Deo 2, Poglavlje 10
I pored sve žalosti, ja sam morao misliti šta je s mojim kupljenim konjima na dvorištu: da li imaju kakve bilo hrane, pa onda, kako ćemo i na čemu dalje putovati, i šta da radim sa svojom malom kćerkom, siroticom bez majke, koja se razbolela i jedva što je živa, i s devojkom koja leži isto tako bolesna. Pozvao sam svoja dva pratioca i savetovao se s njima. Rekli su mi da su našli juče kod seljaka nešto trave i kupili je, a i od domaćina su uzeli ostatak slame što mu se još našla, i tim su malo nahranili konje, ali za iduću noć ništa više nemaju. Za kola što su ostala u vodi zajedno s potopljenim konjima rekli su da su ih seljaci prevukli u selo i popravili, samo su sad bez arnjeva, ali da mogu ipak za put podneti. Sve su stvari iz njih propale, ostao je samo jedan razbijeni sanduk s lekovima za konje i on je prenet, ali u njemu su ostali samo lekovi u nekoliko limenih kutija; oni u bocama su propali, jer su se sve boce porazbijale. Veterinar je pootvarao te limene kutije, povadio iz njih lekove, i sad ih suši, i za njih je već napravljen drugi sanduk.
Nisam više imao zašto da ostajem u tom selu; imanje svoje i tako nisam mogao povratiti, a kad bih još koji dan ostao, konji bi mi poskapali od gladi. Zato sam rešio da sve manem i da sutradan pođem na put. Morao sam požuriti iz Mađarske da što pre pređem u Poljsku, da se tamo zadržim gde bude zgodno, da malo konje pohranim, jer ovako bi mi mogli svi poskapati. Zato sam rekao pratiocima da u selu najme seljačke konje koje će upregnuti u ona moja izlomljena kola (točkovi su ostali celi), a isto tako da nađu dva seljaka koji bi nas proveli do prvog konačišta.
Ujutru sam jedva ustao. Bio sam vrlo slab, ali šta sam mogao, morao sam na put. Sve je bilo pripremljeno. Dan je bio nešto vedriji, vazduh čistiji a i voda je opala, tako da se moglo poći bez opasnosti. Izišao sam na dvorište i naredio da jedna kola stanu uz vrata da u njih smestim malu moju bolesnu kćer s njenom devojkom. A kako sam onda bio u bednom stanju, nisam imao ni šta da prostrem ispod njih, ni čime da ih pokrijem. Rekao sam zato da se donese nekoliko platnenih pokrovaca sa kupljenih konja pa sam njima kćerku umotao i smestio u kola, a popadija joj je još iz sažaljenja podmetnula jedan jastučić pod glavu. Takav mi je tada izgledao sav moj ekipaž. Na ta kola metnuo sam svog kočijaša, da malo popazi na dete, i onda sam naredio da kola iziđu na ulicu, a za njima su krenula i druga, s veterinarom i ostalim mojim ljudima. I njima sam rekao da iziđu na ulicu i malo počekaju, a ja sam se dotle oprostio s mojim domaćinom, popom. Zahvalio sam i njemu i popadiji na dobroti koju su mi učinili, pa sam izjahao s dvorišta.
Pošao sam s ono malo odela što sam imao na sebi i onom jednom jedinom košuljom što mi je pokrivala telo i šeširom kupljenim od popa da mi glavu zaštiti. To je bilo sve moje imanje. Seo sam na svog umornog i iznemoglog konja i pošao na put s nadom u boga.
Ispred mene jahali su vodiči, a iza mene išla su kola i na kraju kupljeni konji. Najstrašnije mi je bilo to što sam morao još jedanput proći istim putem i videti opet ono nesrećno mesto na kom su moja mila žena i moj jedini sin našli gorku smrt. Molio sam i molio vodiče da me drugim putem provedu, ali nije vredelo. Nije bilo moguće to mesto obići, to je bio jedini put.
Odmah iza sela smo naišli na vodu; bila je malo opala, ali je ipak bila konjima do trbuha. Prešli smo nekoliko puta preko njenih krivina i stigli dosta rano na ono žalosno mesto koje mi je sad udvostručilo tugu. Kako sam do tog mesta došao i da li je to mesto bilo opasno za prelaz, ja sada ne bih umeo reći, jer sam bio nanovo obuzet strašnom žalošću, i od suza ništa nisam video. Čuo sam samo pljesak vode ispod kopita moga konja, koji je išao iza vodiča. Kad smo prešli poljanu, počeli smo se peti uzbrdo onom uskom klisurom o kojoj sam već govorio. Peli smo se sve više i više. Vode tamo već nije bilo.
