Deo 2, Poglavlje 8
April je bio prošao, toplota je bila divna i trava počela pokrivati zemlju, vreme za put bilo je izvanredno. Ja i moja žena oprostili smo se sa svojima zauvek — i krenuli.
Išli smo kroz Mađarsku, po divnom vremenu, i stigli u Tokaj. U tom gradu sam ostavio ženu i sav ekipaž, a sa sobom sam uzeo samo jednog slugu, ona dva pratioca i jednog veterinara, Nemca iz Beča; njega sam vodio radi konja koje sam imao da kupujem; seo sam s njima na poštanska kola i pošao u Transilvaniju.
Kad sam došao do njene granice, bilo mi je sruke da vidim i ergelu kneza Švarcenberga. Kneževi konji su bili, doduše, dobri, ali ipak ne onakvi kakve ja tražim. Odande sam stigao u grad Kološvar (nemački: die Stadt Klausenburg). U tom gradu sam imao da svršim jedan posao pa sam se zadržao u njemu dva dana.
Imao sam da se javim tamošnjem komandantu istog dana kad sam prispeo. Obukao sam mundir i otišao. Rekao sam mu svoje ime i zadatak radi koga sam došao. Komandant me je primio vrlo lepo i ljubazno. Razgovarali smo najviše o ratu s Prusom, koji je još trajao, o našoj armiji, o tome kako je njima, Mađarima, milo što im je naša vojska došla u pomoć i održala velike pobede nad Prusima, i kako se očekuju još i veće pobede. Ostao sam kod njega oko dva sata i onda se oprostio i otišao.
Bilo je oko pet sati posle podne. Išao sam po gradu i, idući velikim trgom, svraćao sam u dućane i gledao gospodu i gospođe kako se, lepo odeveni, šetaju. Ja sam ih pozdravljao iako nepoznat, a posle se vratio na poštansku stanicu — tamo mi je bio stan.
U varoši se još istog dana saznalo da za dvor kupujem konje, i već sutradan sam dobio neke ponude, samo, to nisu bili konji za mene. Toga dana sam pisao pisma u Beč i Tokaj, i zbog toga ceo dan presedeo u kući.
Istoga dana, pred veče, jedna gospođa iz tog grada, po imenu baronica Vešelinji, poslala mi je svog bogato obučenog slugu („hajduka“ ) sa pozdravom i porukom da ona ima dobrih ždrebaca na prodaju, samo ne tu u gradu, nego u selu Žubovu dve milje odatle. Ako pristajem, rekao mi je sluga, da pođem tamo, pošla bi i njegova gospođa izjutra rano i tamo me dočekala.
Ja pristanem i odgovorim sluzi da ću sutra oko podne biti tamo, i sluga se vrati.
Moj domaćin, poštar, čovek inače veseo, sedeo je u to vreme kod mene i svirao u flautu. Video je slugu, čuo zašto je poslan, a isto tako i moj odgovor. Pitam ga da li zna kakvi su konji te gospođe, a on mi sa osmehom odgovori: „Ta je gospođa kod nas i što se tiče kuće i što se tiče ekipaža najveća dama u gradu. Ona ima konja koji će se vama možda i dopasti, samo ne znam“, veli, „šta znači to što hoće i sama u selo. To je jedna mlada udovica; živi vrlo bogato. Prosili su je više njih, ali nije htela ni za jednog — nema nekako sreće sa udajom. Inače je čestita i valjana, videćete“, reče, „već i sami.“
Mene se nije ticala poštareva priča, niti sam imao šta da mislim o udovici i njenom bogatstvu. Imao sam da što pre pokupujem konje, ona ih je imala i ja nisam imao zašto da menjam svoju odluku da idem i da vidim konje. Zato sam kazao poštaru da mi pripremi poštanske konje i karuce.
Sutra izjutra pošaljem slugu gospođi baronici da vidi da li je kod kuće i da li namerava da pođe u selo. Dobio sam brzo odgovor: već je otišla; htela je da stigne pre nego što sunce osvoji.
Sedam sati je bilo prošlo, dan je bio vedar i sunce počelo već da žeže, pa sam i ja hteo da stignem ranije. Naredio sam da se konji što pre upregnu i kola pođu. Sa sobom sam poveo samo jednog pratioca i veterinara. Morao sam uzeti šest konja, jer sam od poštara čuo da put ne ide glavnim drumom, nego stranputicom, kroz šumu i preko bregova. I tako je i bilo: put je zbilja bio rđav.
Stigao sam do baroničinog sela i još izdaleka video lepu visoku kuću, na vidiku sa svih strana. Samo, ta lepa, nova dvospratna zgrada, pokrivena obojenim limom, za koju sam mislio da je gospodska kuća, bila je konjušnica. Na spratu u sobama živeli su konjušari i ostale sluge, a dole su bili konji. I kuća za stanovanje bila je velika i lepa, ali ipak manja od konjušnice. To je bila stara zidana kuća, stare mađarske arhitekture. Njoj se nije prilazilo pravo, nego obilazeći oko brega. Moji kočijaši su znali put, ušli su u dvorište i stali pred ulazom.
Dočekao me je jedan od gospođinih slugu i pošao preda mnom po stepenicama na drugi sprat. U prvoj sobi dočekala me je sama baronica i pozdravila me na svom maternjem, mađarskom jeziku. Ja sam joj odgovorio na nemačkom, koji je i ona znala, pa je tim jezikom dalje i govorila.
Uzela me je za ruku i rekla: „Izvolite sa mnom“ — i odvela me u svoju spavaću sobu. Soba čista, lepo nameštena. Ponudi me da sednem i zapita čim da me posluži, tako s puta. Rekao sam joj da ne treba ništa, neka se ne izvoli truditi, ali ona ipak naredi da mi se donese šoljica kafe.
Sedeli smo i razgovarali skoro čitav sat. Onda je zapitam za konje i zamolim da mi ih pokaže, a ona mi odgovori: „Tek ste došli s puta, umorni ste, ostavite to do posle ručka.“
Nisam više govorio o konjima. Ostavio sam neka bude po njenom.
Uskoro jave da je ručak gotov. Pređemo u drugu sobu. Jelo je već bilo na stolu. Za stolom smo bili nas dvoje i jedna starica, koju je ona nazivala svojom rođakom. Jela su bila odabrana, a i vino je bilo odlično. Posle ručka smo posedeli još jedno pola sata, a onda baronica reče: „Ako izvolite, možemo sad poći u konjušnicu da vidite konje; i ja tamo nisam davno bila, pa ću i ja s vama.“
Odmah ustanem, ustane i ona; zaklonila se malim suncobranom od sunca i pođemo u konjušnicu. Za jaslima vidim konje na kojima se ona dovezla, a vidim i druge, mlade, još neobučene, ali već počišćene. Bilo je devet ždrebaca, a među njima dva belca, na kojima se baronica vozi, ali bilo im je već preko deset godina. Da su bili malo mlađi, ne bih se mogao s njima rastati. Bilo je i drugih, ali naravno ne takvih. Ipak, da mi trud baš ne bude uzaludan, rešim da uzmem dva ždrepca. Jedan je bio alat, a drugi zelenko. Zamolio sam baronicu za dozvolu da im moj veterinar pregleda zube i ona odmah naredi svom nadzorniku da konje privede. Nadzornik ih zaulari i dovede. Veterinar pogleda i reče da im je pet godina.
Izvedu oba ždrepca da ih po dvorištu provedu. Nisu, doduše, bili nešto naročito, ali su ipak bili bolji od onih koje sam kod drugih gledao — i mogli su podneti. Kažem baronici da bih uzeo ta dva konja i zapitam za cenu, a ona se nasmeši i reče: „Ne samo ta dva nego možete i celu konjušnicu uzeti. A sad hajdmo; konje ste videli, a o ceni ćemo posle govoriti.“
Ja sam iz tih njenih reči zaključio samo to da se jedna takva dama neće pred svojim konjušarima da cenka — i kad me je pozvala da iziđemo, pošao sam za njom. Pošli smo preko dvorišta prema ulazu kuće. Ja htedoh da pođem ka stepenicama i već sam skrenuo, ali ona mi pokaza trem desno od stepenica i reče: „Ako želite, možemo malo u baštu.“ Pomislio sam: bolje je provesti u bašti dok vrućina ne prođe nego sedeti u sobama.
