Poglavlje 33: Smrt despota Stefana. Žalost za Despotom Stefanom. Đurađ dolazi u Beograd. Muratov nahod na Kruševac i Novo Brdo. Zauzeće Golupca. druge nevolje iza Stefanove smrti. Čudni događaji prilikom smrti despota Stefana
(86.) No blaženi (Stefan) s jedne strane obilje i darove caru šiljaše, a s druge strane obilazio je zemlju da bi još podigao božastveni hram. I odatle ču da je to ostrvo (ugarsko) zauzeto. Podigavši se iđaše ka Beogradu. Kada je bio na mestu zvanom Glavica1, obedovavši iziđe da lovi, i dok je još lovio, uzeo je kragujca na ruku svoju. Ovoga, uzevši, nije nosio kako treba, on koji je dosada sve kako treba i na udivljenje izvodio i činio i nagibao se na svaku stranu, da sa konja padne. Obuhvativši ga sa obe strane, vođahu ga do stana. I kada je bio u šatoru, on ležaše, a to beše svima dirljiv prizor, ispustivši samo jedan glas: „Po Đurđa, po Đurđa“ — govoreći. I tako nije ništa odgovarao do ujutro, kada i duh svoj predade Gospodu.
Prestavi se u godini 6935. (1427) u 19. dan, meseca jula u subotu, u 5. čas dana. Kada je sa konja bio skinut, bio je u gradu najedanput takav grom iznenada, strašan kakav nikada nismo čuli, od koga časa i tama bi u celom tom kraju, tako da se mislilo da je noć, koja se u zalazak sunca malo prosvetlila. A ovo je bilo u podne.
(87.) Kada je ovo ovako bilo, koji žalosni glasovi nisu se tada čuli? Padali su (ljudi) licem ka zemlji i krv je tekla iz njih, i drugo (je bilo), tako da nisu ridali za njime samo kao za gospodinom, no kao za ocem sa ljubavlju poštovanim. Zatim pošlju po Đurđa, a sami uzevši ga nošahu ka grobnici (o ovoj stvari, tj. prenosu mnogo se brinuo vojvoda vojske), koju sam sazda u Resavi. O ljubočasnoga vojništva, ljubočasnoga gospodara. Nisu tada gledale ni žene decu ni svoje kuće, niti što drugo. A tu negde blizu bila je ismailjćanska vojska, no (oni koji su prenosili despota) nisu svoj život računali ni u što, da bi ga položili na mesto gde je zapovedio.
(88.) Koje žalosne glasove nisu mogli slušati oni koji su tamo bili! (Ljudi) su lica grebali i vlasi trzali, i sve svetle haljine izmenili su. Jer mesto mnogosvetle odežde u vretišta (su se oblačili) i još ovo, ako se gde zabačena inočka (haljina) nije mogla dobiti, uzevši na delove cepahu je, tako da sve neobično bude u izmenjenim prilikama. Konjima su (grive) rezane i ostalo. A ugarski vitezovi, njegove sluge, izbezumljenim glasovima vikali su: Kome ćeš nas sada slati? Što smo državi tvojoj sagrešili i ovako nas najedanput odgoniš? Gde ćemo naći tvoje slave i krasote i mnogih darova? Odsada se lišismo sladosti i krasote ovoga sveta! Odsada se nalazimo siromasi i strani — tako da su i oni koji su u inočkom obrazu (monasi) kidali i bacali vlasi brade. A mnogočasni i svetli, koje je i on sve dotle izvanredno poštovao i celivao, svaki je od njih slično javljao svoju gorčinu. I sve je dolazilo do izbezumljenja kada bi sveštenik ili đakon uzglasio: „Još se molimo za blažen spomen uvek spominjanog gospodina despota Stefana.“ Neki od slavnih, vlasi brade svoje trzajući, vikahu: „Ne, inoče, nikako ovo ne smeš reći.“ Pošto su svi zajedno iz dubine srca kao lavovi riknuli i vaistinu učiniše veliki plač novi Izrailjćani novome Izrailju. Zbog brzine vremena brzo spremivši položiše (ga) u crkvi (Resavi-Manasiji) s desne strane ulaska u hram. U grad ujedno ulaze, mislim Beograd, i dolaze, pošto je na sve strane bilo javljeno što se dogodilo, tako da su svi bežali u gradove i na ostrva.
