Deo 2, Poglavlje 14
Sutradan je pred svima počeo pričati kako ću ubrzo biti upućen u Makedonski husarski puk i kako ću dobiti potpukovnički čin. Čak je i meni s radosnim izgledom govorio kako će taj puk biti sjajno opremljen i da je komora već spremna. Govorio je i o vojsci toga puka: „Sve će to biti došljaci i svi naočiti. Biće dosta i tvojih Crnogoraca i ja sam im već rekao da ćeš im ti biti zapovednik. Ostaje ti samo da se za polazak spremiš, i da nabaviš dobre jahaće konje da ne budeš postidan s tako slavnim pukom u armiji.“
Zahvalio sam mu se na toj milosti i rekao mu da ću lako naći konje kad budem s pukom prolazio kroz Poljsku. A on mi na to reče: „Da vidiš kako ja na tebe mislim i kako sam nameran da te opremim. Što da trošiš novac i u Poljskoj konje kupuješ? Kad ti dajem takav jedan puk, daću ti i konje. Novac mi ne moraš odmah dati, možeš mi ga iz armije kasnije poslati“, i, uzevši me za ruku, reče: „Hajdemo u konjušnicu da ti pokažem konje.“
Čitaoče moj, rasudi i sam. Zar mi nije dovoljno milosti pokazao: i da će me poslati u armiju, i da će mi dati konje skoro bez novaca, a uz to i potpukovnički čin? Pa kako da čovek u šta bilo posumnja i da mu ne poveruje kad je on o svemu tome javno govorio i naređivao mi da se za put pripremim? Nije mi ni na pamet padalo da u šta posumnjam. A o ženidbi, mislio sam ovako: ako mi je i to suđeno, to će zacelo i biti. Ali njegova prepredenost i veština donele su nešto sasvim drugo.
On me je poveo u konjušnicu i pokazao mi svog najlepšeg vranca i dva dorata, sve mlade i dobre konje. Boljih u njegovoj konjušnici nije ni bilo. Ja sam te konje dobro znao i bio sam vrlo zadovoljan što mi ih daje. Zapitao sam ga za cenu, a on mi je odgovorio: „Kad ti ih na taj način dajem, nemoj da misliš o ceni. Lako ćeš mi platiti.“
„Ipak“, rekao sam. „Bolje je i za vas i za mene da mi kažete cenu, a ja ću se posle već potruditi i prema tome vam poslati novac.“
On je na taj moj zahtev stao ocenjivati svakog konja zasebno, što je ukupno iznosilo dvesta dvadeset i pet holandskih dukata. Meni se ta suma učinila prilično visoka, ali po sudu njegove milosti, a i zato što nisam morao odmah dati novac, nego sam ga mogao kasnije iz armije poslati,pristao sam i kazao da sam zadovoljan.
On je odmah rekao da se konji prevedu kod mene, naredio da se konjušnica popravi i uz konje mi dao šest četvrti zobi i šest kola sena. Posle toga smo se vratili u sobu. Meni je, međutim, palo na pamet da bi se kasnije iz toga moglo i nešto drugo izleći i da će zato biti bolje da napravimo pismeni ugovor. Zato sam mu rekao da ću mu dati priznanicu na taj dug. On dugo nije hteo da pristane, rekao je da to nije potrebno i da će biti onako kako smo se dogovorili. Ali ja nisam popuštao, nego sam ga molio da je uzme. Na kraju je pristao i naredio da se donese hartija i mastilo. Rekao je: „Eto ti pa piši kako hoćeš.“
Ja uzmem pero i počnem ovako da pišem: „Odlazim od gospodina general-poručnika Ivana Horvata, kao komandant Makedonskog husarskog puka, u armiju, u Prusku, i radi toga sam uzeo od gospodina generala tri njegova jahaća konja po ceni od dvesta dvadeset pet dukata, koju sumu neću ovde isplatiti, nego ću je kroz godinu dana, ili kako već vreme dozvoli, poslati iz armije“ — a na to sam se potpisao.
Tu sam izjavu dao Horvatu. On je primio i pročitao, a onda se okrenuo prema okolo stojećima, i sa osmehom rekao: „Pazite ga kako je mudar i domišljat. Dobro, neka ti bude. Ti si uzeo konje, a ja hartiju. Ali svejedno, obračunaćemo se prijateljski, nećeš biti na šteti.“
Meni je izgledalo da se i to dobro svršilo. Nisam imao povoda ni za kakvu sumnju — ali vreme će pokazati kako ću kasnije o tome misliti.
Ja sam primio konje (iako nisu vredeli one sume) i počeo na njima jahati. Bili su zbilja dobri, ali za armiju, čemu su odgovarali, a ne da po polju sa psima jurim na njima, kao što je to bilo.
Posle te naše trgovine sanjao sam kako ću u rat i radovao se što ću brzo s pukom u armiju, što ću ratovati, doći do počasti i što ću, ako ostanem živ, steći od svojih starešina priznanje i uvaženje za ceo vek. Na pameti su mi bile samo takve i slične stvari.
Tih dana je stigla gospođa udova potpukovnikovica Horvat sa svojom decom u Mirgorod (govorio sam da je po nju poslano). Smestila se kod Horvata u zasebnoj zgradi, u bašti. Video sam se sa svima njima i svi su sa mnom bili ljubazni. Zavoleo sam devojku koja mi je bila namenjena za nevestu i nalazio da našoj vezi ništa nije stajalo na putu. Devojka mi se učinila valjana, a takva je zbilja i bila. Opazio sam da sam se i ja njima dopao i izgledalo je da ni s moje, ni s njihove strane nema nikakvih prepreka. Trebalo se samo dogovoriti i brak sklopiti. Premišljao sam kako ću, kad se oženim, i nju povesti sa sobom. Napraviću, mislio sam, dobar ekipaž pa da i ona kao mlada žena vidi sveta i strane zemlje, da se još više prosveti kad vidi tuđe ljude i tuđe običaje. Ni o čem drugom nisam mislio nego samo o tome.
Trećeg dana posle dolaska gostiju, koji su mi bili tako mili, dođe mi izjutra rano moj prijatelj major Bošković i reče mi: „Došao sam vam s porukom. Poslao me je Horvat da vas izvestim da, onako kako vam je govorio, predate molbu za postavljenje u naselju. Molba je već i napisana, i treba samo da potpišete“ — i pokaza mi je. „Ako potpišete“, govorio je Bošković, „on vam obećava odmah i svadbu. To vam je poruka od strane od koje sam poslat, a s druge, opet, strane, po svojoj savesti i prijateljstvu, ja vam kažem ovo: to nije ništa drugo nego Horvatova podvala i prevara da vas na ženidbu ulovi, a od vaše ženidbe ipak ništa ne bi bilo. Ja znam da ni moja rođaka, gospođa potpukovnikovica, ne želi da ostanete u naselju, a kćer bi vam rado dala i devojka ima volju, ali ne smeju to ničim da pokažu kao što ste i sami mogli videti. Horvat bi vas“, nastavio je Bošković, „ako potpišete tu molbu, odmah postavio na mesto majora Šmita u računovodstvo, gde ne biste mogli naći ni kraja ni konca. Mučio bi i vas kao što je njega mučio, i na kraju bi vas još upleo ko zna u šta i potpuno biste se mogli upropastiti. U toj su komisiji tako nemoguće stvari da ih ni Horvat nikad ne bi mogao raspraviti i izvesti na čistinu I to se neće moći svršiti bez nekog velikog isleđenja. Ja vam to govorim“, rekao je Bošković, „što vam želim dobra — a vi sad kako izvolite tako i radite.“
Zahvalio sam Boškoviću na prijateljskim rečima, a onu molbu, koju je Horvat po njemu poslao, rekao sam da ne mogu potpisati, nego da hoću da se s njegovim prevashodstvom razgovorim.
Bošković je s mojom porukom otišao Horvatu, a ja sam i sam otišao pred veče tamo. Horvat je pričao o koječemu sporednom, a da mi je slao Boškovića, to nije pominjao. Ali ja sam u zgodnoj prilici sam zapitao: „Vi ste, vaše prevashodstvo, izvoleli poslati Boškovića i molbu da je potpišem, a ja na to hoću da kažem vašem prevashodstvu da ostajem pri onome što sam i ranije rekao. U naselje, sada, u ovo vreme, ne mogu ići. Želja mi je da odem s Makedonskim pukom u armiju, kao što ste vi već i odredili. A što se tiče moje ženidbe, očekujem vaše rešenje. Vi ste sami tu stvar započeli i s tim ste me ovamo i doveli.“
Horvat mi je odgovorio: „Pitao sam moju bratanicu i njenu mater, i one kažu: kad nećeš u naselju da ostaneš, devojka neće za tebe. Neće da se poteže s tobom po svetu iz mesta u mesto čak do Pruske. A što se tiče tvog odlaska u armiju, to ostaje onako kao što sam već rekao.“
Sutradan se gospođa potpukovnikovica Horvat vratila s decom kući ne uradivši ništa — i niti je meni Horvat više govorio o ženidbi, niti ja njemu. Ja sam čak smatrao da je i bolje što se na tom svršilo.
Tog dana kad je gospođa potpukovnikovica otputovala, video sam se s Boškovićem. Ispričao sam mu moj razgovor s Horvatom, a on me je uveravao da ni devojka ni njena mati nisu ni reči s Horvatom progovorile o odbijanju. „Sve je on to sam smislio, kao što on to već ume, koliko da vas zavara.“
Prolazi već i četvrti mesec otkako sam u Mirgorodu, a još sam u neodređenom položaju. Ne čujem ni da se Makedonski puk priprema za odlazak. I koga god od šefova iz Horvatove kancelarije zapitam štogod o tome, svaki mi odgovara da ništa ne zna. Bilo mi je već strašno dosadno i rešim da se opet obratim Horvatu. Međutim, on me je i ovog puta preduhitrio.
Jednog dana dođe mi Horvatov pisar s naredbom, ja je otvorim i počnem čitati:
Pošto ste ukazom Praviteljstvujućeg senata određeni za Bugarski husarski puk koji je formiran, izvolite radi osnivanja toga puka preći preko Dnjepra u Malorusiju i nastaniti se u mestu Maškelej, blizu Nove Serbije. Za osnivanje toga puka poslao sam naredbu Makedonskom husarskom puku, koji vam se isto tako u blizini nalazi, da vam se iz tog puka pošalju dva narednika, četiri podoficira, četiri kaplara i trideset redova, koje ćete izvoleti uneti u spisak svoje komande sa nazivom Bugarski husarski puk — i o izvršenju toga me izvestiti. Što se tiče vašeg odlaska s Makedonskim pukom na front, ostaje onako kao što sam rekao.
