Deo 1, Poglavlje 3
Posle toga između nas i Francuza došlo je do primirja. Počeli su se voditi pregovori, sa čestim dolaženjem glasnika, a zatim je naš glavnokomandujući izdao naredbu da se pod pretnjom smrtne kazne niko ne usudi da pljačka po selima. Bilo je zabranjeno uzimati čak i povrće i voće iz bašta. Ako bi ko bio uhvaćen u krađi, izgubio bi glavu. Zato je sad bila određena straža koju je predvodio nadzornik („grand profos“). Taj se čin smatrao kao velik. On je vodio odred konjice, sveštenika i dželata. Svako se imao dobro da čuva, jer u protivnom, ako bi koga straža uhvatila na delu, ništa ga ne bi pitali, nego samo za ime i puk, i odmah bi ga sveštenik ispovedio i pričestio, a dželat bi ga tog časa obesio o drvo ili plot (šta mu se već bliže nađe). Kod njega se ostavljao stražar, posle tri sata se skidao i zakopavao.
Ja sam stvarno i video nekoliko takvih nesrećnika koji su visili na voćkama.
Kako je teško iskušenje podneo jedan vojnik iz našega puka, koji je inače bio vrlo hrabar i mnogo puta u borbi s neprijateljem bio primer drugima i dva-triput bio i ranjavan. S kakvom se samo hrabrošću jednog puta spasao od strašne smrti.
On je sa svojim kaplarom i još dva druga pošao u obližnje selo po vodu. Kad su napunili kotao, video je u jednoj bašti seljaka kako radi i kupio od njega nešto kupusa i repe da skuva. Nosio je to u marami i išao s drugovima u logor. Uto ih presrete straža i kad vide kupus, opkoli ih i — odmah da ga veštaju. On se jadnik branio da je kupus i repu kupio, ali oni ga nisu ni slušali, nego odmah drž‘ da ga uhvate. Onda on istrgne sablju i stane se braniti, pa se onda probije između konjskih nogu i pobegne do rova, koji se tu pružao pored posejane konoplje, preskoči ga i s golom sabljom u ruci stane na drugu stranu ponavljajući da je nevin. Ali profos je bio tako svirep da je naredio svojim dragonima da ga uhvate. Oni dojure do rova, ali kako je rov bio suviše dubok, a prilično i širok, konji nisu smeli preskočiti, a onaj jadnik stoji i govori: „Ja sam vam rekao da nisam kriv i da sam kupus kupio, a vi ako hoćete moju smrt, ubijte me časno iz puške, a živ se ne dam dželatu u ruke i neću sramnom smrću da umrem“ — pa se onda okrete i nestade u konoplji.
Profos ga se onda mane, a njegove drugove obori na zemlju i stane strašno tući štapom, a zatim ih pošlje glavnom dežurnom. Tamo ih ispitaju i utvrde da su nevini, o čemu obaveste i glavnokomandujućeg, a ovaj naredi da se pošlje po majora.
Major pođe, uzevši i mene sa sobom. Javimo se generalu i od njega doznamo šta se s našim vojnicima desilo. Posle toga general izvede majora pred princa Karla.
Princ je zapitao majora zna li šta je dalje bilo i da li bi mogao odbegli vojnik od straha prebeći neprijatelju. Na to je major odgovorio da je odbegli jedan od prvih u puku, i po hrabrosti, i po stalnosti, i ne samo da neće preći neprijatelju nego će, major se nada, sam doći i prijaviti se, a isto su tako pouzdani i ti ljudi što ih je straža poslala dežurnom i što su nevini bili kažnjeni. „Ja imam potpuno poverenje u njih. U svim vojnim akcijama oni su se vrlo lepo pokazivali i nikad ni za šta dosad nisu bili kažnjeni, i ja žalim što se sada ovo s njima desilo. Zato molim vašu svetlost da budete milostivi, i da ih vratite u puk.“
Princ je saslušao majora i bio zadovoljan njegovim odgovorom. Naredio je da se zatvoreni vojnici izvedu pred njega, kazao im po nekoliko lepih reči, poklonio svakom po jedan zlatnik, i vratio ih u puk.
