Deo 1, Poglavlje 5
Po toj naredbi mi smo se krenuli u maju, ali tek što smo prošli kroz Gornji Pfalc i ušli u Bavarsku, i trebalo da produžimo marš kroz Češku, dobijemo naredbu da se maršira natrag u Slavoniju. Tome smo se svi obradovali. Pukovi su se razdvojili, i pošli svaki svojom maršrutom pravo prema Austriji. Od izlaska iz zimskog stana jednako smo marširali po rđavom vremenu; sve vreme nas je pratila kiša, i u Austriju smo ušli po raskaljanim putevima. Na tom maršu ništa vredno nismo imali da vidimo, a i vreme to nije dozvoljavalo. Jednako marširajući, uvek sam bio mokar, i radostan sam bio ako mogu preko noći ogrtač da osušim, sat-dva da odspavam i da se odmorim. Tako smo ušli i u Mađarsku i u julu stigli u donju Slavoniju.
Naš puk sa svima četama marširao je zajedno još nekoliko dana, a onda su se u maršu čete razilazile kuda je kojoj prema putu zgodnije bilo u svoja naselja. Meni i ocu major je dozvolio da nekoliko dana provedemo kod kuće, s tim da se posle toga vratimo i da mu se javimo. Kad smo prolazili kroz naša sela, čujemo da ljudi govore da se naša landmilicija, kao i sve druge, raspuštaju, i da će se iz istih naselja regrutovati novi regularni pukovi. Mi tim glasovima iz početka nismo hteli verovati, ali docnije se doista tako desilo.
Sa ocem sam otišao majoru a od njega pravo komandantu puka, Sekuli Vitkoviću (mome ujaku, o kom sam ranije već govorio), i tu doznamo da će se zbilja pukovi landmilicije raspustiti, a mesto njih da će se stvoriti novi regularni pukovi, i da je dvor za to već odredio komisiju.
Ostali meseci i zima te godine prošli su, a ta se komisija nije pojavljivala.
Iduće godine, 1746, s proleća, došao je komesar određen od dvora, general-feldmaršal-lajtnant baron fon Engelshofen u Slavoniju i nastanio se u tvrđavi Petrovaradinu. Tamo su, prema naredbi, imali da se okupe i svi štabni i viši oficiri našega Podunavskog puka. Na tom je skupu general-komesar objavio vest o ukidanju landmilicije i o uvođenju novih regularnih pukova, pa je naredio da se i srpski prevod naredbe date od kraljice Marije Terezije1 pročita pred narodom. U toj naredbi je stajalo da njeno veličanstvo objavljuje Podunavskoj i ostaloj svoj srpskoj landmiliciji, od najvišeg do najnižeg čina, svoje blagovoljenje i zahvalnost za njihovu svagdašnju vernu službu, kojom je njeno veličanstvo uvek bilo zadovoljno, i ovom naredbom premilostivo objavljuje da najviši državni interes zahteva da se na granici turskoj, prema reci Savi, uvedu i urede regularni pukovi iz istih naselja srpskog naroda i da je za to uređenje određen u komisiju general-feldmaršal-lajtnant baron fon Engelshofen — što se svima objavljuje.
Dosadašnja landmilicija u unutrašnjosti zemlje ukida se, s tim da ako ko od vojnika iz pukova bivši landmilicije želi da se preseli na određena vojna mesta, može to učiniti bez ikakva ograničenja. Daje im se rok od tri godine da mogu u svojim ranijim naseljima rasprodati zemlju i kuće i preći u nova mesta kud ko već želi. Ko se za tri godine ne bude iselio, ako je prost vojnik, dužan je da ostane na svome starom mestu pod državnom upravom Mađarske komore.
Posle toga general je objavio svima oficirima: ako ko zbog starosti ili zbog domaćih prilika ne može poći na novo mesto, nego želi da ostavi službu, takvi će predati molbe koje će se podneti njenom veličanstvu carici na rešavanje.
General je i dalje ostao u Petrovaradinu da vodi posao oko sastavljanja službenih spiskova oficira, i zato smo se mi oficiri skoro svaki dan tamo nalazili. Njemu je bilo potrebno da se upozna sa oficirima, i zato je sa svakim lično razgovarao, nemački s onim ko je znao, a sa ostalima preko prevodioca, pitajući te ovo, te ono i dodajući svoje primedbe. Naposletku je stigao i do mene. Kako sam ja tu stajao, on me je video i zapitao ko sam i kako se zovem. Na to mu je odgovorio moj ujak, potpukovnik Sekula Vitković, pokazujući na moga oca, da sam ja njegov sin, da sam ađutant u puku i da sam bio u poslednjem ratu s Francuzima. Uz to je dodao da se nada da u ovom sadašnjem formiranju novih pukova neću biti lišen milosti gospodina generala.