Kad sam dobio tu naredbu u kojoj mi se naređuje da osnujem Bugarski husarski puk (o čemu on dotle uopšte nije pominjao), tu nisam imao više šta da razmišljam, video sam da je to očita njegova prevara. Samo, čovek nije imao za šta da se uhvati, jer je on, da bi ostao čist, u naredbi rekao da ću biti poslan s Makedonskim pukom na front, sa rečima: „ostaje onako kao što sam rekao“. On je, dakle, bio u pravu i ja nisam imao osnova da podnesem formalnu žalbu. Zato sam namislio da se još jedanput s njim razgovorim, da vidim šta će dalje iz toga izići.
Uzeo sam naredbu i pošao Horvatu. On me je primio na izgled ljubazno i zapitao da li sam dobio naredbu i hoću li skoro iz Mirgoroda. Odgovorio sam mu da naredbom nisam nimalo zadovoljan zato, rekao sam, što među nama nije bio ugovor da ja osnivam Bugarski husarski puk i što se na taj način odugovlači moj odlazak u armiju. „Vi ste mene iz Petrograda doveli s obećanjem da do odlaska na front upoznajem puk i oficire i u njemu svoj red zavedem, a i da ljudi mene upoznadu.“
A on mi je na to odgovorio: „Pa to neće dugo trajati, a osnov Bugarskom puku treba baš vi da date, jer kad vi odete s Makedonskim pukom u armiju, a major Kostjurin dođe na vaše mesto, treba da ima kome da komanduje, da se čovek ne nađe na sve to uvređen. Zato budite potpuno spokojni i ne sumnjajte ni u šta, nego izvolite poći zbogom.“
Horvatov odgovor se slagao s naredbom i ličio je na istinu, i kad sam se malo pribrao, rešim da pređem Dnjepar, da počnem osnivati Bugarski husarski puk i da tamo sačekam polazak u armiju.
Pošao sam iz Mirgoroda, a kako mi je u prolazu bio Krilovski Šanac, gde je živela gospođa potpukovnikovica Horvat, svratio sam i njihovoj kući da je pozdravim. Primila me je vrlo ljubazno i smestila u jedan stan blizu njihove kuće. Ostao sam i na večeri i razgovarali smo se prijatno. Pitala me je kuda idem i hoću li se skoro vratiti. Ispričao sam joj kakva mi je dužnost nametnuta i da ću se nastaniti s druge strane Dnjepra, blizu njih. Video sam i devojku. Gledali smo se lepo i razgovarali kako već pristojnost zahteva. O ženidbi nisam ništa pominjao, a isto tako ni oni. I tako smo se to veče rastali. A sutra izjutra poslala je gospođa potpukovnikovica po mene. Kad sam došao, izneli su kafu i zadržali me na ručku. Kad sam pošao na put, ispratile su me gospođa potpukovnikovica i moja nevesta do njihovog majura, udaljenog oko sedam vrsta. Tamo smo ostali jedno dva sata, a onda smo se oprostili, i ja nastavio put i zanoćio u putu.
Sutradan sam prešao preko Dnjepra, prošao kroz grad Kremenčug i stigao u mesto Manželej, kako mi je naređeno. uselio sam se u stan, pa sam izvestio Makedonski puk o svom dolasku i zatražio da mi, prema naredbi, pošalju ljude iz ovog puka, koje su mi ubrzo i poslali. Samo, primetio sam da sam dobio sve ono što za njih nije valjalo: same pijanice i siledžije. Ali šta sam mogao? Primio sam ih i izvestio Horvata o tome.
Zatim su mi ubrzo dodeljena i dva zastavnika. Jedan je od njih naimenovan za komesara, ali je ostao kao ordonans kod Horvata, a za drugog je naređeno da se pošalje da vrbuje ljude izvan Rusije, kuda je i otišao. I tako sam imao na spisku dva oficira, a u stvari nijedan mi od njih nije bio u puku.
Od tog vremena počeli su mi malo-pomalo pristizati novi ljudi iz poljskog dela Ukrajine, mahom dezerteri iz Ćesarske i iz pruske armije. Njih je tamo bio veliki broj, a moj ih je zastavnik sebi primamljivao. I iz Moldavije su ljudi raznih zanimanja dolazili u Poljsku i prelazili u moj puk. I tako se za pola godine našlo oko dve stotine takvih ljudi u mom puku.
S njima sam imao grdne muke i posla od samog početka. Svi su bili tvrdoglavi, pokvareni i pijanci i svaki dan su između njih i tamošnjih stanovnika izbijale svađe i tuče. To je bila gomila ljudi koja je po nekoliko puta prelazila iz jedne države u drugu; služe neko vreme, pa se opet vrate. Najzad su stigli i do Rusije, u moju jedinicu, A uza sve teškoće koje sam s njima imao bila je najveća ta što za njih nije bilo ni plate, ni odela, ni hrane, i ja sam bio primoran da, prema Horvatovom naređenju, izdržavam te ljude sa provijantom od tamošnjih seljaka, s tim da im se za sve kasnije plati. Ali to nije išlo bez teškoća. Morao sam da vodim veliku prepisku sa zemskom upravom oko toga i da nalazim načina da smirujem one što su se žalili. Obećavao sam seljacima da će im sve biti isplaćeno kad nam stigne plata i davao im pismene obaveze. A i svoje potčinjene sam smirivao. Iz početka lepim a, kad je bila potreba, i kažnjavanjem — i na taj način ih odvraćao od svađe i tuče, koje nisu bile retke. Bilo je tu ljudi raznih nacija iz čitavog sveta. Oni su se odvajali u partije prema narodnosti i često se između sebe svađali i tukli, pa se čak i noževima boli, a od sviju su bili najgori pokršteni Turci i Tatari. Dešavalo se da se napiju i potuku, a prestrašeni stanovnici ili su bežali iz sela ili su se zatvarali u kuće. I ja sam s velikim trudom i mukom sve to smirivao i svim načinima to zlo suzbijao dok ih nisam najzad potpuno smirio i doveo do međusobne sloge.
Kako nisam imao nikakve vojne opreme ni pušaka, ljudi su mi ostali bez vojne obuke i provodili, bez ikakvih obaveza, sve vreme u besposlici. Za disciplinu već nisu ni znali. I zato sam bio primoran da ipak nekako započnem s vojnim vežbama. Napravio sam drvene puške, ljude sam postrojavao, marširao s njima i učio ih vežbama. Učio sam ih kako se ruski nazivaju jedinačne vežbe i vežbe u stroju — jednom reči, učio sam ih svem vojničkom znanju.
Počeo sam ih izvoditi u velikom broju i bez potrebe na stražu, da ih naučim svakodnevnom smenjivanju. Uveo sam i noćne straže po selu i učio ih sve, a naročito one koji ranije nisu bili vojnici, kako da drže oružje na straži, kako da se na ruskom odzivaju, kako da sačekaju patrolu, kako da izvršuju komandu „k oružju“, i kako da daju lozinke i odzive podoficirima na straži. U takvom sam poslu proveo s tim ljudima čitavu godinu. Za to vreme nakupilo mi se preko trista ljudi.
U to vreme stigla nam je i plata za celu godinu. Za Makedonski i Bugarski puk, po Horvatovom rasporedu, svakom je husaru pripalo po trideset i šest rubalja. S tim se imalo platiti za provijant, čizme s mamuzama, rublje, galstuk, češagiju, četku i torbu, potkivanje konja, pokrovac, vojnički sanduk i zobnicu. Kad sam dobio tu sumu, prvo sam isplatio domaćinima izdatu hranu a izmirio i sve ostale husarske dugove i na te sume uzeo priznanice.
A kako su mi ljudi bili bez uniforme, naredio sam da im se od prostog sivog sukna naprave za prvu potrebu šinjeli, čakšire i bunde, a preostali novac dao sam im u ruke. Posle takvog valjanog obračuna, ljudi su mi postali veseliji. Sve što sam ih učio, prešlo im je u naviku. Mene su jako zavoleli. A od zemske uprave nije bilo više nikakvih žalbi.
U Makedonskom puku, kako sam mogao čuti, nije išlo baš najbolje. Te zime su im pobegli mnogi ljudi i odveli sa sobom i konje preko zaleđenog Dnjepra, a neki su prelazili i peške preko granice u Poljsku, zajedno s uniformama i drugom spremom. Velike žalbe zemskoj upravi stigle su i do Senata, i Horvat je zbog toga dobio žestok ukor i naredbu da povede istragu. Horvat je odredio da ja tu istragu vodim. Dodelio mi je tri oficira iz naselja i zatražio da maloruska zemska uprava pošalje iz Lubenskog kozačkog puka članove komisije. Stvar se imala da ispita u komandi Makedonskog puka, u malom mestu Čigirin-Dubravi.
Pošao sam tamo preko volje, jer sam u puku, kao nadzor, ostavio samo narednike, podoficire i kaplare, pa sam se bojao da se u mom odsustvu ne dese neki neredi, i — kao što sam i slutio — saznao sam kasnije kakvu mi je zamku Horvat pleo.
Kad su se iskupili članovi komisije, došao je i Horvat. Majora Kostjurina ne samo da je ukoreo zbog nereda njegovih potčinjenih nego ga je javno pred svima nagrdio. Bio je strašno ljut. Nekoliko stražara, koji mu se nisu učinili dovoljno čisti, krvnički je izbio.
Zatim je poslao i po pukovnika kozačkog Lubenskog puka, u čijem je naselju bio Makedonski puk, i po kozačkog pukovnika, Ostrogradskog, iz Mirgorodskog maloruskog puka, u čijem je naselju bio moj puk. Oba su pukovnika sa svojom pratnjom došla, i Horvat se s obojicom sprijateljio. Ni pred njima nije krio kako je nezadovoljan onim što je Makedonski puk počinio. Grdio je majora Kostjurina svakojakim rečima. U Čigirin-Dubravi je ostao šest dana. Ja sam primetio da je za to vreme nešto s lubenskim pukovnikom pregovarao i da su se kao u nečem sporazumeli, a isto tako i da se mirgorodskom pukovniku, Ostrogradskom, uveliko dodvorava i s njim, šetajući po bašti, vrlo često razgovara. Onda su privukli još i pukovnika Ljahoviča, pukovskog pisara (čin koji se kod maloruskih kozaka vrlo ceni), a ja sam iz prikrajka samo gledao šta se stvara. Pukovnici su se posle toga razišli, a sutradan je trebalo da se i Horvat vrati. Meni je na rastanku rekao i naročito mi naglasio da se nikud i ni u kom slučaju ne odvajam od komisije, nego da odmah započnem s radom, i onda je otišao.
Ja sam hteo odmah posle njegovog odlaska da započnem taj rad, ali su mi kozački članovi komisije koji su mi bili dodeljeni rekli da ih je Horvat radi nekih njihovih poslova oslobodio za šest dana — i tako oni odu, a ja ostanem sam.