A onaj naš vojnik što je pobegao od smrti odista se iste noći vratio. O tome mi je seržan te čete raportirao, a ja, opet, to isto majoru. Major je naredio da se begunac izvede pred njega, pitao ga za onaj kupus i repu, zbog kojih umalo što glavu nije izgubio. Poveo ga je zatim sa sobom, a i mene pozvao, pa smo otišli najpre korpusnom generalu. Kad ga je general ispitao, gledajući ga i slušajući, rekao je: „Ostalo bi mi večito žao da takvog vojnika i u boju izgubim, a kamoli od takve smrti kakva mu je pretila.“
Zatim je general pošao glavnokomandujućem, princu Karlu, sa nama zajedno. Princ je naredio da se vojnik izvede pred njega pa je gledao s uživanjem njegovo otmeno držanje i njegovu lepu pojavu. Onda je ovaj još stao govoriti o svojoj nevinosti i pokazivati rane koje je zadobio u borbi s neprijateljem, izjavljujući da je on služio kao što jedan častan vojnik treba da služi, a da uza sve to umalo nije umro sramnom smrću. „Ja sam se“, reče, „rešio da se sam vratim i da stanem pred vašu svetlost, da potvrdim svoju nevinost i da izjavim da hoću i dalje verno da služim, kao što sam i dosad služio.“
Na te muške vojničke reči, princ je rekao: „Držanje ovog vojnika može se samo pohvaliti i bila bi velika šteta takvog čoveka izgubiti.“ — Izvadio je zatim iz džepa pet zlatnika, poklonio mu ih, njega proizveo za podoficira, i vratio ga u puk.
Posle tog slučaja straža je nastavila svoj posao, ali bez sveštenika i dželata, a kažnjavalo se samo batinanjem.
Naše primirje s Francuzima završilo se posle nekoliko dana bez rezultata. Vojne akcije su se nastavile. Odlučujuće bitke nije bilo, ali su se dešavali česti, sitni bojevi.
Jednoga dana, međutim, došla je naredba da se od naših srpskih pukova landmilicije stvori jedan odred od osam stotina pešaka, jedan eskadron od puka potiskih husara i drugi od hrvatske konjice.
Pred veče istoga dana okupio se taj odred na levom krilu našega logora. Pred njima su bili, kao komandant husarskih eskadrona, major Marković, a pešadije, neki potpukovnik. Njima je bilo naređeno da se približe neprijateljskom logoru. Trebalo je da se pešadija sakrije na zgodno mesto, a husarski eskadroni da udare u zoru na francuske prednje položaje i tamo naprave uzbunu, pa ako ih oni poteraju, neka pucaju i nek se povlače, da neprijatelja navedu na našu pešadiju.
Po toj naredbi naš je odred krenuo čim je pala noć i, prelazeći preko poznatih mesta, stigao je na pola puta od neprijateljskog logora, i tu se zaustavio. I ja sam hteo da budem u tom odredu, ali mi otac nije dao, nego mi je naredio da ostanem kod puka, u logoru. Na tom mestu, gde se naš odred zaustavio, bila je jedna stara ciglana, od koje su ostali rovovi i jame, tako da je bilo dosta mesta s obe strane puta da se naša pešadija skrije.
Moj je otac bio ozdravio od ranije kontuzije i rane, pa je i on bio pridodat tome odredu. Jahao je svoga konja. Potpukovnik koji je bio komandant pešaka ponudio je mome ocu da pođe s eskadronima napred, da osmotri neprijateljsko kretanje i da, u slučaju odstupanja, dođe što pre s izveštajem i zauzme opet svoje mesto. Moj otac na to pristane i pođe s majorom Markovićem i njegovim eskadronima.
Oni su u ranu zoru napali na glavni neprijateljski prednji položaj, zauzeli ga, i sa pucnjavom napravili veliku uzbunu. Tako su se čarkali sa francuskim husarima neka dva sata i već počeli dobijati bitku. Protiv naših bio je mali broj husara. Naši su ih oterali, pa se osmelili i pošli još dublje. A kad su se sasvim približili, videli su da iz logora izlazi francuska konjica u vrlo velikom broju i da se kreće napred.