Kad smo stigli do prvog sela, bilo je prošlo tek podne. Tamo smo proveli do večeri, a noćili smo u jednoj gostionici. Tu sam uzeo nešto trave od seljaka za konje, ali zobi nisam našao ni zrna. Seljaci su mi rekli da su ono malo što je ko imao samleli sebi za hleb.
Tu sam noć proveo vrlo teško već i zato što nisam imao na šta da legnem, ni čim da se pokrijem. Morao sam zato narediti, kao što sam i za kćer uradio, da mi se donesu tri konjska platnena pokrovca, pa sam na dva legao, a trećim se pokrio. Pod glavu nisam imao šta da metnem pa sam metnuo jednu gužvu trave, i tako proveo noć.
U tom selu sam uzeo druge vodiče i šest konja za kola. Odatle do poljske granice i do Duklje, malog mesta u Poljskoj, bile su svega još tri milje. Taj put smo sutradan prešli. Put je bio vrlo rđav, blato veliko, i konji su nam se tako umorili da smo jedva stigli donde.
U Duklji sam namislio da ostanem nekoliko dana da malo konje pohranim. Od svih jevrejskih gostionica izabrao sam najbolju, i za konje najprostraniju, i utvrdio s gazdom dnevnu cenu. S njim sam se pogodio i za seno i zob. Tamo sam ostao tri dana. A kako nisam imao ogrtača, kupio sam sukna i dao da mi se sašije ogrtač. Od jedne Jevrejke kupio sam dva nova jastuka, a u dućanu sam našao dva debela vunena ćebeta: jedno za sebe, drugo za kćer. U tome se sastojalo sve bogatstvo moje tadašnje postelje. Za sve potrebne stvari kao i za hranu trošio sam sad državni novac. Nisam imao nijedne kopjejke svoje.
Iz Duklje smo krenuli dalje. Vreme je bilo još uvek rđavo, oblačno, a ponekad je i kiša padala. Velikih planina više nije bilo, ali je put bio raskaljan i s mukom sam prispeo u grad Jaroslav.
Jaroslav je prilično velik i pijace su mu dobre. I tu sam namislio da ostanem nekoliko dana, jedno, što sam hteo konje da pohranim, a drugo, bila mi je velika potreba da kola popravim, i da pokupujem sve što je još za put trebalo, a naročito mi je važno bilo da uzmem nekoliko zaprežnih konja, da se jedared rešim one muke i troškova oko naimanja seljačkih konja od mesta do mesta. Zato mi je prvi posao bio, kad sam stigao u Jaroslav, da izaberem veliku gostionicu gde ću odsesti.
Gazda gostionice bio je pokršteni Jevrejin. Kod njega se sve moglo naći. On je imao i svoje sedlare i svoje drvodelje, i tako mi se pružila prilika da popravim i kola i da na njih metnem kožne arnjeve. Uzeo sam i za sebe jedna polupokrivena mala kola, na kojima sam se posle vozio sa kćerkom. Za ta kola uzeo sam od seljaka tri konja, a i za ona druga dvoja za svaka po tri, ukupno devet konja. Iako to nisu bili konji bogzna kakvi, niti jednaki po boji, bili su ipak osrednji, nisam za njih mnogo dao, a za put su mi dobro poslužili. Bio sam vrlo zadovoljan što sam se spasao muke oko naimanja seljačkih konja — ionako sam od velike žalosti bio vrlo slab, jedva sam se vukao.
Čitaoče moj! Nemoj mi zameriti što ja toliko govorim kako tada ništa nisam imao. Vidiš i sam kroz kakvu sam nesreću prošao, kako sam sve izgubio, pa možeš onda zamisliti kako mi je bilo. Nevolja i nesreća me gone da ponavljam ono što sam već rekao. I sad opet moram ponoviti da sam imao samo tu jedinu košulju u kojoj sam bio kad sam se ono davio. Onako mokru isprljao sam je svu blatom, od to doba nisam je menjao i sad je bila takva da je već više nisam mogao trpeti na sebi i zato sam bio primoran da sad, u gradu, od državnog novca kupim platna pa da ga dam ženama koje taj posao znaju da mi sašiju košulje. I mojoj maloj kćeri dao sam da se naprave četiri košuljice jer je i ona, jadnica, bila u istom stanju kao i ja. Ništa više nije imala osim onog što je bilo na njoj. I još sam morao sebi da napravim od običnog sukna jedan prost oficirski mundir bez oznaka i ukrasa, jer u onom kaftanu, u kom sam za one nesreće bio, nisam više smeo pred ljudima da se pokazujem. I za svoju kćer sam naručio jednu novu haljinicu. Sav taj naš ponov bio je brzo gotov, ali dok nisam nabavio i druge potrebne stvari i dok mi se ljudi i konji nisu malo oporavili, prošlo je šest dana.
