Deo 1, Poglavlje 9
Tako mi je, eto, prolazilo vreme, ali posle deset dana meni je postalo teško što mi pasoš još ne stiže. Poče polako da me obuzima strah, bojao sam se da ne iskrsne neka smetnja. Ja jesam na bezopasnom mestu i niko ne zna da sam tu, ali uselila mi se misao u glavu da mi je otac mogao postradati što ne mogu da me pronađu i što sam iz puka otišao bez odobrenja.
Gospodin Volkov je opazio da sam neraspoložen. Gleda me sa svoga prozora kako hodam po vrtu sam i zamišljen, pa siđe dole, priđe mi i pita da li sam zdrav — „ja“, veli, „vidim po vašem izgledu da tu nešto ima“.
Ja mu onda poverim, kažem mu zbog čega sam zabrinut, a on mi reče: „Nemate razloga da se uznemiravate. Vaš će pasoš za jedno dva dana stići gospodinu poslaniku.“
Tako smo šetali valjda još jedan sat, a onda se vratili u kuću. Prošao je taj dan, prošao je još jedan, a prekosutra — pamtim, bila je subota — ustao sam ranije nego obično, šetam se, zamišljen, po sobi, kad tek eto ti od Volkova sluge (bio je Nemac). Kaže mi: „Izvolite gore, moj vas gospodin zove da dođete što pre. Video sam da je mome gospodinu sluga gospodina Černjeva doneo neko pismo.“
Kad sam to čuo, ja mu rekoh da ću se odmah obući i doći, i tako sam i uradio. Volkov me dočeka nasmejan i kaže: „Idite, obucite novu Uniformu da idemo gospodinu Černjevu, on vas čeka. Vaš je pasoš već stigao gospodinu poslaniku.“
Vratio sam se u svoju sobu, obukao novu uniformu i sa Volkovom odem gospodinu Černjevu. Čim me je Černjev video, radosno mi je prišao: „Vaša se želja ispunila, vaš je pasoš stigao. Hajdemo gospodinu poslaniku, on će vam ga predati.“
Sva trojica smo sišli gospodinu poslaniku. On mi da pasoš, čestita mi, i još mi obeća da će mi napisati preporuke gospodi u Rusiji koju je poznavao. Tako je i uradio. Toga dana sam, po njegovoj želji, ručao kod njega.
Kad sam dobio pasoš, nisam znao kakvim rečima da zahvalim poslaniku za toliku dobrotu i staranje. On je moje zahvaljivanje sa zadovoljstvom slušao, pa je i on meni lepim rečima odgovorio i zapitao me hoću li se još dugo zadržavati u Beču i kad i kako nameravam poći na put. Ja sam mu odgovorio da ću iz Beča poći za jedno četiri dana, a u Rusiju ću se požuriti, pa makar morao i pod jesen putovati, ali svakojako će to biti još ove godine. Ja i gospodin Volkov ostali smo kod gospodina poslanika na ručku, posle ručka oprostio sam se konačno sa gospodinom poslanikom, a kad sam se našao u svojoj sobi, počeo sam natenane da čitam svoj pasoš, i nađem da u njemu između ostalog piše da je njeno veličanstvo samo ovoga puta svemilostivo saizvolelo dati ovaj otpust, koji neće biti primer za druge.
Istoga dana pošaljem pismo ocu mome i javim mu da sam pasoš već dobio, i da ću mu uskoro doći. Sutradan bila je nedelja. Gospodin Volkov me pozove: „Hajde“, reče, „da pođemo u crkvu, neka vas svi vide.“
U gradu Grci, trgovci, zakupili su bili jednu kuću u kojoj je jedna sala pretvorena u crkvu. Tu oni drže sveštenika, kog plaćaju i koji služi službu na grčkom jeziku.
Gospodin Volkov i ja sednemo na kola i odvezemo se. Ušli smo u crkvu. Narod se već bio iskupio i služba počela. Kad su videli sekretara ruskog poslanika, učtivo su se uklanjali da možemo proći napred, i tako smo stali na levu stranu od oltara, kod pevnice. Pogledamo po crkvi, a na desnoj strani stoji major Prodanović, a pored njega majorica.
Pita mene Volkov: „Ko je onaj što tamo stoji?“ — A ja ću njemu: „To je onaj major Prodanović o kom sam vam pričao.“
„A ta gospođa pored njega?“ — „To je“, rekoh, „njegova supruga.“
Gledam koga još ima i vidim malo dalje iza majora stoji mitropolitov sekretar, Nenadović.
Okrenem se Volkovu: „Poznajete li mitropolitovog sekretara?“ — a Volkov meni: „Ne. Je li on ovde? Pokažite mi ga, molim vas.“
Ja počnem da mu opisujem crte lica i odelo: „Eno, pogledajte tamo.“
Volkov se nije odmah okrenuo, nego malo docnije, i video ga.
Često sam pogledao na majora i majoricu, a oni nisu skoro očiju skidali s mene.
