaj zver (tj. Musa) činiti, od njega se skloni mudrim rečima, jer hođaše i samoga njega uhvatiti kao najsvetlijega i najiskrenijega Stefanu. Kada je bio otpušten, dođe tamo gde u lugu ranije beše ubijen gospodin Vuk, iznese kosti njegove u srpsku zemlju, i došavši ka despotu Stefanu, sve objavi rekavši da drukčije nije moguće živeti sa ovim, osim ratom. A blagočastivi, čuvši ovo, sabra svu svoju vojsku i dođe u strane pirotske, i opleni neki deo zemlje njegove. A ovaj posla poklisara ka despotu i despot se opet vrati svojoj kući.
(67.) Sin cara Imusulmana koji je ostao u Carigradu, zvani Orkan, bio je poslan od grčkoga cara u Silivriju. A čuvši Musa dođe pod Silivriju, gde razmišljaše ubiti Đurđa, mnogo puta spominjanoga unuka velikoga kneza Lazara, on mu je na večeri dao otrova. A ovaj, imajući lek (odbijanje) protiv otrova, i ne umre, samo postrada od bolesti. Jer ranije beše poslao (Đurađ) svojoj materi da se izmiri sa (despotom) Stefanom i da utvrde da žive kako priliči blagočastivima. A despot ga primi kao otac sa sinom mnogoželjenim. Jer se Đurađ bojaše da ne bude gonjen sa obe strane. On (Đurađ) se, dakle, pod Silivrijom lečaše (od otrova), gde mu dođe ljubimi, kao u borbu idući da napada grad, i prolazeći dadoše ovome (Đurđu) znak da: „Ako se ovoga večera ovde nađeš, bićeš predan smrti.“ A on (Đurađ) ubrzo zapovedi celoj svojoj vojsci da iziđu kao da će navaliti na grad i dade im znak da: „Kada udarim u talambas, svi se ustremite da bežite u grad.“ Zatim sam, usevši na konja, učini (dade) ovaj znak, ustremi se u grad, i sa svojim pukom spase se od gorke smrti. A neke od onih koji nisu znali tajnu (tj. da treba prebeći u grad), te koji su ostali (od Đurđevih ljudi) uhvatiše i zaklaše.
(68.) A toga samoga Musu behu upoznali i svi njegovi da je kadar svašta učiniti. Jer hođaše i svoga velikoga vojvodu, silnoga nad stvarima, zvana Mihail-bega, predati smrti radi uzvišenja imena i kao krivca Đurđeva bekstva. A ovaj, smislivši stvar, dođe ka tome zveru i reče: „Samodršče, sada se beru vinogradi Konstantinova grada (Carigrada), i sada je vreme da se uzme veliki plen.“ A car zapovedi da uzme izabranu vojsku i ustremi se na ovo. A ovaj (Mihail-beg) otišavši uze najizabranije, i uđe u Konstantinov grad (Carigrad), i bio je sproveden ka istočnome. Takođe posle ovoga i Ibreim-baša slično učini, koga (Musa) posla Grcima, govoreći: „Ako se sa njima ne izmiriš, ne možeš na kraju izbeći zlo.“ Zbog toga i posla ga radi izmirenja i utvrđenja. A ovaj (Ibreim-baša) slično ode istočnome (caru). A Musa, videvši ovo, ostavivši Silivriju, vrati se u Andrijanov grad.
(69.) Dok se svršiše ovaki ratovi, predrečeni Mahamed sultan, koji je u gornjoj zemlji, dođe i osvoji sve istočne predele do mora. Sa ovim (tj. Mahamedom) složiše se i Grci, i prevezoše ga protiv Musije, učinivši ljubazno ugošćenje s njim u carstvujućem gradu (tj. Carigradu). A car Musija podigavši se sa celom vojskom, nađe ovoga (Mahameda) kod tzv. drveta nazvanoga, i zapovedivši rat, prvo je pobeđivao istočni (Mahamed), i tako, opet dobivši snage, pobedi Musija, i tako opet vrati se istočni (Mahamed) ka istoku. A Musa kao krivce (ove borbe sa Mahamedom) zatvori u Dimotiku gradu zvanoga Jusufa, držatelja (poglavara) zemlje Konstantinove7, i pašu Igita8, krajišnoga vojvodu, koji behu držali gradove i zemlje blizu despota. Ovi pobegoše iz tamnice i odmetoše se svaki sa svojim vlastima i zemljom i gradovima, i uzevši vojsku od blagočastivoga (Stefana), popleniše susedne krajeve (Musine) i složiše se sa despotom da će mu se nalaziti gotovi za svaku službu.
