Deo 1, Poglavlje 4
Posle toga naš korpus je podigao logor pred samim gradom, na ravnom mestu, sa strane od koje smo prišli. Tu smo ostali šest dana, a za to vreme grad i okolna mesta u koja su bili poslani naši odredi platili su novčanu kontribuciju i dali stoku, koju su naši vojnici doterali. Poslednjeg dana logorovanja izdata je naredba za marš; korpus je imao da maršira u dve kolone, a između njih imala je da bude komora.
O tome kuda će se marširati, isprva nismo ništa znali. Posle smo videli da korpusni konačar sa pukovskim ekonomima nije otišao napred da postavi novi logor. Iz toga smo zaključili da naš korpus ostaje u zaštitnici, a da glavnina armije ide prema Rajni.
Istoga dana, u sumrak, bez doboša, korpus se krenuo u dve kolone sa komorom u sredini, kao što je bilo naređeno. Čim smo se krenuli i malo poodmakli — ja sam bio na svom mestu, na konju — odjednom osetim da mi je nešto teško u stomaku, i to toliko da više nisam mogao jahati. Morao sam, u maršu, da potražim svoja kola u komori. Legnem u njih, ali sve mi je teže i teže bilo. Naposletku mi se smuči i ja stanem jako povraćati. Marširali smo svu noć, a ja sam ležao skoro ne znajući za sebe.
Moj otac, zabrinut zbog moje bolesti, zamoli pukovskog lekara da bude uz mene i da mi pomogne. Taj me je dobri čovek veoma voleo, odmah je došao i zapitao kako mi je, i, videći da mi se muči, reče mi: „Vi ste“, veli, „zacelo pokvarili stomak nečim, i to sad treba izbaciti. Samo morate“, reče, „pričekati dok ne svane, jer ja sad, po mraku, ne mogu ništa uzeti iz apoteke.“
Tako smo marširali i dalje dok nije svanulo. Korpus se zaustavio da se odmori, i umorni vojnici polegali po zemlji. Lekar je otrčao do svoje apoteke, izvadio što je bilo potrebno i brzo se vratio, govoreći: „Naredite da se kola okrenu. Vidim seoske kuće, a tu je, izgleda, i gostionica. Hajdemo tamo, pa ću vam“, reče, „spremiti lek i toploga čaja.“ Ja, radostan, naredim posilnom da tamo potera kola. Stignemo u gostionicu, ali sve su sobe već bile pune oficira i nije čovek imao gde ni da se okrene. Moj lekar, čovek snalažljiv, opazio je da gazdarica ima zasebnu spavaću sobu, koja je bila zatvorena. On je namoli da me za kratko vreme primi u tu sobu dok mi ne spremi lek i ne popijem čaj. Ona je bila ljubazna i bez reči je odmah pristala: otvorila je sobu, pa su me uveli. Ona se sažalila, nije dala da mi kuvamo čaj, nego je odmah svoj donela — lepa neka i mlada žena.
Lekar mi je dao da popijem lek, koji je bio kao najlepši liker, i ja ga popijem sa čajem. Uto udare doboši zbor i korpus se krene. Gazdarica za sobu i čaj nije ništa htela da uzme, žaleći što su me tako bolesnog poveli i položili u kola, a ja joj se zahvalim za tu njenu lepu pažnju. Pođemo dalje. Malo posle lek poče delovati i ja stanem povraćati samu žuč; činilo mi se da ću i utrobu povratiti. Stanem da vičem na lekara što mi je dao tako jak lek, a on se smeje i govori: „Dobro je, ozdravićeš.“
I tako oko podne dođemo do mesta gde je logor podignut na njivama sa žitom. Seljaci su već žnjeli i odvozili žito, žureći da ga prenesu kućama. Tu na tom mestu bile su i čitave njive zasađene duvanom, od kojeg je jedan deo bio pod logorom i tako propao.
U tom logoru korpus je proveo jednu noć, a sutradan, oko deset sati izjutra, pošli smo dalje. Meni je bilo lakše i mogao sam pored puka već jahati.
Odatle smo išli kratkim marševima sve dok armija pred nama nije stigla do Rajne i preko nje prešla u Nemačku.