General je ove reči moga ujaka saslušao sa zadovoljstvom. Njemu je služba mojih predaka u Austriji bila poznata, a i mog je oca dobro znao i odgovorom je svojim pokazao da se mogu nadati njegovoj pažnji — kao što se uskoro i pokazalo.
Kad je general završio razgovor s mojim ujakom, prišao je meni i stao me na nemačkom ispitivati: znam li nemački, i gde sam učio, a ja sam mu sve na nemačkom odgovarao (u to doba retko je koji Srbin govorio nemački ili koji bilo strani jezik, a još je ređe bilo da je ko znao matematiku).
Ja sam se u tom prvom susretu dopao generalu, zato je naredio da ostanem kod njega, i često se posle toga dešavalo da se sa mnom u slobodnom vremenu razgovara, da me pita ponešto o mome školovanju ili o nekom službenom poslu. Imao sam sreće da ga uvek svojim odgovorom zadovoljim, i tako sam mu još više ušao u volju. On me je postavio za poručnika i preporučio posebno njenom veličanstvu carici Mariji Tereziji.
Kad je zatim general pošao kroz sve čete po naseljima bivše Podunavske landmilicije, ja sam ga uvek pratio. U svakom naselju gde su čete živele, naređivao je zbor vojnika i objavljivao carsku naredbu, onu istu koja je oficirima bila već saopštena. To je kod naroda stvorilo veliko uznemirenje, jer je narod smatrao za uvredu i za gaženje privilegija što se ukida landmilicija, i što mora ili ostati u ugarskom podanstvu ili se seliti i ostavljati svoje kuće. Ali je ipak ostalo na tome, jer se ta naredba ni na koji način nije mogla promeniti.2
Meni je bilo naročito milo što sam s mojim generalom bio svuda zajedno: obišli smo i druge landmilicije u Slavoniji, to jest Posavsku, Brodsku, Gradištansku i došli do granice hrvatske; pregledali smo sva mesta duž granice, određivali gde će biti straže i glavni šarevi na obali Save prema turskoj strani, merili smo kroz guste šume rastojanja radi krčenja novih puteva, i crtali nove karte.
Radeći te poslove upoznao sam se sa upraviteljem generalove kancelarije i sa drugima i sa svima se sprijateljio. Imao sam dovoljno prilike da se obavestim o svemu što se radi, za svoje potrebe mnogo štošta sam i beležio, što mi je posle poslužilo kao korisno obaveštenje.
Kad je jesen nastupila, general se rešio da ostane u donjoj Slavoniji, u Vukovaru, jer se taj grad nalazi u sredini te pokrajine. Tu je namestio kancelariju i odredio to mesto za svoje sedište dok ne završi povereni posao.
Sledeće zime, 1747. godine, general je dobio naredbu da ide u Beč na dvor. Sa sobom je poveo samo sekretara i jednog pisara, uz kojeg je hteo i mene da povede, ali jedan događaj pokvario je moj odlazak: u putu mi se polome kola, ja teško povredim ruku i tako budem primoran da ostanem — a general je ostao u Beču sve do proleća, i to zbog važnih zahteva koje su Mađari podneli kraljici i carici (a ti su se zahtevi ticali bivše vojne granice, naročito Pomoriške i Potiske landmilicije).
Za to vreme ja sam prešao svome ujaku, potpukovniku Vitkoviću, koji je i dalje bio u Petrovaradinskom Šancu, na svom ranijem mestu, a moj otac bio je privremeno premešten u Sremske Karlovce, gde je i čitavu kuću preselio i ostao tamo blizu dve godine.
Moja je namera bila da se ne odreknem sreće koja mi se ukazala, nego da iskoristim priliku koja mi se u mojim mladim godinama pružala. Hteo sam da otputujem u Beč, svome generalu, ali me je sudbina omela i postavila mi prepreku, sa kojom su otpočele da se nižu sve moje kasnije nesreće i patnje.
Rekao sam da sam po odlasku generalovom prešao svome ujaku, potpukovniku Vitkoviću, u Petrovaradinski Šanac. Odatle sam posle otišao ocu u Karlovce (ova dva grada udaljena su jedan od drugog svega dve milje) s namerom da javim ocu da hoću da putujem u Beč, ali to me je baš skrenulo na drugi put: otac a naročito mati nisu hteli za moj put ni da čuju, nego su mi naredili da ostanem kod njih sve dok se general ne vrati.