(70.) A Stefan, držatelj pobožnosti, saznavši o svome nećaku (Đurđu) da je došao iz Silivrije u Solun, posla svu svoju vojsku. A posla i napred rečene ismailjćanske vojvode, a posla i rečenoga sina Saučijeva, da bi kao reći učinili toga carem, i na kraju nije znao o stanju stvari. I došavši uzeše toga, uziđoše bez ikakvoga straha. A pre njihova dolaska (Đurađ) beše izišao (iz Soluna) i iđaše, zatim čuvši da je poslan neki jednoimeni caru Musiji, poslan od njega i da drži puteve i čuva i strane sa svakim utvrđenjem (Rinokisum). Opet se Đurađ vrati u Solun, gde, dakle, i savet učiniše da svi blagorodni zajedno idu, (jer) na njih (će) mišljahu (neprijatelji) gledati i misliti (da je) gospodin (tj. Đurađ) s njima zajedno. A on (Đurađ) gorom uzevši neku stazu koja je bila strma, razdelivši se od ovih iđaše. I ovi dakle dođoše prvo u Solun, na njih niko ne ustade, niti postiže. A sam sa petoricom posle mnogog teškog obilaženja dođe neke noći našavši selo, i uđe ka nekim blagočastivim hrišćanima, kazujući da je on jedan od svojih blagorodnih. A oni njega sakriše u domu gumnenom. A ostali ostadoše u šumi sa konjima. A Ismailjćani mišljahu da je on sa pukom ušao u grad, gde se i veliki plač od blagorodnih paljaše. A kada je došla iduća noć, ustavši odoše. A bio je poznan od žene, i njega je sa radošću hranila. I dođoše u grad sastavivši se. A kada je došao u svoje otačastvo i ka najizrednijem svojem ujaku, neiskazana radost javljaše se, kada i razdeljene udove crkvene u jedno sabra i državu utvrdi sveznali premudri veštak i svemogući delatelj. I od tada mogli su se videti kao otac i sin radujući se.
(71.) A kada je istočni car čuo za ovo, tj. sultan zvani Kriščija, i kada je bila zima, dođe prešavši u Konstantinov grad, i kao hoteći učiniti put ka despotu Stefanu da bi od njega dobio pomoć koju je tražio. A tada je bio sneg i dažd, da se može kazati: otvoriše se nebeske ustave. A tada se i reke, pošto su nadošle, nisu mogle preći. Opet se (Mahamed) vrati na istok, jer hođaše srpskim stranama ići (prema Stefanu) i zvanu Maricu ne mogaše preći. A car Musija neke načelnike tih mesta kao sudom (za kaznu) pogubi, što su sakrili i nisu izvestili njegov (Mahamedov) pohod. Ovaj, gonivši ga, vrati se i dođe u Andrijanov grad.
(72.) A kada se naoruža protiv despota i opet rat ratu dodade, kao neka duvanja severnoga mora, smućujući i tražeći morske dubine, i prahom vazduh ispunjavahu, a zemlju ubistvom ljudi i krvlju. A imađaše ovaki red (tj. način ratovanja). Imao je dve odlične vojske, jednu pljačkašku nazvavši, a drugu vitešku, koje iđahu pred njime, imajući množinu izabranih konja sa sobom. I gde je imao da se na koga ustremi, prvo je slao pljačkašku vojsku da ide danju ili noću i da iznenada naiđe, da zapodene borbu. A kada opet ustupahu, viteška vojska prispevši borila se, dok ne bi i sam sa svima silama prispeo, da gde čiji konj postajaše, odsevši sa onoga, na drugoga od onih koji su bili sa njima usedaše. I kada bi ko pokazao kakvu hrabrost, zapisivalo se da se prema toj meri nagradi. A slično i pod gradovima imađaše odredbe koje izdade. A isto tako i kazne za begunce. Kada je zima dolazila, jer tako Srbe naviče napadati, radi istočnoga, i pošto u to doba nije bila velika vojska, uđe sa svojom vojskom u Novo Brdo, a uđe ovako. Približivši se, počeka u Sredcu da učini praznik svoga velikoga dana, i kada je spremljeno sve praznično u dan praznika, usevši na konja reče: „ja ću praznik velikoga dana ovako provesti.“ I najedanput pođe od Sofije, prolazeći planinu zvanu Čemernik, nigde ne učinivši odmora čak do Vranje, gde kesar (Uglješa) imađaše prebivanje, koga umalo ne uhvati, popleni Vranje od onoga što se našlo, ustremi se na Novo Brdo, i mnogo zamislivši ništa ne uspe. A čuo je da ide despot Stefan, da naiđe iznenada. A on slično njemu (pođe) u sretanje, da i on učini prepad. A pošto je despot video da ima vrlo malo svojih vojnika, skloni se u veliki grad (Novo Brdo). A Musa se vrati i uđe u zemlje arbanaške, gde, neke delove zemlje prošavši, ču da sin cara Imusulmana, Orkan nazvani, dođe po moru u Solun, i iz Soluna da je u zemlji države njegove. Gonivši ga stiže (ga), gde odbeže i mnogo njegovih (Musinih) pešaka vojnika. Tako umalo ne pade i stigavši ovoga. No ipak izdadoše dete (Orkana). Uhvativši njega, oslepi, i mnoge izabrane (Orkanove) pogubi tu. A pešacima (odbeglim) izmoliše oproštaj od gneva.