Pred kraj službe, reče mi Volkov: „Uvek ste mi hvalili gospodina majora, pa i ja vidim po njegovom licu da je to jedan pošten čovek. Milo bi mi bilo da se s njim upoznam. Hajde da mu priđemo.“
Uto se služba završila i sveštenik izišao sa naforom. Volkov primi naforu, okrene se na desnu stranu i obojica priđemo majoru i majorici. Volkov se obrati majoru: „Moj vas prijatelj“, i pokaže na mene, „hvali mnogo, i zato ja ne mogu da propustim ovu priliku a da vam ne odam svoje poštovanje i ne izrazim želju da se s vama upoznam.“
Major se obradovao i zahvalio se, ali više se nismo mogli razgovarati, jer su nas okolo svi gledali. Posle toga smo se rastali. Ja i Volkov sednemo u kola, a major i majorica su ostali gledajući za nama.
Tog dana sam još ostao kod gospodina Volkova i prenoćio, a sutradan rano počeo sam se pakovati da pređem opet u moj stan u gradu, jer se kočijaš mogao dobiti samo u gradu. Kad sam završio, odem gospodinu Černjevu da se s njim oprostim. On mi preda tri zapečaćena koverta od gospodina poslanika: jedan, gospodinu general-an-šefu1, Stepanu Fjodoroviču Apraksinu, drugi, Petru Spiridonoviču Sumarokovu, i treći Državnoj vojnoj kolegiji. Predajući ih, Černjev mi objasni da su to preporuke za mene od gospodina poslanika. Ja se tu oprostim s mojim zaštitnikom, gospodinom Černjevom, pa odem da se i s Volkovom oprostim, a onda odem u grad, u gostionicu gde sam prvo bio odseo.
Kad me je gazda video, zaprepastio se lepo čovek: „Bože moj, pa vi ste još ovde. Jeste li odavno došli iz Požuna?“ — pa mi je onda stao pričati koliko su me tražili i njega ispitivali, ali on im nije umeo ništa drugo reći nego da sam otputovao u Požun.
Ja mu kažem da se manemo razgovora o onom što je bilo, „nego ja sam opet k vama došao: meni treba soba“. — A on će meni: „Izvolite. Uzmite onu istu u kojoj ste i bili.“
Kako je bilo još dosta rano, imao sam do ručka još vremena da se prošetam. Pođem u kafanu, popijem dve šolje kafe i mleka, platim, pa onda pođem svome prijatelju bankaru, ali sad već bez ogrtača. Kad me je on video, upitao me je: „Recite mi, molim vas, kako stoji vaša stvar? Vi ne znate kako su vas ovih dana, otkako ste iz grada otišli, svuda tražili; policija vas je tražila. Govorili su mi o tome i oni koji vas znaju i oni koji vas ne znaju. A tek kad su vas juče videli u crkvi sa sekretarom ruskog poslanstva, onda je tek bilo priče. Zato sam“, reče moj prijatelj, „i ja nestrpljiv da saznam šta je s vama bilo.“
Na te reči moga prijatelja ja reknem: „Eto, dragi moj, kako se svršila moja stvar“ — i pokažem mu pasoš.
Kad je video veliki državni pečat, iskreno se obradovao i kazao mi: „E, sad ste, hvala bogu, izvan svake opasnosti.“
Nisam imao vremena da se s njim duže razgovaram. Kazao sam mu samo da sam se preselio opet u grad, u onu istu gostionicu gde sam iz početka bio i da se sada žurim u predgrađe Landštrase na ručak kod gospodina Prodanovića — „a s tobom ću se, prijatelju, razgovarati“, rekoh, „docnije“. Posle toga iziđem na ulicu, pa kroz gradsku kapiju majoru.
Moj ulazak u majorovu sobu bio je za majora veliko čudo. On i majorica sedeli su baš na kanabetu, i kad su me ugledali, skočili su mi oboje u susret. „O, bože moj, kako se vi mnogo usuđujete! Da se vi s gospodom Rusima javno vozite! Kad smo vas juče u crkvi videli sa ruskim sekretarom“, nastavi major, „učinila nam se vaša smelost neverovatna. Zar vama nije život mio? I kako će se to na kraju krajeva svršiti, bog neka zna. Prošlo je već dvanaest dana kako niko ništa o vama ne zna. Prosto kao da ste u zemlju propali. O vama je već poslana predstavka u Dvorski vojni savet. Pa i mene su“, reče major, „pitali o vama, jer neko je proneo bio glas da ste ovde. Ja sam odgovorio da znam da ste tu — i sad vas svuda traže.“
Ni posle tih reči ja majoru i majorici nisam hteo da kažem da imam pasoš, nego sam samo rekao: „Ostavimo sad to, o tome ćemo kasnije govoriti — neka ih, neka me traže. Nego, ja sam vam danas došao na ručak, kao kod svojih prijatelja, ali voleo bih kad bi i mitropolitov sekretar tu bio.“
Major i majorica su mi rekli da mi se iskreno raduju, a za sekretara, rekoše, da sam baš pogodio, jer su ga pozvali na ručak.