Pristanem i pođem za njom. Bašta je bila veoma lepa: aleje, voćke, leje pune raznovrsnog cveća. Kad smo prolazili pored cveća, baronica otkide nekoliko cvetića i pruži mi ih, hvaleći njihov miris. Ja ih primim i zahvalim se. uđemo u srednju aleju i kroz hladovinu od drveća prođemo do kraja, upravo do hladnjaka sa obojenim krovom i rešetkastom ogradom. U njemu je bio mali sto i divan. Ona me ponudi da sednem. Ja sednem, a ona pored mene.
Dok smo prolazili alejom, ja sam hvalio vrt i njegov raspored. U tom razgovoru smo i ušli u hladnjak. Malo posle tom istom alejom idu, vidim, dve služavke. Nose nešto salvetima pokriveno. Metnuše to pred nas i skidoše salvete. Na srebrnim tanjirima bilo je prekrasno voće: na jednom trešnje, a na drugom rane kruške. Domaćica me ponudi, a onda poče drugi razgovor.
„Nemojte se“, reče „gospodine, naći uvređeni što ću vas pitati. Vidim da ste čovek ozbiljan i zato bih volela da znam koga sam imala čast primiti u kuću. Ja sam vas sinoć videla kad ste obilazili radnje i čula u gradu da ste došli radi kupovine konja, ali ko ste i otkuda ste, niko mi nije umeo reći. Poručila sam vam da imam konje i zamolila vas da dođete da ih vidite, i sada, tom prilikom, biću slobodna da vas upitam odakle ste, koje ste vere i da li ste zbilja pravi Rus. Ja u to sumnjam i sve mislim da ste druge neke narodnosti. Recite mi i da li ste sad prvi put u ovu zemlju došli“ — i još kako mi se ovde dopada, i da li imam nameru da tu ostanem.
Gospođino ispitivanje ličilo mi je na sudsko isleđenje, i kako nisam hteo da vodim te prazne razgovore, i badava gubim vreme i zadržavam se, odgovorio sam joj najkraće što sam mogao: da sam pravi Rus, da iz Rusije dolazim, da ću se odmah posle svršenog posla vratiti u Tokaj, gde me žena čeka; i da iz Tokaja mislim natrag u Rusiju. Kad sam to rekao, zapitao sam je za cenu ždrebaca.
Ona se posle moga odgovora, koliko sam video, malo zastidela što me je onoliko ispitivala. Ustala je i rekla: „Izvolite gore u sobu?“ — a o ždrepcima ni reči.
Vraćali smo se istom alejom, a kad smo došli do stepenica, ja se okrenem i naredim svom pratiocu koji je sedeo pored kola, da upregne konje i dođe pred ulaz.
Baronica se za to vreme popela gore, a ja posle toga za njom. Ponudila me je da sednem, ali kao da je bila zamišljena. Opet sam pitao za ždrepce, a ona mi odgovori da će mi sutra preko nadzornika javiti cenu. Ja se pozdravim, zahvalim se na lepom dočeku, sednem u kola i otidem.
Bila je skoro ponoć kad sam stigao kući. Moj me domaćin, poštar, pita jesam li kupio konje i kako mi se čine. Ja mu o onom razgovoru nisam ništa rekao, nego samo da su mi se dopala dva ždrepca, ali da im cenu još ne znam. — „Sutra će me“, rekao sam, „baronica izvestiti preko nadzornika konjušnice.“
Celo to veče proveo sam u razgovoru s mojim domaćinom, i to najviše o mom poslu. Pitao sam ga, kao čoveka iz toga kraja, da li bi mi umeo reći gde bih mogao naći najbolje konje.
On mi odgovori: „Kad vi u konjušnici te gospođe niste mogli naći više od dva konja, onda nećete naći ni kod koga u celoj Transilvaniji, jedino možda kod grofa Betleema, a ponajpre još kod grofa Mikoša, koji ima spahiluk od nekoliko sela, na jedno četiri milje odavde. Tamo mu je i ergela. I ako tamo ne nađete što tražite, nigde nećete ni naći. Samo, grof tamo ne živi“, rekao mi je poštar, „nego u selu Maroš Ujvar. I u tom selu ima ergelu, a drži konje i u svojoj konjušnici, kod sebe.“
Prema tom izveštaju, trebalo je da odem i nađem grofa Mikoša, ali ja sam hteo da prvo odem na spahiluk i vidim te konje.
Pogađao sam se s poštarom za šest poštanskih konja da se odvezem do sela u kom je bila ergela. Rekao sam mu da bih se s tim konjima odvezao posle i do grofa ako mi se ždrepci i kobile dopadnu.
A poštar mi kaže: „Od tog sela gde je ergela do grofovog sela ima oko osam milja i jedni konji ne mogu izdržati taj put, jer put ide kroz brda i šume, nego bi bolje bilo da uzmete, kad se vraćate, u selu odmorne konje i iziđete odande na glavni drum, pa s glavnog druma poštanskim kolima do grofa.“
I tako i rešim: da odem s njegovim konjima samo do tog prvog sela.
Kad sam ujutru ustao i hteo poći, dođe nadzornik gospođe baronice sa izveštajem da njegova gospođa ne želi da prodaje ždrepce, zadržaće ih, reče, za priplod. Toliko reče i ode.
Platio sam mom domaćinu za sve što sam imao, pošao na put, stigao u selo gde je ergela grofa Mikoša, našao kuću i upravitelja, i zapitao za ždrepce i kobile. On mi odgovori da ima konjâ raznoga soja, i odvede me u konjušnicu. Čim sam konje video, rešio sam u sebi da ih samo tu uzmem i ni na kom drugom mestu. Svi, i mladi i stari, bili su izvanredne lepote i svi veliki. Zatražim da mi sve mlade jednog po jednog izvedu i provedu po dvorištu. Bilo ih je šesnaest. Ali s njima nije išlo lako. Neki su se otimali i propinjali i dvojicu konjušara kopitom udarili, a neke su, opet, jedva dva čoveka mogla savladati. Odabrao sam četiri.
Onda su poslali i po ergelu iz polja da vidim i kobile. Ja za to vreme nisam ni izlazio iz konjušnice, nego sam s veterinarom zagledao svakog ždrepca za sebe i o svakom donosio sud. Neki su bili ljuti i besni, a neki mirniji, ali ja na to nisam obraćao pažnju, za mene su bile važne njihove druge osobine. Uto mi javiše da je doterana ergela.
Pošli smo na zagrađenu livadu u koju je ergela saterana i ja sam još izdaleka opazio da nijedna kobila ne ustupa najboljim ždrepcima. Tog ponosnog držanja i te lepote otkako sam se rodio nisam video. Ništa nisam imao da kažem, imao sam samo da izaberem koju ću, a nije imalo šta ni da se bira, jedino što sam stare izostavljao. Inače, sve su bile na izgled iste i sve jednako lepe, što se u drugim ergelama retko nalazi. Grof je, videlo se, držao svoju ergelu u najvećem redu, u njoj je bilo samo ono što je najodabranije. Kobile su mu zimu provodile u konjušnici i sve su bile pitome, a nad ždrepcima je vodio nadzor stari njegov konjušar, koji je svakom konju znao poreklo. Kod ergele su bila dva konjušara, dva njegova kmeta, Vlaha.
Išao sam dugo s mojim veterinarom kroz ergelu. Zagledali smo svaku kobilu i svako ždrebe. Odabrao sam dvadeset kobila sa ždrebadima. Neke su se od njih bile izjalovile, što uvek biva u ergelama, ali takvih je bilo samo četiri. Hteo sam da pohvatamo te koje sam odabrao i da im na grive vežemo belege, ali upravitelj nije dozvolio. Dosta je, rekao mi je, samo da pokažem koju hoću, a on će napraviti spisak i poslati ga svom gospodinu, koji vodi knjigu o svima kobilama i ždrepcima. U tu se knjigu uvodi i svako ždrebe koje dođe na svet — i odmah mu se i ime nadene.