Čim smo izišli iz Jaroslava, vreme se prolepšalo. Nebo se razvedrilo, sunce sinulo, put se osušio, pa smo odmah brže i odmicali. Živnuli su mi i konji; u putu su sve poigravali. Videlo se kako se popravljaju i da svaki dan sve bolje izgledaju. Zato sam i rešio da se nigde ne zadržavam, nego da umerenim marševima nastavim put. Ustajali smo rano, a gde nas je podne zaticalo, tamo smo ostajali i noćivali.
Kroz Poljsku smo s takvim rasporedom lako prolazili, jer između gradova, manjih mesta i velikih krčmi na drumovima nije bio velik razmak, pa nam je to dobro dolazilo jer smo se mogli zadržavati gde nam je bilo po volji. Takvim marševima prošli smo celu Poljsku, pa Ukrajinu, približili se ruskoj granici, i poslednje selo u kom smo prenoćili bilo je udaljeno milju i po od graničnog prelaza.
Znao sam, naravno, da će me na granici zadržati i da ću možda morati ostati nekoliko dana u karantinu, a znao sam i da će se tamo teško nabaviti hrana za konje i zato sam, za svaki slučaj, uzeo deset vozova dobrog sena i petnaest četvrti1 zobi. Ujutru sam ustao rano, pošao iz tog poljskog sela i izišao na glavni granični prelaz, Vasiljkov. Tamo me je straža zadržala i uputila u karantin, u kom sam imao da ostanem sve dok od kijevskog komandanta ne dođe naređenje: ili da me propuste, ili na koliko dana treba da me zadrže.
U to vreme u Kijevu nije više bio komandant Ivan Ivanovič Kostjurin, nego gubernator Petar Ivanovič Strešnjev. On je naredio da u karantinu ostanem deset dana. I tako se ja tamo smestim i konje rasporedim, u konjušnici i šupi, a sutradan pošaljem u ono poljsko selo da se uzme još sena i zobi, i prenese.
Taj karantin podignut je za nevolju, koliko da se čovek ima gde skloniti. Imao je nekoliko niskih, prosto građenih soba, i na dvorištu sklepanu konjušnicu i šupu. Ničega drugog na toj čistini nije bilo. (Kako je sada tamo, ne znam, jer od to doba tim putem nisam više prolazio). Malo dalje od karantina i granice nalazilo se samo selo Vasiljkov, zajedno sa crkvom, domom Pečerskog manastira, carinarnicom i malim utvrđenjem, ali u Vasiljkov nikog nisu puštali dok u karantinu ne izdrži propisano vreme. Zato smo i trpeli toliku oskudicu. Nije bilo čak ni vode kako treba. Bio je doduše, jedan bunar, upravo jedna grubo ograđena jama, iz koje se voda vadila vedrom ili drugim nekim sudovima. Ljudi iz karantina zahvatali su je čim su stizali, a vojnici kotlovima, i tako su je tim masnim kotlovima zamutili da se prosto nije mogla piti. Moji ljudi, kako nisu imali druge vode, napravili su grdnu pogrešku i tom zagađenom vodom napojili konje. Te noći su mi se skoro svi konji ispoboljevali, a naročito ždrepci. Popadali su svi odreda na zemlju — što nije nimalo slutilo na dobro.
Moj veterinar, inače vrlo iskusan čovek, nije celog dana ni jeo ni pio, kao i sam što nisam, nego je svu svoju veštinu upotrebio samo da konjima pomogne. Samo, na žalost, lekovi koje sam ja iz Ćesarske poneo, kao što sam već rekao, sačuvali su se jedino u nekoliko limenih kutija, a drugi su svi propali u onoj mojoj nesreći. Veterinar onda raspita ima li u Kijevu apoteka i brzo napiše recept da se lekovi donesu.