(73.) Sličan starom onom vojniku Foki, opet se podiže na Solun i razruši grad zvani Hortijat. A na Solunu ne uspe ništa. A bio je u Solunu još Đurađ. A čuvši da opet hoće da dođe sultan Mahamed, podiže se ka Andrijanovu gradu Slavijevim gorama, gde mu stiže glas da evo već dođe, i (Musa) ispuni se vrućom jarošću, vojnici malo noću spavahu, putujući, i našavši da ne dolazi, ostade tu do zime.
(74.) A što se srpskih prilika tiče, opet na navečerje Hristova rođenja podiže se otuda, kao nekada Antioh9 na Jerusalim sa velikom jarošću i gnevom, rekavši da će sve do kraja istrebiti. Jer beše popisao od svoje zemlje mnoge koje će naseliti u srpskim krajevima, kao Salmanasar10 Hutejske 5 rodova u Samariju, ne znajući da će ubrzo saznati šta je učinio, kao i onaj Antioh, kada govoraše: „Sada saznah šta učinih Jerusalimu.“ No na Huteje Bog tamo posla lavove, ovde ne dopusti narodima ni ući.
Musija, dakle, idući sa takvim mislima, udari prvo na odmetloga se njegova vojvodu u gradovima Sokolnici11 i Svrljigu. I došavši u zemlju, popisa ime svakoga sela na hartijicama, dade svakome načelniku pešaka svojih da sve (seljake) sakupe pod gradom. Podigavši se, on dođe pod grad. Zauze Sokolac i vojvodu Hamuzu posla u Andrijanov grad. I tamo njega smrti predadoše i sa ostalima. A zemlju tu pregnavši naseli u svome selu, godine 6921. (1413). A ovo svršivši, dođe u predele srpske i zauze Bolvan12, pošto su se prestrašili oni koji su u njemu i koji su ga predali. A on njih poplenivši preseli slično. A zauze i Lipovac (takođe kod Aleksinca), i zarobljeni i razgrabljeni narod koji u njemu beše. Slično je bio razgrabljen i Stalać. A u kuli se zadrža, čuvajući grad, neki blagorodni muž, dok sa kulom ne izgore, junačan kao neko od starih13. A prođe i ostale gradove i dođe na Koprijan14, gde zauze i njega, pošto se prolila mnoga krv i narod sav iseče i opljačka.
(75.) Despot Stefan, gledajući na ovo, posla vlaškim zemljama ka istočnom sultanu da dođe i da ga ne mimoiđe: „Da sjedinivši se sa mojom vojskom zajedno ustremiš se — reče — na njega (tj. Musu).“ I sultan Mahamed podiže se sa istoka, a despot Stefan sa zapada sa svom vojskom, a još i sa ugarskim velikašima, bosanskim i napred rečenim ismailjćanskim vojvodama. A Musa, saznavši ovo, podiže se u sretanje istočnome (Mahamedu) i prošavši Filipov grad (Filipopolj), srete ga u mestu zvanom Makri Livada (Uzandžova), kao da će se ujutro boriti sa njime, a tu noć su međusobnim poslanstvom sve ustanovili, i istočni se povuče i ode ka despotu. A Musija ga je gonio do Sredca15 i nije ga stigao, jer nije poslao svu vojsku, jer s njim ne behu mnogo ljudi sabrani. A kada je ovo bilo, ubrzo saznavši despot ovo sve, dođe i on sa svom vojskom u Kruševac. A tu dođoše i svi velikaši sultanovi da polože zakletve i da jak zavet učine. Zatim se sporazumeše i sastavši se zajedno iđahu.