Ja počnem da pokazujem: „Hoću, eto, tu i tu kobilu“, a nadzornik pozove starog konjušara pa je i on sa ona dva Vlaha išao sa mnom i upraviteljem po ergeli. I koju god ja kobilu pokažem, on joj odmah kaže ime, njenu mater, pa čak i babu i prababu, kao i od kog je ždrepca. I što god konjušari iz ergele kažu, upravitelj zapisuje. Kad smo s kobilama završili, odemo u konjušnicu pa i za ždrepce napravimo isti takav spisak, u koji su još unesene i važnije oznake, kao i boja svakog. Upravitelj je napravio dva takva spiska. Jedan sam uzeo ja, a drugi je uzeo on da ga pošalje svom gospodinu. Tu sam na salašu i prenoćio, a sutradan sam zamolio upravitelja da me za novac odveze do prve poštanske stanice, jer sam odmah hteo da odem do njegovog gospodina. On mi obeća konje, a još to veče po kuriru pošalje grofu onaj spisak.
Ujutru su došli kočijaši. Upravitelj mi da kola do prve poštanske stanice i tako sednem i pođem. Put je bio težak. Prolazio sam opet kroz šumu, preko bregova, jaruga i kamenjara dok nisam izišao na glavni drum. Noćio sam na poštanskoj stanici. Odatle do grofa trebalo mi je samo jedanput da menjam konje.
Pogodio sam se s poštarom za šest konja i ujutru rano sednem i pođem u Maroš Ujvar, selo u kom je grof živeo. Stigao sam tamo pre podne, oko deset sati, i ušao pravo s kolima u njegovo dvorište. Mislio sam da je upravitelj već izvestio grofa o mom dolasku i da će grof znati da sam njegove konje gledao i da dolazim da ih kupim. Izgledalo mi je da protiv toga ne bi mogao ništa imati, nego da bi trebalo takvog gosta koji donosi pare još i radosno da dočeka.
Ali nije tako bilo, prevario sam se. Između nas se odigrala jedna mala komedija — i umalo mi nije sav trud oko tih konja propao. Kad je grof video kako sam mu ušao pravo u dvorište, on se uvredio jer je smatrao da je time ponižen, i zato je naredio slugama da se povuku da me niko ne dočeka. On je smatrao da je kola trebalo ostaviti na ulici, ili u selu u gostionici, pa se onda prijaviti i zapitati u koje vreme mogu doći da vidim grofa. Sve sam to kasnije doznao. Ali on ipak, treba reći, nije bio baš tako veliki gospodin. Bio je, doduše, feišpan u varmeđi, to jest vrhovni sreski sudija, a ja sam, opet, bio viši oficir i nisam imao potrebe da ga smatram za višeg nego što treba. I nisam došao da ga nešto molim, nego poslom koji će i njemu korist doneti. Hteo sam što pre da se s njim vidim i da što pre završim posao, a što je on bogat i grof, to mu nije bilo nikakvo preimućstvo, jer sam i ja imao svoj čin.
Kuća grofova bila je vrlo velika, zidana, na dva sprata, pokrivena crepom. I pomoćne zgrade bile su zidane. Oko cele kuće imao je rešetkastu obojenu ogradu s velikom kapijom kroz koju sam ja s kolima prošao.
I tako ja siđem s karuca ispred ulaza u kuću i reknem da se kola s konjima malo odmaknu u stranu i tamo pričekaju dok se ja s grofom ne razgovorim, a onda ću videti kuda karuce da se sklone i da kočijaše otpustim.
Vidim, nema nikoga da mi pokaže kuda ću. Okrenem se ovamo, onamo, pa se onda sam uputim uza stepenice. Otvorim prva vrata, nađem se u sobi, ali ni tamo nikog. Uđem kroz otvorena vrata u drugu sobu, vidim sede tri sluge. Kad su me ugledali, ustanu. Jedan mi od njih priđe i zapita mađarski šta hoću i ko sam. I ja njemu odgovorim mađarski, iako taj jezik nisam baš znao — ali razumevao sam ga toliko da sam se za nevolju mogao njim poslužiti.
Odgovorim, dakle, sluzi. Kažem mu svoje ime i da želim da se vidim s grofom. On ode da me prijavi, a mene tu ostavi, ali ja nisam hteo da ostanem sa slugama u predsoblju, nego odem u drugu sobu. Pričekao sam nekoliko minuta dok se sluga nije vratio i rekao mi da me je prijavio grofu i da malo pričekam.
Prođe četvrt sata, a grofa nema. Meni već dosadno. Pošaljem i opet slugu da pita mogu li se s njim videti. Sluga ode drugi put i vrati se s jednim čovekom, kako mi se činilo, upraviteljem kuće. Kaže mi: „Grof je nešto bolestan, pa mi je naredio da vas pitam kakvim ste poslom došli.“
Ja mu odgovorim da o ovom poslu hoću samo s grofom da govorim, i ako on ne izvoli da me odmah primi, ja ću nastaviti put. Upravitelj je video da sam ljut što toliko čekam i zamoli me da sednem. „Ja ću“, veli, „obavestiti grofa i on će vas svakako primiti.“
Malo posle eto ga opet i reče da grof dolazi, i povede me sa sobom. uđemo u drugu jednu manju sobu i tamo zateknem grofa. Od poštara, na poslednjoj stanici, čuo sam da je grof prilično surov i grub čovek, i da nemački slabo govori.
Ugledao sam pred sobom jednog Mađara starinskog kova; seda seljačina, dugih brkova, s kosom u neredu, sedamdesetih godina, visok, suvonjav, obučen u mađarsko građansko odelo. Govorio je mađarski dubokim grlenim glasom. Ja mu odgovorim nemački, izražavajući mu svoje poštovanje. Tada poče i on nemački, ali rđavo; s velikom se mukom mogao razumeti, a uz to je još i na mađarski zanosio. Sve je reči naopako izgovarao, ali ja sam mu pomogao, pa smo se ipak nekako sporazumevali. Mađari sve svoje pravne i sudske poslove vode na latinskom, i zato, ako neko od njih i ne zna nemački, može ipak da vrši svoju dužnost.
Pitao je da li sam ja to bio u njegovom selu Sasfenešu (tako se to selo zvalo) da gledam konje. Ja mu odgovorim da sam ja taj major koga je poslao ruski dvor da za ergelu njenog veličanstva carice kupim ždrepce i kobile.
„Našao sam“, rekao sam mu, „u tom vašem selu nekoliko konja koji bi mi odgovarali, o čemu ste, nadam se, već obavešteni. A ako i tu imate kakvih, molim vas za dozvolu da i njih vidim, a za one koje sam već odabrao, molim vas, izvolite mi reći cenu.“
On mi na to odgovori sasvim kratko i grubo. Reče: „Pisao mi je moj upravitelj i poslao mi spisak kobila i ždrebaca koji su vam se dopali. Ja sve te konje znam, ali vi ne možete tu cenu platiti i samo me badava umarate.“ (Dok je to govorio, uz njega se nalazio njegov kapelan, franjevac, i još dva njegova službenika).
Naljutio me je takav doček gospodina grofa. Kad mi je rekao da nemam novaca za njegove konje, morao sam mu ponoviti svoje prve reči. Mislio sam da me nije dobro razumeo zato što jezik ne zna kako treba. Kažem mu da sam poslan od ruskog dvora i da te konje kupujem isključivo za konjušnicu njenog veličanstva i ni za šta drugo, i još sam dodao: ako su mu konji samo za prodaju, za novac nema šta da brine.
On mi i opet odgovori istim rečima. Razumeo je, reče, sve što sam rekao, i okrete se nekako s omalovažavanjem od mene. To već nisam mogao izdržati. Sav sam buknuo. Jedno vreme gledao sam ga bez reči, a kad sam malo došao k sebi, počnem mu bez ceremonije onako ljut govoriti: „Slušaj ti, grofe, ti treba da smatraš za čast što sam ja toliki put prešao i toliku drugu gospodu obišao i došao tebi da za jednu veliku caricu od tebe uzmem konje, a ti mi govoriš takve nepristojne reči. Cenu mi nisi ni kazao, nego odmah: kako ja tih para nemam. Ali pazi što ću ti reći: Ta carica što me je poslala, ja sam ti već rekao, samo me ti nisi shvatio, ta carica bi mogla ne samo tvoje konje da kupi nego, kad bi htela, mogla bi kupiti čak i tebe zajedno sa svim tvojim imanjem. Stidi se“, rekao sam mu, „svojih reči i žalibože što to ime nosiš.“
Kad sam mu to rekao, okrenuo sam se i pošao napolje.