Onda smo seli i stali razgovarati. Ja sam se mnogo s majoricom šalio. Sećali smo se prošlih veselih dana kad smo zajedno bili u puku i smejali se koječemu što se nekad dešavalo.
Major me sluša, vidi da sam raspoložen, šeta se po sobi, pa kaže ženi: „Ama, tu nešto mora da bude. Neće biti da je on bez razloga tako veseo“ — a ja odgovorim: „Ja znam pouzdano da se vi kao moji prijatelji radujete svakom mom dobru, i zasad neka toliko bude dosta.“
Posle tih naših razgovora došlo je već i vreme ručku. Počeo se već i sto postavljati, a uto eto i mitropolitovog sekretara. Ušao je i pozdravio se s majorom i majoricom, a onda se i meni obratio. Pita me za zdravlje, kaže kako me davno nije video, pa doda: „Mislim da ste ruski već dobro naučili“ (juče me je, dakle, video s ruskim sekretarom).
Ja mu odgovorim: „Sada taj jezik nešto malo razumem, a docnije ću ga, mislim, još bolje naučiti.“
On mi više ništa nije govorio, a ni ja njega nisam gledao. Razgovarao sam najviše s majoricom.
Posedamo za sto, a posle ručka ustanemo, šetamo po sobi, sve dok nam nije kafa doneta. Posle kafe učinio mi se zgodan čas da se sa sekretarom porazgovaram, i da mu za sve što je učinio očitam. Rekao sam mu da ja znam da mi je on dobro mislio, i kad sam u Beč stigao i on me je izvoleo posetiti i pitati zašto sam došao i obećao mi tom prilikom pomoć ako mi štogod kod ovdašnje gospode ustreba.
„Ja sam vam“, rekoh, „onda odgovorio da ću, čim budem malo svoje stvari sredio, prvo vas obavestiti u čemu je moja stvar. Pošto sam sad sve priveo kraju, hteo bih da ostanem pri reči i da vam se poverim. Zato sam želeo da vas danas na svaki način vidim, i kako nas je ovde slučaj sastavio, ja bih vas molio da se potrudite i pregledate ovaj list. Može biti da tu nešto nedostaje pa da vi to nekako popravite.“ Pri tome izvadim pasoš, pružim mu ga i kažem: „Eto, dragi gospodine, u čemu je moja stvar.“
On me gleda, ne razume zašto mu to govorim, ćuti. Uzme onaj pasoš, otvori ga i počne čitati, priđe i major i sluša šta čita — obojica prilično nemački razumeju, a ja se okrenem majorici, uzmem je za ruku i kažem joj: „Neka oni čitaju, a mi hajdmo u drugu sobu.“
Majorica pođe sa mnom i pita: „A šta ste to dali sekretaru?“ — a ja njoj: „Odmah ćete, gospođo, znati sve, znaćete i zašto sam u Beč došao.“
Ona dvojica su, međutim, pasoš pročitali i uputili se nama. Sekretar mi vrati pasoš, hteo je nešto da kaže, ali ja ga prekinem, obraćajući se majoru i majorici: „Ja odavno imam čast poznavati se s vama i uvek sam uživao vašu naklonost, a nadam s da ćete i vi priznati da sam se i Ja prema vama vladao kao pravi prijatelj iskreno, bez imalo pritvorstva, a sada, dragi prijatelji moji“, obratio sam se majoru i majorici, „došlo je vreme da vam se zahvalim za svaku dobrotu koju ste prema meni pokazali i da vam kažem zbogom, jer se možda nikada više nećemo videti. Vi znate“, okrenem se majoru, „da je Rusija vrlo daleko, a mene sad tamo vodi moja sudbina. Rusija je sada moja nova otadžbina. Iako se ja sa vama sada rastajem, verujte mi, dragi moji prijatelji, gde god budem bio, uvek ću vas voleti i poštovati, i ostaću vam celog svog veka odan kao što sam vam uvek i bio, želeću vam uvek svako dobro i sreću, a vas molim da se i vi mene makar ponekad setite i da kažete da ste u meni imali pravog i iskrenog prijatelja. Sada ćemo kazati jedno drugom zbogom, jer ja kroz tri dana odlazim.“
Zatim sam se obratio sekretaru: „A i vi, prijatelju, ostajte zbogom. Ja ne držim srce na vas, iako sam znao kako ste želeli da me ometete. Znam i kako ste me pratili, ali sve je to moja sudbina presekla i sačuvala me. Nemojte misliti da vam ja zbog toga želim neko zlo, naprotiv, ja se s vama rastajem kao da mi nikakve neugodnosti niste pričinili.“
Sekretar se stao izvinjavati ovim rečima: „Dragi gospodine, iz vaših reči može se razumeti da vi na mene sumnjate i podozrevate, ali ja vam se kunem čašću da s moje strane nije bilo nikakve zle namere, i ono što sam vam govorio, to je bilo samo iz prijateljstva. Bojao sam se samo da ne upadnete u neku nevolju, a ja po svojoj dužnosti nisam mogao drukčije govoriti. Međutim, sad, kad ste postigli ono što ste hteli, ja vam iskreno želim srećan put, i molim vas pokorno da me smatrate za svog prijatelja, kao što ću biti i ja vama celog svog života.“
Tu sam se sa svima oprostio, a major i majorica su me zagrlili i od suza nisu mogli ništa drugo da kažu nego samo da mi požele svaku sreću. Tako se rastanemo, ja odem u svoj stan i počnem se spremati za put.