Kad je naša armija ulazila u Elzas, kao što sam ranije govorio, za naš prelaz preko Rajne bio je podignut jedan most, i izgledalo je da je naš prelaz bio brz, a sada, kad smo se vraćali, bila su postavljena dva pontonska mosta, jedan pored drugog, ali je i to bilo tesno i nedovoljno. Ti su mostovi bili podignuti kod sela Pajnhajma, gde je bilo šume sa obe strane Rajne. S francuske strane bio je podignut zemljani redut, a na njegovim krajevima — vučje jame, i u svakoj jami oštar kolac, čiji je vrh bio ravan sa zemljom. Po stranama reduta bila su navaljena posečena drva iz tamošnje šume, a iza njih, kod obale, bila je velika množina snopova slame.
Naš korpus je podigao kod tog sela logor bez šatora, uza samu šumu, od mostova za pola milje; na taj način čuvao se prelaz.
Toga dana i iduće noći naša armija i sva komora prebacili su se preko mostova na nemačku stranu i na toj strani, po naredbi glavnokomandujućeg, postavili dve baterije topova i pešadijski odred za odbranu. Jedan odred našeg korpusa, pred svitanje, poseo je redut i oboreno drveće s francuske strane, a ostali su brzo prelazili na drugu, nemačku stranu.
Tek što smo počeli prelaziti, čujemo iza nas pucnjavu, koja je među nama napravila malu uzbunu. To su iz tvrđave Sveti Luj, koja se nalazila ne suviše daleko od našeg prelaza, Francuzi namislili da nas zbune i da nas napadnu s leđa pri prelazu: njihova konjica nas je napala i počela čarku s našom zaštitnicom, a kad im je stigla i pešadija, paljba je postala još jača i napad još žešći — što je našu zaštitnicu nateralo da požuri na mostove.
U isto vreme počeli su vojnici iz našeg odreda u redutu donositi one snopove slame i bacati ih na oboreno drveće, a drugi su pucali i tako zadržavali neprijatelja sve dok naši nisu prešli. Onda je i taj poslednji odred zaštitnice zapalio slamu i naslagano drveće i potrčao na most, a naša topovska paljba za to vreme nije dozvoljavala Francuzima da priđu obali i mostovima. Prvo su se zapalila naslagana drva oko reduta, a posle su naši, kad je prelaz bio već završen, zapalili i slamu po ivicama mostova, od čega su se zapalile i osmoljene daske na mostovima. Tako su oba mosta izgorela, i time se naš prelaz završio.
Za Elzas, iz kog smo izišli, hteo bih napomenuti da je vrlo lepa zemlja. Najvećim delom je ravna i rodna, naseljena čestim selima i gradovima. Vinograda imaju mnogo kao i svakog drugog voća, ali zemlja je jako naseljena, pa je, kako izgleda, nedovoljna za svoje stanovnike. Ipak, sve je dobro uređeno. Stoke imaju dovoljno, samo konja imaju malo, a i što imaju nisu valjani; magaraca imaju dosta.
Naša armija marširala je dalje u unutrašnjost Nemačke; marševi su bili umereni. Neprijatelj nas nije gonio, Francuzi su ostali na svojim granicama s one strane Rajne ne idući dalje, a Bavarci sami nisu mogli ništa. I tako je, pošto je nastupilo jesenje vreme, izdata naredba o zimovanju, gde će se i u koje oblasti armija rasporediti.
Našem korpusu je palo u deo da ostane u neprijateljskoj zemlji, u Bavarskoj, u Gornjem Pfalcu, kuda smo i krenuli i došli do grada Šartinga. Odatle su naši pukovi počeli da se razilaze po određenim zimovnicima, a naš puk upućen je u Gornji Pfalc. Tamo su poslati konačari, a sutradan je i puk krenuo za njima.
Odjednom, toga jutra, pred polazak, javljeno je mome ocu, naredbom poslanom od generala, da je uhapšen i da ima da ostane tu u gradu. To je za mene bio vrlo težak udarac, utoliko više što sam imao s njim da se rastanem, a nisam znao nikakav uzrok tome. Naš puk i ja s njim krenemo; čujemo da je naš zimski stan još daleko i da ćemo tamo stići tek sedmoga dana. Ja, uznemiren jako zbog očeve stvari, stanem moliti moga majora da me pusti natrag da provedem kod oca nekoliko dana dok ne vidim šta će s njime biti, i major me pusti.