Izišao sam sav besan i hteo odmah da pođem, ali dok sam ja bio gore kod grofa, moj kočijaš je bio ispregao konje i počeo da ih hrani. Kad sam to video, viknem svojim ljudima da što pre prežu, a ja sam hodao gore-dole ispred ulaza pa dvorištu čekajući kola.
Ubrzo posle toga siđu onaj franjevac i ona dva službenika dole k meni moleći me da ne uzmem sve to za zlo. Izvinjavali su svoga grofa — „treba mu“, vele, „oprostiti, star je čovek“. Ja nisam hteo ni da ih čujem. Rekao sam im sav ozlojeđen da ne umeju s ljudima da se ponašaju i sramotio pred njima njihovog grofa. Pri tom sam dodao još nekoliko reči na mađarskom onako kako treba: od besa nisam mogao da se uzdržim. Rekao sam da nijedan čobanin ne bi bio grublji od njihovog grofa. Kad su čuli šta sam rekao, začudili su se što sam na njihovom jeziku progovorio. Jedan od one dvojice odmah odjuri gore, a franjevac se vazdan oko mene uvijao, ne bih li se samo vratio u sobu — govorio mi je nemački — ali ja nisam hteo.
Čekao sam samo da mi kola budu gotova, da samo što pre odem. Kad, eto ti i samog grofa. Stoji na ulazu i moli da se vratim gore u sobu, ali ja nisam hteo ni da ga pogledam. Kola su mi bila već spremna, kočijaši su već seli na konje i počeli prilaziti ulazu. Ali treba reći i to: njima je palo u oči to što sam došao na šest poštanskih konja a to se kod njih jako ceni.
Vidi grof da sam ja gotov da pođem i da se na njega i ne obzirem, pa brzo pre nego što ću sesti u karuce siđe dole i pristupi mi. Skinuo kapu s glave, uzeo me ispod ruke, titulisao me prema mome činu i nazvao gospodinom. Moli me da mu oprostim: „Ja sam“, reče, „pogrešio pa vas naljutio, ali ne mogu dozvoliti da iz moje kuće iziđete uvređeni, i zato vas lepo molim da se vratimo opet u sobu.“
Iako sam dobio satisfakciju, ipak me on ne bi naveo da se vratim da nisam pomislio na njegove ždrepce i kobile. Takve, zacelo, ni kod koga i nigde ni bih našao. I to me je samo navelo da popustim. A vidim i sedog starca koji u društvu zauzima visok položaj, stoji na suncu, drži u jednoj ruci kapu, a drugom drži mene pod ruku. S druge strane stoji mi opet onaj franjevac, jednako mi šapuće u uvo i već mi dojadio svojim molbama. I ja popustim.
Skinem i ja kapu s glave (zato što je i grof stojao gologlav), okrenem mu se i reknem: „Vidite, gospodine grofe, kako vi ljude od sebe odbijate. I sa mnom ste postupili kako vam ne liči. Sad me zovete u sobu, a ko zna, možda ćete opet početi kao i malopre. Zato je bolje da ja lepo na miru odem.“
On me moli s jedne strane, a franjevac s druge, da se samo vratim i zaboravim na ono što je bilo.
Na te molbe, a još više zato što sam mislio na ždrepce i kobile, vratim se s grofom i franjevcem natrag i uđemo u sobu ispred njegove spavaće sobe. (On je živeo na prvom spratu, zato što se zbog starosti nije mogao peti na drugi sprat, a još više zato što je strasno voleo konje, pa je po dvaput, a i više puta preko dana odlazio u konjušnicu).
Kad smo ušli, ponudio me je da sednem — sad je bio vrlo učtiv i pažljiv. Malo posle, na druga vrata uđe grofica. Kad je grof rekao da mu je to supruga, ja ustanem i poklonim joj se. Pokloni se i ona meni i pozdravi me dobrodošlicom. Ponudi me da sednem, i sedne i sama. Sigurno je čula za svađu između mene i grofa. Bila je mila i vesela, a nemački je znala mnogo bolje od svog muža. Bila je znatno mlađa od njega, ali se mogla ipak nazvati staricom. U svoje vreme morala je biti lepotica, to se videlo i po njenom licu i po stasu.
Grofica mi se obrati i poče s osmehom govoriti: „Čula sam za neku svađu, pa sam došla da vas izmirim.“
Ja joj se zahvalim i odgovorim pokazujući na grofa: „Vaš gospodin grof bio je nešto, ne znam zašto, nezadovoljan, pa je došlo do male prepirke između nas i zato ga vi, gospođo, prema svom nahođenju izvolite kazniti.“
Ona se okrete grofu, pa poče mađarski: „Ti si“, reče, „valjda mislio da je to tvoj solgabirov (što znači sreski komesar), a ne vidiš da je to gospodin. Zar ga ne čuješ kako govori?“
Razumeo sam njene reči, pa sam prema njoj postao još učtiviji i pažljiviji — što se njoj veoma dopalo. Ja onda zapitam grofa za cenu ždrebaca i kobila koje sam odabrao, a grofici se okrenem sa rečima: „Ja vas, gospođo, molim da budete na mojoj strani i da budete naš posrednik.“
Grof mi reče da ja sâm cenu odredim, a ja mu odgovorim da ja to nikako ne mogu, jer samo gospodar, rekao sam mu, može znati cenu svome dobru. „Kad bih ja kao kuper postavio cenu, vama bi cena mogla biti nepovoljna, pa bi vas možda i uvredila.“
Grofica prihvati moje reči, pa poče opet mađarski: „Jesi li čuo šta ti je odgovorio? Zar nije lepo čuti takve reči.“
Ja sam i to razumeo, a grof odmah ustade i ode u svoj kabinet i vrati se s jednom hartijom u ruci. „Eto“, reče, „spiska tih konja koji mi je moj nadzornik poslao. Sad ćemo ga još jednom pregledati“ — i naredi da mu se donese knjiga, registar konja sa njihovim poreklom.
Izvadim i ja svoj spisak i stanem ga sravnjivati sa spiskom grofovog nadzornika, i dok smo ih grof i ja sravnjivali, vidim da duhovni otac šapuće nešto grofici na uvo, a ona me pogleda. Sigurno joj je govorio kako ja mađarski razumem, jer je on stajao na ulazu i čuo kad sam ja ono nekoliko reči izgovorio.
Grofica najednom ustade pa mi priđe. „Čujem“, reče, „da znate mađarski. Vi ste sigurno Mađar, iako služite u tuđoj državi, samo nećete da kažete.“
Ja joj odgovorim, izvinjavajući se, da ne znam govoriti, ali da poneku reč ipak razumem, „a to sam naučio otkako se tu, u Mađarskoj, nalazim. Inače, pravi sam Rus.“
Tu se sad i franjevac umeša: „Kažete da niste Mađar, a malopre ste, kad ste se ono naljutili, progovorili tako lepo i čisto da ni ja ne bih umeo bolje.“
Nije mi bilo pravo što me je franjevac izdao. „Ostavite se“, rekao sam mu, „toga razgovora. Nemojte da smetate meni i grofu, vidite da radimo.“
Grof je razgledao svoju knjigu i našao u njoj imena svih tih ždrebaca i kobila, godinu i dan kad su se oždrebili, i pokazao mi beleške o njihovom poreklu. I tako sam saznao da su dva ždrepca koje uzimam (kulaš s crnom grivom i dorat) španskog porekla, a dva vranca da su od napolitanske kobile — i da im se i svi drugi preci znaju.
„Sad“, rekao sam grofu, „izvolite reći cenu, ali tako da se u dve reči sporazumemo.“
Ali on nije hteo kulaša da proda. Rekao je da hoće da ga ostavi za priplod, a izbrisao je i kobilu koja se nalazila prva na spisku (kobila se zvala Fata, što na vlaškom znači cura). Kad sam video šta radi, zapitao sam ga šta to znači, a on mi odgovori da tu kobilu ne bi ni za što prodao, zato što je ždrebna od rasnog ždrepca kojeg je njegov sin u rat poveo i da on ne zna šta se s tim ždrepcom može dogoditi — da li će se vratiti ili neće, a pošto od njega nema drugog potomka, tu kobilu ne može nikako dati.
„Eto“, rekao sam mu, „sad će opet spor započeti. Kad vam kulaš i ta kobila nisu za prodaju, onda nema ništa od kupovine, a ceo dan mi je oko toga propao“ — i zahtevao sam da mi uz druge konje i tog ždrepca i tu kobilu proda.