Sutradan rano pošljem slugu da u nekoj gostionici nađe kočijaša; nađemo ga, i ja se s njim pogodim da me odveze do Budima i dam mu kaparu. Istoga dana dođe mi major Prodanović, malo je posedeo i zamolio me da ih još jedared posetim, i ja obećam da ću u prolazu, kad budem pošao na put, svratiti. Istoga dana oprostio sam se i s mojim prijateljem bankarom, a sutradan sam pošao iz Beča. Svratio sam i kod majora Prodanovića, kao što sam obećao, oprostio se s oboma i nastavio put.
Četvrtog dana stignem u Budim i odsednem u jednoj gostionici u glavnoj ulici. Tu ostanem svega jedan dan, a za to vreme nađem drugog kočijaša; ujedno se okupam u tamošnjoj toploj banji (koja se tamo smatra kao vrlo zdrava i lekovita). Tu banju sačinjavaju četiri lepe, zidane kuće pod brdom zvanim Gerzelez, iz koga se cevima u te kuće dovodi vruća i hladna voda. U tim kućama osim zajedničkog basena ima i nekoliko posebnih soba, opet sa vrućom i hladnom vodom, gde se čovek može odvojeno kupati.
Sutradan sam ostavio Budim i preko Dunava prešao u Peštu, ali nisam zaboravio da obiđem svoga prijatelja, trgovca Georgija Rakosavljevića, kod koga sam već jedared bio. Oprostim se i s njim i krenem u Petrovaradin, gde stignem četvrtog dana.
Čim sam stigao, odvezem se ocu i nađem sve u kući zdrave. Za moj dolazak se u gradu brzo saznalo i kako su svi moji prijatelji znali kakva se uzbuna napravila u Petrovaradinu posle moga odlaska, kako su me svuda tražili a niko nije znao kuda sam se deo, pa kad su sad čuli da sam došao, svak je želeo da me što pre vidi.
Počeo sam se, dakle, spremati na daleki put. Žurio sam se da nabavim sve potrebne stvari, da bih još te jeseni mogao da krenem. Kod kolara sam naručio jedna pokrivena kola, jedna za stvari i dao mu moje jedne stare kočije, za četiri osobe, da mi popravi. Za te kočije otac mi je dao šest svojih mladih vranaca, a pet konja za pokrivena kola i tri za teretna kao i dva jahaća imao sam sam. Vranci za kočije bili su divni, veliki. Docnije, u Rusiji, imao sam mnogo konja, ali onakvih — nikad više.
Našao sam dobre i pouzdane sluge, koji su hteli da pođu sa mnom u Rusiju. Naročito sam kočijaša našao kakav se retko nalazi. Da tog kočijaša nisam imao, na onako teškom putu imao bih s mojim vrancima velike nevolje. Niko drugi ne bi s njima mogao vladati, tako su to silni konji bili.
Naredio sam da se spremi sve što treba za put, a za to vreme otišao sam u puk da se javim svome bivšem pukovniku, kao što sam i pisao pri odlasku iz Petrovaradina da ću uraditi radi predaje čete kad tome bude vreme. Uzeo sam, dakle, sa sobom sva akta i došao u pukovski štab.
Odsednem kod pukovskog konačara. On je bio Nemac, a bio mi je dobar poznanik i mnogo smo se družili. Čim me je video, dočekao me je s rečima: „Zaboga, gde ste? Sutra se već sprema treća i poslednja poternica za vama. Ako se ne biste javili do određenog roka, predali bi vas sudu.“
Ja mu odgovorim: „Nije baš tako strašno kao što mislite“, a on meni: „Ostavite vi te šale, nego se javite što pre pukovniku, pa ćete videti kako će vas dočekati. On je na vas strašno ljut i teško da vas neće uhapsiti.“
Ja se na to nasmejem: „Možda je namera gospodina pukovnika i bila takva, ali ti ćeš, dragi moj, videti kako će gospodin pukovnik biti spram mene ljubazan, a ako ne veruješ, hajde sa mnom pa ćeš videti.“
Ja zatim obučem svoju uniformu iz husarskog puka i odem pukovniku. On je, kao što sam video, znao da sam došao; primio me je vrlo ljutito i naduto. Počeo mi je govoriti oštre reči, optuživati me za samovoljno udaljenje iz puka; rekao mi je da se već otvorila nada mnom istraga i poveo sudski postupak i da će me uhapsiti.
