Deo 2, Poglavlje 4
I tako pođem, a i svim svojim ljudima, koji su stajali na ulici spremni za put, naredim da pođu za mnom. Kad sam prešao otprilike jednu milju, zastanem. Vidim, nema narednika Krestića s njegovim kolima. Pitam druge gde je i zašto nisu svi zajedno, a oni mi odgovore da je on ostao kad smo krenuli i da će nas sigurno ubrzo stići. Pređem tako još jednu milju pa se opet zaustavim. Pitam: „Je li nas Krestić stigao?“ Kažu da nije. Odmah sam pomislio da tu nešto neće biti u redu, jer sam znao da je on drevna pijanica — ali ljudi mi kažu da odjutros nije bio pijan, nego da mu je sluga bio malo pripit. Postojim još jedno četvrt sata tako na putu, i kako nije dolazio, a veče se približavalo i jak vetar duvao, nisam mogao dalje da stojim, nego nastavim put za Kašavu, i stignem tamo pred samu noć. Zastanem pred tvrđavom u predgrađu, pred jednom gostionicom, gde nam je gazda pokazao sobe. Mislio sam: tu ćemo ga počekati, pa ako ne stigne, ujutru bih poslao nekog da ga potražim.
Posle večere raziđemo se na spavanje i tek što sam zaspao, neko poče da lupa na vrata. Razbudim se, čujem opet lupu i razgovor dva čoveka. Ustanem iz postelje i priđem vratima. Pitam: „Ko je?“ Na to mi obojica odgovore da otvorim: „potrebno je“. Poznao sam po glasu ađutanta Markova i poštara iz Lemešana (tako se zvalo selo u kom sam bio zatvoren). Odmah sam video da to nije badava i da će biti neko zlo. Otvorim vrata i oni obojica uđu. Poštar poče time kako je dojurio na poštanskim kolima iz ljubavi spram mene, ali donosi mi, reče, rđave vesti. Narednik Krestić je ubio svog slugu i stražari što su tamo ostali odmah su ga zatvorili i okovali. Sad će ga, reče, odvesti u grad Eperješ u zatvor sreskog suda.
Odmah pošaljem slugu na kapiju tvrđave da zamoli dežurnog oficira da otvori kapiju da iziđu poštanska kola. Oficir odgovori da se obično posle povečerja ključevi odnose komandantu i da zato ne može otvoriti, a kako je već sasvim kasno, ne usuđuje se buditi komandanta.
Bio sam primoran da još jedanput pošaljem moga čoveka, zajedno s našim gazdom, da zamole oficira da probudi komandanta iako je kasno, i da mu saopšti moju molbu.
Oficir obeća da će ga probuditi, ali ne pre četiri sata izjutra. Tražio je samo da mu se kaže koliko konja treba, pa će kola u to vreme biti tu. Sluga mu reče da će trebati četiri konja, i s tim se sluga i gazda vrate.
Kako poštanska kola nisu dolazila a ja od teških misli nisam mogao više spavati, počnem ispitivati poštara kako je došlo do toga da Krestić ubije slugu.
On mi ispriča ovo: „Kad ste vi pošli, hteo je i narednik poći i već je seo u kola, kad mu sluga ode u krčmu, rekao je da je tamo nešto zaboravio. Kako ga dugo nije bilo, narednik pođe da ga potraži. On je, međutim, u krčmi pio i već se sasvim napio. Ali kad je video narednika da dolazi sa štapom, poplašio se batina i pobegao na ulicu, pa u moje dvorište. A ja sam“, pričao je poštar, „kad sam vas ispratio, ostao sa stražarima na ulici, i kad sam video da narednik juri za slugom i da su obojica upala u moje dvorište, potrčim i ja i stražari za njima da odbranimo slugu i da ih razdvojimo. Kad mi tamo, narednik stigao slugu, nemilostivo ga bije, vuče za kosu i gazi. Mi da odbranimo slugu, a on leži ispružen, licem prema zemlji. Mislili smo najpre da je potpuno pijan, a kako je bio i tučen, mislili smo: valjda se ošamutio. Ali kad je prošlo četvrt sata, a on ne ustaje, mi počnemo da ga dižemo, ali više mu nije bilo pomoći, bio je mrtav. Stražari odmah vežu narednika, odvedu ga u dvorište (gde ste vi bili) i počnu da ga okivaju i da spremaju kola da ga odvedu u Eperješ i predadu sudu, a ja sam, opet, došao ovamo da vas izvestim.“
Saslušao sam poštarevu priču i, kako mi se od tih strašnih stvari i misli zamutila glava, nisam više ni legao, nije mi bilo do spavanja. Premišljao sam samo šta da radim i šta da preduzmem, a u isto vreme govorio sam u sebi: Eto šta sve čovek mora da pretrpi u životu. Taman sam se rešio jedne nevolje, već sam upao u drugu (a ko zna šta me sve još čeka!).