Ja s tim receptom odmah pošaljem jednog od svojih pratilaca u Vasiljkov graničnom oficiru, sa zahtevom da mi čoveka odmah propusti u Kijev, ali oficir se nije usudio da ga propusti, nego je mesto njega poslao svog podoficira. Ovaj se vratio tek pred zoru. Iako nije nabavio sve što je bilo propisano, doneo je ipak neke miksture od kojih je veterinar pravio, kako je znao i umeo, vodicu i pilule i počeo ih davati konjima (ždrepcima je pustio još i malo krvi). Prođe ceo dan, a boljitka nikakvog. Nastade već i veče, a moji ždrepci samo leže. Veterinar mi reče da će im za noć dati još jedanput iste lekove.
Ta nova nevolja bacila me je u veliku brigu. Bojao sam se da me nova nesreća ne snađe. Ako konji poskapaju, sav će mi trud biti uzalud. A ja sam se toliko u sebi nadao da ću srećno završiti svoj zadatak: da ću konje žive i zdrave predati na mesto gde treba i u ruke od kojih sam očekivao priznanje za svoj trud i nagradu za sva stradanja. Sad sam se bojao da od svega toga neće biti ništa, i od takvih misli nisam cele noći oka sklopio.
Čim je ujutru počelo da sviće, pozvao sam veterinara da čujem šta je s konjima. Odgovorio mi je da ima nade, ali da će mi tek u podne nešto određenije reći. „Samo“, kazao je, „voda se mora promeniti, inače nam ništa neće vredeti.“
Ja sam toga časa poslao slugu da od graničnog oficira zatraži dozvolu da mogu konje odvesti u Vasiljkov na izvorsku vodu, na pojilo, a poručio mu i to: da će on imati za sve da snosi odgovornost ako se konjima nešto desi.
Oficir mi odgovori, izvinjavajući se da mi takvu dozvolu, dok ne odležimo karantin, ne može dati bez naredbe komande. Ja, međutim, nisam imao vremena za oklevanje. Meni je veterinar rekao da je prošlo tri sata otkako su konji dobili lekove, da im sada treba dati dobre vode da se napiju, i da se tek posle toga može očekivati neka promena.
Kad sam čuo oficirov odgovor (nije bilo vremena za pregovaranje), uzjašem na konja, i, ne obzirući se na stražarevu opomenu, naredim da se konji polako iza mene povedu. Ponesem sa sobom četiri vedra i dva korita, koja sam još u Poljskoj kupio, i tako dođem do Vasiljkova (koji je od karantina udaljen nešto više od jedne vrste). Zastanem kod prvog kladenca (tu je bilo i jedno jezerce, ali ta voda nije valjala), naspem vode u korita i ostavim je (po lekarevom savetu) da se malo na suncu smlači, pa je dam konjima, i to samo malo, pa ih onda opet polako vratim natrag. I tako sam, bez dopuštenja, radio za sve vreme dok sam tamo bio.
Dva sata posle toga svi su konji dobili jak proliv i preznojili se. Lekar se tada vrlo obradovao i rekao mi da su lekovi imali odlično dejstvo, a kad je video, jadnik, kako se ja mučim, skinuo je šešir, prišao mi i rekao: „Sorgen Sie nicht mehr, ich gebe menin Leben dahin, wen die Pferde bis Morgen nicht alle gesundt werden sein.“ To jest: Ne brinite više. Dajem glavu da će sutra svi konji biti zdravi. Uz to je još dodao da bi dobro bilo nabaviti dobre, sveže trave „Trava će im mnogo bolje očistiti stomake“, rekao je, „nego seno.“
Laknulo mi je kad sam čuo da mi konji do sutra mogu biti zdravi. Odmah pošaljem po jednom stražaru pismo nastojniku manastirskog imanja (Pečerskom manastiru pripadala je okolna zemlja, pa i samo selo Vasiljkov).
Zamolio sam nastojnika kaluđera da me uputi gde bih našao trave za državne konje. Ali on je na moju molbu ostao gluv i prosto me odbio. Ja mu odmah napišem još jedno pismo, titulišući ga česnjejšim ocem i bogomoljcem i opet ga najučtivije zamolim, napominjući mu da su moji ljudi blizu karantina iza žbunova nad močvarom našli jedno mesto na kom je ostalo trave za nekoliko vozova i da bi toliko meni bilo dovoljno. Molio sam ga da mi dozvoli da tu travu pokosim, za novac ili kako on već bude hteo. Rekao sam mu da su konji kupljeni za dvor, da dolaze izdaleka i da me je velika nevolja naterala da ga uznemirujem. Ali on se ni na to nije obazirao (tako je nadut bio). Nije čak hteo ni pismom da mi odgovori, nego mi je samo po sluzi poručio da mi to ne može dozvoliti jer je ta trava ostavljena za manastirske muzare, koje manastir drži radi masla i mleka. Toliko je samo rekao i zabranio mi da kosim travu.