Prođe i tih šest dana, te gospode nema, a ja bez njih nisam mogao ništa započeti. Pošljem kurira po njih, ali oni ne dolaze, odlažu još za četiri dana. Ja opet šaljem kurira, pišem njihovom pukovniku i tražim da mi ih odmah Uputi, ali mi ni to nije pomoglo. Pošaljem onda kurira Horvatu. Izvestim ga da maloruskih kozačkih članova „otkako ih je vaše prevashodstvo oslobodilo za šest dana, još ni danas nema“, i da ja tu živim bez ikakvog posla, da još nisam ništa ni započeo, i pitam šta da radim.
Horvat mi je poslao zapovest da ostanem gde sam i da se odande ne mičem, a za one članove kaže da je pisao lubenskom pukovniku da mi ih pošalje. Ja sam posle toga ostao još celu nedelju i provodio život sasvim naprazno. Kad najednom, eto mi kurira, podoficira, s izveštajem iz moga puka. Kaže kako su iz Mirgorodske kozačke kancelarije poslana u naš puk dva potpukovnika i kako su ovi pobunili domaćina kod kojih su naši husari živeli, raspitivali se za štete od husara i nagovarali seljake da pišu žalbe na njih. Seljaci su se isprva izgovarali, pričao mi je podoficir, da nemaju nikakve štete i da su nedavno primili sve što su im husari dugovali, ali potpukovnici su ih ipak primorali da se žale i neki su od njih stali već da napadaju husare, da ih grde, psuju i izbacuju im stvari iz svojih kuća. Zbog toga je došlo i do tuče na dva mesta i počela već i pobuna. „I ako vi“, rekao mi je podoficir, „brzo ne stignete, bog zna šta sve može da se desi.“
Sve sam to saslušao i kako sam znao da y mom puku sem narednika i podoficira nije bilo nikog ko bi se za puk zauzeo, napišem Horvatu da je, posle mog odlaska prema naredbi njegovog prevashodstva, u mom puku došlo do nemira zbog kozačkih potpukovnika i da se zato odmah moram vratiti da vidim u čemu je stvar. Osim toga, javio sam mu da maloruski članovi još nisu došli, da ja sedim bez posla i da sam u takvim prilikama primoran da ostavim svoje mesto i vratim se u puk. — O tome, da odlazim, izvestio sam i Senat.
Kad sam sutradan stigao u puk, zatekao sam veliki nered i čudne neke stvari. Privedeni domaćini, naučeni od kozačkih potpukovnika, žalili su se na husare i niko više nije hteo da im daje hranu, kao što je bilo ugovoreno. Ja sam na to zatražio od oba potpukovnika da mi dadu pismene seljačke žalbe da ih sam pravedno rešim.
Nisu mi ih u početku hteli dati. Izgovarali su se da ih moraju odneti svojoj komandi, ali ja nisam popuštao. Zahtevao sam da mi se tužbe pokažu. Ako neće, rekao sam, da mi ih pokažu, moj puk neće ništa odgovarati, sve i kad bi došlo do nekog ispitivanja. Posle toga su pristali i dali mi ih. Kad sam ih razgledao, ništa drugo u njima nisam našao osim onog što mi je već bilo poznato: da su domaćini husare hranili i da im je za to sve isplaćeno (ja sam, uostalom, za sve to ušao tatše potvrde). Osim toga nikakve druge štete nije bilo — jedina je šteta bila ta što seljaci više nisu hteli da daju hranu na veru.
Rekao sam potpukovnicima da tu naredbu o snabdevanju husara nisam ja izdao i da ja tu hranu nisam tražio od svoje volje, da je ta naredba od komande i da je još c početka napravljen ugovor sa seljacima koliko će za šta mesečno primiti, da je staro sve isplaćeno, a za ono što se opet nakupi platiće im se čim bude plata stigla.
S velikom sam mukom taj nered smirio, i tako su potpukovnici otišli.
Tog istog dana došao mi je jedan čovek poslan od mog prijatelja potpukovnika y istom tom kozačkom Mirgorodskom puku. On je bio na vašaru u jednom malom mestu, Goltve, udaljenom od mene jedno desetak vrsta. Pisao mi je da dođem što pre. Ima, kaže, da govori nešto važno sa mnom.
Otišao sam bez oklevanja, a on poče ovako: „Ja mislim da ste vi vrlo uznemireni zbog vašeg puka.“ Odgovorio sam mu da je zbilja tako i ispričao mu sve što sam zatekao, a on će mi na to: „Reći ću vam nešto u poverenju, zato što vas volim. Treba da budete obazrivi. ljudi oko vas žele da vam naškode“ – i poče mi pričati kako je Horvat zamolio pukovnika Ostrogradskog i pukovskog pisara Ljahoviča (kog sam ranije pomenuo) da nađu načina da mi uzbune jedinicu i nagovore seljake da se žale na mene. „Zato su u vašem odsustvu poslana naša dva potpukovnika da vam u naselju pobune seljake. Ja sam saznao i da su otišli i kakvo su naređenje dobili. Naš pukovnik je rekao da će se to lako postići zato Što vi niste tamo i što vam je Horvat naredio da se ne mičete od komisije, a to je učinio zato da potpukovnici za to vreme mogu da završe svoj posao.“
Ja sam se vratio istog dana u puk, a sutra izjutra dobio sam na moj izveštaj naredbu od Horvata da mu odgovorim kako sam smeo prekršiti njegovo naređenje i odvojiti se bez dozvole od komisije — i zapovedio mi je da se odmah vratim tamo gde mi je naređeno.
Preko kurira, Horvatovog ordonansa, a inače podoficira moga puka, dobio sam i pismo od jednog mog prijatelja, bez adrese, bez potpisa i pisano tuđom rukom. Podoficiru je samo rečeno da ga sigurno preda u moje ruke. Evo šta je bilo u njemu:
Neprijatelj ne prestaje da smišlja kako da ulovi pravednika. Ja mislim da si u velikoj opasnosti. Tebe primoravaju da ispuniš „njegovu“ volju. Nastoje da te u čem bilo okrive pa da te stave pod istragu i sud. „On“ čeka samo žalbu na tebe i tvoju komandu — o čemu te izveštavam.
To pismo i one reči koje sam čuo juče na vašaru od mog prijatelja bili su mi znak da me prepredeni Horvat ne prestaje ganjati, pa iako mi je naredio da se vratim komisiji u Makedonski puk, ja se nisam vratio. Video sam da se oko mene pletu zamke i, kad bih otišao, da bi se moglo još veće zlo desiti; zato sam rešio da ne idem. Njemu sam odgovorio da ići ne mogu i kao razlog naveo to što u puku nemam nikog od oficira da ostavim, a i to što su u mojoj jedinici ona dva kozačka potpukovnika, poslana od Ostrogradskog, napravili bunu s namerom da okrive mene i moju jedinicu, učeći seljake da podnose žalbe. „Iako je sve to mojim dolaskom osujećeno i smireno, ipak ne mogu“, rekao sam, „svoju jedinicu bez starešine ostaviti, inače bi se mogao sličan slučaj dogoditi.“
Mesto traženog odgovora, ja sam mu poslao taj izveštaj — i na tome se i svršilo. Ja u Makedonski puk nisam otišao, i ta je komisija sama od sebe propala.
U tome je prošlo leto i nastupila jesen. Ubrzo posle toga Horvat mi je naredio da pređem s pukom u drugo mesto na kantoniranje, u oblasti istog tog maloruskog kozačkog Mirgorodskog puka, u malo mesto Belocerkovku.
Izvršio sam taj prelaz bez muke, jer mi je to mesto bilo blizu. Stigao sam tamo za jedan dan i rasporedio ljude po stanovima u Belocerkovki i po okolnim selima. Ti novi stanovi bili su nam zgodniji od starih, ali Horvat me nije premestio da mi ugodi, nego da me i dalje smišljeno lomi. Jednako je smišljao kako da u mom puku dođe do neke neispravnosti, pa da do njega dođu žalbe.
Čim sam se doselio u Belocerkovku, upoznao sam se s kozačkim satnikom Žukovskim. On je prvog meseca bio vrlo ljubazan i ispravan, i između nas je došlo do velikog prijateljstva. I sve mislim da bi tako i ostalo samo da se neprijatelj nije umešao.
Govorio sam već da je Horvat jednako smišljao kako da mi napakosti. Opet je zamolio kozačkog pukovnika Ostrogradskog (ja sam bio u njegovoj oblasti) da nekako udesi da me ondašnji ljudi optuže, i da mu o tome podnesu predstavku.
Taj podmukli plan počeo je time što je pukovnik pozvao satnika Žukovskog i u tom smislu izdao mu naredbu, i tako od njega stvorio svoje oruđe. I moj ti se satnik pokorio zapovesti svog pukovnika i počeo se polako udaljavati od mene i izbegavati me. Čak se i odselio iz svog stana i prešao u naselje, pa onda stao nagovarati i buniti svoje kozake i domaćine da podnose žalbe na husare (i o tome sam doznao od mog prijatelja). I tako satnik kako je počeo, nije se zaustavljao. Ja sam, međutim, držao svoje ljude u jakoj disciplini i oni su mi, već i zbog toga, bili u svemu poslušni. Ništa se nepovoljno nije desilo i ništa mi nisu mogli podmetnuti.
U tome je i zima prošla. U Belocerkovki sam proveo skoro godinu dana, a za to vreme još se povećao broj ljudi u mojoj jedinici. Imao sam već blizu četiri stotine, koje s činovima, koje redova, a dobio sam i pet oficira: jednog kapetana, dva poručnika i dva zastavnika. I tako se moj puk počeo s velikim uspehom razvijati, a što je bilo još lepše, od početka do kraja nijedan čovek nije mi pobegao.
Ali ni na tome nije ostalo. Horvat mi je opet naredio da s tog mesta pređem u malorusko mesto Mirgorod. I to je učinio s planom (kao što sam kasnije doznao), samo da me udalji od Nove Serbije i Makedonskog husarskog puka, da ne saznam šta smera da preduzme. Njemu je senatskim ukazom bilo naređeno (ali on o tome nikom nije govorio) da odmah pošalje Makedonski husarski puk na front u Prusku. Makedonski puk je, međutim, vrlo rđavo stajao: iz njega je prebeglo u Poljsku preko dvesta ljudi, zajedno s uniformama, vojnom opremom i puškama. Samo, on je to sve skrivao i držao u tajnosti, da Senat ne bi za to saznao. U svojim izveštajima je o tome prećutkivao.
On je u svemu bio samostalan, ni od koga nije zavisio. Jedino je u Senat slao izveštaje, i to lažne, kojima su tamo dugo verovali. I pošto niko nije u njegove stvari ulazio, niti ga nadgledao, ni o njemu vodio računa, on se još više osmelio. Ni Vojna kolegija nije s njim ništa imala, i to ga je sasvim pokvarilo. I tako je to išlo sve dok se nisu na kraju sva njegova nedela otkrila — ali o tome ću govoriti kasnije.
Pred svoj pad on se strašno osilio i zavladao nad svojim potčinjenima, i to ne kao zapovednik, nego kao apsolutni vladar i tiranin. Nikakvih se zakona nije držao, a ljude je mučio kako je on hteo.