Vratim se u grad Šarting i, tek što sam došao, doznam da mi oca hoće da odvedu u zamak po imenu Sum, tri milje odatle.
Glavnokomandujući, princ Karlo, otišao je na dvor u Beč, a armiju ostavio feldmaršalu grofu Baćanjiju, kome je stan bio određen u tom istom zamku Sum.
Kad je moj otac doveden, stavljen je pod stražu; čuvala su ga dva stražara. Tu je proveo dve nedelje, a ja se nisam odvajao od njega.
Posle je počela istraga. Njega su pitali za takve stvari o kojima on ni sanjao nije; okrivili su ga da je nagovarao vojnike da se bune zbog neizdate plate i da ih je nagovarao da ostave službu i beže. Na te optužbe moj otac je odgovorio čisto i jasno da je to nemoguće. Govorio je da nikad nije ni čuo da su vojnici nezadovoljni zbog neizdatih plata, da vojnička plata i ne može propasti i da je isplaćena. Nego, govorio je otac, to je samo nečija zloba i kleveta (kao što će se to kasnije i potvrditi).
Pitanja i odgovori očevi bili su poslati feldmaršalu, a posle toga s njime se još strože postupilo: okovali su ga u gvožđe. Iako je u ćesarskoj službi sasvim obična stvar da oficire za neku sitnicu okuju u gvožđe i bace u tamnicu, ipak je njemu takva strogost vrlo teško pala, jer je bio svestan da nije kriv.
Pošto nije hteo krivicu da prizna, feldmaršal je izdao tu naredbu da ta natera na priznanje — i naredio da se istraga nanovo povede.
Sud se iskupio radi ponovnog suđenja, i moj je otac izveden u gvožđu. Njega su ispitivali ne samo o onom ranijem, nego su iznesene i nove optužbe i pročitane mu, a onda je imao da odgovara tačku po tačku. Otac je izjavio da za sada ne može ni na šta odgovoriti pošto su mu neka akta kojima bi se mogao opravdati ostala u puku, u njegovim kolima, i zato traži da mu dadu dve nedelje roka da pošalje u puk čoveka da mu ta akta donese, a oni njemu da dadu prepis optužbe, pa će im on posle dve nedelje podneti odgovor.
Na tu su njegovu izjavu predsednik suda i viši auditor ustali i naredili da otac iziđe u drugu sobu, a oni su, posle većanja, otišli feldmaršalu da ga o svemu izveste.
Malo posle vratili su se otuda, pozvali oca i izvestili ga da feldmaršal, po njegovoj molbi, odlaže ročište za dve nedelje i naređuje da mu se izda prepis optužbe.
Kad je moj otac dobio prepis, vratio se, ispričao mi sve, i dao mi taj prepis, a ja sam mu ga pročitao i preveo na srpski.
Istoga dana pošlje me otac u puk sa pismom majoru i ostalim oficirima. U pismu je bio prepis optužbe. Molio je majora i oficire da mu pošalju službeni list i zasebno da mu pismeno posvedoče da on ta dela zbog kojih ga optužuju nije učinio.
Odmah sam pošao na put, s jednim slugom na konju. Dva dana smo išli kroz Bavarsku, a onda smo ušli u Gornji Pfalc, i šestoga dana stignemo u puk. Čim su me naši videli, stali su da se raspituju šta je s mojim ocem. Javim se majoru i predam i njemu i ostalima poslana pisma i izvestim ih o svemu što sam znao.
Major okupi svoje oficire, pročitaju prepis optužbe, i žaleći što mi otac nevin strada, spreme odmah službeni list i napišu mu svedočanstvo sa izjavom: ako neko dokaže da je kapetan Piščević u čemu bilo kriv za ono za šta je optužen, pristaju i oni s njim zajedno da odgovaraju. Oni jamče svojom čašću da je cela optužba kleveta zlih ljudi, zbog koje on sasvim nevin strada.