(89.) A na onima koji su u gradu (tj. Beogradu) bili, iznenada se videla čudna promena. Svetle haljine (zamenjene su) crnima od sviju, ujedno žene i deca, i sastavivši kao zborove, dolazili su pred najkrasniji dvor blagočastivoga. Drugi u gradu čekajući, a opet drugi pred gradom. Dolažahu drugovi važeljenoga (tj. Stefana) kao po pređašnjem običaju, a ujedno unutrašnji po činu, kao kada su (bivali) sa gospodinom svojim, napred izabrani konji, vratari, a posle ovih i ujedno svaki čin. I ko će iskazati veoma dirljive glasove, kada je koji zbor njih sretao, ili kada u grad uđoše i dođoše u unutrašnjost grada ka onima koji su javljali veoma ridateljne glasove, blagočastivoj gospođi i svevaželjenoj sestri (Oliveri), koja je stranstvovala takođe za izbavljenje otačastva i sa Bogom bila posrednica, kao ona drevna Jestira2. Ovde mnogi i od izabranih, izbezumivši se i kao u vazduh zinuvši, seđahu i behu veoma iznemogli, a oni oko njih oblivahu ih vodom. A iznad grada i unutra u sedmovrhom gradu sprovodne (pogrebne) pesme onih koji odlaze i koji dolaze ispunjavahu vazduh, a slično je bilo i u svima gradovima i krajevima. I sa čime tada da uporedimo koje dirljivo ridanje od veka (tj. u prošlosti)? Jer prevrati Bog u plač tvoje praznike3 — reče prorok Osija: „Slušah — reče — Jefrema gde rida; kazni me Bog i kaznih se.“4 Ako navedemo plač i vapaj za Mojsijem, kako se vratiše svi narodi sa velikim plačem, vratiše se i starci od gore Avan (Kavan) sa velikim ridanjem i Eleazar sa stenjanjem. I svi zajedno neprestano ridahu 30 dana5 govoreći: „Ostavio si nas, ugodniče božji, zašto si nas ostavio, izabrani vođo? Ostavio si i (ti despote) nas, vođo novoga Izrailja.“ Kao što i Danila i tri mladića Izrailj provođaše u ropstvo neiskazanim ridanjem i velikim stenjanjem. I ne samo da su ga žalili svi kojima je (Stefan) vladao, no i Sveta Gora još više, i ujedno i carstvujući grad (Carigrad) i svaki grad i kraj u vaseljeni, gde se čulo (za despotovu smrt), da su se i Ismailjćani čudili. A mnogi i od ovih plakahu za njim, vaistinu.
(90.) No kada je dolazio blagočastivi gospodin Đurađ, njega isto tako sličnim (ridanjem dočekaše) da vazduh ispunjavahu, dok su ga pukovi sretali i očekivali. Tada osetiše kao neko olakšanje. Jer svako smrt i grabljenje već očekivaše. Tada mu se i unutrašnja kula otvori, a pre je ne htede otvoriti onaj koji je ovu čuvao. Jer i u crkvi ne uziđe (Đurađ) na prostrto (mesto) po vladarskom običaju, i kada se služba svršila, ne dade ništa reći o vladarskoj slavi6, no mesto ovoga čuo se vapaj ridanja u vazduhu. A sam, dakle, kada je sa svima bio u carskim (dvorima), prišavši svi koji su bili postavljeni od pređašnjega (vladara) nad službama, predade svako svoj žezao vlasti. A ovaj sa velikim plačem opet svakome povrati njegov čin (dostojanstvo).