Jednog dana, iseljenici, Srbi i Crnogorci (o kojima sam ranije pisao kako je od njih Horvat stvorio Mirgorodski garnizon i kako je udesio da ih je kao njegov sin preveo i tome maloletnom dečku izdejstvovao potpukovnički čin), koji od Horvata nisu dobijali ni plate, ni hrane, niti ikakvog izdržavanja (a držao ih je iz računa u službi pod najtežim okolnostima), kad su videli zlo očima, iskupe se na jednu poljanu ispred grada, s namerom da odu Horvatu da ga mole i da mu izlože kako su tu, kao tuđinci, u velikoj nevolji i kako će pomreti od gladi ako tako ostane. Izabrali su između sebe nekoliko ljudi da odu Horvatu i da ga o svemu tom izveste.
Ali kako je Horvata njegova banda o tom skupu krivo izvestila, on je te ljude, u svom besu, pre nego što su mu njihovi izaslanici i stigli, ne pitajući ništa, proglasio za buntovnike, pojurio na bedem i naredio da se top s kartečom ispali i tako je mnoge nečovečno pobio. Onda je naredio da se jedan od leševa veže na točak i postavi iza grada, pored druma, gde je ceo dan ostao. A kad je preko noći došao malo k sebi, naredio je svojim ljudima da mrtvo telo zajedno sa stubom i točkom potajno odvuku na neko skrovito mesto i zakopaju, a mesto gde je stub s točkom stajao da poravne zemljom i busenjem, da se ne pozna. Tako je prikrio svoje varvarstvo i niko se nije usudio da štogod o tome progovori ili da se žali.
Neke je od tih ljudi okovao u gvožđe, a neke javno i bez milosti batinom izudarao. Jednoga je išibao knutom i poslao u Sibir na robiju, i time je sve tako zastrašio da je od njih načinio prave robove. Uterao im je prosto strah u kosti, i niko nije smeo ni da pisne o svojoj nevolji.
I onda je izveo još jedno sramno delo. Dugo je držao u zatvoru jednog zastavnika, ime mu je bilo Čaki. Jednog dana kad je prolazio ulicom pored zatvora, zastavnik ga je pred zatvorskim vratima stao moliti da ga oslobodi. Horvat se na to strašno naljutio, prišao mu i stao ga udarati po licu, čupati mu kosu, vući ga po zemlji i gaziti. Pa mu ni to nije bilo dosta, nego je naredio da se dobošarima dadu batine, pa su svukli jadnog oficira i tukli ga dokle god se nije izdovoljio.
Pa šta je i s jednim kapetanom uradio: Horvat je bio u konjušnici, a ovaj je došao da ga nešto pita. Horvat je zastao kod jednog od svojih konja kom se pokrovac malo nakrivio i rekao kapetanu da ga lepo namesti. Kapetan požuri da mu učini po volji, ali kako ga nije namestio ni brzo ni dobro, Horvat razmahne šakom i udari ga po obrazu, i to tako da je ovaj skoro pao, a onda je izjurio napolje.
A kad je bio već blizu pada, učinio je još jedno „junačko“ delo protiv Poljaka. Jedna poljska jedinica, prema Novoj Serbiji, često je na konjima patrolirala, kao što su to Poljaci na granici bili uobičajili. Kad je on čuo da se jedna takva poljska jedinica nalazi prema njegovom husarskom šancu, naredio je da stotinu naoružanih konjanika sa oficirima stanu u zasedu i da na njegov znak udare na poljsku jedinicu i da je iseku i pobiju. Husari su po zapovesti otišli u zasedu, a on je naredio da se u tom istom husarskom šancu spremi ručak, pa je i sam tamo rano izjutra stigao i poslao glasnika po poljskog zapovednika, pukovnika s molbom da mu dođe na ručak.
Pukovnik je primio taj poziv kao pažnju i pošao Horvatu sa dva potpukovnika, a svoje ljude je ostavio na granici. Ovi su pustili osedlane konje da pasu, očekujući svog pukovnika da se vrati. I kao što obično biva, sputani konji su se razišli a od ljudi neki pospali, a neki sedeli i ne sanjajući o opasnosti. Pukovnik je došao i Horvat ga dočekao s lažnom ljubaznošću, pa je onda dao znak svojim husarima da učine ono što im je naredio. Husari odmah navale na Poljake i pobiju nevine ljude. Spasao se samo mali broj, i to bekstvom.
Kad se sve završilo, i kad su se husari s ne koliko ranjenika vratili i Horvat ih video, on se okrenuo pukovniku i rekao mu da je njegova jedinica napala husarsku patrolu, da su husari bili prisiljeni da se brane oružjem i da je husare poslužila sreća te su svoje protivnike potukli. Onda je naredio da pukovnika i njegove potpukovnike metnu u klade, i tako ih je odveo, bez ručka, pod stražom, u Mirgorod i stavio u zatvor. A da spere krivicu sa sebe, napisao je Senatu izveštaj kako su Poljaci na granici napali husarsku stražu, kako su se husari branili, pobedili i pukovnika im uhvatili i kako je sada taj pukovnik u zatvoru. u svojoj samovolji počinio je mnogo takvih i sličnih dela, protivnih svim zakonima i čovečnosti — i uvek je dobro prolazio. Ali na kraju je ipak dolijao.
I pored svega što mi je učinio dok sam bio pod njegovom komandom (a toga je bilo i previše), njemu kao da još nije bilo dosta. Nikako nije mogao da se smiri i pred svoj pad naneo mi je još jednu uvredu, i to najveću od svih: Horvatu je Senat naredio da Makedonski husarski puk pošalje u Prusku, na front (o čemu sam već govorio), a on je odmah preporučio Senatu majora Kostjurina. Rekao je za njega da je svojim trudom doveo puk u red, da je puk potpun i u svakom pogledu ispravan i da će, prema naredbi, biti poslan na front. A da Kostjurin bude za svoj trud nagrađen, zamolio je da se u istom, Makedonskom puku, proizvede za potpukovnika. Tu predstavku je poslao tajno po kuriru, tako da o tome niko ništa nije znao.
A onda je poslao naredbu meni i odredio mi dan kad treba da dođem u Makedonski puk i rekao da će i on u to vreme biti tamo da izvrši smotru. Požurio sam da izvršim naređenje i stigao tamo dva dana pre određenog roka. došao je i on.
Sutradan je bio zbor oficira celog puka i on je pred svima izjavio da Makedonski puk odlazi na front i da ću nad njim (pokazao je na mene) ja biti zapovednik. Majoru Kostjurinu je naredio da ostane i da mesto mene komanduje Bugarskim husarskim pukom. Pred noć je izdao zapovest da se za dva dana puk pripremi za smotru.
Smotra se završila. Po spiskovima, puk je trebalo popuniti velikim brojem ljudi, na mesto onih koji su prošle zime pobegli. On se obratio meni da se ja za taj manjak pobrinem.
To njegovo naređenje bilo mi je nejasno. Nisam znao na koji način da izvedem to popunjenje. Zato sam mu i rekao da bih to mogao jedino ako na putu kroz Poljsku budem vrbovao ljude. On je to odbio i rekao da će mi pred odlazak dati novu zapovest o tome.
Horvat nije nikad, za sve vreme koje sam kod njega proveo, bio tako ljubazan spram mene kao što je bio tada. Govorio mi je neprestano o puku, o marševima, o odlasku u armiju, i tome slično, samo da sakrije gadne namere koje je imao.
Sutradan posle smotre otputovao je i naredio i meni da se vratim na staro mesto, da požurim s predajom puka i da čekam naredbu. S tim smo se rastali — on preko Dnjepra u Novu Serbiju, a ja u svoj puk.
Ja sam u to vreme, zbog njegovih priča, bio tako radostan da ni u šta nisam posumnjao. O njemu sam počeo najlepše misliti. Završio sam i raspored za predaju puka i video da ni majoru Kostjurinu nije bilo krivo što ostaje na mom mestu u Bugarskom puku. On je čak bio zadovoljan što neće u rat — samo da je Horvat ostao pri svojim rečima (kasnije ću i o tome sve ispričati).
Ja sam bio obuzet sav mislima kako ću, po Horvatovoj naredbi, poći u armiju i sve sam ono što je bilo ranije zaboravio. Kad sam došao u puk, u svoj stan, počeo sam popravljati kola i pripremati sve drugo što mi je za put trebalo. Ali me je nada prevarila. Horvat me je opet izigrao.
On je na svoju predstavku (o kojoj sam govorio) dobio od Senata ukaz o Kostjurinovom postavljenju za potpukovnika i naredbu da se Makedonski puk što pre uputi u armiju.
Kad je tu naredbu dobio, ne samo što o njoj nije nikom govorio nego nije dao ni da se u kancelariji zavede. Zadržao je kod sebe, u svom kabinetu, a u Mirgorodu je pustio glas da ja odlazim s Makedonskim pukom na front, i svi su tome poverovali, isto kao i ja. Čak mi je i naredbu o tome izdao. Naredba je glasila:
Kako je ukazom Praviteljstvujućeg senata određeno da se Makedonski puk pošlje u armiju u Prusku, to vam se ovim daje na znanje da budete u pripravnosti za polazak A kako u tom puku nedostaje izvestan broj vojnika, izvolite iz vašeg Bugarskog puka od novih vojnika odvojiti sto pedeset redova husara, i predati ih, po spisku, poslanom oficiru iz Makedonskog puka, koji će ih sprovesti. Vi ćete za vaš polazak čekati moju drugu naredbu; za to vreme napravićete drugi spisak o predaji vašeg puka, a tako isto pripremićete i arhivu i sve ostalo što je za predaju.
Kad sam dobio tu naredbu, ja sam, radostan što ću skoro na front, požurio i za tri dana izvršio u mom Bugarskom puku smotru, odabrao sto pedeset najboljih redova husara, i odmah ih predao, prema naredbi, poslanom kapetanu Makedonskog puka, kazavši mu da ću i ja ubrzo za njim. Posle toga počeo sam da pripremam i sve drugo što mi je bilo potrebno za predaju puka, očekujući u isti mah dolazak Kostjurina da mu predam jedinicu, a odmah posle toga da pođem u svoj novi puk, pa s njim na front.
Međutim, od mojih snova nije bilo ništa. I ona Horvatova naredba i one njegove reči, sve je to bila laž i prevara, samo da za Makedonski puk dobije ljude koji su mu nedostajali. On mi je mogao, doduše, narediti da iz svog puka izdvojim taj broj ljudi i ja bih ga, naravno, morao poslušati, ali ja mu zacelo ne bih dao one najbolje, nego bih mu dao najgore. I čim je tu prevaru izveo, naredio je Kostjurinu da odmah sa pukom krene preko Dnjepra njemu u Novu Serbiju, u Mirgorod.