Karlovci su glavni grad čitavoga našeg naroda i rezidencija srpskoga mitropolita. Tu se čuvaju narodne privilegije i sva arhiva. U to vreme tu se nalazio i patrijarh srpski Arsenije Joanović Šakabenta. On je izbegao iz Turske sa nešto naroda za vreme rata koji se 1737. vodio protiv Turaka, u doba ćesara Karla Šestog. Šakabenta se potpisivao kao Arsenije Četvrti, a bio je postavljen na upražnjeno mitropolitovo mesto. Kad se moj otac preselio u Karlovce, patrijarh je bio u dubokoj starosti. Ja sam mu često odlazio i on me je zavoleo. I otac mu je odlazio, a patrijarh, kao dobar čovek, voleo je što mu dolazimo i čak nam je za naše posete bio zahvalan. Njegova rođena sestra bila je udata za pukovnika Atanasija Raškovića, kneza srpskog, koji se doselio zajedno sa patrijarhom (Rašković je u Turskoj bio knez u Starom Vlahu i Novom Pazaru u Rasciji3, svoje je sve imanje ostavio i po pozivu prešao u Ćesarsku).
Rašković i patrijarhova sestra imali su dece: sina, koji je već došao do kapetana, i četiri kćeri od kojih se najstarija udala za kapetana Ševića, a posle nje je dolazila Dafina. Čitava Raškovićeva porodica dolazila je patrijarhu u goste i tu sam i ja imao prilike da ih sve vidim.
Moji roditelji su imali četrnaestoro dece i sva su pomrla sem mene i moga mlađega brata Gavrila. Od žalosti za decom moja je mati izgubila zdravlje, i zato je imala veliku želju da me vidi oženjenog. Da tu nameru ostvari, ona je radila na tome zajedno s mojim ocem. Jedanput mi je u razgovoru otkrila da namerava da isprosi za mene kćer pukovnika, kneza Atanasija Raškovića, Dafinu, i tražila moj pristanak, govoreći: „devojku si“, veli, „video. Ona je iz najbolje porodice u našem narodu, a i otac joj je velik čovek i velik gospodin i može nam uvek biti od pomoći.“
Ja sam oćutao, jer mi ženidba tada nije bila ni na kraj pameti. Mislio sam tada samo o dobrim konjima, o novim uniformama, o oficirskoj opremi, i o tome kako ću dobiti viši čin; to sam naročito želeo, i samo o takvim stvarima sanjao.
U tome što nisam ništa odgovorio moja je mati videla da ja ne pristajem, pa je podigla glas i upitala me: „Zašto ćutiš, zašto na moje reči ništa ne odgovaraš? Tvoje ćutanje govori da ti ne pristaješ“ — a ja sam i na to, oborenih očiju, ćutao. Ona je onda zaplakala i, prekorevajući me, govorila da ona, kao mati, ima dobre namere, da je ona toliko žalosti podnela zbog dece, da je zbog dece i zdravlje izgubila, da su se ona i otac toliko brinuli o mome vaspitanju i školovanju, „a ti“, govorila mi je, „prezireš sve to, i pokazuješ se nezahvalan, nećeš da mi učiniš po želji“.
Kad sam to čuo i kad sam video kako mi plače mati, koju sam voleo više nego išta na svetu, zastideo sam se i srce mi se steglo. Prišao sam joj, poljubio je u ruku i kazao: „Ne žalostite se, mamice, kriv sam što vam nisam odmah odgovorio na vaše pitanje, nego vas time uvredio i do suza doveo. Dobro, mamice, samo moram da vam nešto kažem“, rekao sam. „Ja sam dužan da vas u svemu slušam i ni u čemu da vam se ne protivim, ali ja sam tek iz dečijih godina izišao i ženidba ne odgovara mojim godinama. Mene bi bilo sramota da se nazovem ženjenim čovekom. Ja sam tek otpočeo da služim, čin mi je još mali, i, najzad, ima nešto u meni što se protivi, nešto mi govori da od toga ne bi bilo nikakva dobra4.“
Kad je ona čula ove moje reči, odgovorila je: „Pazi proroka. Otkud ti možeš unapred znati šta će biti? To su samo prazni izgovori“ — i podigavši ruku, udarila me po obrazu, ali ne sa ljutinom, nego kao mati koja voli svoje dete, i završila pitanjem: „Dakle, kako misliš?“
Ja više nisam znao šta ću, pa sam joj rekao: „Vi, mamice, možete sa mnom što god vam je volja, ja se ne smem protiviti.“
Ona je, izgleda, sve to ispričala ocu, jer mi je on sutradan stao čitati čitavu propoved naređujući mi da imam sve da slušam; i ja se pokorim njihovoj roditeljskoj volji.