(91.) Car Amurat, čuvši tada i saznavši da je ovo istina, dođe ubrzo sa svom vojskom, jer beše blizu, i uzevši svoga sina koji je tamo bio s njime, sa vojskom Stepana predade na čuvanje. I došavši, dakle, napade Kruševac, koji uzeše ratom, i pošto se narod koji je bio u njemu ustremio (da beži) iz grada, predadoše se i drugi gradovi. I dođe na Novo Brdo, ne uspevši, potrudivši se mnogo. A hteo je sa poslanicima koji su tu došli da se složi i zemlju koju je zauzeo da vrati. Ali dođe glas od vojvode golubačkoga grada da će grad (izdati). I ovi poslanici, pogrešivši, vratiše se. A car (Murat) otide svojoj kući, pošto je nastupila zima. A ostavi čuvare zemlje, koji i otišavši zauzeše Golubac, pošto je taj vojvoda uveo ove i pleniše kraj koji je bio u okolini toga grada, dokle opet ne dođe poslanik od cara, i odustao je od daljeg osvajanja, a nešto je i vratio. A pre ovoga dođe sam gospodin Đurađ pod Golubac, gde dođe k njemu taj vojvoda na veru i odluči da ga uvede u grad i da preda grad. A neka gospoda dolažahu sa predlozima da ga uhvate. A taj je bio tvrde vere, slično dijamantu, i ne htede ovo učiniti. Ka ovome i najkrotkiji David, imajući nadu u Boga, koji ga čuva da stvori cara novome Izrailju, ne posluša. Kada su išli zajedno u grad, ustremi se u vratima raniji vojvoda taj i grad zauze, i na pomazanoga ruku i oružje podiže. A taj se opet vrati u stalno mesto.
(92.) I nije samo, dakle, zbog ovoga bilo razrušenje i beda, nego i zapadni kralj dođe ka carskome gradu (Beogradu), koga i uze kao sa mirom od ovoga blagočastivoga gospodina svojega, pošto su se (tj. Đurađ i Srbi) prestrašili radi Ismailjćana. Kada je ovo ovako bilo, beše kao sa prorokom Zaharijom ka Jerusalimu priglasiti uistinu: „„Otvori, Livane, vrata svoja i poješće oganj kedre tvoje“7, i ako i nema orla po Navuhodonosoru, koga Jezekilj tamo proreče: ’„Velikokrili, dug protezanjem, pun noktiju koji će približenjem ući u Livan i uzeti izabrani kedar.“8 Ali, ipak, nama je tada bilo kao Jerusalimu, kada dođe vest o domu Davidovu, kako saveća Jefrem i Fekaj sin Romeiljev9 protiv njega lukav savet i orla velikoga od istoka, i ovaj nam se takav javljaše i ovako izvrši. I u ostalom, dakle, moglo se sa Jeremijom prorokom oplakivati opustenje novoga Siona, kao on tada. Jer, vaistinu, gde se najedanput dede sve svetlo i krasno što je unutra i napolju? Gde su kola onih koji igraju, gde crkvena sabranja? Gde su saborna toržastva i molitvene litije u okolna (mesta)? Najedanput sve postade mrzost pustoši, sve se preobrazi, sve postade kao da ga i nema, sve se ispuni gorčinom, humke se razarahu i sažizahu, a narod je jedanput bio izgonjen, a drugi put unutra useljavaše se, često se događahu neke nove i neumesne (stvari) onima koji vladaju i videlo se ono što se, vaistinu, pre ovoga u snomaštanju predskazivaše. Od zapada kao stari orao i perjem pokisao ovde od kule na kulu preletaše i obladaše.’“