Ovo svedočanstvo i službeni list potpisali su major i svi oficiri osim dvojice kapetana, Nemaca, koji su skoro, u tom pohodu, bili pridodati puku. Oni su od prvog dana otkako su došli hteli da budu stariji od moga oca i jednako su oko toga vodili borbu. Nijedan od ta dva kapetana nije hteo da se potpiše, izgovarajući se da su u puku odskora, da su ljudi druge nacije, da ne znaju dovoljno stvari i da zato ne mogu dati svoj potpis.
Postupak te dvojice kapetana dao je povoda da se u njih posumnja. Svi su oficiri podigli graju i počeli obojicu da prekorevaju i okrivljuju: „Vas dvojica ste našeg druga opali. On zbog vas strada i zato nećete da se potpišete.“ Takva se uzbuna bila napravila da je major jedva mogao da napravi reda. U isti mah doznali su i vojnici da se skupljaju potpisi za moga oca, i skoro cela očeva četa, koja je tu bila, dojuri, javljajući majoru da imaju molbu za njega. Major je izišao pred njih s oficirima, a oni su počeli da ga mole, govoreći: „Čujemo da naš kapetan strada bez krivice i da je zatvoren, a mi ga volimo i poštujemo i žao nam ga je. Mi smo bez njega kao stado bez pastira; i molimo da se od strane nas, vojnika, primi pismena izjava da mi bez njega gubimo svoju vojničku hrabrost, da on nevin strada i da mi svi za njega svojim životima jamčimo i da ništa od onog nije istina za šta je oklevetan.“
Major naredi da se ta njihova molba napiše i da se na nju potpišu oficiri te čete, podoficiri i redovi koji su bili pismeni. Kad se to završilo, major je napisao posebnu predstavku feldmaršalu i poslao me natrag.
Pođem brzo istim putem, dođem do onog zamka gde je bio feldmaršalov stan, ali nikog ne zateknem: feldmaršal se preselio nekud podaleko u drugu jednu gospodsku kuću, vrlo veliku i bogato ukrašenu; zvala se Sankt Martin. Ne gubeći vremena, iako je bilo vrlo hladno, sneg i veliki mrazevi, požurim se i drugog dana stignem.
Otac mi se veoma obradovao. Istoga dana je istekao i onaj dvonedeljni rok koji mu je dala istražna komisija. Kad je otvorio pismo, video je da je dobio ono što je želeo, a ja mu još kažem da je major napisao posebno pismo feldmaršalu, i sve mu ispričam što se desilo kad je potpisivano svedočanstvo, i kako se umalo oficiri nisu potukli sa ona dva kapetana.
Sutradan rano pošlje me otac auditoru da mu javim da je dobio pismene dokaze kojima će se odbraniti i da želi da ih preda. Auditor je otišao odmah da izvesti feldmaršala o tome, a ja sam otišao u gostionicu i tamo sačekao jedanaest sati, a onda sam otišao feldmaršalu da mu predam majorovo pismo, a uz to, kao što mi je otac naredio, da ga lepo zamolim za očevo oslobođenje.
Kad sam ušao u feldmaršalov dvor, zapitam stražare na kapiji kuda se ulazi, a oni mi pokažu glavne stepenice. Uđem u veliku salu i tamo nađem ordonanse i sluge, i oni mi pokažu vrata na koja treba da uđem. Ja tako prođem kroz dve sobe i zaustavim se pred spavaćom sobom, na kojoj je jedno krilo od vrata bilo odškrinuto.
Feldmaršal, kako se šetao po sobi, opazi me kroz vrata i pozove unutra. On me nije znao, niti sam ja ikada ranije s njim govorio. Ja mu priđem ruci i predam mu majorovo pismo. Dok ga je on otvarao, okrenem glavu i vidim na kanabetu sedi grofica, feldmaršalovica, o kojoj sam slušao i ranije, ali je video nisam. U ruci je imala neki ručni rad; učinilo mi se da plete neku torbicu. Priđem i njoj i poljubim joj ruku a onda stanem prema feldmaršalu. Grofica me je pažljivo gledala, ali ništa nije govorila. Feldmaršal je dotle pročitao pismo, pa me upita: „Ko ste vi i šta želite?“ Ja mu odgovorim da sam ađutant Podunavskog puka landmilicije i da sam sin tog nesrećnog kapetana, Piščevića, koji leži okovan. I kad sam to rekao, kleknem pred njega i stanem ga moliti za očevo oslobođenje i zaplačem.