Dobro sam znao kakvo je mađarsko pravo i kakvi su im sudovi. Kod njih je tako: sudi se prema krivici, ali duga istraga se ne vodi, i glava začas odleti. Zato sam odmah znao da će oko toga biti velike muke i posla, a i poštar me je zaplašio. Kaže: ako ne požurim i ne potrudim se da izbavim narednika, obesiće ga. Njihov, mađarski postupak je kratak: glava za glavu.
U tim teškim mislima presedeo sam svu noć i tako dočekao četiri sata izjutra, a kako iz grada poštanska kola još nisu dolazila, morao sam opet da pošaljem čoveka oficiru da pita hoće li se kapija već jednom otvoriti. Odgovorio je da je naredba već izdata i da će poštanska kola odmah stići, ali posle toga saopštenja imao sam još jedno pola sata da čekam. I već sam hteo još jedanput da šaljem čoveka na kapiju, kad čujem poštansku trubu. Znao sam odmah da idu kola. Kočijaš je ulazio u dvorište i jednako svirao u trubu; javljao je da je stigao.
Požurim se da pođem. Poveo sam sa sobom ađutanta Markova i poštara (on je sinoć svoje konje premorio, pa ih je ostavio da se odmore). Noć je bila vrlo mračna i put se jedva nazirao. Nisam znao mogu li se pouzdati u kočijaša, jer je drum na nekoliko mesta bio kamenit. Pitao sam o njemu poštara i on mi odgovori da poznaje tog kočijaša, da je momak vešt i da ume oko konja. Kad smo sedali u kola, reknem kočijašu: „Pazi, prijatelju, gde je put rđav — ti polako, a gde je dobar — samo teraj“ — i dam mu preko pogođene cene još dva sibencenera (trideset i četiri kopjejke) napojnice.
Seli smo u kola i pošli kasom kroz predgrađe, a kad smo izišli u polje, kažem kočijašu: „Požuri, prijatelju, meni se ne okleva.“ Brinuo sam se da li ću tamo još zateći narednika Krestića i, ako još nije odveden, da li ću ga moći kako bilo izvući, da skinem samo tu brigu s vrata.
Pošto je kočijaš bio lepo nagrađen, nije žalio konje. Udario je bičem po njima i pojurio. Ja mu viknem da malo uspori, da ne tera tako brzo, jer je još mrak, ne vidi se, a on mi odgovori: „Ne bojte se, ja znam put“ — i tom brzinom je jurio jedno četvrt milje, kad nam tek kola udariše desnim prednjim točkom o jedan kamen i prevrnuše se, a mi sve jedan preko drugog na zemlju. Sreća još te smo pali na stranu, inače, da su nas kola poklopila, zlo bi bilo, jer su konji prevrnuta kola vukli još nekoliko koraka, a kočijaš, koji je bio u sedlu, jedva je zadržao svoga konja i ostale.
Kako je ko ustajao, tako je pomagao drugima da se dignu. Neko viče da ga boli ruka, neko noga, neko glava. Jedva smo se držali, kao posle neke nesvestice. Sreća te smo se samo ugruvali; niko nije bio teže povređen. Podigli smo onda kola, i počeli skupljati sa zemlje svoje ogrtače i druge stvari što smo sa sobom nosili, posedali nanovo i pošli dalje. Kočijašu nisam više dao da tako juri, jer je još bio mrak. Malo posle poče svitati. U osvit smo stigli u selo Lemešane i stali pred gostionicom (onom istom u kojoj sam već bio). Pitam mog bivšeg krčmara za narednika Krestića, jer od onih stražara nijedan više nije bio tu. On mi odgovori da su Krestića juče odveli okovanog u Eperješ u zatvor.
Mnogo sam se zabrinuo. Nisam znao šta da počnem i na koga da se obratim, kad tu nikog nisam poznavao. A da dignem ruke od svega i nastavim put, ni to nije išlo. Ja ga, kao svog potčinjenog, moram ipak nekako izvući. Mislio sam da će najbolje biti da se obratim sudu kud je odveden.
Zapitam poštara ko je starešina sreskog suda i je li u gradu, a on mi odgovori da je to oberišpan (ja taj naziv ne bih umeo drukčije prevesti nego predsednik suda), a da dolazi u grad samo u određene sudske dane, inače živi u svojoj kući, jedno četiri milje izvan grada.