Nisam hteo više da mu pišem i da ga molim. Meni je trava bila potrebna za bolesne konje i zato sam se usudio da tu svetu travu pokosim. Mislio sam da neće biti velika šteta ako krave ne dadu za nekoliko dana mleka i masla tim uhranjenim juncima, koji se samo izležavaju. Može me, pomislio sam, tužiti jedino komandi, a od toga niti će biti neke velike nesreće, niti nekog procesa. Dobiću naredbu da platim štetu, na šta sam ja i sada spreman. Uostalom, kad dođem u Kijev, ja ću se sam izviniti pečerskom ocu arhimandritu Luki (tako se zvao tadašnji arhimandrit), i reći mu u kakvoj sam nevolji tu travu pokosio.
I tako još istog dana kupim od stražara dve kose i pošaljem sluge da kose, a sa stražarima se pogodim da mi na svojim kolima svaki dan prenose pomalo te trave. (Stražari su bili iz kijevskog garnizona; u Vasiljkovu su stalno boravili, i tu i konje držali radi zarade).
Kad je kaluđer čuo da sam počeo kositi, dojurio je odmah na kolima i poveo sa sobom i seljake s batinama. Hteo je moje ljude da otera i da im otme pokošenu travu. Meni to brže dojave i ja odmah sednem na konja i požurim tamo. Kad sam došao, vidim isposnika: brada mu razbarušena, lice crveno (bila je velika vrućina), kosu podvukao ispod oklopljenog šešira. Govori kao iz bureta, sav oznojen, jedva se kreće od debljine. Ne da da se trava kosi, preti i pokazuje na svoju pratnju, gomilu seljaka s batinama. Kaže, narediće im da izudaraju moje ljude. On je, kaže, ekonom, i njegova je dužnost da štiti manastirsko imanje.
Pustio sam ga neka se do mile volje napriča, a onda sam počeo da se pred njim pravdam.
„Nemojte se“, rekao sam mu, „časni oče ekonome, ljutiti. Setite se da sam vam danas dvaput pisao, molio vas i objasnio vam kakva mi je nevolja. Ne vodim ja te konje da ih na vašaru prodam, niti su se oni tu tek tako našli, nego ih vodim iz daleke zemlje baš za dvorsku konjušnicu. Pa prosudite sada i sami: mogu li vaše krave s vašim mlekom i maslom imati prednost pred tim konjima. Stidite se“, rekao sam mu, „sami sebe što ste na taj način došli ovamo. Zar priliči vašem svetom činu da se ovde s batinama pojavljujete? Zar ne znate da apostoli nisu tako radili? Bio je samo jedan naoružan nožem, ali ni njemu Isus nije dozvolio da ga upotrebi. Promislite, oče ekonome, i sami šta radite. Ako hoćete“, rekao sam mu, „platiću vam za tu travu koliko god tražite, a mogu i sena da vam dam koliko želite za nju. A ako ni to nećete i smatrate da ste oštećeni, onda me tužite komandi, pa ću odgovarati, a tuču s vama neću. Vi sad kako god izvolite, a ja ću travu i dalje kositi i nositi“.
Još je neko vreme vikao. Nazivao me nasilnikom koji upropašćuje imanje svete obitelji i pretio da će me odmah tužiti ocu arhimandritu. Mlatarao je rukama još neko vreme, pa seo na kola i otišao.
Vidim da je otišao strašno ljut i da mi opasno preti, i zabrinem se, bogami, da ne bude opet neke glavobolje. Kad stignem u Kijev, možda će gubernator (za koga još nisam znao kakav je čovek) biti već obavešten i meni, i to ko zna kako, možda sasvim ružno i naopako, pa će možda još pomisliti da sam samovoljan i da sam tamo pravio izgrede. I onda mi je pala na pamet jedna nemačka poslovica: „Wen man nichts sonst zu thun hatt, so fange nur mit die Pfaffen wast an so wirdt genug zu thun da sein“. To jest: Ako nemaš drugog posla, počni samo nešto s popovima, pa ćeš imati posla i suviše — i tako je doista i bilo.