Kad su videli još i da se iza njih i sa strane diže velika prašina, pogodili su neprijateljsku nameru i, ne oklevajući, počeli odstupati, ali je već bilo kasno. Ta prašina koja je kroz jednu udoljinu stigla tako brzo, najedared se ukazala kao velika gomila konjice koja je uspela da našima preseče put, a kako su i dalje pristizali iz logora, to su se naši našli opkoljeni sa dve strane. U toj velikoj opasnosti našima je ostao samo jedan izlaz za spasavanje — da se probiju. Oni su to i učinili. Očajno napadajući, probili su se i našli put, izgubivši pri tom nekoliko ljudi i konja, a posle toga se spasavali kako je ko znao.
I moj se otac probio i pojurio na konju preko jednog polja, žureći da što pre stigne do svojih pešaka, ali nije mu se dalo, jer se najednom našao pred jednim dugačkim rovom iskopanim oko livada. On je bio tako dubok i širok da ga preskočiti nije mogao, a uz to se za njim nadala šestorica francuskih husara, koji mu nisu davali da se vrati natrag na put,i tako su ga oterali na sasvim drugu stranu.
Njihovi ga konji ne bi stigli, ali videći čoveka samog, nisu odstupali. Poznavali su dobro mesto i znali da će ga naterati na rov i uhvatiti živog — kao što se i desilo.
Najzad se moj otac, kako je bio sasvim odsečen i daleko od svojih, odlučio u nevolji da konja natera na rov. Konj se odbacio. Prednjim nogama bio je na drugoj strani, ali mu se zadnje noge omakle, pa je pao na stranu. I tako su ga husari opkolili i uhvatili živog.
Od tih husara jedan je bio poručnik, jedan podoficir, a četvorica prosti vojnici. Poručnik je bio Mađar, i s mojim ocem se mogao sporazumeti samo toliko da dozna njegov čin. Kad je čuo da je kapetan, ostavio je kod njega podoficira i tri husara, uzeo mu s glave novi klobuk, a metnuo mu na glavu svoj stari čakov. Uzeo mu je i buđelar i sat i odjurio, a ostalima naredio da pođu za njim.
Jednom od tih husara konj je bio umoran i on zameni konje, ocu je dao svoga konja a sebi uzeo očevog. Dok se to dešavalo, naša je konjica u neredu dojurila do naše pešadije, i prošavši pored nje, ostavila slobodan put neprijatelju koji je jurio za njom. Neprijatelja je naša pešadija presrela jakom vatrom, ali neprijatelj je bio moćan pa je i on odgovorio vatrom iz karabina i pištolja i naneo našima dosta velike gubitke. Ali, kako su rovovi i jame u ciglani bili našima od velike pomoći, naši su stizali da pune puške i pucaju bez prekida, čime su na kraju zbunili neprijatelja i naterali ga u bekstvo.
Dok je pešadija vodila tu borbu, dotle se i naša konjica sredila i nanovo osposobila za boj. Videći neprijatelja razbijenog i u bekstvu, napali su ga i gonili skoro do samog njihovog logora, a onda, vraćajući se, opaze kako sa strane idu prema francuskom logoru nekoliko konjanika, koji su im se učinili da ne pripadaju našoj vojsci — kao što je tako i bilo. To su bili upravo oni što su vodili moga oca, a Francuzi, opet, videći veliki broj konjice da ide od njihovog logora, smatrali su naše za svoje pa su, ne znajući da im je odred razbijen, okrenuli konje pravo ka našima. Naši zastanu. Kad su Francuzi videli svoju pogrešku, bacili su ulare od konja na kome su vodili moga oca i dali se u bekstvo, ali naši ih stignu i pohvataju.
Konj pod mojim ocem spleo se u ulare i stao da se vrti u mestu sve dok moj otac nije sjahao i oslobodio ga, pa opet seo na njega i pojurio svojima. Za to vreme jedan hrvatski oficir uhvatio je onog neprijateljskog husara sa konjem moga oca, pa konja uzeo kao ratni plen i odmah se s njim odvojio i otišao pravo u logor.