Ja o svemu tome nisam ni pojma imao. Potpuno spreman čekao sam samo naređenje za pokret. Prođe osam dana, a meni ni naređenja, ni izveštaja. Kad jednog dana čujem od nekih prolaznika da su pre pet dana videli kako Makedonski puk prelazi preko Dnjepra u Novu Serbiju, kod Kremenčuga. Ja nisam mogao u to da poverujem. Smatrao sam da to ne može biti i ostajao u nadi da će mi doći naređenje za marš, dok nisam, na moje čudo, uskoro dobio naređenje od Horvata u kome je stajalo:
Po prijemu ovog akta izvolite s Bugarskim pukom ostaviti sadašnje stanove i preći u mesto Gorodišče i tamo se nastaniti. Tamo će vam se novac preko komesara poslati, koji ćete ljudima isplatiti, i po izvršenju mene izvestiti.
Ta me je naredba prenerazila. Čitam i sam sebi ne verujem. Čitam opet, zagledam, proučavam svaku reč neću li naći štogod o mome maršu s Makedonskim pukom, ali uzalud, i tada sam tek video da sam potpuno izigran. A ožalostio sam se još više kad sam od kurira pored naredbe dobio i pismo od mog prijatelja iz Nove Serbije. On mi piše sa žaljenjem da je Makedonski puk već prešao granicu. Horvat je pozvao majora Kostjurina i sve oficire Makedonskog puka i pred svima objavio da je Kostjurin dobio potpukovnički čin, pa ga je odmah zakleo i poslao u armiju. A za mene je govorio kako me je prevario, spomenuo je i kako je onaj ukaz kojim je Kostjurin proizveden za potpukovnika držao kod sebe sve dok nije od mene izvukao najbolje ljude.
Horvat je imao običaj da za stolom iznosi ponekad svoje najveće tajne, dodajući uz njih i razne svoje izmišljotine. Često se na najčudniji način pretvarao: sav zanesen pričao je smireno šta je u snu video. Ponekad je govorio o nekim božanskim stvarima, a ponekad o nekom svetitelju u sjajnoj odeždi koji s njim razgovara i predskazuje mu budućnost. Mnogo puta i o stvarima o kojima je Senatu podnosio predstavke, koje će kao biti rešene u njegovu korist, a ponekad je u svojim snovima i s caricom razgovarao i u Senatu prisustvovao, i sve takve stvari — i time je ljude zavodio.
Nisam imao više šta da razmišljam, dosta mi je bilo Horvatovih laži. Napisao sam mu samo molbu i rekao, između ostalog, da je major Kostjurin proizveden za potpukovnika, a da je on, međutim, i po godinama službe i po činu mlađi od mene, da je meni učinjena nepravda, da tražim i ja potpukovnički čin i da budem po rangu ispred njega, kao i da budem upućen u armiju. Kad sam mu molbu poslao, prešao sam, prema njegovoj naredbi, s mojim pukom u nove stanove u Gorodišče, na obali Dnjepra, preko od Nove Serbije.
Ubrzo posle toga stigao je komesar s vojničkom platom. Od tog novca trebalo je da i ja primim na ime godišnje plate i dodatka, po dnevnim cenama, sumu od skoro šest stotina rubalja. Ali komesar mi je rekao da je general zadržao petsto i četrdeset rubalja, a ja da potpišem da sam ih primio, i dade mi naredbu u kojoj je stajalo:
Kako mi dugujete petsto i četrdeset rubalja, ta vam je suma odbijena od plate i zadržana. Izvolite se na to potpisati komesaru u knjigu, i posle toga možete dobiti svoju priznanicu natrag.
Iz te naredbe sam video da mi je Horvat zadržao novac za konje koje mi je dao pred polazak na front. Nisam hteo da dam komesaru potpis, nego sam napisao Horvatu da ja njemu ni za šta nisam dužan. U naredbi nije stajalo o kakvom je dugu reč, ali ja sam se setio šta je posredi. Samo, ja sam te konje primio s ugovorom da na njima pođem s Makedonskim pukom na službu u armiju, s tim da ću odande poslati novac za njih, a ne da ih ovde plaćam. I na to sam i priznanicu dao. I sada, kad sam znao da je Makedonski puk prešao granicu a ja ostao, nisam bio dužan da platim konje koji mi i tako nisu potrebni. „Zato molim da te konje uzmete natrag, a novac koji mi pripada da mi u celosti isplatite. Ako na to ne pristajete, biću primoran da podnesem formalnu žalbu.“
Baš u to vreme poslan je kurir iz Senata s obnarodovanim izveštajem o smrti blaženopočivše carice Jelisavete Petrovne i o stupanju na presto cara Petra Trećeg, s naredbom da se čitava armija i narod zakunu caru na vernost. Prošlo je dosta vremena dok mi nije stigao štabni oficir s formularima i dok se nije ceo puk zakleo (svaki čin zasebno) i ja sva imena u liste uneo. To me je zadržalo da na vreme odem Horvatu da se s njim razgovorim o zadržanoj plati, a i o mojoj molbi koju sam mu pre toga poslao: da me oslobodi i pusti u Petrograd. Međutim, on je baš tada pošao u Petrograd da se predstavi novome caru.
Kad sam doznao za njegov odlazak, ja pođem u Kremenčug da ga presretnem na putu. Pređem na desnu obalu Dnjepra u Krjukovski Šanac. Za neka dva sata stigao je i on. Ali nije hteo da se zadržava, hteo je odmah da nastavi put. Zato se i nisam mogao s njim opširno razgovoriti. Međutim, kakav je lukav, on se odmah, čim me je video, dosetio zašto sam došao i šta hoću, pa me je odmah preduhitrio. Rekao mi je: „Zbog vaše molbe o prelazu u Petrograd možete se obratiti Novoserbskoj glavnoj kancelariji. Ja sam već naredio da se na vaše mesto postavi drugi štabni oficir, a vama da se izda objava. A što se tiče onih novaca odbijenih od vaše plate — ostavite to dok se ne vratim. Ja se ne mislim tamo dugo zadržavati. Brzo ću se vratiti i nadam se da ću vas još zateći, jer ćete vi morati svesti u puku račune i sve pripremiti za predaju, a onda ćemo se obračunati kao prijatelji.“
Ja mu nijedne reči nisam poverovao, a došao sam samo zato da mi vrati novac. Kažem mu da ću ja s računima i predajom puka završiti za šest, a najdalje za osam dana, „a vi ćete se sigurno u Petrogradu i na putu zabaviti duže od mesec dana. Da toliko čekam i vreme gubim, nije mi moguće. Ja hoću da odem odavde i nađem drugo mesto, zato vas molim da mi vratite novac.“
On mi na to pomalo ljutito odgovori: „Šta ste navalili? Možete, valjda, pričekati dok se ne vratim“ — s tim je seo u kola i nastavio put.
Ja sam istog dana posle njegovog odlaska poslao kurira u Novoserbsku glavnu kancelariju s predstavkom i u njoj pomenuo moju ranije podnetu molbu, kao i to da sam se video s generalom Horvatom na putu i da mi je on rekao da je Kancelariji dao naređenje da mi se izda rešenje za moj prelazak u Petrograd, i da molim to rešenje, a isto tako da tražim obaveštenje kome da predam puk. Čekao sam dugo na odgovor, a, kako sam kasnije saznao, nije ni bilo koga da mi odgovori. Posle Horvatovog odlaska, u Kancelariji nikog od starijih nije bilo. Bio je samo Horvatov stariji sin sa činom potpukovnika, dečko od dvanaestak godina, koji je još učio školu. Kako na moju predstavku nekoliko dana nisam dobio odgovor, napisao sam još jednu molbu i jedva na nju dobio rešenje, koje, uostalom, ništa nije značilo: u njemu mi je samo dato obaveštenje da me Kancelarija bez naročite Horvatove pismene preporuke ne može razrešiti. I tako sam, hteo-ne hteo, morao ostati u položaju u kom sam bio i čekati njegov povratak.
A sad ću da pričam o svojoj ženidbi, koja se svršila posle Horvatovog odlaska.
Sudbina je sigurno odredila kad će se desiti ono što je ona već rešila. Kao što sam rekao, bratanica Horvatova, koja mi je namenjena za nevestu i radi koje me je Horvat iz Petrograda doveo, živela je s materom i bratom u Krilovskom Šancu. Iako Horvat, posle mog dolaska u Novu Serbiju, nikad nije majci moje neveste rekao da mi je u Petrogradu obećao svoju bratanicu i da sam ja samo zbog toga došao u Novu Serbiju i svoje mesto na dvoru ostavio, ipak su gospođa potpukovnikovica i njena kći Katarina od drugih za to saznale i nisu imale ništa protiv. Ja sam im se od prvog viđenja dopao i njihova je želja bila da se ta stvar reši. Obe su pokazivale spram mene veliku ljubav i prijateljstvo, ali kako su se bojale Horvata, ništa nisu smele bez njegove volje, čekale su na njegovu reč — i tako se to protezalo upravo do ovog časa o kom sad pričam.
Onog dana kad sam dočekao Horvata u Krjukovskom Šancu, on je nastavio put u Petrograd, a ja ostao da napišem predstavku za Kancelariju. Dok sam je napisao i po kuriru poslao, uhvatilo me i veče, i tako ostanem tamo da prenoćim. Istog dana došao je Horvatu u susret i njegov bratanac, rođeni brat moje neveste, potpukovnik Ivan Horvat. On je bio još mladić. Mi smo se upoznali još na početku mog dolaska u Novu Serbiju. Njemu je bilo milo što smo se sad našli. I on je ostao da tamo prenoći.
Njegova mati, gospođa potpukovnikovica, saznala je da sam ja došao da dočekam Horvata i sutra izjutra, kad sam se već spremao da se vratim u puk, preduhitrila me je poruka preko kurira s molbom da dođem do nje u Krilov. Meni se ta poruka učinila neobična i nisam mislio da odem. Smatrao sam da nemam razloga za to. Ali počeo je da me moli i brat moje neveste. Rekao je da je i njemu mati poručila preko istog kurira da me pozove i da dođemo zajedno. Pošto to nije bilo daleko, pristao sam na njegovu molbu i pošao s njim. Stigli smo pred podne i otišli odmah domaćici. Ona me je, zajedno s ćerkom, dočekala vrlo ljubazno. Ručali smo i proveli zajedno sve do večeri u prijatnom razgovoru. Posle večere smo posedeli još jedan sat, a onda sam ja otišao u sobu koju su mi našli u susedstvu. I tek što sam hteo da legnem, kad eto ti majora Maksima Vujića sa ženom u posetu (on je bio blizak rod gospođe potpukovnikovice). Mi smo se znali još odranije. To je bio jedan vrlo cenjen stari gospodin. Dugo smo sedeli to veče i razgovarali.
Između ostalog rekao mi je da se gospođa potpukovnikovica rešila i poručila mi (kako sad tu Horvata nema i nema ko da smeta) da bi mi dala svoju kćer za ženu, ako se ja s tim slažem.