Moji roditelji su posle toga stali da čine pripreme, ne govoreći o tome nikome ništa. Ljudi su ipak videli njihovo pripremanje i setili se da će se to ticati mene i moje ženidbe, samo nisu znali koja je i čija je devojka.
Jednoga dana čujemo da je patrijarh dobio goste, došao mu je pukovnik Rašković sa celom porodicom. Drugoga dana otac, mati i ja pođemo u patrijarhov dvor. Tamo je u jednoj polovini kuće bio pripremljen stan za pukovnika i njegovu porodicu. Posetili smo ih i oni su se obradovali i lepo nas dočekali. Tad sam se upoznao i sa pukovnikovim sinom, kapetanom, koji je bio, mislim, deset godina stariji od mene, ali još neoženjen. Ja sam njega i ranije video, ali se nismo upoznali. Sad smo se upoznali, poljubili se, šetali u razgovoru po sobama, pa svratili i kod patrijarha. Patrijarh nas ljubazno primi, posluži voćem i slatkišima. Posle smo se opet vratili pukovniku.
Ja sam se sa mojom budućom nevestom video, ali nismo jedno drugom ni reči kazali, već i zato što je bilo protiv običaja slobodno razgovarati s devojkom, iako sam ja tu smelost smeo sebi dopustiti, pošto sam se šetao s njenim bratom. Mogao sam joj prići i upitati je za zdravlje i ukazati joj poštovanje, a uz to još štogod progovoriti, ali ja se nisam usudio da to učinim da njeni roditelji već prvoga dana ne pomisle o meni štogod rđavo. Ipak, pored svega toga, naši su se pogledi sretali. Devojka mi se učinila mila i vrlo lepa. Ona je bila godinu dana mlađa od mene, a ja sam imao sedamnaest godina. Eto, kakav sam ja bio mladoženja.
Ja i moji roditelji ostali smo tamo skoro do večera, i onda se vratili kući, a sutradan izjutra dođe ocu čovek od patrijarha s pozivom da dođemo sve troje na ručak. Otac se zahvalio i obećao da će doći, a mati mi naredila da obučem najbolju uniformu. U jedanaest sati odvezli smo se u dvor. Patrijarh nas je primio vrlo ljubazno. Ubrzo je došao i pukovnik Rašković sa porodicom. Pozdravili smo se, a zatim smo posedali za postavljen sto.
Patrijarh je i pored svoje duboke starosti živeo raskošno. Kod njega je bilo sve kako treba. Imao je dosta posluge, ali i starešina posluge i skoro svi ostali bili su, većinom, Nemci. Kako je tog dana bio njegov rođendan, sva je posluga bila u bogatim livrejama. Za vreme ručka svirala je muzika.
Posle ručka otišli smo u drugu sobu, koja je bila pred spavaćom sobom. Tamo nas je čekao desert i poslužena nam kafa. Posle ručka došlo je još gostiju, došao je iz Petrovaradina direktor pošte, Andrejević, sa ženom, sinom i dve kćeri, i još dva oficira, Srbina, iz puka Budajevog, da čestitaju patrijarhu dan rođenja. Tako se sastavilo poveliko društvo, a s tim i lepo raspoloženje.
Patrijarh je zaželeo da igramo i zamolio da se otpočne bal. Prvi je zaigrao pukovnikov sin, a za njim odmah ja. Tu sam se već osmelio i pozvao moju suđenicu na igru. U lepoj zabavi proveli smo do duboke noći. Stari patrijarh je bio vrlo raspoložen, voleo je društvo, pa smo igrali i igrali. Tako je prošao taj dan; pukovnik je trećeg dana posle toga otišao kući.
Nekoliko dana posle toga pozove me otac k sebi u spavaću sobu i natera me da napišem pismo pukovniku Raškoviću. On mi je diktirao i ja sam između ostalog napisao: Ako je božja volja i ako gospodin pukovnik pristaje, moj otac želi da prosi kćer gospodina pukovnika, Dafinu, za mene. Ako pristaje, neka odgovori i odredi dan kad se može doći.
Na ovo pismo, preko istog čoveka, gospodin pukovnik je odgovorio ljubazno da pristaje i rekao da možemo doći kroz dve nedelje (to je bilo pred veliki post, o pokladama).