Ja sam ga saslušao do kraja i dao mu vremena da se malo stiša, pa sam onda rekao: „Molim vas, gospodine pukovniče, da se strpite za koji trenutak i da me saslušate.“
Tek što sam to rekao, on se još više razbesni i počne vikati da će me poslati u zatvor. Sad sam morao da mu priđem bliže i da mu još jedared kažem: „Gospodine pukovniče, to je nemoguće. Vi mene više ne možete uhapsiti. Vi me morate saslušati.“
Kad sam to kazao, on je stao: „Šta imate da mi kažete?“
Počeo sam učtivo: „Ja sam vam pisao iz Petrovaradina da ću vam se, kad bude vreme, javiti radi predaje čete, a sad je to vreme došlo, i ja sam sad radi toga tu. Osim toga, hoću da vas obavestim da ja više nisam pod vašom komandom, niti u austrijskoj službi, nego da sam, na osnovu starog svog otpusta, dobio od dvora austrijskog pasoš za Rusiju.“ Kad sam to rekao, pružio sam mu pasoš.
On uzme pasoš, otvori ga i počne čitati. Sav zapanjen, stajao je, ne govoreći ništa, zatim slegne ramenima i, posle one jarosti, poče govoriti tiho i ljubazno: „Vi ste se doista rodili u srećan dan. Vaša je sudbina i sreća velika. Takva smelost, kakvu ste vi pokazali, i tako se izlagati opasnosti i srećno se spasti, to se retko kome dešava. Vidim da ste svima zakonskim strogostima izmakli. Ja vam želim svaku sreću i svako dobro.“
Ja posle toga zamolim pukovnika da naredi da se sve spremi što je potrebno za predaju čete, a zatim da izda naredbu da mi se izda neizdata plata. On odmah izda naredbu puku, najpre je tražio izveštaj da li sam kome ostao dužan, a posebno naredbu mojoj četi da se izvrši predaja.
Ostao sam toga dana kod pukovnika na ručku i još me je pukovnik zamolio da se hranim kod njega dokle god tamo budem. Ostao sam tamo nekih šest dana, dok nisam sve posvršavao i dobio svu platu od dana udaljenja iz puka. Oprostim se posle toga sa pukovnikom i svim oficirima koji su se tamo desili. Svi su me prijateljski ispratili, a naročito potpukovnik, baron Rit, kome je bilo vrlo žao što odlazim. Tako sam, eto, otišao iz puka.
Kad sam se odande vraćao, svraćao sam redom, kako mi je ko na putu bio, kod svojih rođaka, naposletku sam svratio i kod mog starog ujaka Sekule Vitkovića, kod kog sam ostao dva dana. On je napisao pismo svome bratu od strica u Rusiju, bivšem brigadiru, Stefanu Vitkoviću, koji je iz Ćesarske otišao još pre nego što sam se ja rodio, i u Rusiji doterao do toga čina, ali ja ga u Rusiji nisam zatekao, već je bio umro, a potomstva iza sebe nije ostavio. Njegova supruga bila je jedna plemićkinja iz Smolenska, rođena Engelhart, zvala se Fedora Nikolajevna, a pre toga bila je udata za nekakvog Apostola iz Malorusije.
Kad sam se oprostio s ujakom i celom njegovom porodicom, otišao sam u Petrovaradin.
U Petrovaradinu posetim tamošnjeg komandanta tvrđave, koji me je dobro poznavao i voleo. To je bio starac od nekih osamdeset godina, baron fon Elfenrajh.
Taj valjani starac primio me je vrlo lepo. Rekao sam mu da nisam hteo da propustim a da se s njim ne oprostim pre nego što pođem u Rusiju. On se mnogo tome čudio; bilo mu je žao što odlazim i rekao je gospodi koja se tu zadesila: „Eto kakve mi pogreške pravimo. Puštamo tako valjane ljude iz dobrih porodica da služe tuđu državu. Zar ne bi bolje bilo da takvi ostaju kod nas? Vi ćete videti, gospodo“, govorio je starac, „i uverićete se da će ta gospoda koja su tamo, i druga koja će poći za njima, doterati do velikih položaja. I zar to nije naša šteta? Ja te ljude znam bolje nego iko drugi. Ušao sam već u duboku starost, a najviše sam s tim ljudima služio. Znam kako su služili i kakvu su vernost prema našem dvoru pokazivali. Kad smo se nalazili u velikoj opasnosti, u ratu s Turcima i u bunama mađarskih izdajnika, koji su se s Turcima vezali, niko se nije našao da pomogne našoj armiji osim Srba, koji su nam verni ostali.“
Još je i ovo starac rekao: „Ja poznajem oca tog gospodina“, i pokaza na mene, „on je bio moj oficir i uvek bio odličan, a sam sam opet služio sa njegovim dedom i gledao kakva su junaštva pokazivali on i njegovi ljudi protiv Turaka i buntovnika Mađara. A sada ostajemo bez takvih ljudi, i kad posle budemo videli njihova nova dela, mi ćemo uvideti svoju pogrešku i zažaliti što smo ih pustili.“
Starac je još mnogo takvih reči izgovorio i na kraju me zamolio da ručam kod njega — na što sam ja rado pristao. Posle ručka sam se s njim oprostio i otišao kući.
Sve sam već spremio što mi je bilo potrebno. Jesen je već bila tu, pa sam se žurio da što pre pođem na put. Ali stigao sam da krenem tek 24. oktobra, 1753. godine, iz Petrovaradina.