Kad se moj otac sastao sa svojima i našao majora Markovića, zahvalio mu se za svoje oslobođenje, a onda je i za svoga konja upitao. Tražio ga je po celom odredu, ali ga nije našao, a kad se počeo raspitivati o oficirima da li su svi tu, videlo se da onog hrvatskog oficira nema, pa su se dosetili da je on konja morao i uzeti. I zbilja je istoga dana uveče konj kod njega i nađen.
Naš odred je otišao uveče a idućeg dana je imao bitku s neprijateljem, kao što sam već ispričao. Mi što smo ostali u logoru ništa više nismo znali. Čuli smo samo, istoga dana oko deset sati, izdaleka puščanu paljbu, po kojoj smo zaključili da se naš odred bori sa Francuzima.
U dva sata posle podne dovezeno je nekoliko naših ranjenika. Ja sam se odmah raspitao koliko ih ima iz našega puka — da mogu majoru da podnesem raport — a onda sam naredio lekaru da im odmah previje rane. Među ranjenim vojnicima opazim dobošara moga oca kako sedi s povijenom rukom, a on, kad me vide, ustane.
Upitam ga: „Ti si, vidim, ranjen, a da li znaš šta je s mojim ocem?“
Taj dobošar je i inače mucao, a sad se i zaplakao, pa sam dugo čekao dok mi nije kazao da ništa ne zna, ali da mu se čini da mi otac nije živ.
„Ja“, veli, „kad su me ranili, odmakao sam se u stranu, a gospodin kapetan, vaš otac, nije s nama bio. On, kako je uveče sa husarima otišao napred, nije se više ni vraćao, a kad su naši husari bili razbijeni i do nas dojurili, gospodina kapetana ni onda nisam video.“
Kad sam to čuo, ništa ga više nisam ni pitao, nego sam grunuo u plač. Svak može znati kako mi je bilo. Noge su mi se odsekle, i, ne znajući šta se sa mnom dešava, pao sam skoro bez svesti i zaridao.
Kad je moj pomoćnik za to doznao, dojurio je do mene i, kao razuman čovek, stao me umirivati. Uzeo me je pod ruku i rekao mi: „Hajdemo do majora da mu to javimo. Vi ćete morati ići na bojište da nađete telo vašega oca i da ga sahranite.“ Odemo majoru, izvestimo ga, i na moju molbu on me pusti i dâ mi jednog pouzdanog seržana da pođe sa mnom.
Ja brzo sednem na konja i pođem s posilnim, a drugog konja dam seržanu, i pojurimo kosom do predstraže. Tamo nas iz početka oficir nije hteo da propusti, ali se na moju molbu i plač sažalio, poverovao mojim rečima i naredio straži da nas pusti.
Sretali smo neke vojnike, ali to su sve bili ljudi iz drugih pukova, nepoznati, i nisu znali ništa da mi kažu. Rekli su samo da se odred spremao da pođe dalje, ali ne u logor — a kuda, to nisu znali. Ja pojurim na bojište misleći da ću odred tamo zateći, ali ni tamo ih nije bilo.
Na bojište su bili doterani i seljaci iz obližnjeg sela. Doterao ih je dežurni oficir odreda da sahrane mrtve. Ja brzo dojašem do njih i zapitam ih da li su sahranili mrtvo telo takvog i takvog oficira, opisujući izgled i odelo moga oca.
Na to mi oni odgovore: „Mi smo“, vele, „došli ovog časa i još nikog nismo sahranili.“
Ja onda pođem po čitavom tom prostoru pregledam ga i nađem priličan broj mrtvih ljudi, ali dvaput više Francuza. Tražeći tako nađem nekoliko mrtvih i iz našeg puka. Među njima bio je jedan iz očeve čete. Pomislio sam da ću naći i telo moga oca. Svuda sam, jašući gore-dole, motrio i svakog mrtvaca zagledao, ali onoga koga sam tražio tu nije bilo.
I tako pregledavši čitavo bojište pođemo još malo napred pa onda stanemo da se dogovaramo: šta sad da radimo?