Kad sam to čuo, nisam hteo više čekati, nego sednem s ađutantom Markovom na poštanska kola i krenemo u Eperješ. Uz put sam samo jedanput menjao konje. Na ulazu u grad zadrži me stražar na kapiji, a onda mi pristupi i podoficir, sa već uobičajenim pitanjem: ko ide? — i zatraži pasoš. Reknem mu svoje ime, a što se tiče pasoša, rekoh mu da tako i tako idem komandantu i da ću u gradu odsesti u jednoj gostionici.
Kad su me propustili, svratim u gostionicu, naručim da mi se što pre donese doručak i pošaljem u kancelariju da se obavestim da li je predsednik suda u gradu. Odgovorili su mi da nije tu nego da je u svojoj kući izvan grada.
Odem onda komandantu, On me je primio veoma lepo. Ispričao sam mu slučaj moga narednika, rekao mu da sam zbog toga došao i da molim za njegovu pomoć.
On mi odgovori da bi mi vrlo rado pomogao kad bi do njega stajalo. Ali u njegovu nadležnost spadaju, reče, samo stvari koje su vezane za samu tvrđavu, a u sud se nikako ne može mešati. Sud je u vlasti gospode Mađara i od njih postavljenih sudija, i oni su jedini vlasni da nad zatvorenicima vode istragu, da im sude, da ih kažnjavaju, a u slučaju očevidnog zločina i da ih na smrt osuđuju. „Ja samo sumnjam“, rekao je komandant, „da ćete vi vašeg narednika moći osloboditi, jer njemu se mora kao ubici suditi.“
Zapitao sam ga da li bi mogao makar toliko da izdejstvuje kod suda da mog narednika uzme kod sebe u zatvor dok se stvar ne ispita, a on mi odgovori da ni to ne može, jer on zapoveda samo u tvrđavi, nad svojim nemačkim garnizonom, a sve što je izvan tvrđave pripada drugima i on se u takve stvari nikako ne sme mešati. „Da se taj slučaj s vašim narednikom desio odnekud ovde, u tvrđavi, onda bi, naravno, on bio tu u zatvoru i spadao bi pod moju nadležnost.“
Nisam imao više radi čega da ostajem kod komandanta. Oprostim se s njim i s vrlo slabom nadom vratim se u gostionicu. Rešio sam da potražim predsednika suda da s njim govorim.
U gostionici sam zatražio od gazde da mi spremi jelo, a ađutanta Markova pošaljem u kancelariju suda (tu u blizini) da pita gde je to selo u kom predsednik živi i koji je put do njega i da izmoli dozvolu da vidi narednika Krestića, da Krestića na taj način obavesti da sam tu i da se trudim da ga izbavim.
Ađutant Markov je otišao, raspitao se o predsedniku suda i izmolio dozvolu od starešine nad zatvorenicima da može videti Krestića i video ga u zatvoru kroz rešetku na vratima. S tim mi se vestima brzo vratio; na brzu ruku smo se založili jelom; poštanska kola bila su već gotova, platio sam gostioničaru doručak, seli smo u kola i pošli.
Putovao sam drumom prilično dobro. Na dve stanice menjao sam konje, a na trećoj, poslednjoj, moralo se skrenuti nalevo od glavnog druma na seoski put koji je vodio do predsednikove kuće. Od tog mesta morao sam platiti dvostruku cenu, a zbog rđavog puta poštar nije hteo da pusti kola sa četiri konja, nego sa šest, i to samo zato da može više naplatiti, i ja sam, hteo-ne hteo, morao pristati.
Ušli smo u dvorište predsednika suda; bilo je to već pred veče; zatekli smo ga kod kuće. S početka me je, kao nepoznatog, primio prilično hladno. Ali kad je doznao, a posle i video, da sam došao na šest poštanskih konja (što se tamo retko dešava, osim kod vrlo visokih lica) — zbog mog uhapšenog narednika — promenio je držanje i postao ljubazan. Ponudio mi je da sednem i započeo razgovor (nemački je znao dobro). Između ostalog rekao mi je: „Mislim da ćete morati ovde prenoćiti, jer se već smrklo i, ako želite, pokazaću vam stan gde ćete moći i kola uvesti.“
Ja mu odgovorim da nemam namere tu da noćim niti da vreme gubim. „Nego vas molim“, rekoh, „da naredite da se moj narednik oslobodi iz vašeg zatvora, da što brže pođem na put. Ja putujem radi jednog važnog, poverljivog posla i mnogo me je zadržalo to što mi je narednik zatvoren. Koliko sam samo puta danas konje izmenio dok vas nisam našao. A da se uverite da je tako kao što kažem, evo vam moga pasoša koji mi je ovih dana stigao iz Beča sa dvora. Iz njega ćete videti da mene s mojim ljudima niko i nigde ne sme zadržavati.“ — Predsednik suda uze pasoš i poče ga čitati.