Ali grof nije hteo ni da čuje za to. I opet je izgledalo da ćemo se razići. Ja sam ustao, došao do prozora, stojim i mislim šta da radim. Ne ostavlja mi se takav ždrebac kakvog nigde na drugom mestu ne bih našao, a i ta kobila najbolja je u čitavoj ergeli i ja joj ravne još nikad nisam video — a još je i mlada.
Dok sam tako pored prozora stojao i premišljao, dotle je grofica sa grofom razgovarala, a zatim mi prišla, uzela me za ruku i rekla: „Vi ste tražili da ja između mog muža i vas budem posrednica, e pa, lepo. Ja predlažem da spor podelite napola. Izvolite sa mnom. Moj muž će vam reći šta je rešio.“
Ja opet priđem stolu za kojim je grof sedeo i ispisivao cenu za svakog konja; tu je bio i kulaš, ali kobila ne. On mi da spisak sa cenama, a grofica me zamoli neka na tom ostane, „a što se tiče cene, nekako ćete se već pogoditi“.
Uzeo sam spisak od grofa i pogledao ga. Nisam imao ništa protiv da kažem. Da sam ja cene određivao, bih i više ponudio. Onda sam zapitao grofa da li ima u svojoj konjušnici još kakvih konja, možda bih i među njima, rekao sam, još kojeg odabrao. On mi odgovori da osim zaprežnih i nekoliko priplodnih ždrebaca drugih nema, ali u obližnjem selu, reče, ima još jednu malu ergelu kobila. Ja ga zamolim da je vidim i on odmah naredi slugama da je doteraju u zagrađenu livadu van sela, samo, to nije moglo biti pre — nego tek sutradan.
Grofica nas je omela i prekinula nam pogađanje. „Izvolite“, rekla mi je, „ostaviti taj posao. Već je tri sata, a vi to pa to. Krajnje je vreme već da se ruča, a posle ručka možete opet nastaviti.“
Ja i grof ustanemo. „Neka vaš spisak“, rekao sam grofu, „ostane kod mene dok ne vidim i druge vaše konje. Možda ću i od njih kojeg odabrati i onda ću vam reći za sve svoju cenu. A sad bih vas molio da mi kažete gde bih mogao naći stan da moji ljudi mogu tamo i ekipaž preneti.“
Grof i grofica odmah narede da mi se pokažu sobe na gornjem spratu gde će se i moji ljudi moći smestiti — i tako poštanske kočijaše s konjima otpustim.
Grofica me uze za ruku. „Izvolite“, reče, „za sto.“
Uđemo u trpezariju, gde je već bilo jelo na stolu. Gledam, s druge strane ulaze tri dame divno, po tamošnjem običaju odevene. Sve tri mlade. One se poklone, i priđu stolu. Grofica mi ih predstavi: dve su joj bile kćeri, još neudate, a treća snaha, žena njenog sina, kapetana, koji je otišao u rat.
Seli smo da ručamo. Ja sam sedeo pored grofice i s njom sam najviše i razgovarao. Posle ručka pređemo u drugu sobu i tu nas posluže kafom, a onda, pošto je bila jaka vrućina, odem gore u moje sobe. Na spratu je bilo više soba, ali meni su pokazane tri. Dve za mene, a treća, po strani, za moje ljude. Moje su bile lepo nameštene i udobne. Da unesem svoju postelju, nisu mi dali. U sobi je bila divna postelja s baldahinom.
Malo sam na kanabetu zaspao, a onda ustao i seo. Bližilo se već veče. Došao mi je franjevac, a grofove sluge donele su jednu bocu vina, drugu vode i na tanjiru meda. Franjevac mi donese poruku da bi grofu i grofici bilo milo da k njima dođem, a ja tako i uradim. Kad sam im došao, zamolim grofa da mi pokaže konjušnicu.
Pođemo. Pogledao sam sve konje. Zaprežni su mu bili dobri i veliki. Među ostalima bilo je devet priplodnih ždrebaca, već malo postarijih, ali toliko lepih da sam pred svakim samo stajao i gledao, a dva od njih (koja sam smatrao za najbolja) ne bih nikako ostavio, samo da su bila malo mlađa. Grof mi reče da ima još ždrebaca i konja koji pasu tu blizu, na livadama, i da i njih mogu sutra videti, zajedno s onom ergelom.
Posle toga vratimo se opet u sobu gde je sedela grofica sa kćerkama, i tu smo u razgovoru proveli sve do večere. Ja sam se posle večere pozdravio, otišao gore u sobu i legao da spavam.
Sutradan sam ustao rano i obukao se malo lepše nego juče. Doneta mi je kafa, a odmah posle toga došao mi je jedan od grofovih slugu i rekao da me grof zove. Stigla je, reče, ergela iz sela pa, ako želim, mogu da je vidim. Ja odmah siđem i zateknem grofa već obučenog, čeka me. Pođemo da vidimo konje. Kobile su bile lepe, ali ipak ne onakve kao one ranije. To je upravo bio odbir iz one odabrane ergele, odbir koji je držao u svojoj blizini, radi prodaje. Ipak sam između njih odabrao dve odlične kobile i tri konja za jahanje, kao što mi je naređeno, a trogodišnji ždrepci koje mi je grof pokazao nisu mi odgovarali.
Kad smo se vratili i ušli u sobu, počeli smo pogodbu. Došla je i grofica i sela pored nas da čuje kako ćemo se nagoditi. Ja izvadim onaj spisak u kome je grof juče naznačio cene i dam mu da i za te dve kobile i tri konja napiše koliko traži. On uze spisak i obe kobile oceni kao i one ranije, a konje opet isto koliko i kobile. Ispalo je ovako: za ždrepca kulaša tražio je sto dukata, a za druga tri po osamdeset. Za kobile, opet, i konje iskao je po četrdeset i pet dukata. Znači, za četiri ždrepca, dvadeset i jednu kobilu i tri konja hiljadu trista i osamdeset dukata.
Rekao sam grofu da je cena prevelika i da bi trebalo da malo popusti, a uz to sam navaljivao da mi da i onu kobilu što je juče iz spiska izbrisao. Davao sam mu dvostruko za nju koliko za ostale, a na kraju i sto dukata, ali on je nikako nije hteo dati, izgovarajući se jednako na ono ždrebe koje će ona oždrebiti i koje misli da othrani za priplod. Pola sata smo se pregonili za tu kobilu, i ja sam, ne bih li samo do nje došao, sve vreme govorio kako je cena za ostale ždrepce i kobile previsoka. Najzad se i grofica umešala i počela grofu govoriti da treba da se nagodimo, a i sam grof kao da je već bio gotov na popuštanje, i samo je čekao moju reč, jer ja o ceni nisam još ništa progovorio. „Što mi ne kažete koliko dajete“, govorio je grof, „da vidim koliko mi vaša cena odgovara.“
Nisam hteo da ga i dalje držim u neizvesnosti da ne bi otkud pomislio da sam došao kao običan trgovac da se cenkam za dukat ili dva, a i stalo mi je bilo da mu pokažem da se u meni prevario kad mi je juče rekao da nisam u stanju da platim njegove konje. Zato sam mu rekao: „Pitate me, gospodine grofe, koliko dajem za vaše konje, a ja vam kao odgovor pružam, evo, svoju ruku. Platiću za njih onoliko koliko ste sami zatražili.“
Uzeo sam spisak ispred njega i poklonio se i njemu i grofici, s rečima: „Pričekajte, molim vas, malo, odmah ću vam novac doneti, ali samo s tim, gospodine grofe, da vaši ljudi na svojim konjima povedu moje konje, i da uz njih bude i jedan sluga iz ergele, sve dok iz Transilvanije ne stignemo do grada Debrecina u Mađarskoj. Ja ću im njihov trud platiti i konje ću im celog puta hraniti.“
Grof pristane, a ja se popnem u sobu, izvadim iz sanduka kesu sa dukatima, odnesem je dole i odbrojim grofu određenu sumu.