Seržan mi poče govoriti: „Vi ćete“, veli, „videti da dobošar nije istinu kazao. On se sklonio u stranu kad su ga ranili, i gospodina kapetana, vašega oca, zato nije video. A kad je odred odavde otišao, morao je i vaš otac s odredom poći. Zato se“, veli, „nemojte bojati. Sigurno je tako, nego da se mi vratimo u logor, tamo će se zacelo sve već znati.“
Ove seržanove reči su me malo ohrabrile. I meni se učini da bi moglo tako i biti. Ipak rekoh: „Da odjašemo tamo nalevo do one kuće, možda ćemo tamo naći nekog iz našeg odreda i štogod doznati.“
Tako i učinimo. Odjašemo do one kuće i, kad smo došli blizu, vidimo da je to jedna gospodska kuća za uživanje, bez ikakvih drugih grada. Nalazila se malo bliže gradu. Tog dana je bila velika vrućina; mi smo dugo jahali i ja sam bio strašno žedan, pa, kao velim, da se u toj kući malo napijem vode, pa onda — pošto je podne već odavno bilo prošlo — da se vratimo u logor.
Dođemo do kuće, ali tamo ni žive duše. Sve je bilo zatvoreno. Lupali smo na kapiji, ali uzalud, niko se nije javljao. Zaobiđemo. Ukaže nam se divna bašta i u njoj bunar na pumpu, a nad njim lepo izrađen krov. U bašti mnogo voćaka punih zrelog voća. Ne znaš kud bi pre pogledao.
Hteo sam da uđem, da se napijem i da uzmem malo voća, ali u baštu se nije moglo. Mi se onda rešimo da ne štedimo tu lepotu, i pored one stroge zabrane. Smatrali smo: pošto su ova kuća i bašta ispred naših prednjih položaja, ona zarana tu nema važnosti. Sjahali smo s konja i vezali ih za obojenu rešetkastu ogradu, pa smo onda malo dalje počeli da rastavljamo ogradu, sve dok nismo napravili toliki prolaz da se s konjima moglo ući unutra.
Sve smo to brzo uradili. Meni je prvo bilo da se dobro napijem, a to su uradili i moji drugovi. Moj posilni odmah je doveo i konje na buna a smo i njih napojili, ali sve se to radilo tako brzo i bez pažnje da je sva bašta bila izgažena. Šta smo drugo mogli? Domaćin će nas, zacelo, zbog toga grditi, ali drukčije nije išlo.
Da bismo u slučaju kakve opasnosti mogli lakše i brže izleteti iz bašte, posedali smo na konje pa na konjima prišli voću. Ja priđem prvo breskvama. Bile su vrlo krupne, ne baš sasvim zrele, ali vrlo prijatnog ukusa. Ja sam ih jeo i u džepove trpao, pa sam i posilnom kazao da isto uradi, i on reče da će nabrati u zobnicu. Tako smo i druge voćke posetili, naročito carske kruške i neke druge žute kao vosak i izvanrednog ukusa.
Gazdovali smo tako jedno pola sata, a onda smo izišli. Gledamo kako da iziđemo na put prema logoru. Približavalo se već veče, trebalo je za vremena da stignemo do naših prednjih položaja, ali omele su nas tamo neke bašte i ograde, pa smo morali da se vratimo na ono isto mesto sa kog smo i pošli. Tada opazim, malo podalje od nas, kako trojica jašu u pravcu prema logoru. Stanemo vikati i kapama im mahati, ali oni nas nisu čuli. Mene stane kopkati da stignem te ljude da vidim ko su, pa pojurim za njima i viknem da stanu.
Kad su oni čuli moju viku i videli da ja s mojim drugovima pravo prema njima jašem, zaustave se za časak, pa onda opet nastave put. Ja poteram konja još brže i opet povičem. Onda se oni zaustave i okrenu prema nama. Čim sam im se približio, poznao sam oca, i začudio se kad sam video da mu je na glavi čakov, a ne klobuk s kojim je pošao u bitku, a i konj pod njim nije bio njegov nego tuđ.
Poletim prema ocu i stanem da mu ljubim ruku, plačući, a on mi veli: „Što plačeš?“ — i pita gde sam bio. Ja mu onda sve ispričam što sam od dobošara čuo i kako sam išao na bojište da ga tražim.
Otac mi je, dok smo išli ka logoru, ispričao sve što se s njim desilo, i kako ga je major Marković iznenada spasao, i sve ono što je već ispričano.