Tek što sam to rekao, grofica stane govoriti feldmaršalu: „Bože moj, kako su me dirnule suze i nežna molba ovoga mladića. Smiluj se nad njim jadnim i uteši ga.“ Kad sam čuo te reči grofičine, ja joj brzo priđem i poljubim joj ruku i stanem je moliti i uveravati u nevinost svoga oca, koji je oklevetan od podmuklih i rđavih ljudi i strada bez krivice. Grofica mi reče, smejući se: „Budi siguran da će feldmaršal biti pravedan spram tvoga oca, a ja ću biti tvoj advokat.“
Onda me je feldmaršal stao ispitivati gde sam učio i da li sam odavno u službi. Ja mu odgovorim da sam, po želji moga oca, učio u Beču i u drugima gradovima, a sada, kad je otac pošao u ovaj rat, poveo je i mene da vidim sveta, nešto naučim, i da se, po našem običaju, naviknem još u mladosti na ratovanje. „Najpre sam“, rekoh, „bio dobrovoljac, a na glavnoj smotri trupa proizveo me je visoki vojni komesar fon Klajn u ovaj čin.“
Posle ovog razgovora feldmaršal mi reče: „Naredio sam auditoru da mi se donese predmet tvoga oca, zato budi miran. Ja ću tvom ocu učiniti sve što pravda zahteva.“
On me tada otpusti i ja se poklonim i njemu i grofici i, ponovivši svoju molbu, pođem napolje.
Iziđem iz feldmaršalovog stana, otidem auditoru i ispričam mu šta je feldmaršal kazao, na šta mi on reče: „Idite brzo i donesite čitav predmet vašega oca, donesite sve što ima za svoje opravdanje; a ja sam već dobio naredbu da oko četiri sata posle podne podnesem ceo predmet na razmatranje.“
Ja onda odjurim na konju mome ocu (selo u kom s on nalazio bilo je pola milje udaljeno odatle), ispričam mu sve, pokupim sva akta i odnesem ih auditoru. Kad ih je auditor primio, stane ih čitati (sva je akta napisao u puku, na nemačkom, konačar puka), i reče: „Dobro, strpite se do sutra, a ja ću danas odneti sve to i predati feldmaršalu.“
Ja se posle toga vratim.
Sutradan, u deset sati, odjašem ja auditoru. On me dočeka lepo i reče mi: „Idite gospodinu feldmaršalu, on će vam saopštiti presudu.“
Požurim se tamo i uđem, kao i pre, kroz druge dve sobe u salu. Feldmaršal me pozove u sobu, a tamo je bila i grofica. Ja im se oboma poklonim i stanem. Feldmaršal mi priđe, metnu mi ruku na rame i rekne: „Idi kaži ocu da će danas biti pušten“, a grofica mi opet reče: „Ja sam ti juče rekla da ću ti biti advokat. Jesi li sad zadovoljan?“
Ja im se zahvalim za visoku milost, poklonim se, poljubim ih oboje u ruke i iziđem, sednem na konja i požurim ocu.
Kad me je on video kroz prozor kako jurim na konju, poznao je odmah da nosim dobar glas. Iziđe na vrata da me dočeka i zapita me: „Šta je, jesam li oslobođen?“ — a ja mu odgovorim: „Hvala bogu, stvar je rešena, vi ćete danas biti slobodni.“
Posle jednog i po sata stigao je feldmaršalov krilni ađutant, doneo sablju moga oca, i objavio da mi je otac slobodan. Pred njim su ocu skinuli okove. Mi smo odmah potrpali svoje stvari u kola, osedlali konje, koji su bili odmah tu u drugoj kući, častili stražare, otišli u gostionicu, koja je bila blizu feldmaršalovog stana, tamo uzeli zasebnu sobu i naručili jelo. Pred veče smo otišli do auditora, zahvalili mu se za pomoć i za trud. Tako je taj dan prošao.