Primivši novac, zahvale mi se i grof i grofica. Oboje su bili vrlo zadovoljni. Ali ipak nisam mogao izdržati a da ono jučerašnje ne pomenem. Nasmešio sam se i rekao grofu: „Eto, gospodine grofe, kako moja carica plaća, a ne onako kako ste vi juče mislili. Uz to, eto“, rekoh, „dvadeset dukata napojnice za vašeg nadzornika ergele i za sluge.“
Tu se našao i onaj kapelan franjevac, pa će tek onako kako to već oni umeju na gospodskim dvorovima: da šalom navede na svoju vodenicu. „Eh“, reče, „da sam to znao, ja bih se danas primio da budem grofov nadzornik konja.“
Kad sam ga čuo, ja mu odgovorim: „Ako, ako, budite vi samo dobar pastir“ — pa poklonim i njemu pet dukata. Na to se svi samo zgledaše, a ja pokupim one preostale dukate u kesu, odnesem ih gore u sobu, metnem ih u sanduk i opet se vratim dole.
Zatekao sam ih sve nekako zamišljene i kao postiđene, ali nisam smatrao da treba da ih o tome pitam, nego priđem grofici s rečima: „Kod nas je u Rusiji običaj, gospođo, da se posle dobro završenog posla priredi čast. I kako se sada u vašoj kući na obostrano zadovoljstvo to desilo, mislim da ne bi bilo rđavo da naredite da nam se donese po čašica rakije, koju bismo ispili za vaše zdravlje i srećno završen pazar.“
Ona ustade i reče: „Sad lepo govorite, ali maločas ste nas tako prekoreli da prosto, verujte, nismo imali reči da vam odgovorimo. Dali ste nam dobru lekciju, i mi smo sada, ako ćete nam verovati, u velikoj nezgodi. Vi ćete sad sigurno, kad od nas odete, svuda pričati o tome, a za nas bi to bio večiti prekor. Zato vas lepo molim, pokažite nam se kao prijatelj i obećajte nam da ćete sve ono što je bilo baciti u zaborav i da nam nećete dati prilike da se na vas požalimo.“
Priđe nam i grof. On se pravdao da mi je ono juče rekao samo zato što je dosad imao jedino takve kupce koji isprva obećavaju gotov novac, a posle podmetnu menicu, i čovek ima vazdan muke dok ne naplati svoj novac.
„Možda ste tako s drugim ljudima“, odgovorio sam grofu, „i prolazili, ali moja carica, koja me je tim poslom poslala, nije mi rekla da dajem menice, nego da gotovim novcem isplaćujem, kao što sam i uradio — a videli ste“, rekao sam, „koliko mi je još i ostalo preko onog što sam vam dao.“
Onda sam se obratio grofici: „Nemojte“, rekao sam, „gospođo, ni najmanje u čem bilo posumnjati u mene, nego verujte da ću odsad uvek i na svakom mestu biti vaš najiskreniji prijatelj i da nikad neću propustiti da pohvalim vašu ljubaznost kojom ste me u svojoj kući predusreli, i kad god mi se samo bude pružila prilika, uvek ću pokazivati svoju zahvalnost prema vama.“
Posle tog razgovora, grofica naredi da se iznese rakija i sir. Pili smo jedni drugima za zdravlje. Oni su meni želeli da srećno prevedem kupljene konje, a ja, opet, njima da u zdravlju potroše novac. Na tome se naš posao konačno završio. Ali sutradan je izbila opet jedna teškoća koju ću odmah ispričati.
Zamolio sam grofa da dve kobile i tri konja koje sam kupio prevede iz ergele u svoju konjušnicu, i on odmah naredi da se tako učini. Te konje su odvojili na zasebno mesto i odredili sluge koji će ih paziti.
Došlo je vreme ručku, sto je već bio postavljen. Grofica nas pozva. Pođemo u trpezariju, gde su već bile dve grofove kćeri i snaha, sve tri veoma lepo obučene. Pozdravim se s njima. Grofica je određivala gde će ko sesti. Mene je namestila pored sebe, a s druge strane, desno od mene, rekla je jednoj od kćeri da sedne. U razgovoru s groficom čujem da do mene sedi njena starija kći, isprošena za pukovnika grofa Forgača i da će se uskoro i venčati. Okrenuo sam se prema njoj, čestitao joj i poželeo joj svaku sreću. Govorio sam nemački, a i ona se meni na nemačkom zahvalila. I tako mi se pružila prilika da je u razgovoru za stolom bolje upoznam. Bila je to zbilja valjana i pametna devojka.
Posle ručka nismo se dugo zadržali u sobi jer je bila strašna vrućina. Nismo se čak ni kafom poslužili, odložili smo je za kasnije. Poklonim se, odem u svoju sobu, svučem se, legnem na kanabe i malo odspavam. Kad je žega malo prestala, pošljem po moga veterinara, koji je bio ujedno i potkivač1, i naredim mu da potkuje te nove, kupljene konje makar samo na prednje noge, zbog kamenitog puta — da se ne bi koji nepotkovan podbio. Gvožđe za potkovice, rekao sam mu, neka zatraži od upravitelja kuće.
Isto tako je bilo potrebno napraviti svakom konju letnji pokrovac. Stavio sam u dužnost svojim pratiocima da u selu kupe potrebnu količinu prostog platna i da pronađu kakvog bilo krojača da im ih sašije prema mom uputstvu. Jednom od njih dam novac i naredim mu da ode u selo po platno, a drugom da ostane, da mi se nađe ako što zatreba.
Tek što sam s njima završio, vidim, dolazi pater franjevac i klanja mi se iz prevelike zahvalnosti za onih pet dukata što sam mu tog jutra dao — radi kojih mi je rekao da će se moliti bogu za moje zdravlje. Posadim ga na kanabe pored sebe i počnemo pričati. Između ostalog i o grofu i grofici i o njihovim naravima i osobinama. Hvalio je groficu kako je dobra i razumna gospođa i kako su joj i kćeri kao i ona, a kakav je grof, o tome nema šta ni da se govori.
„Ja mislim“, rekao je, „da ste ga već i sami upoznali. Kako je samo bio prost kad ste došli i kako vas je grubo dočekao. Njemu tako s vremena na vreme dolazi. Juče mu je bilo krivo što ste s kolima i konjima ušli u dvorište, što se niste zadržali ispred kapije ili u gostionici u selu, i što se niste prvo prijavili i zapitali u koje se vreme možete s njime videti. Zato je naredio da vas niko na ulazu ne dočeka, a znao je da ste to vi, jer ga je o vašem dolasku obavestio upravitelj iz sela u kome ste bili. Samo, lepo vas molim“, govorio je franjevac, „nemojte njemu ništa o tome govoriti, nego odbacite sve to i nemojte se zbog toga jediti.“
Ja sam mu odgovorio da sam na to već i zaboravio, a u sebi sam mislio kako lepo umeju pet dukata da pričaju i šta ti znači novac.
Još smo bili u razgovoru kad me je grofica pozvala na kafu. Obučem se brzo i pođem s franjevcem grofici u sobu, gde su me svi već čekali. Poslužena nam je kafa, a na drugom stolu stajalo je razno voće, kojim me je nudila grofičina starija kći. Tom sam se prilikom još bolje s njom upoznao.
Kad je sunce počelo zalaziti, izišli smo po hladovini u baštu ispred kuće. Bašta je imala izvanredno lep i prijatan položaj na obali reke Maroša. U njoj su bile pravilno raspoređene aleje i paviljoni, i sva je bila zasađena raznolikim cvećem i voćem. Bilo je i divnih, već zrelih trešanja. Grofičine kćeri i snaha igrale su se po bašti — kao sva mladež. Kidale su trejpnje, u čemu sam im ja, već kao poznanik, pomagao dohvatajući im grane, i nadmetale se koja će pre što više nabrati. Posle toga smo večerali i razišli se po sobama. — Tako nam je i taj dan prošao.
Ja sam toga dana, izjutra, zamolio grofa da pošalje čoveka s naredbom upravitelju onog udaljenog sela da sve kobile koje sam uzeo prevede iz ergele u konjušnicu i da ih tamo drži do mog dolaska, a da i sluge koje će ih voditi budu spremne. Grof je takvo naređenje poslao.
Ustao sam izjutra rano i počeo se spremati za odlazak. Mislio sam da sutradan otputujem. I tog dana smo kao i ranije bili svi zajedno. Išao sam s grofom u konjušnicu i gledali smo i njegove i moje konje (za koje su sluge već bile u pripravnosti). Tako nam je prošlo celo prepodne. Ručali smo svi zajedno i opet smo se zbog vrućine razišli po sobama, da se odmorimo.