Ispratio me je samo otac do prvoga prenoćišta, malog mesta Sentomaša. Tu sam imao sestru od ujaka, udatu za kapetana Simeona Runića. Ona je bila kći moga ujaka, Sekule Vitkovića. Tu kod sestre prenoćimo, ujutru otac se vrati, a ja sa ženom i sa dva mala deteta, sa dve služavke i sedam slugu nastavim put.
Putovao sam iz početka u kraćim rastojanjima, a ponegde smo se zadržavali i po ceo dan, naročito zbog mladih konja, da ih ne premorimo. I sve je išlo lepo, kako treba, do petoga prenoćišta, gde mi se desila prva neprilika. Počele su bile kiše sa hladnim vetrovima, a u mađarskoj stepi, goloj pustinji, kroz koju je trebalo prolaziti, naselja su dosta udaljena jedno od drugog, pa smo zbog toga morali preko dana prelaziti duža rastojanja. Zato se moralo rano ustajati, što sam ja još uoči tog dana naredio. Poranili smo, dakle, i ja i sluge da se konji na vreme nazobe i da se upregnu. Moj kočijaš, kako je bio poslušan i vredan, ustao je prvi i hteo da upregne prvoga konja iz kočija, i tek što ga je dodirnuo, konj ga je udario zadnjim nogama u grudi tako da se srušio na zemlju kao mrtav. Dotrči jedan od slugu i javi mi šta se desilo. Ja pojurim u konjušnicu i nađem kočijaša u nesvesti, ne diše.
Možeš zamisliti, čitaoče, kako mi je tada bilo. Prvo zbog toga što sam smatrao tog dobrog čoveka za izgubljenog, a drugo, strašno sam se zabrinuo što mi se to desilo na putu i u takvoj pustinji gde nikakve pomoći ne mogu naći, osim možda kod gazde kod kog smo noćili. Ali on mi nije davao nikakve nade, on je samo vodio računa koliko ću mu platiti za prenoćište, hranu i furaž. Kad je video šta se desilo s mojim kočijašem i da se sad tu moramo zadržati, onda je, bestidnik jedan (bio je Mađar), stao zahtevati ili da odmah krenem, ili, ako se mislim zadržavati, da mu platim za sve dva puta toliko koliko sam mu dotle plaćao, a kao razlog izneo je da za to vreme drugi putnici ne bi imali gde da odsednu. Tako je mogao da radi zato što u blizini nije, osim te neudobne gostionice, bilo nikakvog drugog naselja.
Odgovorio sam mu da ne sumnja nimalo u svoje pravo, da će dobiti sve što traži i dodao sam: „Ne dosađuj mi, molim te, neću otići dok ti ne platim, a vidiš valjda šta mi se desilo“ — i manuo dalji razgovor s njime.
Slugama naredim da kočijaša što pre prenesu u moju sobu. Sluge su prostrle konjsko ćebe i polako ga preneli na njega, uneli ga u sobu i položili na prostrto seno, ali on nije davao od sebe nikakvog znaka života. Gledajući ga nisam mogao da se uzdržim od suza. Šta sad da radim? Prvo i prvo trebalo je videti da li je čovek živ, pa mu tek onda tražiti pomoći.
Soba u koju smo preneli bolesnika bila je dovoljno zagrejana, ali ja sam naredio da se još bolje naloži, pa sam onda rekao da mu se popusti pojas i raskopča prsnik, koji je od potkovica bio na dva mesta pocepan. Kad su sluge to uradile, pokazala se košulja sva u krvi, a na grudima otok i modrice od potkovica. Jedna ga je potkovica udarila jače tako da mu je šiljkom napravila veliku ranu, iz nje je krv tekla, a druga mu je ostavila modricu. U toj nevolji ja sam morao da postanem lekar. Odmah sam naredio služavkama da zagreju mekinje sa sirćetom i da ga time jednako oblažu. Upotrebio sam zatim i drugo sredstvo koje sam za svaki slučaj poneo na put, ponajviše radi konja, a to je bio špirtkamfor. Poneo sam iz Petrovaradina toga špirita čitavo jedno staklo2, i on je toga puta poslužio mom bolesniku kao najbolji lek.
Namočio sam maramicu špirtom, istrljao mu lice, ruke i stavio mu maramicu pod nos. Sve smo to radili više od jednog sata i tek onda se počeo javljati puls na ruci, koji se dotle nikako nije osećao. Tome sam se jako obradovao i viknuo slugama do sebe: „Živ je. Dajte obloge jednako.“
Tako sam ga lečio od ranoga jutra pa do dva sata posle podne, a onda je stao disati i pomalo se micati. Progovoriti nije mogao sve do uveče, a prekonoć je počeo ječati i poneku reč izgovarati, pokazujući rukom da ga grudi bole, a okrenuti se nije mogao niti sam, niti smo ga mi smeli dirati.