Moji su se konji posle lekova i sveže trave osećali lakše, malo su se popravili i postali veseliji, a sutradan bilo im je već znatno bolje, što je bio znak potpunog ozdravljenja (što je imalo najviše da se pripiše veštini moga veterinara). Od to doba sam tog čoveka još više zavoleo, a lepo sam ga i plaćao. U Beču sam s njim sklopio ugovor da mu platim dvesta pedeset rubalja za službu kod konja za sve vreme dok ne stignemo u Petrograd, a za ono što je u Vasiljkovu, u karantinu, svojom veštinom povratio konje u život, obećao sam mu još pedeset rubalja preko toga i par odela. Sve sam to kasnije i ispunio, a zasebno što sam ga hranio i pojio celog puta.
Poslednjeg dana u karantinu poslao sam izveštaj kijevskom general-gubernatoru Petru Ivanoviču Strešnjevu u kom sam ga obavestio da me je dvorska kancelarija prošle godine, po naredbi njenog imperatorskog veličanstva carice Jelisavete Petrovne, poslala u Mađarsku, u Kneževinu Transilvaniju, radi kupovine konja za dvorsku ergelu, da sam tog i tog dana stigao na granični prelaz Vasiljkov, da sam tamo izdržao desetodnevni karantin i da danas mislim poći u Kijev i tu se zadržati nekoliko dana da nabavim sve što konjima treba za jesenje putovanje, i da će mi zato trebati konjušnica i stan za ljude u Podolu — naveo sam i broj konja i ljudi. Taj izveštaj sam poslao po svom pratiocu pre nego što sam pošao u Kijev i pratiocu naredio da mi sutra ili prekosutra iziđe u susret — da ne bih lutao.
Sutradan pođem iz Vasiljkova, i na polovini puta do Kijeva zanoćim u jednom manastirskom selu u kom je upravitelj bio opet kaluđer, samo, ovaj je dopustio da noćimo u gostionici i da kupim od seljaka sena i zobi. Ujutru rano pođem dalje.
Moj pratilac mi je izišao u susret i javio mi da je u Podolu za naše konje podignuta poodavno nova konjušnica, a isto tako i šupa za seno i druge potrebe, da je kijevskoj gubernijskoj kancelariji javljeno iz dvora za naš dolazak s konjima i da je on video i tu konjušnicu i stanove za nas. Još mi je rekao da mu je gospodin general-gubernator naredio da me zamoli da u prolazu svratim s konjima njemu u tvrđavu, jer i on želi da vidi konje.
Tu molbu gospodina general-gubernatora razumeo sam kao zapovest. Meni se, međutim, nikako nije išlo u tvrđavu s konjima. Nisam bio rad da mu ih pokazujem. Konji su mi posle one bolesti malo lošije izgledali. Nisu bili onako ponositi kao ranije, nego nekako smireniji, a znao sam već kako ta gospoda, čim šta vide, odmah izvode zaključke: ovako je ili onako je, i o tome se odmah počinju širiti glasovi, koji možda u ovom slučaju za mene ne bi bili povoljni. I što da se na svoju štetu još i trudim?
S druge strane, opet, mislio sam, da bi od toga moglo biti i nekog dobra. Ja toga gospodina još ne poznajem, a sad mi se pružila prilika da ga upoznam. Razgovaraćemo možda i o tužbi oca ekonoma iz Vasiljkova, ako me je slučajno tužio. A uz to sam se pouzdavao i u svoje konje, mislio sam da nemam baš ni zašto da ih krijem. General-gubernator zacelo bolje nikad nije ni video; video je možda neke koji su kupljeni na strani, za koje se ovde užasno mnogo plaćalo. Prekupci su tražili za njih triput veću cenu od one koju su za njih dali. A gde su još naročiti putni troškovi? Ja sam takve konje više puta video, ali moje sam računao za nesravnjeno bolje od njih. Zato sam odlučio da idem u tvrđavu i pokažem ih generalu.
Zadržao sam se u blizini grada, na Lebedu, kod manastirskog majura i izletišta, i naredio tamo da se konji očiste malo od prašine, a pratilac da pođe napred i javi generalu da dolazim.
Kad sam stigao, ostavio sam konje na prostoru ispred generalovog stana, a ja sam dojahao do ulaza. Generalu je javljeno da sam došao, i on me je dočekao u predsoblju s lepim rečima i izrazio želju da vidi konje. Sišli smo dole i moji ljudi su svakog ždrepca proveli ispred njega gore i dole (svi su bili bez pokrovaca). General je ćutao i oko svakog obilazio po nekoliko puta, a onda zatražio da vidi i kobile. Naredio sam da i njih svaku zasebno provedu, isto tako bez pokrovaca. I njih je pažljivo zagledao i na kraju zapitao od koga sam ih kupio i pošto.