Kad je moj otac dobio odgovor, poveo me je mome ujaku, potpukovniku Vitkoviću; poverio mu je svoje namere, pokazao mu i odgovor pukovnika i zamolio ga da u određen dan i on pođe s nama. Moj se ujak obradovao, ali je zbog slabosti izjavio da ne može ići, nego da će poslati s nama svoju suprugu, moju ujnu.
Pošli smo, dakle, na put pukovniku u ponedeljak pokladne nedelje. Nismo znali da je pukovnik za taj dan pozvao i patrijarha, ali je i on s nama zajedno tamo stigao. Gospodin pukovnik nas je vrlo lepo dočekao; sutradan smo se sporazumeli, mene su s nevestom prstenovali, a svadbu smo odredili za posle Uskrsa. Tamo smo proveli celu pokladnu nedelju lepo i veselo, i vratili se prvog dana posta.
Posle toga, nije prošlo ni deset dana, nastala je žalost i tuga. Zla sudbina je našu nameru osujetila. Moja se mila mati teško razbolela i posle četiri nedelje, ne dobivši nikakve pomoći od lekara i doktora, završila svoj život.
Svako može zamisliti moju žalost kad sam video mater kako leži u sanduku. Ono što je toliko želela da vidi, nije dočekala. Mesto radosti sad sam dočekao toliku žalost.
Pokoravajući se njenoj volji ja sam pristao na ženidbu, iako sam bio skoro dete. Nadao sam se da će mi mati biti u svemu na pomoći. Mislio sam da se neću ni o čemu morati brinuti osim o službi, a sad najedared tako težak udarac.
Tako sam tada razmišljao i u pameti jednako ponavljao njene nežne reči kad je videla da joj se smrt približava. Sećao sam se njene žalosti zbog mene, koju je sa sobom u grob ponela, sećao sam se kako je tražila da jednako budem pored njene postelje, sećao sam se s kakvom je žalošću život završila, pri svesti do kraja, i kako za sve to vreme s mene nije očiju skidala, kako je izdišući rekla: „Neka te bog čuva, ja odlazim“, i s tim rečima i završila.
U toj velikoj tuzi mislio sam da ću s njom zajedno u grob poći, tolika me je žalost obuzela. Pao sam na njeno mrtvo, hladno lice i oblivao ga suzama — i veruj mi, dragi čitaoče, da i danas, posle više od trideset godina, kad se toga setim, od suza jedva vidim to što pišem.
Moj otac, u teškoj žalosti, naredi mi da što pre napišem pismo mome budućem tastu, pukovniku Raškoviću, javim mu za taj nesrećni događaj i zamolim da on i moja verenica dođu na poslednje celovanije.
Odmah sam poslao pismo preko glasnika, ali oni nisu mogli tako brzo doći, jer putujući samo na jednu stranu jedva bi se stiglo za dva dana, a sa mrtvim telom nismo mogli toliko da čekamo. Drugi naši srodnici koji su se na ovu žalost iskupili, i dvorski arhijerej patrijarhov, kog je patrijarh na pogreb poslao, savetovali su nam da ne čekamo. Telo je bilo opevano u Karlovcima, u Gornjoj crkvi, i zatim sahranjeno.
Kad je naš glasnik stigao pukovniku s pismom i kad su oni na koverti videli crni pečat i pročitali vest o smrti, obuzela ih je velika tuga, a naročito moju verenicu. Ali neću čitaoce time da zamaram, dosta je da kažem da se moja verenica od tuge razbolela i da je bolovala nekoliko dana, tako da je posle sahrane došla samo moja tašta sa sinom i mlađom kćerkom. Oni su ostali s nama nedelju dana, a zatim se vratili kući.
Posle te naše žalosti ja i otac smo ostali u Karlovcima do maja meseca, a onda je prema izveštaju glavnoga komesara, gospodina general-feldmaršal-lajtnanta barona fon Engelshofena, godine 1748, došla naredba od komande o oficirima, kao i odluka njenog veličanstva o novim regularnim pukovima — s naznačenim mestima gde će se nalaziti i s nazivima: 1. Petrovaradinski pešadijski, 2. Sremski husarski, 3. Brodski pešadijski, 4. Slavonski husarski, i 5. Gradištanski pešadijski.