A dođoše svi velikaši pod Koprijan da ga traže (da se preda). A odgovoriše oni koji su u njemu: „Ko posle bitke bude car, grad je njegov.“ Tu na Dobriču (polju) dođe i Arvenez, bežeći od Muse. A dođe i Bogdan, i neki od Musinih pešaka. Odatle iđahu ka Ovčijem polju da obiđu, da bi i više njih došli. A prešavši zvanu đu Goru (među Vranjem i Skopljem), vrati se despot, pošto mu je poslao svu vojsku svoju, predavši ovu (vojsku) svome nećaku Đurđu. I došavši, nađoše cara Musu gde se vratio nedavno u gore, jer reče da kada uđe sa sultanom srpska vojska, da zaseku puteve, što behu i izvršili, da niko ne utekne, ako bi pobedio Musa. Pošto su stali pod goram Vitošom, na reci Iskeru, sa celom vojskom, a Musa na Stiponi16, i videvši predstraže koje su ratovale, ne satrpe, pavši u jarost dođe na ove. A oni prešavši predele gore koja ih je delila, ustremi se na srpsku vojsku. I kada ju je suzbio, a Đurađ videvši to reče: „Izdadosmo svoje“, i sa druge strane udari s boka i razbi (Turke). A ujedno se ukrepila i vojska despotova i pobedila. A car (Musa), videvši sebe pobeđena sa obe strane, dade se u bekstvo. Njega (Musu) u reci Iskeru uhvativši, prelomivši udaviše. A velika množina bila je i tu pobijena od despotove vojske. A nad despotovim vojnicima beše načelnik Radič, čelnik, muž najhrabriji i najmudriji, i sa malo reči mnogo svršavaše. A još sa njime dva vojvode, Šain i Mihailo. Pošto je, dakle, ovo ovako bilo, postade istočni (Mahamed) gospodin i samodržac istočnih i zapadnih zemalja, sevši na otačaski presto. A beše i dobar, dakle, po svemu najmudriji i krotak, kao onaj uistinu Artaksarks17 u mnogoj sili javljajući se tih.
(76.) Kada je bio ubijen Musa, dođe gospodin Đurađ sa svom despotovom vojskom u taj dan, kao što beše uvećano sa pobedom uistinu velikom. Bio je odlikovan mnogim častima i svi izabrani. A (sultan) posla dragocene darove ka despotu i poklisare, koji mu dadoše grad Koprijan, a dade mu i predeo zvani Znepolje (oko Trna), i druga prostranstva stvari dadoše se. I od tada žitelji i sve stvari dobiše mirno stanje, tako da se moglo sa prorokom kao ka Jerusalimu kazati: „Praznuj, Judo, u tvojoj radosti“18, jer „oduze Gospod tvoje nepravde, izbavio te je iz ruke tvojih neprijatelja. Zacari se Gospod posred tebe i nećeš ugledati više zla.“19
Napomene
- Knjiga proroka Jeremije (1, 14).
- Knjiga proroka Isaije (14, 31).
- Iz Vlaha, iz Vlaške.
- Psalam (68, 23).
- Tj. sa Stefanom je bio na lađama i ćesar Uglješa, gospodar Vranja, a bura ih je razdvojila jednog od drugog.
- Današnji Plovdiv.
- Konstantina Dejanovića.
- Paša Igit, Pašahid.
- Antioh, je sirijski vladar Antioh Četvrti Epifan, koji je 170. pre n. e. zauzeo Jerusalim bez borbe, i pobio mnoge jevrejske nacionaliste.
- Salmanasar, car asirski (v. Druga knjiga Carstva 17, 3).
- Sokolnici, Soko-grad kod Sokobanje.
- Bolvan, selo između Aleksinca i Sokobanje.
- Istorijska podloga narodne pesme Smrt vojvode Prijezde.
- Koprijan, danas Kurvin-grad kod Niša.
- Sredac, Sofija.
- Stipon, današnji Štiponj, severoistočno od Ihtimana.
- Artaksarks, Kserks, persijski vladar.
- Knjiga proroka Nauma (1, 15).
- Knjiga proroka Sofonija (3, 15).