Kad sam mu rekao, nije mi poverovao. Mislio je da neću da mu kažem pravu cenu, a kad sam ga uverio da je tako, rekao je: „Pa to je nemoguće! Jedino ako ih je gazda od neke nevolje dao tako jevtino. Kakvi su dobri i lepi, ne bi bilo skupo ni da ste još toliko dali za njih.“
Rekao mi je još da mu je iz dvorske kancelarije bilo naređeno da se u Kijevu podignu konjušnice za te konje, kao i da iz gubernijske kancelarije mogu dobiti trista rubalja za putne troškove oko ljudi i konja, na račun dvora, i da mogu odmah napisati trebovanje i novac uzeti.
Dok sam pratio generala do stana, ispričao mi je da je protiv mene podneta žalba pečerskog arhimandrita zbog pokošene trave s manastirske livade u Vasiljkovu i savetovao me da gledam da tu stvar što pre uredim.
Ja sam generalu rekao da je istina da sam kosio travu, ali da sam to učinio zato što sam morao, a ne iz samovolje. „Konji su mi se u karantinu poboleli, pa im je trebalo dati sveže trave, a nigde je nije bilo osim na toj manastirskoj zemlji, kod karantina. Tamošnjem ekonomu nudio sam novac ili seno u zamenu, ali on nije hteo ni jedno ni drugo, i zato sam morao da je sam na svoju ruku kosim. Ja ću tu stvar, nadam se, moći bez ikakvih teškoća rešiti, samo ako otac arhimandrit bude pristao da mu travu platim.“
Vratili smo se u generalovu sobu. On je bio vrlo ljubazan i pažljiv čovek. Raspitivao se o raznim stvarima pa i o Mađarskoj i Transilvaniji. U tom razgovoru ispričao sam mu i za svoju nesreću: kako sam izgubio ženu i sina, ekipaž i sve što sam imao. „Ostao sam“, rekao sam mu, „bez igde ičeg, kopjejke jedne nemam. I taj mundir što je na meni napravio sam u Poljskoj od državnog novca koji sam u zlatu, kad sam se davio, imao u pojasu na sebi. Taj mi je novac jedini ostao, i da mi njega nije bilo, ne bih dovde ni stigao; sve drugo što je bilo moje, propalo mi je.“
Moju priču slušao je i general, a okružili su me i svi drugi koji su se tu našli. I niko se nije mogao načuditi kako sam se spasao, a čudili su se i što spominjem kako sam ostatak državnog novca sačuvao.
Kad smo se opraštali, general me je pozvao za sutrašnji dan na ručak. Otišao sam posle toga s mojim konjima iz tvrđave u Podol, uveo ih u pripremljene konjušnice i primio stanove za sebe i svoje ljude.
Sutra oko deset sati pošao sam u tvrđavu, a uz put sam svratio i arhimandritu, ocu Luki, u Pečerski manastir. Izvinio sam mu se. Rekao sam mu kakav zadatak imam i kakva mi je bila nevolja kad sam na graničnom prelazu u Vasiljkovu kosio manastirsku travu, a ujedno sam mu izjavio i svoju gotovost da za štetu platim koliko on odredi. On je, međutim, bio tako dobar da se zadovoljio mojim izvinjenjem; novac nije hteo da uzima. Primio me je vrlo lepo, po njihovom običaju, i poslužio me votkom. I tako se naš spor završio. Pozdravili smo se i ja pošao generalu.
General je već bio izišao na smotru straže; posle smotre pozvao me je u svoj stan. Uz put sam ga izvestio da sam bio kod pečerskog arhimandrita i da je završen onaj spor o pokošenoj travi. Njemu je bilo vrlo milo što se sve to završilo lepo i bez muke. Do ručka smo razgovarali, i to najviše o mojoj nesreći. On je svima od gospode, kako ko naiđe, pričao sa velikim žaljenjem o tome. „Pogledajte ga, gospodo“, govorio je. „Izgubio je i porodicu i sve što je imao i, pored sve svoje nesreće, još pokazuje sav državni novac koji je kod sebe sačuvao. Zar nam to nije divan primer?“
Posle ručka sam još malo posedeo kod generala, a onda sam se s njim oprostio i otišao u svoj stan u Podolu.
Sutradan sam podneo gubernijskoj kancelariji trebovanje za onih trista rubalja, a kad sam ih primio, počeo sam da se pripremam i nabavljam što mi treba za put. Bila je već jesen i hladni vetrovi su počinjali duvati. Trebalo se pripremiti za zimsko putovanje. Kupio sam vunene tkanine, najmio nekoliko krojača i napravio za sve konje tople pokrovce i kapuljače za glavu, da im bude lakše putovati.