U pasošu je bilo jasno napisano da mene i moje ljude ne samo što niko ne sme zadržavati na putu nego nam mora u svakoj prilici još i pomoć ukazivati.
Kad je predsednik suda pročitao pasoš, vratio mi ga je i rekao mi važno da on narednika ne može osloboditi jer je ubica i mora se, po njihovim zakonima, kazniti smrću.
Ja mu ponovim opet sve što sam mu već rekao: da putujem vrlo važnim i poverljivim poslom koji mi je poveren, „a za koji i vaš dvor zna“ (morao sam svoju stvar malo i uveličati ne bih li na taj način bar nešto postigao). Rekao sam mu i to: da sam dobio sad u putu od našeg ruskog opunomoćenog ministra iz Beča naređenje da što pre izvršim zadatak koji mi je poveren, i da zato i žurim kud mi je naređeno. „A vi, gospodine, nikakve vlasti nemate nad mojim potčinjenima, samo me od puta zadržavate, a još manje imate prava da mog narednika kaznite smrću. Vaše pravo i vaši zakoni važe samo za vaše podanike, a ne i za Ruse. Da je moj narednik ubio nekog vašeg čoveka, vi biste onda, naravno, imali prava da mu sudite po vašim zakonima, ali pošto nije taj slučaj, nego je ubistvo izvršio Rus nad Rusom, to ima i da mu se sudi po zakonima one zemlje kojoj pripada, a ne po vašim. A ako vi zbilja nameravate, kao što kažete, da moga narednika osudite na smrt, donesite tu odluku još večeras i to mi saopštite, a ja ću tog trenutka otići do prve pošte i poslati glasnika u Beč, i tužiti vas našem, ruskom opunomoćenom ministru, sa objašnjenjem da sam zbog vas zadržan i da po svom poslu ne mogu dalje da idem, pa ćete videti kakvu ćete odgovornost na sebe navući.“ Kazao sam mu i to da je pogranični komesar, grof Staraj, pozvan u Beč na odgovornost zato što me je zadržao u selu Lemešanima.
Prepirali smo se do neko doba noći. Naposletku, kao da sam tog gospodina malo pokolebao svojim razlozima. Opazio sam da već dva-tri puta ponavlja jedno te isto: poziva se na mađarsko pravo i zakone i ponavlja da je krv prolivena u njihovoj kraljevini, pa da prema tome taj slučaj potpada pod njihov sud.
Ali moji dokazi su ga ipak malo ublažili, te okrenu kako on nema vlasti da takvu stvar sam reši. O takvom slučaju, rekao je, može doneti rešenje samo opšta sednica, a ta sednica ima da se sastane za dva dana. „Ja ću sutra na noć“, rekao je, „pođi u grad, i šta budemo rešili, mi ćemo vam, ako ostanete u gradu, saopštiti.“ Zatim mi je opet rekao da prenoćim u selu i da tu stvar ostavim dok je oni ne reše.
I šta sam znao? Pristao sam da prenoćim.
Sobu sam dobio kod prvog predsednikovog suseda. Zovnem tamo i kočijaša (on mi je već dosadio tražeći da ga pustim da se vrati) i kažem mu: „Evo da te častim, ali tu da prenoćiš i da me sutra vratiš u grad.“
On uze novac i reče: „Pa dobro, ostaću, ali samo ako pristanete da se na vaš račun poštanski konji preko noći hrane i da mi dvostruko platite što ću vas odvesti natrag u grad inače će me gazda kazniti.“ Morao sam sve to da platim, samo da ga zadržim.
Sutra poranim i naredim da se konji prežu. Video sam i gospodina predsednika. I on se spremao u grad; rekao je da će i on odmah za mnom.
Oko jedanaest izvestio me je jedan od članova suda da je na sednici rešeno da se od mene zatraži izjava u kojoj ću zajamčiti da su i moj narednik i njegov ubijeni sluga ruski podanici, „i ako je zbilja tako, mađarski sud ne bi imao razloga da o toj stvari pokreće istragu. Na takvu vašu izjavu vaš će narednik biti oslobođen, a vaša će dužnost biti da ga posle toga predate kuda sleduje. Naš sud će o tome obavestiti svoju višu vlast, a onda će preko ruskog opunomoćenog ministra u Beču moći da se obavesti o celoj stvari“
Ja pristanem, dam traženu izjavu i tako oslobodim svog narednika. Posle toga, ne oklevajući, nastavim put.Istog dana, pred veče, stignem u Kašavi svoje ljude, tu prenoćim, a sutra izjutra nastavim put u Tokaj, i tamo stignem trećeg dana.