Sutradan, u uobičajeno vreme, obukli smo nove uniforme i pošli feldmaršalu. Ja sam ocu bio vođa, a on je samo išao za mnom. Prošli smo kroz salu i druge dve sobe, tamo sam zatekao jednog lakeja kod prozora, kog smo zamolili da nas prijavi — i tako smo ušli.
Moj otac nije umeo da govori dobro nemački, zato se na srpskom zahvalio za oslobođenje i ponovio da je nevin, a ja sam bio tumač i prevodio sve što je moj otac rekao.
Na ove reči feldmaršal je, s dobrotom, dao u ruke mome ocu zapečaćeno pismo upućeno našem korpusnom generalu, baronu fon Bernklau, govoreći: „Pišem vašem generalu o vama, da ste oslobođeni zatvora, da nemate nikakve krivice i da treba opet da primite komandu nad četom.“
Moj otac uzme koverat i rekne: „Vaša svetlosti, učinite mi još jednu milost. Kažite mi zašto sam bio uhapšen i ko me je oklevetao. Ja sam već toliko vremena u službi, nikad nisam pogrešio, uvek sam služio pošteno i verno, i za mene je velika sramota što je ta kleveta na mene bačena.“
Feldmaršal ga je saslušao, nasmešio se i kazao: „Ostavite se toga, nemojte to tražiti, vaša čast nije nimalo povređena time što ste pretrpeli: svakom čoveku se u životu dešava i zlo i dobro — i zato budite spokojni.“
Moj otac na to nije imao šta da odgovori, poklonio se i zahvalio, grofici poljubio ruku, a onda smo pošli da se spremimo za put.
Ujutru, kako je sve već bilo gotovo, pošli smo u naš puk, samo je pre toga trebalo otići korpusnom generalu, odneti mu feldmaršalovo pismo i izvestiti ga da je otac oslobođen.
Udarili smo na grad Šarting, koji je bio malo u strani. Tu smo prenoćili u gostionici. General se nalazio još dalje, u gradu Pasavi, ali, pošto me sudbina možda neće više dovesti u ovaj grad, neću da propustim a da ne kažem štogod i o njemu.
Šarting se nalazi u ravnici blizu Dunava, s južne strane. Nije veliki, ali je dosta lep. Kuće su na dva, na tri sprata, a trgovaca ima dosta.
Iz Šartinga smo rano izjutra izjahali, i s naporom, po velikom snegu, stigli u Pasavu. Kad smo stigli, javimo se korpusnom generalu. Otac ga izvesti da je oslobođen zatvora i da mu feldmaršalovo pismo. General ga otvori, pročita i lepim rečima izjavi da mu je milo što ga je feldmaršal oslobodio, da sažaljeva što je to morao da pretrpi, pa onda naredi svom sekretaru da napiše majoru potrebnu odluku prema feldmaršalovoj zapovesti.
Moj otac je izjavio da smatra za veliku sramotu što je nepravedno ležao u zatvoru, da je, veli, morao biti oklevetan od zlih ljudi i da ne sumnja da njegova visost, general, zna ko su ti ljudi — i zato moli da mu učini milost i da mu to kaže. (Kod generala se nalazio tumač koji je prevodio sa srpskog. Svi srpski pukovi ladmilicije u tome pohodu bili su pod njegovom komandom, i bez tog tumača ne bi se moglo. On je i sada prevodio generalu ono što je moj otac govorio, a ja sam stajao i slušao).
General mu odgovori: „To je istina, ja bih mogao da ti kažem imena tih ljudi, ali, koliko znam vas Srbe, ti bi se svetio, čoveka bi ubio ili posekao, i time bi još veću nesreću na sebe navukao. Zato je bolje“, reče, „da niti ti šta pitaš, niti da ti ja šta kažem, nego treba baciti stvar u zaborav.“
Posle toga nije imalo šta više da se govori, poklonili smo se i vratili u gostionicu, gde smo još jednu noć prenoćili i ostali i sutrašnji dan, hodajući po gradu i kupujući stvari koje su nam bile potrebne.
Pasava je dosta veliki grad, nalazi se između dve reke, puna je vila, s desne strane teče Dunav, a s leve In. Na obema rekama su pontonski mostovi koji stoje prema sredini grada. Obe te reke se sastaju ispod grada, gde In gubi svoje ime — dalje teče sam Dunav, na istok. Grad je lep, naseljen, kuće su zidane, ulice čiste, trgovina dovoljno, a preko Dunava su velike stenovite planine — to je već druga zemlja, Gornji Pfalc, gde se nalazio naš puk.