Ne mogu reći da mi ta vest nije bila mila. Odgovorio sam mu da ćemo se sutra opet videti, ali da hoću da se pre svega sam s gospođom potpukovnikovicom razgovorim o tome.
Major Vujić je zatim otišao, a ja ostao, legao u postelju i stao da razmišljam. Prvo mi je palo na pamet kako s Horvatom nisam u ljubavi, kako mi nije dao obećani potpukovnički čin i kako me je sve vreme obmanjivao. Pa onda, kako sam predao molbu za oslobođenje od dužnosti i kako moram sad u Petrogradu tražiti drugo mesto i ići u armiju, otići iz Nove Serbije, jer ona i tako zbog Horvatovog poslovanja ide na to da propadne. Pa kako bih imao mnogo teškoća ako se budem oženio, kako sam zbog Horvata mnogo izgubio i mesto na dvoru ostavio i kako mi baš ne bi trebalo da pod takvim prilikama stupam s Horvatom u srodstvo. A s druge strane, opet, ako se ne oženim zbog toga što mi je propalo sve što mi je Horvat obećao pa ostanem bez druga u životu, uđem u godine i ostanem bez naslednika, a bog mi dâ da steknem imanje — kome da ga ostavim posle sebe? Ta propada mi i to što imam i danas-sutra imalo bi i to da dođe tuđinu u ruke. A po tome što se gospođa potpukovnikovica rešila da mi da svoju kćer, ja vidim samo kako i ona i moja nevesta osećaju veliku ljubav spram mene. Osim toga, znam da one nemaju nikakve veze s Horvatovim prevarama, i ako bih se sada odrekao ženidbe, bile bi obe ogorčene na mene i moja bi nevesta, koja mi je dala već reč, žalila celog veka na mene. A uza sve to, ako takvu jednu devojku ostavim i oženim se kasnije nekom drugom, možda ta druga neće imati vrline koje ova ima, i ja bih posle mogao za ovom da žalim i da se za ceo život unesrećim.
Te su me misli cele noći mučile, tako da ni za trenutak nisam zaspao. Najzad, kad sam se malo pribrao, rešio sam da se ipak predam sudbini i da se oženim. A kasnije, ako se i desi da po svojoj molbi pođem u armiju, ja bih i svoju mladu ženu poveo sa sobom, kao što to mnogi viši oficiri u armiji rade. Pronađu ljudi načina i povedu žene sa sobom. A u slučajevima kad su primorani da ih negde ostave, i ja bih svoju tamo ostavio. I ako pođe sa mnom, moći će, kao mlada žena, da se mnogo čemu u tuđini i nauči. Videla bi život drugih naroda i njihove običaje, a imala bi prilike da nauči i strane jezike. I tako sam rešio da svršim tu stvar i da se oženim. U tom razmišljanju dočekao sam zoru, a onda sam ustao i počeo se oblačiti.
Malo kasnije dođe mi brat moje neveste, njegova me mati, kaže, moli da dođem. Ja se požurim s odevanjem i pođem s njime. dočekali su me vrlo lepo. Prvo nam je izneta kafa, a onda sam imao nasamo razgovor s gospođom potpukovnikovicom — povodom njene sinoćne poruke preko majora Vujića. Ona mi je rekla kako se ta stvar odavno povlači i kako je slušala od drugih Radi čega me je Horvat doveo. „Iako se još nisam s vama razgovarala, a isto tako ni sa Horvatom, ipak se zna da vas je on zavaravao praznim obećanjima. Ja sam ga se dosad bojala i nisam smela preko njega tu stvar pokretati, ali sada, kad njega tu nema i kad vi, kako čujem, tražite drugo mesto i spremate se da odete, započeta stvar sa udajom moje kćeri može propasti, i zato sam se ja“, reče, „rešila da sa božjom pomoći sve to sama privedem kraju. Zato sam vam sinoć preko mog rođaka, majora Vujića, i poslala poruku. Sad sam vam sve rekla — a vi izvolite rešiti kako hoćete.“
Kad sam čuo reči gospođe potpukovnikovice, zahvalio sam joj na iskrenosti i zamolio je da, po njenom dopuštenju, i devojka dođe. Gospođa potpukovnikovica na moju molbu ustade, dođe do vrata druge sobe i pozva moju nevestu. Ona uđe, ja je uzeh za ruku, sa rečima: „Ja mislim da vi, gospođice, odavno znate da ste mi namenjeni za ženu i da je mene zbog te stvari vaš stric i doveo iz Petrograda. Iako on sve do sada nije hteo da ostvari našu bračnu vezu, na šta sam ja uzalud čekao skoro tri godine, vaša mati, kako sam od nje čuo, želi i hoće da sama našu vezu brakom okonča. Ja se nadam da je to i vama poznato, a i ja se od svoje strane s tim slažem, ali bih hteo i vas da čujem — vaša reč bila bi mi najmiliji svedok vaše želje.“
Na tu molbu moja mi nevesta, porumenevši, odgovori da se ona volji i nameri svoje matere neće protiviti, a isto tako da se i ona sa svoje strane s time slaže.
Obradovao sam se njenom odgovoru i, pun nade za našu buduću sreću, poljubim se s njom i zamenimo se zlatnim prstenjem između sebe. Uzeo sam je zatim za ruku i poveo u drugu sobu. Tamo smo se poklonili pred njenom majkom (ona nas je bila ostavila nasamo), i ja sam rekao: „dopustite da vam predstavim vašu kćer, od ovog časa moju verenicu. Mi se oboje predajemo vašoj roditeljskoj milosti.“
Njihovi rođaci, koji su se tu zadesili, ustali su i čestitali nam. Tog dana smo se i u crkvi ispitali.
Taj dan smo s našim društvom veselo uz muziku proveli, a sutradan ja pođem u puk da pripremim sve što mi treba za venčanje. Kako se svemu tome nisam nadao, nisam ni imao ništa pripremljeno. Morao sam sve to na brzinu uraditi, jer nisam hteo da se svadba odgađa. Posle četiri dana požurio sam svojoj verenici u Krilov, a sutradan, u nedelju, venčali smo se i održali svadbu.
Moja tašta nije htela da nas odmah pusti od sebe. Ostali smo kod nje još dve nedelje, a onda sam sa svojom mladom ženom otišao u puk.
Kao što sam već rekao, razrešenje od dužnosti nisam mogao iz Kancelarije dobiti zato što Horvat nije bio tamo, i tako sam, hteo-ne hteo, morao čekati na njegov povratak, a za to se vreme sve preokrenulo na njegovu propast. O tome ću sad ispričati.
Horvatu je sudbina svakako odredila dokle će biti na sili i vlasti… Kad je stigao u Petrograd, on je kao i uvek počeo da utire sebi staze koje će ga odvesti tamo kud on hoće, a u sebe je toliko verovao da nije ni sanjao da se i njemu može nešto desiti. I pošto su se među gospodom desile neke promene, on je odmah čim je stigao počeo da traži nove zaštitnike, među gospodom bliskom novome caru. Hteo je da za budućnost u njima nađe oslonac i zaštitu, i, po svom običaju, gledao je odmah da ih potkupi.
On je i znao i video da je novome caru vrlo blizak njegov ađutant, Andrija Gudović, a isto tako da car ceni i svog kamerdinera, i zato je hteo da tu dvojicu pridobije novcem. Prvo je počeo da im odlazi bajagi u posete, a kad se s njima bolje upoznao, usudio se da ih daruje. Napunio je jednoga dana kesu zlatom i odneo je carevom kamerdineru. Zatekao ga je još kod kuće. Kad je ovaj video šta Horvat hoće, primio je kesu bez ijedne reči. Horvat je bio radostan smatrao je da mu je početak uspeo. Onda se bez oklevanja vratio u svoj stan, uzeo još veću kesu zlata i požurio ađutantu Gudoviću, da i nje ga zatekne kod kuće.
Uspelo mu je i na drugom mestu. Dao je ađutantu Gudoviću kesu sa zlatom i zamolio ga da je primi u ime još većeg budućeg poznanstva i prijateljstva. Gudović je kesu primio, ne pokazujući nikakve zahvalnosti. Rekao mu je samo da nema vremena za razgovor, da mora da se žuri da stigne caru na vreme — i tako ga otpremio. Horvat nije ništa posumnjao, mislio je da je udesio sve kako valja i bio je vrlo zadovoljan. Seo je u kola i vratio se pun nade u svoj stan i odmah stao da se pred svojim potčinjenima hvali i pravi važan. Hvalio se kako je tog dana velike stvari posvršavao i pričao, po svom običaju, preterujući kako je dočekan od tih osoba, kako mu je obećana careva milost, i svašta drugo što mu je samo na jezik dolazilo — onako već kako je on umeo da priča.
A ađutant Gudović, čim je on otišao, uzme onu kesu sa zlatom, ode caru i sve mu ispriča. Car je, međutim, to isto jutro čuo za isti takav poklon i od svog kamerdinera i jako se naljutio na taj Horvatov drski i nepošteni postupak. I da za takav čin ne ostane nekažnjen, naredio je da se Horvat javno ukori i da mu se sa sramotom vrate njegovi dukati.
Car se odmah setio da to što je Horvat uradio ne može biti bez razloga i da se tu mora biti nešto krije kad se tako požurio da dođe do protekcije. Zato je naredio da odmah napusti Petrograd i da se vrati u svoje mesto, a u Novu Serbiju da se kao inspektor pošalje pukovnik Spičinski. Spičinskom je pred polazak usmeno najstrože zapovedio da se u Novoj Serbiji o svemu raspita i uđe u sve Horvatove poslove do najmanjih pojedinosti i da ga obavesti o svemu što tamo bude našao.
Horvat o tome još ništa nije znao i kad se vratio u svoju „državu“, počeo se još više siliti. Prvo je počeo iza leđa grditi svoju snahu, a moju taštu, što je preko njegove volje udala svoju kćer za mene, a nije ni mene poštedeo. Grdio me je i psovao, kao što je već umeo, i pretio mi svojom silom i vlašću, a ja, kad sam to čuo, nisam hteo ni da mu odem. O sebi je, međutim, širio glasove kako je našao mnogo prijatelja koji su bliski novome caru, i kako je od njih bio lepo primljen, a sakrio je onu sramotu da su ga javno izobličili. Još se hvalio kako mu je obećano da će skoro i orden dobiti, i svakojake druge izmišljotine.
Ali sve mu se to brzo u žalost pretvorilo. Odmah za njim došao je, kao inspektor, pukovnik Spičinski. On se za prvo vreme nastanio u tvrđavi svete Jelisavete i razglasio svoj dolazak po celoj Novoj Serbiji. Od Horvata je zatražio sve račune o potrošenom novcu, a to isto je zatražio i od kancelarije za provijant, od komesarijata i drugih mesta koja su davala novac za Novu Serbiju.