U Tokaju odsednem u velikoj gostionici „Kod kralja“. Tamo se nađem s našim, ruskim majorom Žolobovom (o kojem sam već govorio). Kod njega sam zatekao i neka pisma iz Beča na moje ime, a među njima i zapovest gospodina opunomoćenog ministra da krenem u Petrovaradin (kao što mi je i ranije bilo naređeno), a ađutanta Markova da pošaljem preko Mađarske i Slavonije na mletačku granicu u ćesarski grad Trst, na jadransku obalu, s naredbom da se tamo javi našem ruskom pukovniku Pučkovu i majoru Petroviću, pod čiju će komandu preći.
Dao sam ađutantu Markovu objavu i s njim odredio narednika Krestića (onog što je ubio slugu i ja ga jedva oslobodio od mađarskog suda). Onda sam napisao raporte gospodinu opunomoćenom ministru i pukovniku Pučkovu. U Tokaju sam proveo dva dana. Ađutant i ja imali smo još jedan deo puta da pređemo zajedno, pa smo se dogovorili da se i ne razdvajamo do tog mesta gde nam se putevi odvajaju.
Izjutra smo rano ustali i počeli se spremati na put. Sluge su već počele i konje izvoditi, kad moj sin, dete od šest godina, radostan što će putovati, iziđe iz sobe, i, na nesreću, niko ga nije opazio. Pošao je prema štali, tu blizu ugla kuće, gde su vojnici i konji noćivali. Na štali su bila velika dvokrilna vrata, čije se jedno krilo davno odvojilo i bilo samo jednim podupiračem poduprto. Tu su ljudi noću ložili vatru. Moj sin priđe vratima i da li je dodirnuo podupirač ili se oslonio na njega, tek taj nesrećni podupirač sklizne ili odskoči i vrata padnu i pritisnu dete.
Ljudi koji su se nalazili oko konja čuli su samo vrisak detinji, dotrčali su, podigli vrata i videli kako dete leži leđima i glavom među poprečnim letvama od vrata. Bilo je živo, ali leva butna kost bila mu je prelomljena.
Podigli su ga i poneli na rukama u sobu.
Možeš misliti, čitaoče, kako mi je bilo, pa tek njegovoj majci! On je bio naš jedini sin i naše prvo dete.
Kad sam ga video, takva me je žalost obuzela da sam bio kao lud. Još nisam znao šta mu se desilo, pa sam mislio da ga je konj udario. Moja žena se srušila od bola; nju su dizali i smirivali. A dečak se više uplašio nego što je bol osećao. Govorio je da mu nogu samo uvijem u maramu pa će moći ići — a suzu jednu da pusti — samo viče da mu nogu uvijem u maramu.
Brzo ga svučemo, skinemo mu pantalone, vidim, noga mu počela već naticati, a kost mu se na dva mesta uprla u kožu. Metnemo ga preko jastuka na sto i pošaljemo po lekara.
Lekar je brzo došao, pregledao mu nogu — vidim, još je jače natekla i pomodrela. Lekar naredi da se namesti postelja, a za to vreme pripremao mu je tople obloge.
Položio je dete na postelju i stavio mu obloge, a onda počeo da mu namešta polomljene kosti. Dete je udarilo u vrisku i skoro je do nesvesti dolazilo, zato su ga jednako špiritusom trljali, a ja i njegova mati bili smo sasvim izvan sebe.
Ađutant Markov je sve učinio samo da nas uteši. Odmah je javio o tome i majoru Žolobovu koji je tog časa dotrčao i stao da nas umiruje. Mene i moju ženu odveli su u drugu sobu, a mališan se nije hteo drugom dati da ga drži osim majoru Markovu, jer je Markova od sviju najviše voleo, ali bilo je potrebno da ga više ljudi pridržavaju.
I tako dečka drže, a lekar mu vešto namešta kosti i vezuje daščicama. Dete vrišti što igda može; ja i mati njegova plačemo i hoćemo iz sobe, a major Žolobov, čovek dobra srca, teši nas i hrabri. Kaže kako dobro poznaje tog lekara, da je čovek vešt i da je već imao dosta takvih slučajeva.
Posle pola sata dete je prestalo jaukati, i čujem zove me. (Mnogo me je voleo, skoro više nego majku). Uđe i lekar: daje nam časnu reč da će nam brzo sina izlečiti i podići na noge; to mu, reče, nije prvina. Podizao je i stare ljude, reče, a gde ne bi tako malo dete. Tako nas je hrabrio i molio da ne očajavamo.