Ja sam se u svojoj sobi svukao i seo kraj prozora samo u letnjem halatu. Tu je dolazila lepa hladovina iz bašte i sa reke. Bio sam u sobi sasvim sam. Odjednom čujem da neko ide kroz predsoblje ispred moje sobe i po koraku rekao bih da je ženski hod. Pogledam na vrata: ulazi grofičina starija kći. Čim sam je ugledao, skočim joj u susret, uzmem je za ruku, izvinjavajući joj se što me je tako neodevenog zatekla. Ona mi odgovori da to nije ništa, da sam ja gospodar u svojoj sobi i da se u njoj mogu vladati po svojoj volji. Zamolim je da sedne na kanabe, a ja sednem pored nje. Gledam šta će biti dalje. Nisam znao šta znači dolazak takve gošće.
Ona, kao razumna devojka i sa mnom već prilično poznata, poče veselo i sa šalom. Govorila je kako je kod mene na gornjem spratu, na otvorenom vazduhu, mnogo lepše na letnjoj vrućini nego dole, i još je tako o koječemu pričala. Ne potraja dugo, učini mi se da opet čujem ženske korake; ali ne jedne osobe nego dveju. Tako je i bilo. Ušle su dve devojke. Jedna je nosila poslužavnik s kafom i šoljicama, a druga voće. Spustiše oba poslužavnika na stočić i primakoše nam ga.
Mlada grofica poče sama sipati kafu. Jednu šolju pruži meni, a drugu uze sebi. Devojke posle toga uzeše ibrik i šolje i odoše, a nas dvoje ostadosmo opet sami. Razgovarali smo o nevažnim stvarima još jedno četvrt sata, i ja sam već pomislio da je njena poseta samo zbog kafe. Nisam inače mogao shvatiti zašto bi mi tako mlada gošća došla sama. Naposletku ona poče. Prvo me je zamolila da se ne ljutim na to što će mi reći, a zatim je tražila da joj obećam da ću joj učiniti to što traži od mene. Odgovorio sam joj da ću za nju rado učiniti sve što god je u mojoj moći. Ali ona nije pristajala na to, nego je zahtevala da joj unapred dam reč da je neću odbiti. „Tek ću vam onda“, reče, „kazati u čemu je moja molba.“
Ja sam se počeo smejati, držeći je za ruku. „Vi se“, rekao sam joj, „izvolevate šaliti, ali ako zbilja imate nešto, samo mi recite i ne sumnjajte da nešto za vas neću učiniti“ — i opet ponovim da ću radosno sve njene naredbe ispuniti.
Ona onda malo porumene i poče: „Čuli ste već da sam verena za pukovnika grofa Forgača i da će mi ovog leta biti i svadba. Za taj slučaj moji su roditelji već pripremili ekipaž. Ali danas sam čula od našeg nadzornika da ste vi uz ostale kupili od moga oca i jednog najboljeg i najpitomijeg mladog konja, jednog od onih koji treba da vuku moja svadbena kola. Taj se konj zove Muro, i ja vas molim da mi tog konja ustupite. Moj verenik“, nastavila je mlada grofica, „video je tog konja kad je ovde bio i rekao mi da bi hteo da ga uzme kao jahaćeg i da će ga dati na obuku. A vi“, ponovila mi je, „možete mesto tog konja uzeti od moga oca drugog nekog koji vam se bude dopao.“
Kada je sve to kazala, zamolila me je još jednom da joj to učinim.
Dirnula me je ta njena nežna molba i bilo bi nemoguće ne ispuniti je. Rekao sam joj: „Već iz velikog poštovanja koje osećam prema vama ispuniću vam želju i tog ću vam konja ostaviti.“
Krivio sam samo njenog oca što mi pri pogodbi o tome ni reči nije rekao. Ona mi reče da je njen otac kao star čovek na to možda i zaboravio. Za njen dolazak, rekla mi je, njen otac ne zna, i molila me da mu ja sam od svoje strane i na svoju ruku progovorim o tome i zatražim mesto onog konja drugog nekog. Ja joj obećam da ću joj u svemu po volji učiniti.
Moja mlada gošća, radosna zbog mog obećanja, izvadila je iz džepa jednu kesicu za novac izvezenu zlatom i svilom i poklonila mi.
„Uzmite“, rekla mi je, „ovaj mali dar, koji sam sama izvezla, uzmite ga kao znak moje velike zahvalnosti. Želela bih da me se po njoj uvek sećate i da se njome u zdravlju i sreći dugo služite.“
S tim rečima je ustala i pošla, a ja sam je ispratio do stepenica.
Kad sam se vratio, počeo sam se oblačiti, a sluzi naredim da siđe i pozove veterinara. Ovaj dođe i stade očekujući moja naređenja, a meni u pameti samo to: šta da radim s grofom i kojeg konja u zamenu da tražim. Znao sam da on nema konja koji bi odgovarao onom što ga ostavljam mladoj grofici. Zapitam zato veterinara zna li on kakvog valjanog konja iz grofove konjušnice ili nekog od mladih iz ergele, koji bi bio još neobučen, a dobar za jahanje, jer, rekao sam, hoću još jednog da kupim.
On mi odgovori: „Kad sam se juče pred veče šetao putem pored livade na kojoj su grofovi konji, video sam kroz ogradu jednog novog konja, zelenka, koji tamo nije bio kad smo konje birali. Konj je izvanredan. Držali su ga u ono vreme svakako skrivenog, ili su ga posle odnekud doveli. Konj je odličan i ako neće biti još najbolji od svih onih koje ste kupili.“
Kad sam to čuo, reknem sluzi da pita šta radi grof u svojim sobama. On se brzo vrati i reče da spava. To mi je došlo kao poručeno, pa polako, da nas niko ne vidi, iziđem s veterinarom na livadu blizu kuće. Kad smo tamo stigli, vidim da je onako kako je on kazao. Konj mlad, dobar u svakom pogledu, ne zaostaje ni u čem iza onog kojeg ostavljam. A kad smo birali konje, zbilja tamo nije bio; rešim se da ga uzmem.
Kad sam se vraćao, uđem u konjušnicu da vidim svoje konje, a odatle sam hteo da se vratim gore u sobu, ali za to vreme čujem da je grof već ustao i da svi sede u grofičinim odeljenjima. To je bilo već pred noć. Pođem i ja tamo i nađem ih sve zajedno. Tu je bio i pater franjevac — sede, kartaju se.
Grof me zapita gde sam bio i da li sam spavao. Ja mu odgovorim da nisam spavao, nego sam bio u konjušnici i da se tamo čudo desilo: „Jedan mi je konj“, rekoh, „progovorio.“
Na to se svi stanu smejati i pitati: „Otkud konj može govoriti?“
Ja im ponovim, smejući se i sam, kako je jedan konj rekao da neće sa mnom na put. Grof se na to poplaši da se nije koji razboleo, ali mu ja kažem da su svi zdravi. Prekinuo sam taj razgovor kad sam video da igraju pamfil, pa sam započeo o njihovoj igri. Pitao sam staru groficu da li dobija ili gubi, i rekao joj da ću joj pomoći.
Seo sam uz njih i stao gledati grofičine karte, pa sam se onda i ja umešao u njihove razgovore, a konja koji govori nisam više pominjao, da ne bi grešili u igri.
Mlada grofica je sedela za stočićem i često me pogledala. Dosetila se da ću o konju još pričati pa je htela da ustane i prekine igru. Rekla je da je dosadno toliko na jednom mestu sedeti i da je bolje poći u baštu. Ali ja sam joj dao znak da ostane. „Zašto da prekidate igru? Ima do doveče vremena i za baštu.“
Kad su završili igru i ostavili karte, posedali su ko na kanabe, ko na stolicu, a ja stanem pored grofa i stare grofice i započnem razgovor. U početku okolišno i kao od šale. „Šta treba uraditi s čovekom koji uzme tuđu stvar pa je proda?“
Stara grofica reče da to ne bi bilo nimalo lepo i da bi to bilo za svaku osudu, a ja se onda okrenem grofu i zapitam ga šta on na to kaže.