Idućeg dana ostavili smo ovaj grad i Bavarsku, i pošli kroz Gornji Pfalc u puk. Put nam je bio vrlo težak. Planine i velike šume mogle bi se zimi još i izdržati kad bi se imalo gde pristojno odsesti i noćiti. Ali sela su tako siromašna i narod oskudan, kuće neokrečene i nečiste, da se ponegde nije moglo ni ući. Zato smo morali i noću putovati dok ne bismo našli gde ćemo se skloniti.
Hleb je kod tih siromaha vrlo rđav, teško ga je jesti, jer se mesi sa malo raži, kojoj se dodaje ovas, grah i bob. To se sve zajedno smelje i mesi. Hlebovi su im veliki, i dok je hleb vruć još se i može jesti, ali samo ako se namaže maslom, koga, kao i mesa, imaju dovoljno, jer zemlja im je šumovita i brdovita pa se stoka može gajiti.
Ali gradovi i varošice, koji su dosta retki, lepo su građeni i za putnika svaka je zgoda u njima. Sve se može u njima dobiti. Istina, sve je skupo, ali svega ima. Samo vina nema, a ne treba ga ni tražiti kad im je onako pivo. Tako smo, teško putujući, jedva stigli u puk dvanaestog dana.
Baš tog dana kad smo došli, sabrali su se bili svi oficiri u štabu. Oni su se odmah okupili oko nas, radosno su ljubili moga oca, sažaljevali što se toliko napatio, pa su onda svi zajedno pošli majoru. I major je bio radostan što se moj otac oslobodio.
Otac se zahvalio i majoru i oficirima na svedočanstvu koje su mu poslali i uz to rekao: „Ja sam mogao primetiti iz reči gospodina feldmaršala, kao i našeg korpusnog generala, da su me neki zli ljudi iz našeg puka iz mržnje oklevetali, te sam nevino stradao. To, doduše, ne može uprljati moju čast, jer to što sam pretrpeo nije bilo zbog moje krivice, ali ne mogu da propustim a da pred svima vama ne izjavim: iako su ti rđavi ljudi ostali skriveni, ja ću ipak kad-tad dokazati koliko držim do svoje časti.“
Te su reči mome ocu svi oficiri odobrili. Među oficirima bila su tu i ona dva kapetana, i oni su se posle na sve načine trudili da se s mojim ocem sprijatelje, ali videći, naposletku, da im tu nije mesto, zatražili su premeštaj i otišli u druge pukove.
Sutradan su se svi oficiri razišli, pa je i moj otac otišao u svoju četu, gde mu je stan već bio spreman. Ja sam pošao s njim zajedno i trećeg dana se vratio majoru u štab na svoju dužnost.
Posle nekoliko dana eto kapetana našega puka, Antonovića — ja i on smo bili dobri prijatelji — zove me da pređem u njegov stan i da tamo ostanem čitavu zimu, pošto od štaba do njegovog stana ima svega pola milje. Ja na taj poziv pristanem i zamolim majora da me pusti; on me pusti s tim da dolazim svake subote u štab radi pisanja sedmodnevnih raporta.
Tako ja pređem svom prijatelju Antonoviću. Njegov stan je bio u selu Mildah, u kući barona Šenbruna; kuća vrlo lepa, dosta velika, na lepom mestu iznad reke Regen. Odemo prvo u sobu, gde su nas baron i njegova žena lepo dočekali, i kapetan Antonović reče baronu (on je znao pomalo nemački): „Ovo je, gospodine barone, moj brat, o kome sam vam mnogo puta pričao i kog ste vi želeli videti“ — pa se onda okrete baronici i reče: „Vi, gospođo, vrlo volite igru, a i moj brat je voli: dakle, složićete se.“
Meni su dali zasebnu sobu pored sobe mog prijatelja, a tu odmah iz predsoblja ulazilo se u spavaću sobu barona i njegove žene. Ubrzo smo se sprijateljili. I baron i baronica su me zavoleli. Čitavu zimu proveli smo veselo u igri i maskaradama. Domaćin je često pozivao susede i rodbinu, a i mi smo njima odlazili u goste i tako smo se lepo provodili te zime.