Ja i žena uđemo u sobu kod sina; bio se već smirio, a kad nas je video, zapitao je da li mu je noga već ozdravila i da li može već putovati, a mi mu odgovorimo, pokazujući na lekara, da to on zna i da će mu on nogu izlečiti.
Lekar je bio tako dobar da se tu skoro sve vreme nalazio. Znao je nešto slovački i tako se nekako s detetom sporazumevao. Posle ga je mali tako zavoleo da je jednako tražio da lekar bude uz njega.
Major Markov ostao je još toga dana, a sutradan je otputovao na dužnost.
Sin nam je toga dana i iduće noći bio u velikoj vatri i tražio često vode, što lekar nije ni branio, samo je u vodu dodavao neki sirup iz apoteke da mu spadne vatra. Tri dana mu je stajala noga u daščicama, a lekar mu je između daščica često kvasio nogu špiritusom. Petog dana mu je malo popustio daščice, pa mu je preko njih stavljao obloge od tople masti — i tako je radio svaki dan.
Zbog tog nesrećnog slučaja morali smo ostati u Tokaju čitav mesec dana. Pisao sam za to vreme u Beč gospodinu opunomoćenom ministru, a isto tako i pukovniku Pučkovu u Trst, i molio ih da me ne krive što sam zbog tog slučaja morao ostati u Tokaju.
Nesrećnih slučajeva sam i ranije imao. Prvo ono hapšenje, pa onda muke oko narednika Krestića, pa sad i ovo što mi se sa sinom desilo. Zbog tih slučajeva morao sam, hteo-ne hteo, sedeti u tim mestima, skupo sve plaćati i brinuti se za konje i vojnike, a platu iz puka nisam primio otkako sam otišao. Onih dvesta rubalja iz Kijeva što su mi na put dali odavno su otišli. Istrošio sam sve svoje i pao skoro u bedu.
Dok sam bio u Tokaju, čuo sam da je major Petrović iz crnogorske komisije došao u Petrovaradin i da je obilazio ćesarsko-tursku granicu, duž Save. On je već bio započeo rad: postavio je nadzornike na mesta određena za karantin, da se Crnogorci koji su imali da se zimi, krijući se, provuku kroz krajeve pod Turskom i prebace preko zaleđene Save u Ćesarsku, tamo prihvate i snabdeju najpotrebnijim do mog dolaska.
Kad sam to čuo, posumnjao sam da bi od tog moglo štogod valjano ispasti. Prvo, što Petrović nije iz tih krajeva i što ne zna nemački, a, osim toga, i zato što sam u tim mestima nikad dotle nije bio. Ja sam, međutim, sva ta mesta znao jer sam u ćesarskoj službi bivao na granici pored Save a i inače sam često tuda prolazio, i znao da na tim mestima Crnogorci sa svojim porodicama (koje je vladika obećao poslati) nikako neće proći. Oni su mogli proći jedino preko mletačke granice, i to samo na brodovima po Jadranskom mogu do ćesarske granice, preko Trsta ili Rijeke1.
Čuo sam, doduše, da su se neki iz Crne Gore već prebacili preko Save u Ćesarsku i da su već dovedeni u Petrovaradinski Šanac, ali to sam čuo od čoveka kome se nije moglo mnogo verovati, i zato sam sve to smatrao za prazne priče.
Prošao je čitav mesec dana kako u Tokaju živim. Zima se već približavala i hladnoće počele. Mislio sam o putu i kako ću preći preko mađarskih pustara pre nego što stegne prava zima i stići što pre do mesta koje mi je određeno.
Našem dečku bilo je svaki dan sve lakše. Daščice su mu bile već skinute i lekar mu je samo mast i flaster stavljao; videlo se da su mu kosti već srasle i da otoka skoro više i nema. Pete nedelje lekar napravi probu.
Uzeo je dete za ruke, podigao ga i stavio na noge, čestitajući meni i mojoj ženi ozdravljenje deteta. Ozdravio je i počeo pomalo ići, ali nije nas dugo radovao. — Kasnije ću ispričati njegov kraj.
Lekar je tražio petnaest dukata za svoj trud, a ja sam mu dao dvadeset. Isplatio sam i gostioničara, oprostio se s majorom Žolobovom — i pošao iz Tokaja.
Put mi je bio vrlo težak i zadavao mi mnogo muke. Zima stegla, sneg pao, a hladni vetrovi su nas celim putem pratili i zato mi je put od Tokaja do Petrovaradina trajao čitavih dvanaest dana.
Kad sam stigao u Petrovaradinski Šanac (sad se zove Novi Sad), odsednem prvo u jednoj velikoj gostionici — dok ne nađem drugi stan.