U takvom položaju proveo je moj bolesnik čitavu tu noć do ujutru. Sutradan bilo mu je malo lakše, mogao je pomalo i da sedi, ali na put se nije moglo ni pomišljati. Morali smo tu ostati čitava tri dana, sve dok bolesnik nije počeo pomalo da hoda.
Četvrtog dana vidi on da smo se tu već dugo zadržali, da treba putovati, pa je sam o tom počeo govoriti i uveravati me da može da sedi u kolima i da upravlja konjima. Platim mome bezdušnome gostioničaru dvostruko za sve, pa se polako krenemo, sve korakom, jer je moj kočijaš, iako je mislio da je za put sposoban, jedva mogao sedeti. Brzo se nikako nije moglo ići; tog dana smo prešli svega dve milje i opet zanoćili u pustari, u jednoj gostionici.
Odatle smo imali još tri milje do Segedina, u koji smo sutradan jedva u poznu noć stigli. Jedno, zbog kočijaša, a drugo, što je kiša jako raskaljala put.
Kad smo se već približili gradu i ušli i u bašte, bio je već takav mrak da nismo videli kuda idemo, pa sam morao da zaustavim kola, uzjašem na konja i sa još jednim slugom pođem napred da osmotrim put.
Ja sam Segedin poznavao još iz doba moga školovanja, a i posle sam još dvaput bio u njemu, zato sam mogao da razaznam gde smo; onda sam se vratio i naredio da sva troja kola pođu za mnom. Tako dođemo do jedne meni poznate gostionice, tu stanemo pa počnem lupati u kapiju. Gazda se odazvao i zapitao šta hoćemo, a kad je čuo da su gosti, otvori kapiju, otrči u sobu i iznese fenjer sa svećom, lepo nas dočeka, meni da jednu sobu, slugama drugu, i brzo naloži vatru. Zatim nam iznese i večeru, i tako tu noć provedemo mirno.
U tom sam gradu, i protiv volje, ostao tri dana da za to vreme polečim svoga kočijaša. Preporuče mi jednoga lekara, koga zamolim da dođe, i on zbilja odmah dođe, pusti mu krv na ruci i da mu neku mast i flaster — od čega mu je bilo bolje.
Sad je već bilo više nade za putovanje. Morao sam za tog čoveka da upotrebim sva sredstva za lečenje samo da me zbog slabosti ne ostavi. Utoplio sam ga što sam bolje mogao, a od lekara uzmem podosta one masti i flastera i krenem dalje na put.
Od Segedina do Tokaja put je bio vrlo težak, blato preveliko. Kiša je padala skoro svaki dan.
Stignemo u Tokaj. Znao sam da se tu nalazi ruski major, Nikolaj Žolobov. On je tu bio sa grupom oficira i vojnika radi kupovanja vina za dvor. Nađem ga sutradan i kažem mu da putujem u Rusiju. Primio me je vrlo ljubazno i tog dana ostanem kod njega na ručku.
U Tokaju ostanem jedan dan, a te noći, uoči polaska, snađe me druga nevolja: pobegne mi jahač sa prednjeg konja u kočijama, i odnese sa sobom moju novu uniformu. Kad sam to jutro saznao, javim to odmah majoru Žolobovu, a on vlastima. Vlasti su i pretres vršile, ali ništa nisu mogli naći. Zbog toga sam ostao u Tokaju još jedan dan, ali bez ikakve vajde. Naposletku — šta sam mogao? — posadim drugog čoveka na prednjeg konja, ali taj nije nikad radio oko konja; bio je majstor. Moji su konji bili besni, i zato sam imao velike muke dok taj čovek nije naučio da upravlja konjem ispod sebe.
Od Tokaja počele su već da nam se ukazuju planine, počeli su uski putevi, česti prelazi, rđavi mostovi. Već je bila duboka jesen, počele su velike hladnoće, i što dalje, bilo je sve gore. Naposletku, već pred poljskom granicom, ušli smo u velika brda i stene. Po nekoliko puta dnevno morali smo se penjati na strašnu visinu, pa se opet u nizinu spuštati. Za kočije se nisam skoro nimalo bojao. Oslanjao sam se na svoga dobrog kočijaša, koji je na svim opasnim mestima umeo da upravlja konjima, ali moja pokrivena kola nekoliko puta su se prevrtala i naposletku su mi toliko dojadila da ih umalo nisam bacio.
Čemeran nam je bio put kroz ta brda, naročito zato što su sela siromašna, pa seljaci nemaju ničega. Na mnogim mestima, ni za kakve novce, nije se mogao dobiti ni hleb za ljude, ni furaž za konje, a gde se hleb i našao, bio je najčešće ovseni pomešan sa heljdom, ali nije se mogao jesti, a pored toga pretila nam je još i opasnost od razbojnika i lopova u tim brdima, kao što su me i napali jedne noći.