„Eto“, reče otac, „konj mi se izgubio, a može biti da je i u hrvatskom logoru. A ovaj mršavi, zamoreni, na kom jašem, plen je od Francuza.“
Kad smo o zalasku sunca stigli da našeg logora, kaže mi otac: „Idi u hrvatski puk, možda ćeš tamo naći mog konja, a ja idem u štab.“
Po njegovoj naredbi ja pođem u hrvatski logor, brzo tamo stignem i izdaleka poznam našeg konja: digao glavu, a stoji vezan s još jednim. Ja zatražim konja, ali ga oficir ne da. Morao sam onda da pođem njihovom pukovniku da njega molim. Ispričam mu šta se s mojim ocem desilo i kako je taj oficir došao do konja. Pukovnik naredi da se konj s drugim jednim oficirom pošlje našem majoru da izvidi stvar, pa ako bude onako kao što ja tvrdim, da se konj da nama. Naši su ljudi posvedočili da je tako i nama konja vrate, a francuskog konja pošalje moj otac onom oficiru.
Kad sam se vratio, zatekao sam majora kako sedi s mojim ocem. On je pričao majoru sve što mu se toga dana desilo. Major zadrži i mene i oca na večeri, a ja, uz večeru, iznesem i ono voće što sam nabrao. Voće je bilo malo u torbi izgnječeno, ali su ga obojica pohvalili i smejali se što sam se ja setio u žalosti svojoj da berem voće. A ja stanem da se branim govoreći kako sam bio žedan, i kako sam, gaseći žeđ, došao i do voća.
U tom logoru smo ostali još četiri dana, a posle toga smo pošli desno prema gradu, koji se zvao Cabert.
Naš korpus je išao napred a za njim je marširala čitava armija, ali se armija zaustavila i podigla logor na drugom mestu, a naš korpus je došao do samog Caberta. Tu nas je presreo jedan
manji odred francuske konjice, ali ne stupajući s nama u dodir, okrenuo se i vratio natrag.
U tom gradu je bio dosta veliki korpus francuske vojske. Oni su iz početka iz tvrđave davali izvestan otpor i počeli da nas biju iz topova sa bastijona, ali posle toga, ili nisu imali snage da se brane, ili je bio neki drugi razlog, tek kad smo mi postavili našu artiljeriju i počeli tući grad, oni su s kanonadom prestali. Mi smo ih i dalje tukli i uskoro smo opazili da francuska pešadija na drugoj strani grada izlazi i penje se drumom uzbrdo. Mi smo tad videli da njihova snaga nije ni za polovinu naše. Po boji njihovih uniformi mogli smo da procenimo njihove pukove i kombinovane bataljone.
Gradska kapija sa naše strane bila je srušena od topovske vatre, pa je naša vojska odmah ušla u grad i požurila se da neprijatelja goni. Na izlazu iz grada ulice su bile pune neprijateljske vojske, koja je marširala u redu, vodeći borbu u odstupanju, sa jakom vatrom, i koliko su nam gubitaka i štete naneli oni, toliko su i stanovnici grada, pucajući iz kuća kroz prozore. Tako smo tu imali mnogo mrtvih i ranjenih.
Ja sam tada, našavši se s mojim pukom u tako teškom boju, u samom početku službe i u mladim godinama mojim, imao dovoljno prilike da vidim šta znači rat.
Francuzi, iako su se povlačili, nisu se žurili, nego su obarali na nas plotunsku vatru, a za to im je dobro došla široka gradska ulica i iza grada još dvaput širi drum, po kome su penjući se uzbrdo napravili front širinom druma udvajajući svoje plotune.
Njihova malobrojna konjica otišla je napred i mi smo je samo u daljini videli. U gradu, na trgu, bila je velika jedna crkva sa zvonarom i iz te crkve su nam stanovnici grada mnogo gubitaka naneli. Kad je to dojavljeno našem generalu, on je naredio da se zvonara bije iz topa. Njihova pucnjava je onda prestala, a naša topovska đulad toliko su oštetila zvonaru da sumnjam da se posle mogla popraviti.