Idućeg dana imao sam da se javim u tvrđavu Petrovaradin komandantu, generalu artiljerije, baronu fon Elfenrajhu (o kome sam već govorio u prvom delu svoje povesti). Imao sam da mu javim da sam stigao i kakvim sam poslom došao; prešao sam preko Dunava čamcem na drugu stranu i došao u komandantov stan.
Zatekao sam tog valjanog starca još u životu, ali je bio zbog svoje duboke starosti i gluv i slep (to mu se desilo iste godine kad je moj otac odande otišao).
Kad sam ušao u sobu, zatekao sam ga kako sedi u naslonjači. Njegov ađutant mi odmah priđe i zapita ko sam, odakle dolazim i šta imam da javim generalu. Kažem mu: „Hoću sam s generalom da govorim“, a on će meni: „To zadovoljstvo možete tek posle imati. Ja mu moram prvo posetioce prijaviti, jer, vidite i sami, svi što mu prilaze viču mu na uvo, jer on niti čuje, niti vidi,“
Rekao sam ađutantu svoje ime i čin, i da sam tu u crnogorskoj komisiji. „Došao sam njegovoj ekselenciji da se javim, i nadam se da je njegova ekselencija s tim već upoznata.“
Ađutant priđe starcu i poče mu vikati na uvo to isto što sam mu rekao.
Kad je starac čuo za moje ime, reče: „Kakav major Piščević iz Rusije? To mora da je onaj što je sad skoro odavde otišao, samo on nije bio major, nego kapetan i otkud da se tako brzo vrati?“ I onda opet zapita: „Je li star?“
Ađutant mu vikne na uvo: „Nije star, mlad je.“
Kad je to starac čuo, setio me se i rekao: „Ako je mlad, to mora biti da je sin starog Piščevića i da je to on iz Rusije došao, jer ja nikog drugog s tim prezimenom ne znam. Mladi Piščević je bio u našoj službi, pa je ovde dobio razrešenje i otišao još pre svog oca u Rusiju.“
Nisam čekao ađutantovo pitanje, nego mu kažem da izvesti generala da sam baš taj o kome je izvoleo govoriti. Ađutant mu opet na uvo vikne: „Vaša ekselencija je izvolela pogoditi. To je mladi Piščević.“
Kad je to starac čuo, pružio je ruku i rekao: „Hodi ovamo, sine moj; daj mi svoju ruku.“
Ja mu priđem, prihvatim mu ruku i poljubim je iz velikog poštovanja spram tako duboke starosti.
On me uze za ruku i reče: „Priđi bliže“, pa zatraži da se prinese jedna stolica i posadi me uza se. Onda poče da mi pipa lice, glavu i odelo, pa me onda zapita je li istina da sam major, kao što mu je ađutant rekao, a ja mu viknem na uvo da jesam. Onda me je i za oca zapitao, raspitivao se da li sam ga video. Kažem mu da sam se sreo s njim na putu kad je odlazio u Rusiju.
Posle se počeo raspitivati kako je u Rusiji i da li se kajemo nas dvojica što smo ostavili svoju otadžbinu i otišli u tuđu zemlju.
Ja mu odgovorim da je nama iseljenicima odlično u Rusiji, i ispričam mu da imamo tamo svoje odvojeno naselje, da imamo mnogo plodne zemlje i da živimo u toplom kraju.
Starac je u svoje vreme bio vrlo šaljiv, pa i sad poče sa šalom: „Šta to govoriš? Kakva topla zemlja? Da se nije slučajno Rusija u Italiju pretvorila? Ja sam“, reče, „mislio da tamo kod vas i o Petrovdanu vuku jeleni saonice.“
Ja mu odgovorim: „Naša Ukrajina je bolja od Italije jer mi imamo više žita nego oni, a u Sibiru i na Kamčatki zbilja dugo preko zime vuku jeleni saonice, ali o Petrovdanu i tamo je leto.“
Starac se na moj odgovor zasmeja: „Ja se, sine“, reče, „samo šalim, a ti nemoj da mi to odmah uzmeš za zlo. Ja tebe volim i sve vas znam i zato se s tobom tako prijateljski vladam. A za vašu Ukrajinu, ako i nisam bio tamo, naslušao sam se dosta. Znam da tamo ima krajeva koji nisu ništa gori od naših. Znam da tamo sve rodi i da žita mnogo ima. Meni su o Ukrajini mnogi ljudi koji su tamo bili pričali kako se tamo lakše može živeti nego kod nas.“
Starac je razgovarao sa mnom, a oficiri koji su se tu desili (među njima je bilo i pukovnika i drugih viših oficira) stajali su i slušali.