Pošli smo pred veče u neko malo selo, i tu zanoćimo u jednoj siromašnoj krčmi. Kad je pala noć, ja legnem, ali, kao da sam nešto slutio, nisam mogao zaspati, i tako dočekam budan skoro ponoć. Odjedanput čujem da nešto šuška oko zadnjeg prozora moje sobice što gleda u brda, kao da su ljudi. Malo posle čujem kako se polako istavlja kapak prozorski. Nisam dalje čekao, skočim, uzmem pištolj i opalim kroz prozor i kapak. Ne znam da li sam koga pogodio. Zatim otrčim drugom prozoru što gleda u dvorište, gde su moji ljudi ležali u šupi kod konja i viknem; oni poskaču, iziđem i ja u dvorište i ispričam šta se desilo.
Čitave te noći nismo do zore zaspali, a kad je svanulo, krenuli smo dalje. Toga smo se dana jedva izvukli iz te rupetine i pređemo na poljsku stranu, gde naiđemo na prvo poljsko mestance, zvano Duklja, u koje stignemo i odsednemo u jednoj krčmi, čiji je gazda bio Jevrejin.
Ostao sam u tom mestu dva dana, jedno, da potkujem konje, a drugo, da se ljudi odmore od napora. Tu nas je uhvatio i sneg i prava zima.
Kad smo iz Duklje krenuli, učinio nam se put mnogo lakši, iako su i ovde brda i teški prelazi. Ipak je sve bilo mnogo, mnogo lakše u poređenju sa mađarskim brdima i prelazima. Kroz Poljsku je bilo lakše putovati već i zbog toga što su naselja česta i gostionice velike, konji se imaju gde smestiti, za novce se može sve nabaviti. Tako smo došli do grada Žulkve, gde smo ostali jedan dan.
Posle Žulkve put je bio težak i neugodan zbog čestih prelaza i mostova i zbog rđavih puteva, što je obično u Poljskoj, a sneg je padao svaki dan i počela već prava zima. Sa velikom teškoćom jedva smo stigli u grad Brodi.
Mislio sam da ostanemo u tom gradu čitavu zimu zbog napornog putovanja, ali kad sam počeo da pravim račun, video sam kolika bi suma novaca bila potrebna za celu zimu, a kad sam još uz to, na mnogo mesta, čuo kako oholi Poljaci mrze Rusiju, odustao sam od te namere i ostao u tom gradu samo tri dana, da pohranim malo konje, a posle toga krenemo dalje na put.
Putovali smo iz dana u dan, s najvećim teškoćama, po strašnoj studeni, probijajući se kroz smetove. Tako smo stigli do malog mesta Hvastava, gde smo se zbog jake vejavice zadržali dva dana. Tu čujemo da je ruska granica već blizu, ali da se pravim i glavnim putem na prvu i glavnu graničnu stražu zvanu Vasiljkov, gde je obično bio prelaz, ne može proći. Ne znam zbog čega je taj prelaz bio zatvoren. Sada se moralo ići desno, uzbrdo, na drugu stražu, na prelaz koji se zove Šeljegovka.
Glas da je ruska granica već blizu podstakao me je da se ne zadržavam, nego da požurim do željenoga cilja. Zato pođem odmah na put, a da se ne bih zadržavao i da bez lutanja stignem na šeljegovski prelaz, uzimao sam od sela do sela vođe. Tako sam pošao iz Hvastova; putovali smo po hladnoći, po zavejanom putu teško se prolazilo, i ja sam morao prvi da se probijam i sebi pravim put. Na mnogo mesta su konji i kočije prosto propadali u sneg. Najzad smo po takvom zlu stigli na šeljegovski prelaz.
Tu nas je pred graničnom preprekom zaustavio granični stražar. Kad sam ga video kako je obučen, uznemirio sam se jako. Ja ranije nisam znao da u Rusiji postoje posebne granične jedinice, nego sam mislio da je to kao u Ćesarskoj svuda jedna te ista vojska. Zato sam pomislio da će i ostala vojska biti kao taj stražar. On je sedeo kod granične prepreke u stražarskoj kućici, koja je bila prekrivena starim rogožinama; na sebi je imao stari, pocepani kožuh, a preko kožuha vunenu kabanicu. Na nogama je imao opanke, a na glavi ušanku. To je bio seljak, sav zarastao u bradu i sasvim star.
On nas je zaustavio, pa je onda stao dovikivati svoje drugove iz stražarske kuće. Odande je izišao jedan kaplar, koji nije bio obučen ništa bolje od stražara. On je zapitao ko dolazi i odakle. Nekako smo se sporazumeli, kazao sam mu ko sam. Onda on ode da raportira kapetanu, i, dok se to nije svršilo, ja sam morao da stojim na hladnom vetru više od jednoga sata. Naposletku su nas pustili preko granice i dali nam stan u jednoj hladnoj krčmi, te sam se u njoj smestio.
Put od Petrovaradina, otkako sam od kuće pošao pa do tog mesta, trajao je, sa odmorima, ravno šezdeset dana. Na granicu rusku stigao sam te iste godine, koje sam i pošao, 1753, decembra 22.
Eto me, najzad, u Rusiji.
Napomene
- General-an-šef („stariji general“), zvanje u vojnoj i civilnoj službi, u 18. i početkom 19. veka.
- U originalu stoji: štof, to jest 1 l. i 2 dcl. (Prim. prep.).