Tada je i moj otac izvešten da je postavljen za starijeg kapetana Sremskog husarskog puka, i o tome mu je poslan novi dekret, a četa da mu bude u šancu Krčedinu. Za mene je opet došla naredba po kojoj sam na predlog moga generala postavljen od njenog veličanstva za poručnika (lajtnanta) u istom, Sremskom husarskom puku. U isti puk došao je i moj tast, kao pukovnik, a moj ujak, Sekula Vitković, kao potpukovnik, što mi je davalo utehe i nade. Ali to se brzo prekinulo, jer je iste godine došlo novo prevođenje oficira iz jednog puka u drugi. Mene je moj general preveo u Slavonski husarski, kojem je on bio starešina. Kad sam dobio naredbu o tom prevođenju, otišao sam u puk i tamo našao novog komandanta, pukovnika, koji se zvao Petrandi. Petrandi nije bio Srbin, nego Albanac (Tiprovac), preveden iz nekog ugarskog husarskog puka. On je bio čovek obrazovan, znao je više jezika, a između ostalih i slavenski je lepo govorio.
Javio sam se i njemu i majoru. Major mi je bio dobar poznanik i veliki prijatelj moga oca, a zvao se Mihajlo Prodanović.
Pukovnik me je primio ljubazno i zadržao na ručku, a sutradan sam dobio naredbu da sam određen u prvu četu. Meni je to bilo vrlo milo, a naročito zato što ću živeti pri štabu, gde se uvek iskupljaju oficiri, pa ću provoditi ugodno s njima vreme.
Sa mnom u istoj četi bio je jedan zastavnik, nešto malo stariji od mene, Stevan Janković, s kojim sam se odmah od prvog dana sprijateljio i lepo s njime živeo.
Kad sam primio četu, napravio sam spisak ljudi i inventar stvari i na raportu predao to pukovniku. Tako sam stupio na novu dužnost.
Ubrzo zatim dobio je moj pukovnik naredbu da putuje u Beč, a i general je imao da ostane u Beču čitavu godinu u Dvorskom vojnom savetu, koji je tamo bio ustanovljen u vezi s novim pukovima.
Pukovnikov odlazak naveo me je da preko majora izmolim od pukovnika da do njegovog povratka otputujem ocu radi nabavke oficirske opreme.
Pukovnik mi je molbu odobrio, i kad sam ga ispratio, odmah sam otišao kući ocu i zatekao ga u istinski žalosnom stanju. U velikoj žalosti nije znao ni šta da radi ni kuda da se okrene; jednom reči, čitava kuća je propadala, jer nije imao ko kuću da vodi. On, dok je pokojna mati bila živa, ni o čemu nije vodio brigu osim o svojoj službi.
Prošlo je već bilo šest meseci od materine smrti i mog oca su stali da nagovaraju na ženidbu. Govorili su da se ne može bez domaćice, a više od sviju nagovarao ga je moj ujak, Vitković. Moj otac iz početka nikako nije hteo da pristane na to, niti je hteo da tako brzo skine crninu. On uopšte nije nameravao da se ženi, ali kako su mu o tome jednako govorili (ili je možda i sudbina tako htela), on je na kraju dao mome ujaku pristanak — a gde i koga da prosi nije znao, ali ujak mu je rekao: „Ja ću se o tome sam već pobrinuti i tebe o svemu izvestiti.“
Posle nekoliko dana piše moj ujak ocu, zove ga da dođe. Kad je moj otac otišao, ujak mu pokaže pismo, odgovor udovice kapetana Zorića. Ona je na pismo ujakovo odgovorila da pristaje i da očekuje njega i moga oca kod svoje kuće.
I ja sam s ocem išao ujaku i tamo tu tajnu doznao, inače ranije nisam o tome ništa znao. Ujak mi je sam to poverio: kad se već dogovorio s mojim ocem, poveo me je u vrt i počeo mi o tome lepim rečima govoriti, savetujući me da se ne žalostim. Ja mu na to nisam umeo ništa odgovoriti, samo sam se zaplakao.
Moj ujak, koga sam se ja uvek bojao, pogledao me je i rekao: „Zašto plačeš? Zar misliš da bi bolje bilo da ti otac ostane neženjen? Kakvu bi ti korist imao da kuća i imanje sasvim propadnu? A, osim toga, i tvoja svadba treba da se svrši, a bez prave domaćice o tome se ne može ni govoriti. Ja ti to kažem, a ti sad kako znaš.“ Na to sam mu ja odgovorio: „Ne protivim se ništa, ali očeva ženidba došla je suviše brzo. Bar da je prošla godina dana od materine smrti.“
On mi je na to rekao da slučaj kao očev nije ni prvi ni poslednji, tako je bilo i tako će uvek biti, i što biti mora, mora. Nego da idemo tamo svi zajedno pa da se ta stvar svrši. Ja sam na to odgovorio: „Dobro, neka bude kao što želite.“
Jedno četiri dana posle toga pošao je moj otac, ujak, ujna sa kćerima i rođacima udovici Zorićevoj: njeno mesto od Petrovaradinskog Šanca bilo je udaljeno jedan dan kolima. Tamo se moj otac odmah s njom i venčao, a ja sam za to vreme ostao u kući ujakovoj i čekao da se vrate. Oni su se posle nekoliko dana vratili, gosti su se iskupili i veselje se ponovilo.