I najednom, kao da je grom udario, pojurili su ljudi sa svih strana sa žalbama. Pre sviju major Šmit. On je odmah iz Mirgoroda požurio u tvrđavu svete Jelisavete i javio se inspektoru sa svim svojim aktima, optužujući Horvata za krađu državnog novca i moleći zaštitu. Horvat je, međutim, obavestio inspektora da je Šmit pobegao i pripisivao Šmitu velike zloupotrebe. Rekao je da je Šmit odneo, neznano kuda, sve račune i da mu ih zato on, Horvat, ne može pokazati. Na to mu je inspektor odgovorio da se njemu major Šmit javio i da su sva pismena akta kod njega, Šmita, sačuvana.
Šmitovim tragom pošli su još neki službenici iz kancelarija i podnosili inspektoru tužbe o krađi novca, pa su onda počeli dolaziti i potčinjeni Horvatovi oficiri iz četa sa svojim tužbama za štete koje im je on pričinio.
Inspektor nije gubio vreme, nego je odmah podneo caru izveštaj o svim tužbama koje su mu stigle. Car je na to postavio za glavnog inspektora general-poručnika kneza Grigorija Semjonoviča Meščerskog i poslao ga sa najvećim punomoćima u Novu Serbiju.
U to vreme stigla je vest da je sa pruskim kraljem sklopljen mir i da je rat završen — i ja posle toga više nisam ni mislio na armiju. Trebalo je sada preduzeti druge mere i naći sebi sigurno mesto.
Smatrao sam i ja za potrebno da se javim inspektoru: da ga izvestim da se nalazim sa pukom u Malorusiji, pod Horvatovom komandom, i da mu dam sva objašnjenja što se tiče moga puka. On je time bio vrlo zadovoljan i dozvolio mi da ostanem kod njega koliko dana hoću. Od njega sam i saznao sve podrobno šta je Horvat u Petrogradu počinio.
General-poručnik knez Meščerski poslan je, kao što sam već rekao, od cara u Novu Serbiju. Na putu, kod Novgoroda, sustigao ga je kurir s manifestom za Moskvu i druga mesta i od njega je saznao o promeni na prestolu. Mesto Petra Trećeg stupila je na presto carica Katarina Druga. Kad je to Meščerski čuo, odmah se vratio carici u Petrograd i referisao joj s kakvim je zadatkom poslan od bivšeg cara u Novu Serbiju i pitao kakvo mu ona naređenje daje.
Carica je znala za Horvatove poslove i zato je izvolela ponoviti knezu Meščerskom da ode u Novu Serbiju i započne isleđenje nad Horvatom.
Knez Meščerski se nastanio u samom Mirgorodu. Odmah je oduzeo Horvatu komandu, stavio ga pod policijski nadzor, i počeo da priprema isleđenje. Počeo je sa Horvatovim husarskim pukom.
Ulazio je u sve pojedinosti i odmah opazio da se vojna oprema posle određenog roka nanovo uvodila i služila opet do novog roka, a novac koji je za to dat Horvat je unosio u rashod, a u stvari — u svoj džep.
Neću da opisujem sve te Horvatove zloupotrebe, da ne dosađujem čitaocu, govoriću samo o važnijim stvarima.
Kad je general-poručnik knez Meščerski ušao u Horvatove poslove i kad mu je pukovnik Spičinski dao sve molbe i žalbe na Horvata, on je Spičinskog razrešio, jer je Spičinski bio podneo ostavku na službu i tražio da se vrati kući. Tako je ostao sam knez da vodi istragu. On je utvrdio krađu državnog novca i izvestio caricu o tome, a onda mu je kao pomoć za isleđenje i kao šef istrage poslan general-an-šef Ivan Fjodorovič Gljebov i uz njega general-poručnik Melgunov — pa su ta gospoda u tvrđavi svete Jelisavete započela rad. Na nesreću, uskoro se knez Meščerski razboleo i umro, ali komisija je nastavila i dalje s radom.
Ja sam ranije opširno ispričao o onoj mojoj šteti, to jest o mojoj zadržanoj plati, koju mi je Horvat za konje uzeo, kao i da sam o tome komisiji podneo žalbu. To se desilo u vreme kad je mir s Pruskom zaključen i rat završen i kad je došlo do nove formacije svih husarskih pukova. Trebalo je da se neki pukovi ukinu i da se tim ljudima drugi pukovi popune (o tome ću kasnije govoriti). I tako je rešeno da se ukinu Makedonski i moj Bugarski puk i da se ljudi iz njih rasporede u druge husarske pukove. Zato sam ja morao da molim general-an-šefa Gljebova, glavno lice u toj komisiji, da me pusti u Moskvu, gde je tada bio dvor, da za vremena nađem drugo mesto.
Kad sam stigao u Moskvu, predao sam Senatu molbu, jer je i moj puk, kao i Horvatovo naselje, potpadao pod Senat. U molbi sam izneo kako me je Horvat bez razloga zapostavio time što je proizveo mlađeg od mene po činu, Aleksandra Kostjurina, za potpukovnika, da sam ja za Bugarski husarski puk sakupio oko četiri stotine ljudi iz drugih država, koji su i danas u ruskoj službi, i da iz tih razloga tražim potpukovnički čin i rang ispred Kostjurina.
Molba mi je primljena i čin mi obećan. Izgledalo je čak da je moja stvar na sasvim dobrom putu, ali opet se našao neprijatelj preda mnom: Horvat me nije prestajao goniti. Kad je već video svoju propast, naimao je kojekoga od otpuštenih i slao s pismima gospodi u Moskvu moleći milost za sebe, a u isti mah pisao im je i o meni. Svom najboljem prijatelju, višem sekretaru Jermolajevu, koji je u to vreme bio u Senatu, pisao je (kako sam kasnije doznao) da gleda kako god zna da se moja molba osujeti. Svu krivicu za svoju propast bacio je na mene — ja sam kao bio povod svemu. I u tome je uspeo. Moja se stvar počela, na moju nesreću, otezati, morao sam da sedim uzalud u Moskvi i da se sve to vreme motam po Senatu. Koga god sam u kancelariji zapitao za moju molbu, niko mi ništa nije umeo da odgovori, i tako nikako nisam mogao uspeti da se iznese na sednicu. Jedino što mi je sekretar Monski iz sažaljenja rekao, upravo samo mi nagovestio, da odem višem sekretaru i da njega molim.
Tako sam i učinio. Otišao sam tom nečoveku kući, ali od toga nisam imao nikakve vajde. uvek me je njegov sluga presretao i govorio mi ili da gospodin nije kod kuće, ili da je bolestan, ili da danas nema vremena, nego da dođem sutra. Odlazio sam i gospodi članovima. Oni su me, doduše, dočekivali uvek lepo i govorili: „Vaša će stvar biti uskoro iznesena na sednicu, i mi ćemo se truditi da se reši u vašu korist.“ Tako me je viši sekretar Jermolajev čitava tri meseca zavaravao. Najzad sam jedva dobio rešenje u kom se naređivalo da se moja stvar prenese iz Senata na Vojnu kolegiju, koja će moju molbu proučiti i po mom zahtevu dati mi potpukovnički čin.
U to vreme postavljen je u Vojnoj kolegiji za viceprezidenta grof Zahar Grigorijevič Černišov. Ja sam mu se javio i on je moju stvar uzeo u svoje ruke. Saslušao je moju molbu na sednici i obećao mi potpukovnički čin. Čak me je zapitao u kojem husarskom puku želim da budem. Odgovorio sam mu da bih hteo u Moldavski zato što je u tom puku pukovnik Ivan Podgoričanin s kojim se odavno znam. „Nas smo dvojica u ćesarskoj službi bili u istom puku, pa bih voleo da i sad budemo zajedno, a tamo baš ima prazno mesto za taj čin.“
I tako je moja stvar bila gotovo svršena. Ali sreća me je opet izneverila, i opet smetnje, nevolje i propale nade…
Posle završenog rata s Pruskom došli su mnogi oficiri svojim poslovima u Moskvu (1763. godine), pa je došao i pukovnik Podgoričanin — u to vreme već brigadir. Kad sam čuo za njegov dolazak, požurio sam da se s njim vidim, kao sa svojim starim poznanikom. Rekao sam mu da ću i ja skoro u njegov puk i da mi je grof Černišov obećao da će me postaviti za potpukovnika. Podgoričanin se pokazao kao da mu je to milo, spomenuo je naše staro poznanstvo i kako je vreme, eto, donelo da budemo opet zajedno. Ja sam mu poverovao, pouzdao sam se u njegovo prijateljstvo, ali sam bio opet strašno prevaren.
Podgoričanin je sutra izjutra otišao grofu Černišovu da se razgovori o svojim poslovima. Grof je u razgovoru pomenuo moje ime (saznao sam za to od prijatelja, a i Podgoričanin mi je kasnije sam to priznao) i rekao da ću biti postavljen u Moldavski puk za potpukovnika. Hvalio me je i pitao Podgoričanina od kada se nas dvojica poznajemo, i još je dodao da sam ja naročito molio da budem u njegovom puku.
Hvalio me je i Podgoričanin i rekao da smo bili zajedno u ćesarskoj vojsci i da se odavna znamo, ali je ipak dodao: „Piščević je, vaša svetlosti, vredan hvale. Učen je, sposoban i ispravan, ali on je još mlad i za njega ne možebiti uvreda ako počeka za taj čin još godinu dana ima vremena, postići će i to. Nego, ja vas molim vaša svetlosti“, rekao je, „nemojte da izostavite jadnog i zaslužnog starog oficira u mom puku, nižeg majora Adama Janova, koga bih ja želeo da vidim proizvedenog za potpukovnika.“
Te su Podgoričaninove reči pokolebale grofa i moja stvar zastane. Iako sam ja često odlazio grofu, nisam ni od njega, ni od kog bilo drugog mogao čuti kako stoje moje stvari. I tako mi je vreme prolazilo u beskorisnom obijanju tuđih pragova. U Moskvi sam proveo četiri meseca, a još nikako nisam znao šta će sa mnom biti.
Jednog praznika pošao sam grofu Černišovu rano izjutra i zatekao ga kako sedi u naslonjači, a berberin ga češlja. Poklonio sam mu se i stao pred njega. On me je ćuteći pažljivo posmatrao jedno četvrt sata, a onda me zapitao: „Šta je, hoćeš li u Moldavski puk?“ — Ja mu odgovorim: „Vi ste mi, vaša svetlosti, tako izvoleli obećati“ — a on će na to: „Ne, ti ćeš otići u stari Srpski puk, u moju diviziju. Tamo je slobodno jedno potpukovničko mesto.“
Ja mu se posle tih reči poklonim. Rekao sam mu da sam zadovoljan.
To je bilo Velike nedelje, a onda je nastupio praznik Hristovog voskresenja i sednice se u državnim nadleštvima nisu održavale. I tako od mog odlaska nije moglo biti ništa. Morao sam još da čekam.