Ponekad smo na konjima išli u lov, a baronica za nama u saonicama, svuda je sa nama išla. Tu u blizini bila je i mala varošica Kam, pa smo i tamo ponekad, po njihovom običaju na saonicama sa praporcima, odlazili u šetnju.
Jednoga dana hteo sam ići majoru, pozdravio sam se s baronom i baronicom, obećavši im da ću se istoga dana uveče vratiti. Iziđem iz kuće, konj me je već čekao (imao sam još jednog jahaćeg konja, vrlo dobrog); uzjašem, dakle, konja, okrenem ga i počnem ga zaigravati, hteo sam da se pokažem pred baronicom, da se malo proparadiram, jer je ona stajala na prozoru i gledala me. Toga dana bilo je napolju vrlo klizavo, a ja, ne vodeći računa o tome (kao što obično mladi ljudi rade u takvim prilikama), obodem konja malo mamuzom. On se propne, oklizne se zadnjim nogama, padne na zemlju i meni stremen pritisne nogu tako teško da su me posle jedva podigli i skoro na rukama odneli gore. Ja sam se jako uplašio jer mi je noga bila dobro natekla, te su odmah poslali i po lekara. Lekar je došao, počeo da mi sprema vruće obloge i da me trlja špiritusom. Iako mi je to mnogo pomoglo, ipak sam više od nedelju dana hramao, a najteže mi je bilo to što dugo nisam mogao igrati.
Ali taj naš veseli život brzo je prestao. Došao je dan da se ja i moj drug moramo oprostiti od našeg domaćina i domaćice, i to zauvek. Proleće 1745. već se približavalo, armija se naša preko te zime spremala za ratovanje. U korpusu je bila pročitana naredba da sve treba da bude spremno za nastupanje, pošto mira nije bilo ni sa Francuzima, ni sa novim ćesarom, bavarskim kurfirstom, Karlom Sedmim. Karlo Sedmi je iz svoje zemlje otišao i živeo u Frankfurtu, upravo od dana kad se u tom gradu krunisao. On je bio veliki neprijatelj naše kraljice, Marije Terezije, i to neprijateljstvo je i dovelo do rata. Karlo se na taj rat možda ne bi ni odlučio da ga Francuzi nisu podsticali i pomagali. Da Marija Terezija sačuva svoje nasledno pravo i carsku krunu, koja joj je pripadala posle njenog oca Karla Šestog, morala je da ratuje i sa Francuzima i sa Karlom Sedmim. Komandant armije bio je suprug Marije Terezije, veliki herceg toskanski, Franc Prvi. On je izišao na Rajnu i započeo rat protiv Francuza, ali se rat prekinuo, jer je novi ćesar, Karlo Sedmi, te iste godine umro u Frankfurtu. Njega je nasledio herceg Maksimilijan Josip. On je video kako je Bavarska posle nekoliko godina rata postradala, pa da svoju zemlju i narod ne izloži propasti, i da ne dođe do još težih posledica, priznao je vlast Marije Terezije nad sobom, odbacio namere svoga oca i dao svoj glas za izbor ćesarske krune suprugu Marije Terezije, Francu Prvom.
Tako je ratovanje u Bavarskoj prestalo, a i Francuzi su se uskoro umirili. Produžio se rat (osim u Italiji protiv Španaca) samo još sa kraljem pruskim, Fridrihom Drugim, koji je s velikom armijom ušao u Češku i zauzeo glavni grad te zemlje, Prag, zbog čega su se vodile velike i krvave bitke u Šleziji, a zbog čega je i naša vojska imala da pođe iz Bavarske na Pruse. Zato je naređeno pukovima naše landmilicije da se u maju mesecu krenu iz svojih zimskih stanova.1
Napomene
- Završavam ovde o tom šta se dalje dešavalo, jer je to zasebna istorija; prelazim na priču o sebi i našim pukovima, i o tom šta se s njima desilo i kakve su reforme u njima izvedene. Ko želi da o ratu sa Francuzima i Bavarcima više dozna, može to pročitati u istoriji Nemačke.