Onda se starac njima okrete: „Jeste li videli, gospodo, ovog mladog gospodina? Eto dokaza kako mi grešimo kad takve valjane ljude puštamo da tuđoj državi služe. Zašto ovaj gospodin nije mogao kod nas postati major, pa mu ni na pamet ne bi padalo da ide u Rusiju. Mogao je ostati i biti od koristi svojoj zemlji, a ne tuđoj. Mi ne umemo da cenimo ljude kao što treba: on je otišao u Rusiju, a za njim i njegov otac sa celom porodicom. I koliko smo samo na taj način valjanih ljudi izgubili. A zašto? — zato što ne vidimo šta u njima gubimo. A oni su, eto, našli sreću na drugom mestu i tamo će vremenom postati veliki ljudi. Eto“, nastavljao je starac, „ja sam ratovao zajedno s tim ljudima. Njihova služba bila je tako valjana i tako verna našem dvoru da je trebalo da dobiju sva priznanja. Vi ste možda slušali kako su nas Mađari izneverili i združili se s Turčinom, a ja sam to i doživeo. Bili smo onda u očajnom položaju i jedini su nam se onda Srbi našli u pomoći; jedini su nam oni ostali verni. Turci su opustošili svu njihovu zemlju, i Slavoniju i Srem, i stigli već pod Beč, združeni s mađarskim vođom, izdajnikom Tekelijom. Ali Srbi nas ni onda nisu ostavili, nego su pomogli našoj vojsci da otera neprijatelja. I kao što su onda prolivajući svoju krv čuvali granicu, tako je i danas čuvaju. Koliko nam oni vrede vidi se i po tom što duž cele granice na Savi nigde nema nemačke straže. Sve to Srbi sa svojim pukovima čuvaju, a mi pored njih živimo i mirno i bezbedno.“
Kad je starac završio, zapitao je, kako nije video, da li je tu Laporta, i kad mu rekoše da nije, on naredi da ga pozovu. Kad sam čuo za ime Laporta, setim se da će to biti šef kancelarije, moj nekadašnji dobar poznanik. Malo potraja, i Laporta uđe, i kad me je ugledao, pozdravi se sa mnom kao sa starim poznanikom, a onda priđe starcu i poče mu vikati na uvo da je tu, i neka mu izvoli narediti šta hoće. Starac ga poznade po glasu, pa ga zapita: „Da nije došlo kakvo naređenje sa dvora za gospodina majora Piščevića, koji je stigao iz Rusije i eto ga sad tu?“
Laporta odgovori da jeste. „Došao mu je“, reče, „pasoš o slobodnom kretanju po granici.“
Starac mi na to reče: „Izvolite uzeti vaš pasoš i poći u ime boga svojim poslom. Samo, nadam se da ste vi čovek drugoga kova, a ne kao jedan što je tu sad skoro bio, opet iz Rusije, major kao i vi. Načinio je tu vazdan budalaština, koje mu nimalo ne služe na čast, i ja nikako ne bih mogao reći da mi se dopao2 zato se“, reče, „malo počuvajte da ne upadnete i vi u takve pogreške.“
Primio sam pasoš koji sam dobio od ćesarskog dvora na traženje našeg opunomoćenog ministra iz Beča, oprostio se s generalom i otišao kući. Zatim sam napisao izveštaj gospodinu poslaniku u Beč, a isto tako i pukovniku Pučkovu u Trst, javljajući im da sam stigao u Petrovaradin i da sam primio pasoš o slobodnom prolazu granicom.
Napomene
- Piščević Rijeku zove Fijuma (Prim. prev.)
- Kad sam čuo generalove reči, setio sam se da će biti reč o majoru Petroviću, kao što je i bilo. On je stigao u Petrovaradin pre mene i, da se pokaže kako je moćan, dozvolio je sebi što nije smeo. Između ostalog i ovo: najmio je šest seljačkih konja, upregao ih u karuce i hteo tako generalu u dvorište — kako niko ne radi. U tvrđavama je tamo običaj da se kola ostavljaju ispred zgrade, na ulici, kod ulaza, gde obično i stoje kola; unutra se ulazi peške — a on nije tako uradio. Hteo je onako prosto da upadne u dvorište, a dvorište je bilo i malo i tesno: dok su prednji konji bili već pred ulazom u zgradu, karuce su bile još na ulici. I tako je morao da se napolju zaustavi, siđe s kola i pređe preko celog dvorišta peške. Sluge su posle morale izvlačiti kola natraške, a uplašeni konji samo su tutnjali po generalovom dvorištu. Zbog toga je major Petrović navukao generalovo neraspoloženje.