A dogodi se i drugo znamenje. Kada je uveče došla duboka noć, a mi nismo spavali, vaistinu Hristovu dolažaše sa zapada, s one strane reke (Save) kao trubni glas i pomalo se povisivaše, dok nije izgledalo da je na Savi (na polovini Save), zatim pred kulom, zatim po celom gradu od vrata do vrata. I ovo nije ubrzo prolazilo, no (je trajalo) dva ili tri časa, tako da je izgledalo kao da dolazi istoimeni (tj. Stefan), kada ne bi dolazilo od zapada, ili da je neka vojska, tako da smo izišli da vidimo šta se događa i upalili smo oganj. A dogodi se i ovaj prizor da su se iz gradske velike crkve u vazduh podigle časne ikone, i gle, kao po činu koji će biti prilikom drugoga dolaska (tj. strašnoga suda): Carica dakle i Vladičica i Jovan Preteča, sa obe strane lika Spasiteljeva, i ikone dvanaest apostola, po šest kako treba sa svake strane, što smo mislili da je u slavu i naziranje (posetu, nadgledanje) grada. A ovo beše u času smrti, jaoj! A dogodi se pre prestavljenja tezoimenitoga (tj. Stefana) 17. dan toga meseca, pustio je vazduh s neba kao iskre na grad, koje i paljahu, i opet se ugasiše. A još pre ovoga, podigavši se vihor, skinu krovove crkvene u gradu i svrže (ih) na zemlju, i poruši mnoge kuće i kuću sestre despotove. A još posle vaskrsa ugarski sveštenici s one strane kao prevarom, kada behu zborovi (sabori) u crkvama, dođoše lo svome činu sa narodom, i svoje ikone pronesoše gradom. Njih blagočastivi ozlobi, jer behu njegove sluge; a još od zapada na hartiji napisane ikone, kao da je na krstu sraspet Otac Sinom, i ostalo; ove (ikone) poslaše despotu. A on kao u snu, ne gledavši na ovo, zapovedi da se na svaku ikonu stavi oznaka i da se razdele po gradskim crkvama.
Beše došao neko od strane mizijske praveći se lud, čija dela svedočahu sakrivena slugu božjega, koji hodeći po gradu dan i noć, gorko oplakivaše sebe: „O gore, i jao.“ — vapijući, dokle i despotu u dom dođe. A davaše mu milostinje. A ovaj po svome običaju ovu uručivaše ništima. I da ne bi ko posumnjao u ovo, setićemo se onoga Isusa, koji pre razorenja Jerusalima za Tita kesara, dan i noć hodeći vapijaše: „Glas od istoka, glas od zapada, glas od četiri vetra, glas na Jerusalim i na crkvu (hram), glas na žene i na neveste, glas na sav narod (sve ljude)“, i predadoše ga knezu i kada je bio bijen, vapijaše: „Jerusalim, Jerusalim.“ Alvin, knez Rimljanin, pošto ga je smatrao za besna, pusti (ga). A ovako i za sebe proreče: „Jer udari ga kamen iz praćke i umreće.“ Ili glas koji su čuli sveštenici na praznik presnih hlebova: „Više neću biti s vama ovde“, unapred javljajući odlaganje reči, koju ka Solomonu reče Bog: „Biće otvorene oči moje na ovaj hram i uši moje slušajući molitve onih koji se mole u ovom hramu.“10 Ili zvezdu kometu kao mač, i dveri velike crkve, koje se same otvoriše, koje teško dvadeset ljudi zatvarahu.
Napomene
- Glavica, Glava, selo u Srbiji, blizu Mladenovca.
- Jestira je otišla inovernom caru Asviru i time spasla jevrejski narod od gonjenja.
- Knjiga proroka Amosa (8, 10).
- Knjiga proroka Jeremije (38, 18).
- Peta knjiga Mojsijeva (34, 18).
- Tj. da se govori Mnogoljetije.
- Knjiga proroka Zaharije (11, 1).
- Knjiga proroka Jezekilja (17, 3).
- Druga knjiga o carevima (18 28).
- Druga knjiga Dnevnika (7, 13).