Poglavlje 27: Milostinje despota Stefana. Reprezentacija srpske zemlje u ličnosti i visokim osobinama despota Stefana. Ugled despota Stefana
A državni (tj. Stefan) se iz dana u dan na veće podvizavaše, i blagodareći Boga za sve što učini u sve dane njegova života. I njegovo delo beše neprestana milostinja, i često pročitavanje božanskih reči. I, toliko je sebe predao ka ništima, da je sam izlazio noću po putevima i ogradama da dade milostinje svojom rukom. I samo onoga koji nosi zlato ili srebro, što je baš bilo, samo jednoga najvrednijega sa sobom uzdrmaše, a mnogo puta i sam ovo činjaše. Kada je jednom prišao jedan ništi, dade mu (milostinju). A opet pretekavši (ga), prošaše. A blaženi poznavši (ga), dade mu još više. A on i treći put pretekavši, dade mu još više, rekavši: „Na, grabljivče i varalico.“ A ovaj odgovori: „Nisam ja grabljivac i varalica, jer mi je nevolja, no ti koji zemaljskim carstvujući, nebesko (carstvo) kradeš i grabiš.“ A prilažaše i ka vrtovima ništih, kojima kroz okno (prozorčić) i otvor metaše (davaše). A svi znađahu ko je taj koji ovo čini. Hođaše svagda velika gomila prokaženih, koje sam svagda hranjaše i u noći njihove desnice ispunjavaše.
I da istina bude još jasnije objavljena. Jednom, čuvši za ovo, dođoše prokaženi od pomorskih strana i bugarskih, toliko mnogo da su silom pljačkali građane, koji (tj. prokaženi) su se i bili sa upraviteljem grada, i izgnaše ih. Zbog toga bili su i odagnani. A još od dela njegovih znamenje njihovo neprestano činjaše. Jednom htede da iziđe da čini običnu milostinju i kada su svi spoljašnji i unutrašnji spavali, uzevši sa sobom jednoga veoma vazljubljenoga, koji je znao i ostale tajne, i reče mu: „Tajno uzmi zajedno mač moj.“ A taj nije razumeo što mu je zapoveđeno, a pitati nije smeo, i donekle zajedno izišavši, ostavi toga rekavši: „Počekaj ovde.“ I negde u samu duboku noć vrati se k njemu, i dođoše do unutrašnjih vrata, gde, kada je mlađi hteo da (ih) otvori, nije mogao brzo. A despot misleći da drži njegov mač, zapovedi da ga drži drugom rukom. I reče mu: „Daj meni mač dok ne otvoriš.“ A mlađi tada razumede što mu je bilo rečeno, uboja se govoreći: „Ne smeta mi ništa.“ Zatim, otvorivši, iđaše brzo lestvicom da napred osvetli, i činio se kao da ostavlja mač, da ne bi saznao da ga nije uzeo. Beše blagočastivi negde ušao u dubinu kala, — i dakle, ovake stvari njegove ne mogu se izbrojiti, kao ni morski pesak. Ovo nije prestajao činiti kroz sve dane svoga života. Da ostavimo u pustinjama po vaseljeni gde za koga slušaše da živi u Gospodu, i u predelima njegovim sve pustinjake, u atonskim usamljenike i opštežiteljnike, ako je ko molio kadionici ili koji dragoceni svetilnik, videvši da se nosi tamo, molio je načelnika toga mesta da će mnogo skupoceniji i svetliji (svetilnik) dati tamo ubrzo, ako ovo da, što ubrzo izvršivaše sve što je rekao. Ovi i ostalo (tj. darove) neoskudno crpahu. Dosta je rečeno o ovom.
(77.) A pre kada je učinio istinitu ljubav sa zapadnima (tj. Ugrima), kada je išao u grad zvani Budim, kada je bio i sabor zapadnih kraljeva i druge gospode ka kralju ugarskome, u Konstanciju1 i u Rim da ide tome na krunisanje2, ovaj despot Stefan (beše) nad svima najsvetliji, pred svima i iznad sviju vidim beše, kao mesec posred zvezda, i izdaleka video ga je svako, i svi njegovi saveti na mestu ostadoše nepokolebani. Mnoge darove od ugarskih zemalja dobi, tvrde gradove i sela i ostalo, što znaju sve okolne države. A ne samo ovo, no i posle sedme godine dolaska kraljeva, kada se on vratio, svake godine dolazio je na zapadni sabor, i nikada se ne vrati a da nije primio gradove i zemlje. Tako, dakle, sam tamo hođaše, i ovi k njemu dolažahu. Ne samo (ovo), no i u Belom Gradu (Beogradu) njegovu bio je kadgod kralj pre ovoga i kao iz doma u dom prelažahu po ugarskim i srpskim gradovima, i o čuda, ko je kada ovako gde slušao? Po vaseljeni istočni vladari sa zapadnima (behu) kao neprijatelji i plenili su (im) zemlje, i ratovali su jedan sa drugim, a ovaj šalje svoju vojsku ka istočnima (Turcima) protiv zapadnih (Ugra), a ka zapadnim sam sobom odlazi na svake savete. I ovo oboje je javno činio i za mnoge godine. Nikada, dakle, uistinu niko ne stvori (takovo) samo on jedini veliki i čudni u premudrosti i sili, a to i posle ovoga njime kao neki utvrđen zakon ostade. Jer nisu prosto ni zapadni ovo trpeli, no znađahu da je kao neki štit i (da) nepokolebimo utvrđenje (dolazi) od njega, i sveštenici njihovi govorahu: „Još se molimo o blagočastivom despotu, koji je u srpskoj zemlji.“ Dolažahu najsvetliji njihovi i najhrabriji da služe despotu, kao pred kraljem, i na saboru svih knezova jedan od vitezova blagočastivoga (Stefana) obori najsilnije i uze venac pobede. A ovaj i kraljeve blagorodne i slavne vitezove imađaše vlast venčavati, tako da su se ovi ponosili više od sviju kraljevih (vitezova), govoreći: „Meni despot viteštvo uruči.“
A da kažemo i o istočnima, koje li pohvale ljubavi ne udostojavaše ovoga onaj nazvani sultan zbog odličnosti! Kada sveza vojvodu svojih sila (tj. Mihail-bega), i onima koji su molili za ovoga reče: „Ako ne dobijem od brata moga despota savet, neću ga pustiti.“ I poslavši zapita ga. A ovaj mu odgovori: „Ako hoćeš da hraniš zmiju u svome domu, to svezavši je odreži joj rep.“ I ovo čuvši, ne pusti toga do svoje smrti. Slično (je bilo) i u ostalim svakim savetima.
Napomene
- Konstanca, grad na Bodenskom jezeru u Švajcarskoj. Sabor u Konstanci držan je od 1414—1418.
- Stefan nije mogao prisustvovati krunisanju ugarskog kralja u Rimu (1431), pošto je umro 1427.