Međutim, opet se našlo nešto što me je onemogućilo. U Moskvi se tada nalazio u pratnji gospodina feldmaršala grofa Saltikova viši major Veličko, koji je pred kraj rata, na svoju molbu, razrešen dužnosti i poslan u Petrograd u Vojnu kolegiju. A kad je dvor došao u Moskvu, došao je tamo i on. Mir s Pruskom bio je već zaključen kad ti se moj Veličko pokaje što je dao ostavku na vojnu službu, pa kako je doznao da je meni grof Černišov obećao potpukovnički čin u Srpskom puku, Veličko me preduhitri, odjuri feldmaršalu grofu Saltikovu, koji je u to vreme bio u svom selu blizu Moskve, i zamoli ga da njega postavi na upražnjeno mesto u tom istom Srpskom puku.
Feldmaršal nije znao da je to mesto meni obećano, primi Veličkovu molbu i napiše Černišovu pismo, moleći ga da majora Velička proizvede za potpukovnika u Srpskom puku. Uz to pismo bila je priložena i Veličkova molba u kojoj je Veličko izjavljivao da je stvarno zbog bolesti bio nameran da da ostavku, ali pošto se sada oseća potpuno zdravim, želeo bi da nastavi sa svojom starom službom i zato moli za potpukovnički čin.
Kad je grof Černišov dobio od feldmaršala pismo i uz pismo Veličkovu molbu, on nije znao šta da radi. Da me ne ožalosti, nije mi hteo o tom ni da govori, a nije mogao ni feldmaršalu molbu da ne ispuni. A da proizvede i mene u potpukovnički čin nije bilo moguće, jer je, posle pruskog rata, bilo ukazom naređeno da se davanje činova obustavi pošto je u pukovima već bilo oficira preko određenog broja. Zato je grof Černišov (kako sam posle pola godine saznao) bio primoran da sve sakrije: i što mi je obećao Moldavski puk, pa mi ga Podgoričanin pokvario, i ovo sada u Srpskom puku što mi je osujetio feldmaršal svojim pismom i Veličkovom molbom. I, šta je znao, zadržao je akt o mom unapređenju kod sebe i držao ga ono nekoliko dana dok nije smislio kako da me iz Moskve ukloni pre nego što Veličku da potpukovnički čin.
Jednog jutra pošalje iz svoje kancelarije ordonansa po mene. Ja se požurim i javim mu se. On me dočeka sa rečima kao da se o nečem najobičnijem radi. Pitao me je imam li kakvu potrebu da odem do Ukrajine ili možda hoću odmah u Srpski puk u Smolensk, i koliko mi poštanskih konja za to treba. Odgovorio sam mu da bi mi trebalo da odem u Ukrajinu, u Novu Serbiju, po svoje stvari, i da mi za to treba pet konja.
Kad je grof to čuo, ode u svoj kabinet (tamo su se sigurno već nalazile gotove objave za putovanje poštom), pozove svog upravitelja kancelarije i za časak se opet vrati. Prilazi mi sasvim obično, nosi u ruci savijenu hartiju i pruži mi je: „Evo vam“, reče, „putna objava i izvolite poći u Ukrajinu, a odatle požurite u Srpski puk. Tamo ćete zateći već ukaz o svom postavljenju. Nemojte ništa da sumnjate, sve će biti po vašoj želji“ — i rekao mi da se u svemu na njega oslonim.
Izgledale su mi čudne te njegove reči i to što me tako brzo otpravlja. Pitam ga šta je po mojoj molbi urađeno, da znam s čim odlazim, ali on mi na to nije odgovorio, samo mi je još jedanput rekao da ni u šta ne sumnjam i da se oslonim na njega, sve će biti, rekao je, onako kako ja želim.
Posle tih reči punih ohrabrenja oprostio sam se s njim i pošao ne znam ni sam s čim. Na ulici odvijem putnu objavu i vidim da mi je čin kao što je i bio: čin višeg majora u Srpskom puku.
Tog sam jutra otišao još do Vojne kolegije. Pitam jednog sekretara, pitam drugog, molim da mi kažu šta je urađeno po mojoj molbi — niko ništa ne ume da mi kaže. Svi govore kako ne znaju. Samo mi je jedan rekao da je moj predmet zadržan kod grofa. Ja, šta ću, odem u stan i počnem spremati stvari, a onda pošljem po poštanske konje i krenem iz Moskve za Novu Serbiju.
Tamo je Horvatova komisija već bila završila s radom. On je bio osuđen, okovan, lišen svih činova i poslan u Vologdu na robiju, a imanje mu je bilo konfiskovano. Rešene su i sve molbe i žalbe u vezi s njim. Rešena je i moja, ona u kojoj sam se žalio što mi je zadržana plata zbog konja. Ta suma je imala da se naplati od Horvatove imovine, a konji da se prodadu na licitaciji. Njegovo pokretno imanje uzeto je za naplatu privatnih dugova, a sela pod državnu upravu dok se državi dug ne isplati. Posle toga imala su da se predadu njegovim naslednicima.
(Godine 1763. Nova Serbija je izgubila svoje ime, nazvana je Novorosijska gubernija. Dobila je novo uređenje. — Povlastice date Horvatu prestale su da važe).
Kad sam video šta je Horvata postiglo, da mu je žena s decom ostala u najbednijim prilikama, da su mu maloletni sinovi izbačeni iz službe, ja se nisam nimalo obradovao. Više mi ga je bilo žao zbog takve njegove sudbine nego što sam našao neko zadovoljenje u tome, iako mi je onemogućio napredovanje i naneo mi toliko zla. Nisam hteo u takvim prilikama ni novac za konje da uzmem. Zadržao sam ih sebi, a komesaru sam dao potpis kao da sam primio svotu koju mi je Horvat zadržao.
Posle toga ostao sam u Novoj Serbiji sve dok nisam pripremio ekipaž i dok nisam popravio kola, a onda sam uzeo ženu sa sobom i pošao u Smolensk, gde se Srpski puk nalazio. Žurio sam se. Hteo sam da što pre dobijem i vidim ukaz o mom unapređenju, koji sam, prema obećanju Černišova, imao tamo zateći.
Kad sam došao u puk, umesto radosti dočekala me je žalost. Tamo sam zatekao majora Velička već proizvedenog za potpukovnika, a o meni je u odluci sasvim kratko stajalo: iako je trebalo da dobijem čin,nisam ga mogao dobiti jer nema mesta ni u jednom husarskom puku i zato me treba uneti u spisak sa istim činom, višeg majora, u Srpski husarski puk. Tako mi je propala sva moja nada, i sav trud oko prikupljanja vojnika.
Skoro sam se razboleo od velike žalosti. Hteo sam da odem opet u Moskvu da se žalim na nepravdu. Ali koga bih molio? Opet grofa Černišova, koji je tada imao veliku vlast, a on mi može biti opet ne bi ništa učinio, nego bi mi možda samo naredio da se vratim u puk. Još bi se mogao i naljutiti, pa bi me možda i gonio i ometao mi kasnije napredovanje. A i put do Moskve i natrag mnogo bi odneo i bacio me u nepotreban trošak. I tako sam smislio da je bolje da na tom ostanem, a zato što mi je učinjeno krivo da podnesem komandi žalbu, a grofu Černišovu da pošaljem privatno pismo i da ga molim za pomoć.
Predao sam molbu. U njoj sam napisao da sam zapostavljen, da je Veličko proizveden za potpukovnika u Srpskom, a Adam Janov u Moldavskom husarskom puku, a da su obojica po rangu niži od mene i da zato molim izjednačenje u činu i viši rang od njihovog. Moja molba poslana je u Vojnu kolegiju i na nju mi je (kao i na pismo grofu Černišovu) došao brzo odgovor u kojem je bila data velika pohvala mojoj službi i istaknuto moje pravo na potpukovnički čin. Ali, pošto nije bilo upražnjenog mesta, a Kolegija nije mogla vršiti unapređenje preko određenog broja, to se tim rešenjem naređuje komandi da me o tom izvesti, a obećava mi se da ću ja, čim se prvo mesto bude ukazalo, biti postavljen na to mesto.
Meni je to rešenje saopšteno, ali ono me nije utešilo. Smatrao sam da sam ponižen. Hteo sam da i drugi put podnesem molbu, ali komandant divizije, general-poručnik Numers, odgovorio me je. On me je, mogu reći kao prijatelj, odvratio od toga i posavetovao da sve to izbacim iz glave i da stupim na dužnost (ja još nisam bio uzeo službu, nego sam živeo privatno pri puku). Kad bih posle te molbe poslao još jednu, govorio mi je general, to bi se smatralo kao protivljenje.
Stvar je već rešena, odluka je pala, a još mogu izgubiti i platu ako i dalje ostanem bez službe.
Nisam smeo dalje odlagati, morao sam se na šta bilo rešiti. Ako ne stupim na dužnost, navaliću na sebe nove brige i nevolje i upasti opet u neku nesreću, jer sam bio svestan da mi je sudbina uvek bila puna prepreka i smetnji, da je moja sreća nemoćna i da ja nisam u stanju da učinim da bude drugačije. Morao sam se, dakle, pomiriti sa stvarnošću i, hteo-ne hteo, priznati Velička kao starijeg od sebe, i predati se sudbini.
I tako sam stupio na dužnost u Srpski puk. U tom puku, posle završenog rata sa Pruskom, postavljen je za pukovnika Petar Tekelija (mesto Stojanova, koji je otišao u penziju). Tekelija je bio iz Ćesarske. Po narodnosti bio je Srbin, ali ja ga tamo nisam poznavao. Video sam ga možda jedanput ili dvaput, ali kako sam ja u ono vreme bio još na naukama, a on već svršen čovek i poručnik, nismo se zbog razlike u godinama ni mogli znati. On je kasnije ostavio svoju domovinu i otišao u Rusiju, a ja sam ga upoznao zapravo tek kad sam i sam došao ovamo. Prvi put sam ga video u Moskvi kad sam stupio u službu i tada smo se upoznali. Ja sam onda bio po činu od njega stariji, ali on je posle u armiji proizveden za potpukovnika, kao što sam ranije govorio, i sad se, eto, desilo da ja budem u njegovoj jedinici, kao mlađi. I to mi je bilo vrlo teško, ali šta sam mogao kad mi je sudbina bila takva. Morao sam da sagnem glavu i ćutke pređem preko svega.
Tekelija mi je bio pukovnik, a ja njegov potčinjeni. Trebalo ga je, dakle, priznati i poštovati kao što služba zahteva. Kad sam stupio na dužnost, on se spram mene pokazao dosta ljubazno i moglo se verovati da mu moj dolazak neće biti protivan, i ja sam se nadao da će mi biti naklonjen kao sunarodnik, ali prevario sam se. Kad bude vreme, ispričaću i za njega kakve je osobine imao i kakav je bio po duši.