On se zamislio pa ćuti, mlada grofica se dosetila da se moje pitanje tiče konja, pa se poče smejati i šaputati nešto svojoj snasi na uvo. Grof je pogleda i reče: „To si ti nešto napravila, ne može biti drukčije.“
Ona se izgovarala da ona ništa ne zna, a grof me onda zapita šta bi to moglo biti. Ja mu odgovorim neka se sam seti jer je on kriv. On opet oćuta. (Mlada grofica, kako je izgledalo, nikom nije govorila da je bila s molbom kod mene, jer je i njena mati ćutala, ili se možda i pretvarala da ne zna o čemu je reč).
Rekao sam grofu: „Pazite, grofe, da ne dođe do parnice između vas i vašeg zeta grofa Forgača, jer vi ste prodali nešto njegovo, a ja, opet, kupio. To je ono što sam maločas govorio kako jedan konj neće sa mnom na put.“
Sad se i on setio da je reč o prodanom konju koji se zove Muro. „Odmah sam pogodio“, rekao je kćeri, „da si se ti tu nešto umešala, ali ja ću tebi za svadbu dati drugog umesto toga.“
„Ne, tata,“ odgovorila je ona. „Meni je gospodin major baš toga konja obećao i on je sad moj, a vas dvojica se sad nagodite kako god znate.“
Grof me zamoli da ostavimo tu stvar do sutra izjutra, s obećanjem da mogu uzeti od njegovih mladih konja kojeg god hoću. Na tom je i ostalo. Ali ja sam imao na pameti samo onog zelenka. Kad je palo veče, večerali smo i razišli se po sobama. Legao sam i ja, a ni sanjao nisam šta će grof izvesti. On je, naravno, znao da se ja ne bih ni na jednog od njegovih mladih konja polakomio kao na zelenka, a pošto njega na livadi ranije nije bilo, pomislio je da ja za njega i ne znam i zato je naredio da ga preko noći uklone.
Sutra rano ustanem, bio sam sasvim spreman za put, imao sam samo još zbog tog konja malo da se zadržim. Mislio sam da ga odmah uzmem, potkujem i da do noći stignem s konjima bar do prve stanice.
Rečeno mi je da su grof i grofica ustali i da su se već i obukli. Ja pođem k njima i tamo nas posluže kafom. Kažem grofu da sam za putom i da treba da mi da konja. On pristane i tako pođemo na onu zagrađenu livadu.
Gledam — nema zelenka, a grof mi govori da izaberem kojeg hoću, pa da naredi da ga uhvate i odvedu u konjušnicu.
Ja mu kažem da tu nisu svi konji, a od tih tu da ne mogu nijednog izabrati. On me poče uveravati da su tu svi koje sam i ranije video.
„Istina je, gospodine grofe“, rekao sam, „da su tu svi koje sam ranije video, ali ipak nema onog zelenka kog sam sinoć opazio, a ja baš njega tražim da mi date.“
On me poče opet uveravati kako on nema zelenka i da ga tu nije ni bilo. Bio mi je težak taj razgovor, smatrao sam da me grof obmanjuje.
Rekao sam mu: „Bolje bi bilo da ga niste ni skrivali, nego da ste mi odmah kazali da vam nije za prodaju. Ja ga zacelo ne bih mogao na silu oteti, i on bi vam ostao, ali kad niste tako uradili, a ja ga, međutim, ovde video, ja sada polažem pravo na njega. Ako nećete da mi ga pokažete“, rekao sam, „što da stojimo na toj žezi? Bolje da se vratimo u sobu pa ćemo tamo nastaviti razgovor. Ja od tih konja neću nijednoga, a vi sad kako izvolite“ — i tako se vratimo.
Dođemo grofici u sobu i ja stanem da joj se žalim na to što mi je učinjeno, reknem joj da je jedan konj sakriven i da tražim od nje pravičnu presudu. Ona poče razgovor s grofom, a ja samo koračam po sobi. Bilo mi je krivo što sam zadržan od puta.
Grof se okrete prema meni i reče da će mi učiniti ustupak i dati mi iz svoje konjušnice jednog mladog, trogodišnjeg ždrepca s kojim ću morati biti zadovoljan, ali ja na to nisam nikako pristajao. Tražio sam samo onog zelenka kog sam sinoć na livadi video.
Počeli smo se opet najozbiljnije prepirati. On mi je već vraćao i novac isplaćen za konja kog sam ostavio njegovoj kćeri, a ja nisam hteo da ga primim. Rekao sam mu da ću pre otići i bez konja nego što ću novac uzeti.
Bio je skoro jedan sat posle podne i vreme već ručku, a mi nikako da završimo. Vidim da je za odlazak već i kasno, nastajala je opet velika žega. Zovu me na ručak, ali ja odbijam. Čekam da vidim hoću li dobiti konja ili ne, pa da idem.
Naposletku se i grofica umešala i počela muža otvoreno prekorevati. Tražila je i ona da mi da konja. Grof je, najzad, priznao da je konja sakrio i ranije i sada, i to samo zato što ga je hteo poslati sinu u armiju.
Kako sad nije imao kud, naredio je da se konj dovede pod prozor i da se preda mojim ljudima (konj se zvao Pongrac), a konja kog sam obećao mladoj grofici uzeo je natrag, i tako smo se najzad nagodili. Naredio sam odmah da se konj potkuje i za put spremi, a od grofa sam zatražio svedočanstvo o poreklu svih kupljenih konja.
Seli smo onda za ručak. Kad smo ustali od stola, zamolila me je stara grofica, a uz nju i kćeri i snaha, da ostanem još taj dan — a sutradan kako već hoću. Pristao sam, nisam hteo da ih odbijem, utoliko pre što je vrućina bila strašna i konjima bi taj prvi marš bio vrlo težak. I tako sam rešio da krenem sutra pre nego što sunce sine.
Taj poslednji dan proveli smo u razgovoru, a pred noć u šetnji po bašti. Za večerom smo opet bili svi zajedno, a posle večere ustao sam i poklonio se svima. Rekao sam da ću ujutru rano krenuti na put, i da ih ne uznemiravam, hteo bih, rekao sam, da se sad sa svima oprostim. Ali oni nisu pristajali. Hteli su da se izjutra još jednom vidimo. Na tome je i ostalo. Pođem gore u sobu, a slugama naredim da izjutra porane i da poštanska kola budu spremna — a zatim legnem.
Sutradan ustanem još pre zore i naredim da se stvari natovare u kola i da se konji izvedu iz konjušnice, a grof i grofica sa dve kćeri i snahom (svakako su još sinoć naredili da i njih rano probude), da bismo se na odlasku još jedanput videli, došli su u moju sobu i rekli da se i kafa tamo donese. Oprostili smo se prijateljski. Zahvalio sam im na dočeku, seo u poštanska kola i krenuo sa svima svojima na put.
Prvi dan sam došao samo do prve poštanske stanice, da na vrućini ne premorim konje, i tu sam i predanio. Odande sam otpravio kolima jednog od svojih pratilaca sa veterinarom napred, u ono udaljeno grofovo selo, sa napisanom grofovom naredbom upravniku da me odande izvedu kolima do glavnog druma i dadu mi ljude koji će mi uz put konje voditi. Ujedno sam pratiocu dao i novac, da pre nego što ja tamo stignem uzme u selu platna da se naprave za kobile letnji pokrovci, kao što su ovi već urađeni, a veterinaru sam rekao da što brže potkuje kobile.
A ja, da se ne bih zadržavao menjajući uz put konje, pogodio sam na poštanskoj stanici gde sam prenoćio da me kola odvezu upravo do grofovog sela. I tako sutradan izjutra krenem. Ni toga dana nisam mnogo s konjima prešao, a sutradan stignem u grofovo selo. Tamo je bilo urađeno sve što sam naredio. Sluge koje će voditi konje bile su u pripravnosti, a isto tako i kola koja će me odvesti do glavnog druma.
Nisam imao više šta da čekam. Rekao sam da se sve pripremi i ujutru krenem. Prešao sam dve milje, pa se zadržim u jednom selu, gde opet predanim. Išao sam samo kratkim marševima, jer je put bio kamenit i išao kroz brda, sve dok nisam izbio na glavni drum. Kroz Transilvaniju do njene granice i kroz Mađarsku do grada Debrecina bilo je već lakše. U Debrecinu sam otpustio grofove ljude što su konje vodili, a druge najmio upravo do Tokaja.
Napomena
- Veterinari su bili i potkivači: običaj koji je trajao do 19. vekâ.