U tom boju poginuo je kapetan Potiske landmilicije Rako (ili Rakoslav); izginulo je i ranjeno još mnogo drugih oficira i vojnika, a među njima je i kapetan Slavonske landmilicije, Jefim Ljubobratić1, teško ranjen. Boj je trajao još nekoliko sati, a onda je palo veče i bitka prestala.
Naš zapovednik, general baron Bernklau, poslao je na neprijatelja radi nasilnog izviđanja pukovnika barona Trenka s njegovim pešačkim pukom (puk je taj bio vrbovan od šumskih razbojnika, kao što sam već spomenuo). Po toj naredbi pošao je Trenk istoga večera; njegovom odredu bio je dodat i jedan eskadron konjice. Sa svojim odredom, imajući pouzdane vođe, Trenk je pošao drugim, prečim putem. Žurio je cele noći i pred zoru je prestigao neprijatelja. Ostavio je svoj eskadron konjice iza sebe na zgodnom mestu, a sa svojim odredom se približio glavnom drumu i tu se sakrio u maloj jednoj šumi.
Francuzi su marširali glavnim putem bezbrižno, i ne videći noću da ih ko goni, nadali su se da su daleko od neprijatelja. Kad su se u zoru približili šumi u kojoj je bio Trenk sa svojim odredom, Trenk je iznenada prosuo na njih žestoku vatru, i to i kartečom iz svoja dva mala topa, i puškama, što je neprijatelja zbunilo i dovelo do velikog rastrojstva, te je bez ikakvog reda stao da odstupa i da beži. Trenk je neprestano pucao, njegovi podignu viku za beguncima, a u isti mah dojuri i onaj eskadron konjice, pa ih i on napadne. Na taj su način naši izvojevali pobedu. Mnogo Francuza izgine, bude ranjeno i zarobljeno. Među zarobljenicima bilo je nekoliko štabnih i viših oficira, a docnije sam video da su naši i tri topa oteli.
U početku borbe naš je general izdao naredbu — za koju smo doznali tek sutradan — da za Trenkom pođu, kao pojačanje, dva puka dragona. Kad su u zoru Trenkovi ljudi vičući osuli vatru na neprijatelja, stigla su u pomoć i ta dva puka i Francuzima još veći strah zadali.
Sutradan je naređeno da se mrtvi pokopaju, pa su zbog toga bili dovedeni seljaci s ašovima, a ranjenici i naši i neprijateljski poslani su u armiju.
General, naš zapovednik, ostao je sa stanom u gradu i postavio predstražu, a pukovnik Trenk, kad se vratio sa svojim pukom, dobio je veliku pohvalu, a o čitavom tom događaju poslan je izveštaj glavnokomandujućem armije, princu Karlu.
Napomene
- Taj hrabri oficir zaslužuje da se dugo pominje, i ja neću da propustim da o svome sunarodniku ne kažem koju reč. On je bio Srbin i starinom plemić, rodom iz Trebinja u Iliriji. U mladosti bio je u Veneciji i tamo naučio talijanski i nemački. Zatim je prešao u Ćesarsku, gde je primljen u službu i doterao do kapetana. Bio je visok i naočit. Kad se ranio, bilo mu je oko trideset godina. Taj slučaj doneo mu je tešku nesreću. Bila mu je zdrobljena kost u mišici i dok svi ti delići nisu bili povađeni dugo se morao lečiti. Dao je na to i poslednje što je imao, pa ipak umalo i život nije izgubio. Naposletku se izlečio, ali ostao je sakat. Kao revnostan oficir ostao je i dalje u službi; učestvovao u mnogim bitkama, i došao do generalskog čina. Oženjen je bio udovicom Čarnojevića, kćerkom pukovnika kneza Atanasija Raškovića, a zatim, zbog zasluga u službi, od njenog veličanstva carice, mađarske i češke kraljice, Marije Terezije, proizveden za barona i kavaljera Ordena Terezije. Naposletku je, već u dubokoj starosti, proizveden za generala i određen za komandanta u Italiji, u gradu Kremoni, koji pripada domu austrijskom, gde je prošle, 1783. godine, umro. Šteta što poroda nije ostavio. Tako se završio život tog dostojnog junaka.