Moja nova mati, ili maćija, vodila je politiku i počela lepo oko mene. Gledala je da što pre dođe do moje ženidbe. Obavestila je o tome i moga tasta, pukovnika Raškovića, i kad je dobila od njega pristanak, određen je dan za dolazak; i tako trećeg meseca posle očeve ženidbe, svršila se i moja svadba.
Ja sam se oženio, ali ni ja ni moja žena nismo umeli kuću voditi. U to doba svaki oficir u tim novim pukovima bio je dužan da vodi gazdinstvo pošto je po uredbi oficirima, u doba mira, pripadala samo polovina plate, a kao druga polovina davana je zemlja koju je svaki bio dužan obrađivati i od toga živeti.
Iako mi je ta uredba bila poznata i zemlja mi bila data, ja, zbog svoje mladosti, nisam umeo na toj zemlji ništa da otpočnem, nego sam je dao pod vrlo malu arendu. I zato sam rešio da za izvesno vreme ostavim svoju ženu kod oca, da požurim u puk jer mi je odsustvo isteklo, a i čuo sam da mi se pukovnik iz Beča vratio.
Uskoro posle moga dolaska u puk doznalo se da sam se oženio pa su mi svi čestitali i prekorevali me, a naročito gospođe, što mladu svoju nisam poveo, nego sam je samu ostavio. Na kraju je i moj pukovnik za to doznao, pa me i on o tome pitao. On nije znao da sam se ja odavno imao oženiti, niti zašto mi je ženidba odlagana. Kad mu je major Prodanović sve podrobno ispričao, a i ja mu ponovio istoriju svoje ženidbe: kako je moja mati tu stvar započela i kako nije dočekala njen završetak, onda su se pukovnik, a naročito pukovnikovica, na mene sažalili, a pukovnik je bio toliko velikodušan da me je odmah poslao mojoj mladi.
Moj povratak kući koliko me je obradovao, toliko me je i ožalostio. Ženu sam zatekao plačnu i neveselu. Iako mi nije htela reći pravi uzrok, nego samo da joj je bez mene bilo teško, ipak sam doznao šta je — ali sada ćutke prelazim preko toga.
Posle nekoliko dana otišli smo ja i ona mome tastu i ujaku Vitkoviću. Pošto su i tast i ujak živeli u istom mestu, u susedstvu, prešavši iz svojih ranijih stanova u puk, to sam mogao svakoga dana kod obojice da budem, i tako smo prilično ugodno vreme provodili.
Vraćajući se u puk nisam poveo ženu sa sobom, nego sam je ostavio kod svoje tašte, s tim da ona tamo samo neko vreme ostane dok ja u četi svoj novi stan ne udesim i u njega se ne preselim. Ali su tu moju nameru osujetili drugi poslovi, a naišli su i novi događaji: kad sam stigao u puk, čuo sam da će se pukovi ponovo preuređivati, ali kako, o tome niko ništa nije znao. Međutim, docnije, ukazala mi se prilika da doznam (kao što će se dalje videti) da su mađarska gospoda strašno omrznula nove pogranične pukove, da se trude da ih ukinu i da su carici i kraljici podneli predlog da Mađarska da novih četrdeset hiljada vojske, o svomu trošku, da ih drži na potrebnim mestima na granici, i da tu za njih podigne kasarne, a srpski narod koji se nalazi u tim pukovima, u Slavoniji, da pređe u podanstvo krune pod ugarskom vlašću.
Pored svega toga što su Mađari, sad već treća godina, to jest od 1746. godine, neprestano radili i navaljivali da se ukinu sve srpske landmilicije a Pomoriškom i Potiskom uspeli i da zavladaju5, ipak im je to bilo malo, nego su preduzeli da i novouređenu pograničnu srpsku vojsku u Slavoniji ukinu, i doveli dotle caricu Mariju Tereziju da na to pristane. I to bi se i ostvarilo da stvar nije uzeo u svoje ruke sam suprug Marije Terezije, njegovo veličanstvo ćesar Franc Prvi. On je naredio našem generalu da sa komisijom dođe ponovo u Slavoniju, a pridodati su mu bili i članovi od ugarske strane: predsednik Komore Kražalković, baron Vajaj i grof Patačić, kojima je bilo povereno da prođu kroz granicu, kroz sve pukove i da snime novu kartu čitave granice.