Za to vreme bio sam još nekoliko puta kod generala u tvrđavi i tamo imao prilike da iz razgovora čujem i saznam ponešto za one ljude što su preko crnogorske komisije došli u Rusiju. Svi su poslani iz Kijeva u Orenburg u naselje, ali kad su se tamo našli, pobunili su se i odbili da u Orenburgu ostanu. Zato je naređeno da se iz Orenburga prevedu u Moskvu. Tamo je bio upućen i crnogorski vladika sa majorom Petrovićem. U Moskvi je trebalo da bude pregled iseljenika za novi raspored po pukovima.
U Kijevu sam proveo desetak dana, a 30. septembra nastavio sam put po još lepom vremenu kroz Malorusiju, ali kad sam stigao u velikoruska mesta, dočekali su nas hladni vetrovi i sneg. Sasvim je već bilo zahladilo.
U Tuli sam se zadržao četiri dana, da mi se konji malo odmore, a odande poštanskim kolima pošaljem jednog od svojih pratilaca u Moskvu da izvesti tamo upravu dvorske konjušnice da dolazim s kupljenim konjima i da molim da se pripremi konjušnica i stan za ljude.
Iz Tule sam išao u malim etapama da ne premaram konje, jer sam već znao da će ih gospoda sa službom u tamošnjoj konjušnici i ergeli hteti da vide čim prispem u Moskvu, a kako je između te dve konjušnice vladala izvesna surevnjivost, nadao sam se da ću od te gospode čuti njihova iskrena mišljenja o mojim konjima.
Nisam nikom ništa govorio, ali u sebi sam želeo da im ih pokažem. Sad su već bili sasvim oporavljeni i u odličnom stanju. Naročito su ždrepci pomahnitali. Kad su ih izvodili iz štale, morala su ih po dva čoveka čvrsto držati. (Takvu smo istu nevolju imali s njima i u putu kad smo ih pored konja provodili). I da nisu pored njih stalno bili ljudi koji su ih još iz Mađarske pratili i na njih se naučili, bila bi velika muka s njima.
Moj pratilac kog sam poslao u Moskvu presreo me je na putu i rekao mi da je dvorska kancelarija odavno obavestila upravu u Moskvi da dolazimo s konjima i da je već u dvorcu Saltikova, blizu mosta, pripremljena i konjušnica i stan za ljude, kao i dve sobe za mene u krilu dvorca, blizu konjušnice.
U Moskvu sam stigao oko jedan sat posle podne i rasporedio i ljude i konje po određenim mestima. Ja sam u dvorcu, kao gost, primljen vrlo lepo, ali hranu za konje nisu nam dali. Nisam je ni tražio, nego sam odmah poslao slugu na pijacu da uzme sena i zobi, a i slame da se konjima prostre — što je i učinjeno. Tako mi je taj dan prošao.
Sutradan oko devet sati dođe mi službenik iz dvorske konjušnice, neki Kiškel. On mi je prvi učinio posetu i zamolio me za dopuštenje da vidi konje. Poslao sam s njim u konjušnicu jednog od svojih pratilaca da mu ih pokaže. Kad ih je video, vratio se kod mene i posedeo jedno pola sata. Hvalio ih je mnogo i bio vrlo zadovoljan što ih je video.
Sa Kiškelom sam otišao u posetu starešini uprave dvorske konjušnice i tamošnje ergele, brigadiru Pozdejevu. Trebalo mi je da ga vidim, da ga izvestim da ću u Moskvi ostati nekoliko dana.
Pozdejev je bio vrlo predusretljiv čovek; primio me je ljubazno i zadržao kod sebe na ručku. Sutradan je opet on došao k meni sa još dvojicom nižih konjušara iz uprave dvorske konjušnice. Sva trojica su želela da vide konje. Ja sam hteo da im ih pokažem na dvorištu, i zato sam naredio da se prvo izvedu ždrepci, jedan po jedan, a onda i kobile. Gospodi su se konji vrlo dopali i svi su priznali da takvih konja nemaju ni u konjušnici ni u ergeli, i govorili da bi ih vrlo rado primili u svoju ergelu kad bi to moglo biti. Posedeli su zatim kod mene oko jedan sat, a onda otišli.
Napomene
- Četvrt, mera za žito, 210 litara. (Prim. prev.)