Godine 1749. ta je komisija prošla kroz sva pogranična mesta. Naš se general trudio da održi pukove u celini, a Mađari su na sve načine hteli i želeli da narod i pukovi pokažu kakvo bilo nezadovoljstvo s novim uređenjem, i da tako dokažu da Srbi ni sami ne žele da budu vojnici, nego da postanu krunini podanici, ali te su želje gospode Mađara ostale neispunjene; narod nije pokazivao nikakvo nezadovoljstvo.
Čim je moj general došao u Slavoniju, uzeo je i mene k sebi, i dok se u Slavoniji zbog toga posla zadržavao, ja se od njega nisam odvajao. Tako sam imao dovoljno prilike da saznam sve što se u komisiji dešavalo.
Pukovi su gospodu komesare svuda dočekivali u stroju sa uobičajenim redom i isto tako ispraćali ih dalje. Kad se tako završio pregled čitave granice, mađarska gospoda su otputovala, a naš general otišao da podnese raport ćesaru. Tako su ti pukovi ostali nedirnuti, a mađarski predlog propao.
Da bi tu vojsku iz novouređenih pukova mogli lično videti njihova veličanstva ćesar i Marija Terezija, bilo je naređeno da se podigne logor u Mađarskoj, kod Pešte, i da se u taj logor otkomanduju od svakog novog pešadijskog puka po jedan bataljon, a od husarskih po dva eskadrona, da tamo u proleće pođu.
Međutim, te jeseni umro je pukovnik Petrovaradinskog pešadijskog puka u Slavoniji, Josif Monasterlija, a ubrzo zatim i moj pukovnik Petrandi. Tako su se u našim pukovima stvorila dva prazna pukovnička mesta. Na mesto umrlog Monasterlije iz Sremskog husarskog u Petrovaradinski pešadijski preveden je moj tast, Atanasije Rašković, pa su sad opet dva husarska puka ostala bez svojih pukovnika. Onda je naređeno da se ta dva husarska puka sastave u jedan, ali od dva dela, i da svaki od njih ostane na svojim mestima pod jednim nazivom: Sremski husarski puk.
Posle smrti moga pukovnika Petrandija ja sam ostao u četi u kojoj sam i ranije bio, ali se nisam više osećao sigurnim. Čekao sam da vidim ko će nam biti pukovnik i zapovednik, jer, obično, novi pukovnici prave nov raspored, pa bi se moglo desiti da oficire iz jedne čete premeste u drugu ili da neke nove sa sobom dovedu i njih zadrže kod sebe u četi. U tom slučaju morao bih ja preći u drugu četu, što bi za mene bila čista šteta. Osim toga, meni kao da je nešto govorilo da tu neću još dugo ostati i kao da sam očekivao da se sa mnom ubrzo desi neka promena. Te su me misli jednako mučile.
Napomene
- Tada je već suprug Marije Terezije bio krunisan za ćesara rimskog i primio presto austrijski; zato je Marija Terezija imala titulu carice i kraljice mađarske i češke.
- Ne smatram za potrebno da ponavljam i izležem šta se dalje desilo, pošto sam o svemu tom (to jest kako je došlo do ukidanja landmilicije i seobe srpske u Rusiju) opširno pisao u mom posebnom delu o srpskoj naciji, u kome će čitalac naći sva potrebna obaveštenja.
- Latinski i zapadnjački naziv za Rašku (srednjovekovnu Srbiju). — Prim. prev
- Doista, desilo se da mi je mati uskoro umrla i da nije dočekala da joj se ispuni želja, a posle toga i strašni događaj što mi se desio: nesrećna smrt moje supruge (o čemu će se govoriti u drugom delu moje knjige).
- Zbog toga se tamošnji narod jako uzbunio. To je dalo povoda da se pukovnik Ivan Horvat, sa svojom porodicom, srodnicima i bratom Dimitrijem Horvatom, opet sa porodicom, kao i potpukovnik Ivan Šević sa dva oženjena sina, Ivanom i Petrom, sa porodicama, i kapetani Nikola i Teodor Čorba, sa porodicom i sa srodnicima, a uz njih i drugi neki, odluče da dogovorno predadu molbe da hoće da se presele u Rusiju, i kako od svoje namere nisu hteli da odustanu, dobili su uskoro od dvora pasoše i obojici, i Horvatu i Ševiću, preko ruskog poslanika u Beču javljeno je da se, po naredbi ruske carice Jelisavete Petrovne, postavljaju za generale.